odmak
petak, 30.10.2015.
Sentimenti
U četvrtak, petak, a možda i subotu trebala sam biti na predavanjima, seminaru ili što god to bilo na Bogosloviji. Veselila sam se tome. Tema je bila Stid. Dolazili su predavači izvana.
Nisam otišla. Sestra me nazvala : Idemo sutra J., (njen suprug) i ja u Zadar. Hoćeš li s nama. Hoću, rekla sam. Nisam oklijevala. U Zadru imamo rodbinu. Zapravo se sursest ćemo se s sestričnom ( Eto kako djeluju česti odlasci u Zagreb, Zagreb - Amerika u malom) po našku rodicom. Kćerkom mamine najmlađe sestre.
Tri su sestrice. Mama i najmlađa sestra su pokojne. Srednja se bliži devedesetoj. Sve tri svoje, osebujne i još puno toga. Nama su ostavile traume. Svatko se od nas s prošlošću nosi na svoj način.
Pročitala sam da je Simone de Beauvoir , družica Jean-Paul Sartra, rekla da ona i njene sestre (također tri, fatalan broj i za Čehova), nisu imale djecu da ne bi bila ženska djeca kako se ne bi ponovio odnos koje su imale sa svojom majkom.
Moja draga rodica koju nisam čula ni vidjela mali milion godina.
I ona se veseli susretu. U Zadru ima svoju i suprugovu obitelj s kojom se odlično slaže, ali mi joj nedostajemo. Nedostaje i ona nama.
Velika smo obitelj. U mladosti smo se neprekidno družili kako to biva kad su sestre u pitanju. Ništa nije bilo zapreka. Ni udaljenosti mjesta gdje smo stanovali. Putovalo se, smijalo, pomagalo.
Svatko sa svom sudbinom, nekad je izgledalo da jadu nema kraja, ali obitelj je uvijek bila tu.
Mi nismo, jer je moj otac bio u zatvoru, mama nije radila, imali socijalno osiguranje. Moja sestra je imala strabizam i veliku dioptriju pa je kod liječnika odlazila sa knjižicom (osiguranja) upravo od te Zadarske rodice. Ona je pak imala česte glavobolje pa je liječnik kod pregleda rekao: Nije čudo za glavobolje, vaša kćerka ima visoki dioptriju. Njena mama je, iznenađano, a zaboravila je pri tom da knjižicu koristi moja mama za mlađu kćer , rekla: Moja kćerka odlično vidi. Nikad nije imala problema s vidom rekla je.
Liječnik je upozorio na bezbrojne pregleda oba oka začudivši se da ona to ne zna.
Srećom je bio rječnik (ostavit ću ovaj lapsus. Normalno bi bilo: Liječnik) bio poznanik pa nije pravio probleme.
Bila su to vesela vremena mnogi od vas se toga ne sjećaju ili nisu imali slična iskustva.
Razgovarale smo upadajući jedna drugoj u riječ. Gledali smo fotografije I smijeha i suza (nije ih bilo, ali...) vremena nikad dosta.
U radnoj sobi njenog muža nalazi se 5 tomova hrvatske enciklopedije.
Nedostaje, kaže ona..., a ja joj upadam u riječ: Ne nedostaje. Nije izišlo više od pet.
Ova mladost ništa ne zna,dodala sam.
SPOMENAR. Sve je u njemu pisano po nekoj špranci. Evo nekoliko slikica iz njenog Spomenara:
ovi je napisala moja mama. Ne znam iz čega je. Možda iz nekog drugog spomenara. Tako se to radilo.
njen tata
Druga rodica. Ako ne vidite piše: Ova ruka putuje da se s tobom rukuje.
Ovo poslije ručka u Bagetu mmmm, mislim da se tako zvao. Ja sam iza fotoaparata, a u sredini su moja rodica i njen muž. Već su baka i dida, ali zgodni su.
Nisu nam dali sudjelovati u računu. Izmislili su neki razlog za slavlje.
Lijepi dan, a opet nije mi dala mira njena rečenica: Ne sjećam se iz mladosti ničega lijepog.
