petak, 30.10.2015.
Sentimenti
U četvrtak, petak, a možda i subotu trebala sam biti na predavanjima, seminaru ili što god to bilo na Bogosloviji. Veselila sam se tome. Tema je bila Stid. Dolazili su predavači izvana.
Nisam otišla. Sestra me nazvala : Idemo sutra J., (njen suprug) i ja u Zadar. Hoćeš li s nama. Hoću, rekla sam. Nisam oklijevala. U Zadru imamo rodbinu. Zapravo se sursest ćemo se s sestričnom ( Eto kako djeluju česti odlasci u Zagreb, Zagreb - Amerika u malom) po našku rodicom. Kćerkom mamine najmlađe sestre.
Tri su sestrice. Mama i najmlađa sestra su pokojne. Srednja se bliži devedesetoj. Sve tri svoje, osebujne i još puno toga. Nama su ostavile traume. Svatko se od nas s prošlošću nosi na svoj način.
Pročitala sam da je Simone de Beauvoir , družica Jean-Paul Sartra, rekla da ona i njene sestre (također tri, fatalan broj i za Čehova), nisu imale djecu da ne bi bila ženska djeca kako se ne bi ponovio odnos koje su imale sa svojom majkom.
Moja draga rodica koju nisam čula ni vidjela mali milion godina.
I ona se veseli susretu. U Zadru ima svoju i suprugovu obitelj s kojom se odlično slaže, ali mi joj nedostajemo. Nedostaje i ona nama.
Velika smo obitelj. U mladosti smo se neprekidno družili kako to biva kad su sestre u pitanju. Ništa nije bilo zapreka. Ni udaljenosti mjesta gdje smo stanovali. Putovalo se, smijalo, pomagalo.
Svatko sa svom sudbinom, nekad je izgledalo da jadu nema kraja, ali obitelj je uvijek bila tu.
Mi nismo, jer je moj otac bio u zatvoru, mama nije radila, imali socijalno osiguranje. Moja sestra je imala strabizam i veliku dioptriju pa je kod liječnika odlazila sa knjižicom (osiguranja) upravo od te Zadarske rodice. Ona je pak imala česte glavobolje pa je liječnik kod pregleda rekao: Nije čudo za glavobolje, vaša kćerka ima visoki dioptriju. Njena mama je, iznenađano, a zaboravila je pri tom da knjižicu koristi moja mama za mlađu kćer , rekla: Moja kćerka odlično vidi. Nikad nije imala problema s vidom rekla je.
Liječnik je upozorio na bezbrojne pregleda oba oka začudivši se da ona to ne zna.
Srećom je bio rječnik (ostavit ću ovaj lapsus. Normalno bi bilo: Liječnik) bio poznanik pa nije pravio probleme.
Bila su to vesela vremena mnogi od vas se toga ne sjećaju ili nisu imali slična iskustva.
Razgovarale smo upadajući jedna drugoj u riječ. Gledali smo fotografije I smijeha i suza (nije ih bilo, ali...) vremena nikad dosta.
U radnoj sobi njenog muža nalazi se 5 tomova hrvatske enciklopedije.
Nedostaje, kaže ona..., a ja joj upadam u riječ: Ne nedostaje. Nije izišlo više od pet.
Ova mladost ništa ne zna,dodala sam.
SPOMENAR. Sve je u njemu pisano po nekoj špranci. Evo nekoliko slikica iz njenog Spomenara:
ovi je napisala moja mama. Ne znam iz čega je. Možda iz nekog drugog spomenara. Tako se to radilo.
njen tata
Druga rodica. Ako ne vidite piše: Ova ruka putuje da se s tobom rukuje.
Ovo poslije ručka u Bagetu mmmm, mislim da se tako zvao. Ja sam iza fotoaparata, a u sredini su moja rodica i njen muž. Već su baka i dida, ali zgodni su.
Nisu nam dali sudjelovati u računu. Izmislili su neki razlog za slavlje.
Lijepi dan, a opet nije mi dala mira njena rečenica: Ne sjećam se iz mladosti ničega lijepog.
Nemoguće, rekla sam.
Uvijek se sjećam samo nekih neprilika i razloga za plač.
Ne može biti, rekla sam.
Onda smo ubrzo iz njenog luksuzno uređenog stana izišli vani. Došle su druge teme. O tome tko su Zadrani. Tko je prosječan stanovnik Zadra. Moja sestra je sociolog. Počela je točku po točku tumaćiti... Zbjeg Talijana iza drugog rata, a možda i u toku, pa naseljavanje iz Zadarskog zaleđa, pa useljavanje u Zadar s otoka i okolnih mjesta. Potom veliki broj vojnika iz jugoslavenske vojske koji su se priženili,pa njihova djeca.., i tako redom. Nekako je malo autohtonih Zadrana.
Znam nekoliko obitelji Arbanasa, kažem. Tuže se kako su oni u Zadru uvijek kao neka druga Republika. Nisu posve u krivu, kaže moja sestra.
A evo malo Zadarskih vizura.
30.10.2015. u 15:37 •
17 Komentara •
Print •
#
| < |
listopad, 2015 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
