odmak
srijeda, 28.01.2015.
Djeca Pireja
Možda se netko i sjeća filma 'Nikad nedjeljom' u kojem Melina Mercouri pjeva Djeca Pireja, ali nije bit u tome.
Znate li kako splićanin objašnjavaju gdje se što nalazi. Napr Pravni fakultet, a objašnjava ga pitaču,slučajnom prolazniku, iz pozicije Pjace.: Ideš, kaže mu upitani, sad ovom ulicom prema gore. Sad skreni desno do parka, pa s gornje strane parka pa onda pređeš ulicu i kreneš lijevo sve prema gore. Kad dođeš na početak Solinske idi desnom stranom i vidjet ćeš… Tu se već može pojaviti stari naziv ulice jer ta se ulica već dvadesetak godina zove Ulica domovinskog rata, ali što bi građani Splita mučili novim nazivima. Toliko puta su se mijenjali. Jedanput zapamćeni kako su zapamćeni ostaju dovijeka u glavama, a i to je suviše kad možeš opisno.
Vrli stanovnici glavnom nam grada rekli bi: Trg maršala Tita 14, pa se ti misli.
Tako i ja s Djecom Pireja došla sam do 'oficirske djeca'. E sad, tko su ta djeca?
Moj supisać, sugovornik, sad već pomalo i nekako prijateljski nastrojeni i on i ja itd jest uistinu oficirsko dijete.
Rekli smo biti maksimalno iskreni, često kažemo oboje. Mogu vam reći sate i sate razgovora. Jedna moja prijateljica mi kaže: Dobra si,ti ne možeš s nikim ostati više od dvadeset minuta.
Oficirsko dijete? Gleda me u čudu. Što to znači?
Malo sam zatečena. Kako mu to objasniti. Znam da bi nam se ta oficirska djeca priključila u neko doba u razredu. Roditelji bi po zapovjedi selili, a selila su s njima i njihova djeca. U početku malo oprezna, onda nekako krutog govora- kao naučenog i drugačijeg naglaska. Drugačija od nas. Znao si da se pred njima kao i sa raznim omladinskim aktivistima ili sekretarom partije (više i ne znam kako su se već zvali) ne smiješ šaliti na račun profesora, države il nekih već službenih lica. Sami su bili nekako dva i dva su četiri. Nema tu nikakve sumnje. Mi ostali tzv vjernici – katolici bili smo po prirodi stvari kao i naša starija braća Židovi uvijek za nešto krivi. Uvijek smo se preispitivali i tako se ponašali. Hrvat- hop kriv si. Vjernik uz to – hop višestruka krivnja. Moj otac u zatvoru, i ne samo moj, neki više nisu ni imali očeve- Krivnja na milion kvadrata. Drugo su bili očevi koji su pali u NOB –i. Ulice su nosile njihova imena, ali i ta su djeca bila nekako potišteno drugačija. Skoro se nisu razlikovala od nas. Malo drugačijeg predznaka, ali kužili smo se posve. Patnje koliko hoćeš na obje strane.
Oficirska djeca pak? Imala su žive očeve. Osim svega stanovali su u najboljim stanovima. Cijele su zgrade bile njihove. Kad se išlo na izlete i slično, gdje su trebali novci, kod njih nije bilo krzmanja. Mi ostali smo krzmali. Ja napr, jer moja majka, trošeći na borbu za život mog oca, uz pomoć roditelja i sestara nije mi mogla priuštiti maturalnu haljinu nisam išla na maturalnu zabavu. I to nije ni prvi posljednji put da u nečem nisam sudjelovala. Upravo iz te materijalne nestašice. I nisam bila jedina. Dijete palog borca nije išlo na maturalnu ekskurziju. Možda novac nije bio u pitanju nego majčina depresija, koja se onda nije tako zvala. O takvim stvarima nitko baš nije vodio brigu. Mi smo ga djeca prigrlili bez obzira što su se naši očevi nalazili na suprotnim stranama. Oni su patili jednako kao i mi, ako se nisu nalazili u vrhu partije i trčali za karijerom.
Ovako kad pišem ispada da nas je bilo više na drugoj strani. Na mračnoj strani carstva. Ali, zapravo pripadnici jednog naroda bili su tako tretirani. Najgore što : ako nisi bio za nas bio si protiv nas, to je bila služben parola jednopartijskog sustava.
Oficirska djeca bila su pak pravi pobjednici. Nitko im nije poginuo. Imali su, hoću reći, žive roditelje. Imali su novaca. Rata ni od korova, iako su se njihovi očevi neprekidno pripremali na rat protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja.
Mogli su što su htjeli. Čak su i profesori prema njima imali drugačiji tretman.
A, onda bili su djelom iz miješanih brakova. Otac Srbin, obično. MOLIM VAS ne želim nikakvu hajku na nikoga. Ni na Srbe ni na Hrvate ni na one iz Tunguzije.
Odlučili smo biti maksimalno iskreni On i ja. Toliko smo nevolja nanijeli jedni drugima da bih najradije bila Tunguzijanka.
Nastavak slijedi
Oznake: razlike
petak, 09.01.2015.
Mogući novi...
Turbulentan dan.