Nemoguće, rekla sam.
Uvijek se sjećam samo nekih neprilika i razloga za plač.
Ne može biti, rekla sam.
Onda smo ubrzo iz njenog luksuzno uređenog stana izišli vani. Došle su druge teme. O tome tko su Zadrani. Tko je prosječan stanovnik Zadra. Moja sestra je sociolog. Počela je točku po točku tumaćiti... Zbjeg Talijana iza drugog rata, a možda i u toku, pa naseljavanje iz Zadarskog zaleđa, pa useljavanje u Zadar s otoka i okolnih mjesta. Potom veliki broj vojnika iz jugoslavenske vojske koji su se priženili,pa njihova djeca.., i tako redom. Nekako je malo autohtonih Zadrana.
Znam nekoliko obitelji Arbanasa, kažem. Tuže se kako su oni u Zadru uvijek kao neka druga Republika. Nisu posve u krivu, kaže moja sestra.
A evo malo Zadarskih vizura.
utorak, 20.10.2015.
Izlet u nepoznato
Privučena naslovom, na nagovor moje prijateljice Radojke, odlučila sam poći na taj dvodnevni obilazak... već nečeg.
Grupa "turista", povelika - dva puna autobusa u organizaciji turističke agencije "Putokazi" nagađa, smije se, očekuje iznenađenja. Stari putnici, godinama putuju zajedno. Uglavnom žene od mladih do starih. Ima i nešto muževa, ali i samaca.
Jedna poznanica komentira: Gerijatrija, još ćemo morati mijenjati pelene. Poznanica skoro bih mogla reći dobra poznanica ajde de prijateljica na neki način.
Pred određeni broj godina bila sam zatvorena, uglavnom mrzovoljna. Nerado sam putovala u nepoznatim društvima. Činio mi se ogroman gubitak vremena ako su društva, onako ... s predispozicijama sindikalnih druženja, Dan žena i slično. Ne znam pjevati. ne mogu se utopiti u tom općem veselju. Pjevanju i plesanju – iako sam volila plesati, ali sve mi je to uvijek malo izgledalo previše površno, malko raspojasano- nisam nikakva čistunica, ne zamjeram, ali veći dio života provodim kao promatrač. Stvari i zbivanja su mi izgledala prepoznatljiva, kao da sam već živjela i ta površinska priča života bila mi je banalna. Nemoj sad. Uvijek filozofiraš, pusti da se sad veselimo, često su mi govorili.
Kako bilo nisam se previše promijenila. Još sam uvijek bez sluha i glasa, ali znam se isključiti. Što je najvažnije sve manje zamjeram. Žalim i volim ljude. Žalim ih jer smo kod stvaranja zeznuti. Bog je u svojoj svemoći znao kakve nas stvara. Ne može se vaditi, kako bi mi to rekli, na SLOBODU koju nam je ugradio. NA NAŠ IZBOR. Držao je FIGU U ĐEPU. Dobro je znao kud ćemo iz mogućnosti slobode krenuti. Navodno sad pati. I treba. Sam je kriv. Ali, patimo i mi. Svatko na svoj način. Pametni biraju seks, ples, pjevanje. Ja se utapam u istraživanjima mučenika.
Kao da me njihove kosti bodu s dna jama u koje su bačeni. Iz grobova. Iz života koji trenutno žive ili su živjeli.
Patim i kajem se i zbog nekih vlastitih doživljaja.
Bih li što mijenjala da se ponovo rodim?
Ne znam ni sama?
Prošlost se neda gumicom izbrisati. Ni tipkom Delete. Ta povijest kao i energija ne može nestati. Iz povijesti se može samo učiti. Žalosno je da čovjek/čica najviše nauči iz vlastite povijesti. Ako se ne zatvorimo u 'svoje' male 'istine' i od stabla ne vidimo šumu. I obrnuto, naravno.
A kud sam sad u pisanju krenula?
Zapravo sam htjela reći da je izlet uistinu bio iznenađenje.
Otok Rab, na kojem nisam bila, iako smo jedrilicom oplovili njegove obale.
