Marketing
Sentimenti
U četvrtak, petak, a možda i subotu trebala sam biti na predavanjima, seminaru ili što god to bilo na Bogosloviji. Veselila sam se tome. Tema je bila Stid. Dolazili su predavači izvana.
Nisam otišla. Sestra me nazvala : Idemo sutra J., (njen suprug) i ja u Zadar. Hoćeš li s nama. Hoću, rekla sam. Nisam oklijevala. U Zadru imamo rodbinu. Zapravo se sursest ćemo se s sestričnom ( Eto kako djeluju česti odlasci u Zagreb, Zagreb - Amerika u malom) po našku rodicom. Kćerkom mamine najmlađe sestre.
Tri su sestrice. Mama i najmlađa sestra su pokojne. Srednja se bliži devedesetoj. Sve tri svoje, osebujne i još puno toga. Nama su ostavile traume. Svatko se od nas s prošlošću nosi na svoj način.
Pročitala sam da je Simone de Beauvoir , družica Jean-Paul Sartra, rekla da ona i njene sestre (također tri, fatalan broj i za Čehova), nisu imale djecu da ne bi bila ženska djeca kako se ne bi ponovio odnos koje su imale sa svojom majkom.
Moja draga rodica koju nisam čula ni vidjela mali milion godina.
I ona se veseli susretu. U Zadru ima svoju i suprugovu obitelj s kojom se odlično slaže, ali mi joj nedostajemo. Nedostaje i ona nama.
Velika smo obitelj. U mladosti smo se neprekidno družili kako to biva kad su sestre u pitanju. Ništa nije bilo zapreka. Ni udaljenosti mjesta gdje smo stanovali. Putovalo se, smijalo, pomagalo.
Svatko sa svom sudbinom, nekad je izgledalo da jadu nema kraja, ali obitelj je uvijek bila tu.
Mi nismo, jer je moj otac bio u zatvoru, mama nije radila, imali socijalno osiguranje. Moja sestra je imala strabizam i veliku dioptriju pa je kod liječnika odlazila sa knjižicom (osiguranja) upravo od te Zadarske rodice. Ona je pak imala česte glavobolje pa je liječnik kod pregleda rekao: Nije čudo za glavobolje, vaša kćerka ima visoki dioptriju. Njena mama je, iznenađano, a zaboravila je pri tom da knjižicu koristi moja mama za mlađu kćer , rekla: Moja kćerka odlično vidi. Nikad nije imala problema s vidom rekla je.
Liječnik je upozorio na bezbrojne pregleda oba oka začudivši se da ona to ne zna.
Srećom je bio rječnik (ostavit ću ovaj lapsus. Normalno bi bilo: Liječnik) bio poznanik pa nije pravio probleme.
Bila su to vesela vremena mnogi od vas se toga ne sjećaju ili nisu imali slična iskustva.
Razgovarale smo upadajući jedna drugoj u riječ. Gledali smo fotografije I smijeha i suza (nije ih bilo, ali...) vremena nikad dosta.
U radnoj sobi njenog muža nalazi se 5 tomova hrvatske enciklopedije.
Nedostaje, kaže ona..., a ja joj upadam u riječ: Ne nedostaje. Nije izišlo više od pet.
Ova mladost ništa ne zna,dodala sam.
SPOMENAR. Sve je u njemu pisano po nekoj špranci. Evo nekoliko slikica iz njenog Spomenara:
ovi je napisala moja mama. Ne znam iz čega je. Možda iz nekog drugog spomenara. Tako se to radilo.
njen tata
Druga rodica. Ako ne vidite piše: Ova ruka putuje da se s tobom rukuje.
Ovo poslije ručka u Bagetu mmmm, mislim da se tako zvao. Ja sam iza fotoaparata, a u sredini su moja rodica i njen muž. Već su baka i dida, ali zgodni su.
Nisu nam dali sudjelovati u računu. Izmislili su neki razlog za slavlje.
Lijepi dan, a opet nije mi dala mira njena rečenica: Ne sjećam se iz mladosti ničega lijepog.
Nemoguće, rekla sam.
Uvijek se sjećam samo nekih neprilika i razloga za plač.
Ne može biti, rekla sam.
Onda smo ubrzo iz njenog luksuzno uređenog stana izišli vani. Došle su druge teme. O tome tko su Zadrani. Tko je prosječan stanovnik Zadra. Moja sestra je sociolog. Počela je točku po točku tumaćiti... Zbjeg Talijana iza drugog rata, a možda i u toku, pa naseljavanje iz Zadarskog zaleđa, pa useljavanje u Zadar s otoka i okolnih mjesta. Potom veliki broj vojnika iz jugoslavenske vojske koji su se priženili,pa njihova djeca.., i tako redom. Nekako je malo autohtonih Zadrana.
Znam nekoliko obitelji Arbanasa, kažem. Tuže se kako su oni u Zadru uvijek kao neka druga Republika. Nisu posve u krivu, kaže moja sestra.
A evo malo Zadarskih vizura.
Post je objavljen 30.10.2015. u 15:37 sati.