utorak, 19.04.2016.
Urota ključeva
Njemačka. Imala sam 24 godine. Muža i sina, završeni faks. Radila sam. Kuća u kojoj smo imali stan bila je na periferiji. Jedni od stanara bili su pacijenti u ordinaciji u kojoj sam radila. Mirna četvrt. Radila sam dvokratno. Često sam znala zaspati u autobusu. Iskrcati se na slijedećoj stanici vraćati se pješke tu jednu stanicu, na brzinu nešto ručati i odmah natrag.
Nekoliko puta sam otišla bez ključa ili bi ih ostavila u ordinaciji. Susjeda, draga gospođa s pudlicom čekala bi na prozoru i uz Guten tag upitala bi s humorom: Trebate li stepenice? Naime u podrumu zgrade ona je imala visoke pokretne stepenice i ja sam preko njih kroz balkon ulazila u stan svaki put kad tih ključa nije bilo u mojoj borši.
To su još bila vremena kad Njemačka nije bila preplavljena stranim radnicima i raznim emigrantima. Nevino vrijeme kojeg se rado sjećam. Njemici su bili prijateljski raspoloženi i ako ste se dokazali kao dobar radnik bilo kakvo posla imali ste i Njemce za prijatelje, koji nisu ništa drugačiji ljudi od nas, iako smo mi dvadesetak i nešto godina prije ( mog boravka u Njemačkoj ) bili niža rasa.
Cijeli ovaj kratki uvod ide zbog moje slabosti, ključeva.
Naime, godinama ti vražji ključevi kao po nekom dogovoru šeću od radnog mjesta do stana i obrnuto, ali tko zna gdje sve ne i onda ih više nema.
Jednog dana kad otkrijem njihovo tajno mjesto skrivanja napravit ću.., što ja znam duboko se pokloniti pametnijima od sebe ili zaploviti i baciti ih u debelo modro morsko more. Ne znam kako se međusobno sporazumijevaju kroz prostore i vrijeme, oblike i veličinu, gradove i razne zemlje u posljednje vrijeme priključili su im se i mobiteli, samo znam da njihovoj zlobi prema mojoj maloj osobi nema kraja.
( Mobitel sam ostavila jedan put u Turskoj, a najdalje drugi put u Kini – oba puta su mi uredno bila vraćena – zahvaljujući agenciji s kojom sam putovala)
Ali vratimo se ključevima.
Zbog njih sam imala bezbrojne susrete treće vrste s vatrogascima. Njihove ulaske s oba balkona i razne prozore. Iziđem na hodnik iz ne znam kojeg glupog razloga, paf lupnu ta nesretna vrata od propuha ili zbog zavjere sa ključevima i evo me manje od makova zrna, nekoliko brojeva dalje dobro osvijetljene ulice kod prijatelja - u piđami i kućnim papučama.
Bez riječi, svi me već poznaju, broj vatrogasaca je zbog mene davno u memoriji, zovu se vatrogasci.
Opet ona ista gospođa iz.., čuje se s druge strane. Što je otvoreno, pita? I već viče: Pripremite one najduže. Morat ćemo između dva bora, komada vrta i na duži balkon.
Pokunjena u prijateljičinom kaputu koji mi se vuče po cesti, spuštene glave, kao mali gnom što i jesam, vrlo pokajnički čekam vatrogasce i razvoj situacije.
Klapa po ne znam koji put.
A, što mislite odlazak na predavanje, a na šporetu deset jaja ostavljenih da kuhaju za francusku salatu. (tražili smo tu nesretnu francusku salatu u Francuskoj, ali nismo na nju naišli).
No dakle, vraćam se kući nakon predavanja. Moja ulica zakrčena policijskim i vatrogasnim klima, i ljudima koji promatraju što se događa.
Opa i joj!!
Ovo može biti samo kod mene, sine mi.
I doista probijam se kroz vatrogasce u zaštitnim odjelima i dva policajca. Jedan vatrogasac podignute ruke sa sekirćetom spreman je na razbijanje vrata.
Stojte, zaustavite se! Kopam po borši. Spasonosni ključi su ovaj put na mjestu.
Što je prethodilo ovom događaju?
Jaja su se kuhala, voda je isparila i jaja su ugrijana počela pucati, zagorjevala dalje. Iz stana se širio dim. Kat iznad u posjeti je bio zet, Englez, detektiv. Čuo je pucnjavu, vidio dim. Evakuirao je stanare na drugi kraj kuće, a oni su pozvali policiju i vatrogasce itd.
Cijela ta bulumenta upala je u moj stan. Probijala se kroz gusti dim i smrad (tjednima poslije nisam ga se uspijevala riješiti) i konačno je opasnost uklonjena.
Samo da u novinama ne iziđe: Domaćici zagorila jaja.
Mogla bih tako u nedogled, ali evo i epiloga:
Dragom prijatelju koji najduže čuva ključeve moga stana, ali vrlo često zbog gostujućih ostane bez njih dosadilo je neprekidno zivkanje u upomoć.
Čuj, kaže, podesit ću pomulu s vanjske strane vrata, ako se vrata zalupe da ti ih svejedno možeš otvoriti.
I tu smo. Nevolja je puno manje, osim što se ključevi i dalje gube.
Završit ću sa noćašnjom situacijom.
Vraćamo se iz Zagreba. Moja pasica Lara konačno dolazi kući. U Karlovcu me uhvati misao da već tri dana nisam nigdje susrela ključeva stana. Ali, odbacim je. Točno u ponoć kopam po boršama, autu, đepovima, ali ključa ni otkuda. Što sad?
Probudila sam pola Splita. Netko već ima rezervne. Naravno dragi prijatelj, koji se uvijek tuži na nesanicu, spava kao top. Ne čuje telefon, ne čuje mobitel. Zvonim na vrata stana. Ništa. Konačno probudim mu sina i stvar se rasplete. U dva poslije ponoći konačno sam u stanu.
Jutros, sklupčana u pokajnicu, ne zovem.
Zove on.
Sramimo se, kaže smijući se. Ne zoveš. Kad sam podesio bravu, obrisao sam znoj s lica. Mislio sam da sam te se riješio, ali brigama nikad kraja.
Tako je to kad se ključevi i ja gledamo preko nišana, a oni kao već pametniji, nestaju u svojim skrivenim mjestima.
19.04.2016. u 17:38 •
13 Komentara •
Print •
#
| < |
travanj, 2016 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
1 |
2 |
3 |
| 4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
| 11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
| 18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
| 25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