I onda, nećete vjerovati; Sv. Grgur i Goli otok, nazvan Hrvatski Alcatraz.
Sv. Grgur na kojem su bile zatvorenice
Još uvijek Sv. Grgur
A tek bunkeri. Protiv onih koji su ih dolazili osloboditi? Moš' mislit'!!? Ribari u barčicama. (Ta tvoja barka mala što pušta na sve strane/ ja sam je brodom zvala.../ a jedva u nju stanem.Ali, nije se lijepo šaliti) Ali pogledajte tu boju mora. I čistoću. Turisti se kupaju. Ne mogu niti zamisliti da bih se tu okupala. Kao da bi zaplesala veselo na nečijem grobu. Brr.
Evo jednog svjedočanstva
Vera Winter, rođena Zagrepčanka i golootočka ( u početku, iliu nekom periodu na Golom du bile žene imuškarci, ali sve su žene kasnije premještene na Grgur p.p.) zatočenica od 1949. do 1952. svjedoči:
Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge. Svi smo mi tamo spušteni na razinu egzekutora. Svi smo mi tamo napravili kompromis sa svojom savješću. Zato je užasno teško o tome govoriti i zato smo se godinama nakon izlaska stidjeli. I nakon izlaska smo se bojali. Što god ste učinili, moglo se izroditi u nešto loše po vas.
A evo ga i Goli
Naše iskrcavanje. Na sreću nema špalira koji tuče novopridošle..
A, evo još nekoliko snimaka
I ovo je more oko Golog prelijepo, ali... br...
Čini mi se da je tu bila Žica. Tako se naime zvao ograđeni prostor iza kojeg su se nalazile barake, ili što god je to bilo, zatvorenika.
Nismo se smijali. Lijepa gospođa razgovara s prijateljicom. Na trenutak je zaboravila gdje se nalazi. Bezbroj je trenutaka u našim životima. Ovakvih i onakvih. Dobro došli, piše na ploči. Kakva ironija. Zovem prijatelja. Pogodi gdje sam. Otac mu je proveo tri godine na Golom. Izišao iz gimnazije s Bogosloviji. Nikad više nije htio govoriti o tom periodu života. Završio fakultet i onda otišao u partizane. Nije bio infombirovac. Bio je antifašist. Politika ga nije zanimala. Imao je peh da je upoznao i zaljubio se u djevojku koja je bila ljubavnica nekog visokog komunističkog funkcionera. I što?! Hop s njim na Goli otok.
Hoćeš da ti nešto donesem s Golog, pitam.
Niti govora, kaže.
Ali, život ide dalje. Pogledajte ovo nebo iznad Golog. Što je hranilo i održalo na životu one koji su se u ovom lijepom kutku Domovine osjećali izdani od svojih dojučerašnjih drugova?
Čitam knjigu: Goli otoci Jova Kapičića. Napisala Tamara Nikčević - Samostalna profesionalna novinarka. Lijepa cura. Crnogorka.
Neobično je da su na Golom otoku kao zatvorenici bili brojni Crnogorci, a Jovo Kapičić također Crnogorac ga je , praktični, oformio.
Bila je tu neka priča s Augustinčićem koji je rekao Krleži da tamo ima mermera, pa je Krleža, navodno rekao Titu: mogli biste tamo poslati vaše inf...., a onda je Jovo Kapičić po nalogu otišao na Goli. Vodio je nekog profesor s Beogradskog univerziteta. Goli je bio malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija. Profesor je ustanovio da da je kamenje eruptivna masa koja nije bila za upotrebu -kaže Jovo K..
Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste ustanovili kvalitet mermera? - pita ga novinarka.
Ne, to je bilo sporedno, odgovara Jovo Kapičić. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije.
Eto ti mene i izleta u nepoznato. Pa mi sad recite da to nije moja karma.
petak, 16.10.2015.
Izazvana poplavom obiteljskih i inih priča ili Oba moja grada
Započet ću s Mtk-em
Moj dragi djed kojeg sam smatrala drugim ocem.
moja ljubljena baka.
i moja teta Marta, često citirana. Živjela je s bakom i djedom. Trebala se udati za djedovog brata, ali on je umro od španjolice na kraju prvog rata u kojem je sudjelovao.
Moja mama, Sonja, Nataša i još nekako, mislim Nikica, ali to je duga priča u koju su umiješani moj djed, baka. Tolstojev roman: Rat i mir i mjesni župnik i sve to u vrijeme tzv "Bivše ili prve Jugoslavije".
Ovdje na slici sa svojom sestrom Sekom, zapravo Borislavom na stepenicama obiteljske kuće u Mtk-uuu za vrijeme države koja se zvala tzv...
zv
Ne mogu odoliti pa prilažem još jednu Sonjinu sliku.
Ne znam jesam li u vrijeme gornje slike već bila rođena , ali ovdje sam ja i moja teta Seka - Borislava na terasi iste te kuće u Mtku
A ovo su mama i tata na vjenčanju:
E, sad ovo samo radi usporedbe glamura mojih roditelja u njihovo vrijeme i mene i mog muža u vrijeme socijalizma. ( moda kratkih haljina!!! U kući mog djeda)
A ovo je Mtk iz nekog doba:
Crkva dominira kako se i spada.
Mtk, najstariji dio. danas izgleda posve drugačije, ali nekad... mjesto je raslo na brdašcu (gledajući od ušća na desnoj strani rijeke) zbog rijeke Neretve koja je redovito na jesen plavila. Skroz gore na vrhu je mjesno groblje. Mjesto se kasnije proširilo. Imalo je nekad oznake gradića. Još pamtim amatersko kazalište i kino koje se u međuvremenu ugasilo.
.
Još malo mene u tzv... (Što mogu rodila sam se u to vrijeme ) na Šloserovim stubama u Zagrebu na putu za Bleiburg - u prevodu Olovni grad, ali moja pametna mama nije htjela ići. Bilo joj je dosta zbjega, gladi i kukurikavca. Ostali smo u Zagrebu i spasili živote, kasnije i mom ocu koji je prošao križni put do Zagreba- o tome sam već pisala, više neću.
A ovo je napisao VELIKI Ivan Slamnig. Pogledajte te ljupke stihove koji govore baš o toj granici dviju država Hrvatske i Herceg Bosne:
Evo vam još ugođaja:
Lovac u trupici drži crnu rodu ( vrlo je rijetka):
A ovo je Split:
Moja none koju nažalost nisam upoznala. Vrlo mlada je umrla.
A na ovoj slici u Kotoru je:moj nono (drugi s desna) i moj tata (u prvom redu prvi s desna) Još je Austrougarska. Kotor je tada pripadao Austrougarskoj.
Moj tata (prvi s lijeva) - 1930 Pogledajte ta sretna lica. Pokušala sam doznati tko su ostali. Naravno kasno. Mama i tata su već bili mrtvi. Ostala rodbina je bila mlađa od ovih cura i mladića sa slike. Nitko više nije poznavao nikoga.
Moj tata sjedi na trećoj stepenici. Pogledajte mjesto i datum sa slike.
Ima još puno toga, možda neki drugi put.
Veseli i zdravi bili!
Izazvana poplavom obiteljskih i inih priča ili Oba moja grada
Započet ću s Mtk-em
Moj dragi djed kojeg sam smatrala drugim ocem.
moja ljubljena baka.
i moja teta Marta, često citirana. Živjela je s bakom i djedom. Trebala se udati za djedovog brata, ali on je umro od španjolice na kraju prvog rata u kojem je sudjelovao.
Moja mama, Sonja, Nataša i još nekako, mislim Nikica, ali to je duga priča u koju su umiješani moj djed, baka. Tolstojev roman: Rat i mir i mjesni župnik i sve to u vrijeme tzv "Bivše ili prve Jugoslavije".
Ovdje na slici sa svojom sestrom Sekom, zapravo Borislavom na stepenicama obiteljske kuće u Mtk-uuu za vrijeme države koja se zvala tzv...
zv
Ne mogu odoliti pa prilažem još jednu Sonjinu sliku.
Ne znam jesam li u vrijeme gornje slike već bila rođena , ali ovdje sam ja i moja teta Seka - Borislava na terasi iste te kuće u Mtku
A ovo su mama i tata na vjenčanju:
E, sad ovo samo radi usporedbe glamura mojih roditelja u njihovo vrijeme i mene i mog muža u vrijeme socijalizma. ( moda kratkih haljina!!! U kući mog djeda)
A ovo je Mtk iz nekog doba:
Crkva dominira kako se i spada.
Mtk, najstariji dio. danas izgleda posve drugačije, ali nekad... mjesto je raslo na brdašcu (gledajući od ušća na desnoj strani rijeke) zbog rijeke Neretve koja je redovito na jesen plavila. Skroz gore na vrhu je mjesno groblje. Mjesto se kasnije proširilo. Imalo je nekad oznake gradića. Još pamtim amatersko kazalište i kino koje se u međuvremenu ugasilo.
.
Još malo mene u tzv... (Što mogu rodila sam se u to vrijeme ) na Šloserovim stubama u Zagrebu na putu za Bleiburg - u prevodu Olovni grad, ali moja pametna mama nije htjela ići. Bilo joj je dosta zbjega, gladi i kukurikavca. Ostali smo u Zagrebu i spasili živote, kasnije i mom ocu koji je prošao križni put do Zagreba- o tome sam već pisala, više neću.
A ovo je napisao VELIKI Ivan Slamnig. Pogledajte te ljupke stihove koji govore baš o toj granici dviju država Hrvatske i Herceg Bosne:
Evo vam još ugođaja:
Lovac u trupici drži crnu rodu ( vrlo je rijetka):
A ovo je Split:
Moja none koju nažalost nisam upoznala. Vrlo mlada je umrla.
A na ovoj slici u Kotoru je:moj nono (drugi s desna) i moj tata (u prvom redu prvi s desna) Još je Austrougarska. Kotor je tada pripadao Austrougarskoj.
Moj tata (prvi s lijeva) - 1930 Pogledajte ta sretna lica. Pokušala sam doznati tko su ostali. Naravno kasno. Mama i tata su već bili mrtvi. Ostala rodbina je bila mlađa od ovih cura i mladića sa slike. Nitko više nije poznavao nikoga.
Moj tata sjedi na trećoj stepenici. Pogledajte mjesto i datum sa slike.
Ima još puno toga, možda neki drugi put.
Veseli i zdravi bili!
srijeda, 07.10.2015.
Puno radosti i malo sunca nakon kiše
Da, da prolaze dani. Nakupilo se godina i iskustva, ali srce koje voli je uvijek mlado. Tako nekako ide jedna talijanska poslovica :
"Il cuore che ama e sempre giovane."
O srcu drugi put ili nikad. Nekako ga je malo za onu ljubav koja nas čini mladima, na koju obično mislimo, ali za djecu, unučad,prijatelje ima ga preko mjere.
U ovo kišno splitsko jutro evo malo radosti:
Obitelj mog najmlađeg sina
Fridulinac
Moj srednji sin i moja prijateljica u Švedskoj
Moja Švedska snaha - desno, njena prijateljica- u sredini i moja prijateljica Radojka kod prošlogodišmje posjete Švedskoj
I kad smo već kod Švedske
Švedsko more i tri hrabra plivača
Anica i Frida
Bruno i malena Frida
jedno od mogućih zanimanja uključujući ninđa kornjaću
Anamarija i Pavo
Mali Bruno i Katarina
Petra i njen tata
Petra, kišobran i medo
još malo obitelji ( Talijanska strana) nona, kčer i unuka
i praunuk na krštenju.
A sad malo prijatelja:
Mirko
Desno moja draga prijateljica Ljilja (nažalost preminula pred godinu dana)
Tanja i Nadica
Ima još puno drage unučadi, obitelji i prijatelja, ali umorila sam se, a vani je zasjalo sunce i Lara čeka za šetnju.
Do drugog puta u vedrom tonu.