A, svakako moram spomenuti da se cijeli tjedan „razvlačim“ po raznim susretima ovo razvlačim pod navodnicima jer sam u susretima uživala, ali i pod navodnicima jer su na fakultetu započela predavanja, a ja sam bila uvjerena da se početak nastave poklapa sa srednjoškolskom pauzom mog unuka. Babuška i Lolek i Bolek u mojoj osobi, ali nitko me na ništa ne tjera i nemam nikakvog osjećaja krivnje osim odnosa s pokojnom kraljicom majkom, pa sjedim i dalje i uživam. Kraljica majka koja je mrtva već dvadeset godina, ali nadgleda me sa oba moja ramena i glave kaže mi kriva si po svim točkama koje jesi ili nisi napravila, ali i za misli i maštanja svoja i moje vlastite snove. Moje vlastite snove, kaže kraljica majka , koja bi tako sanjala nešto o meni i desetak dana ne bi sa mnom razgovarala jer sam u njenim snovima napravila nepopravljive stvari što se ćudorednosti i morala dotikava.
I tako jutros, dok traje nastava, a ja pojma nemam i mirno sjedim s prijateljicom iz Amerike koja je, nakratko, uslijed obiteljskog razloga tu. Razgovaramo o svemu i svačemu. Najviše o majkama. Priča mi kako je jednom prigodom, imala je svega pet godina, netko sjeo na motor bicikl i ona je naslonila nogu na auspuh i spalila taj dio noge. Skrila se iza žbunja. Bolilo je, ali još više se plašila majke i njene reakcije. Majka ju je zvala, a ona je dugo šutjela. Bila spremna ostati spavati u žbunju samo da ne snosi posljedice, a računala je najmanje na batine. Iziđi neću ti ništa, govorila je majka. Zakuni se na kraju je odgovarala moja prijateljica. Kunem se rekla je majka. Ne vjerujem ti, rekla je moja prijateljica. Zakuni se na svoju mamu. I tek kad se zaklela na svoju majku, moja je, tada mala, prijateljica izišla iz skloništa. Majka je istina nije istukla ali je vikala da je sama kriva jer je glupo sjela na motor bicikl. Curica od pet godina „glupo“ je sjela na motor bicikl. Da, takav je to odgoj bio.
Mračno dvadeseto stoljeće u kojem smo svi živjeli dobro. Imali poslove i stanove. Svega je bilo. Slobode najviše.
A, ja ulazim u samo srce tame. Istraživat ću. Moguće me ubiju kao i onog nesretnog kontroverznog novinara Ivu Pukanića.
A sve je započelo… E sad uzmite to kao priču. Zašto ne bismo o tome pisali.., rekao mi je G.M. Pa sam se mislila. Nekako me i strah. Puno toga ne razumijem. Moje su reakcije uvijek nekako na „ispravno“ . A, onda mi je pala na pamet zgoda iz vremena kad smo prijateljica i ja imale 16 godina. U mračnom prošlom vijeku bile su to jako male godine. Tretirale su nas kao djecu.., ali kako se pokazalo baš i ne svi…
Njen je otac bio ugledni odvjetnik sad već pok. Majka joj je još živa, a naši su odnosi nekako zahladnjeli.
Naime, ja sam u to vrijeme živjela u provinciji i povremeno, na praznike moji su me puštali kod nje. Roditelji su nam bili prijatelji. Njeni su kroz jutro radili, a nas smo dvije nakon malih zadataka, koje su nam davali da nismo besposlene i tako nas učile radnim navikama,odlazile na kupanje ljeti ili zimi na neka druge igre i druženja.
Jedno jutro dok sam miješala nešto u teći, prijateljica je trebalo pripremiti ručak, odlično je već tada kuhala, ja sam pak bila analfabeta onda kao i danas, ušao je u stan njen otac. Došao je do mene otraga. Uhvatio me s obje ruke za prsi i rekao: Miješaj ti miješaj. Samo ti miješaj.
Smrzla sam se. Dugo sam bila djetinjasta, ali ipak mi je bilo jasno da to nije u redu. Ali, išlo mi je kroz glavu: To je otac moje prijateljice. U svakom slučaju autoritet. Nekako sam se iskobeljala iz tog položaja i potrčala potražiti prijateljicu koja je bila negdje po stanu.
Vidjevši me onako crvenu, zajapurenu sjećam se, značajno me pogledala i počela se smijati. Ovo sam njeno ponašanje tek kasnije rekonstruirala kad mi je pokazivala neke stvari… pričala, ali i pokazivala kroz ključanicu spavaće sobe oca u nekom položaju, a ja sam bila sigurna da otac zna da ga gledamo.
Da ne ponavljam sva ta sjećanja, koja sam dugo potiskivala, htjela sam samo reći da je njena majka sumnjala, a kasnije i znala da ona ima seksualne odnose sa vlastitim ocem, ali što me uvijek čudilo, čak je s njom (svojom kćeri) o tome razgovarala… Sve čudnije i čudnije ludo je voljela tu kćer , ali i svoga muža. U svakom slučaju on je u međuvremenu umro, a njih su dvije ostale dobre majka i kćer, skoro pa najbolje prijateljice. Mislit ćete da izmišljam. Naše je prijateljstvo zahladnilo, ali naši su roditelji ostali i dalje prijatelji, a ja sam živjela s tom tajnom praveći se kao da je to bio samo san. Mojoj kraljici majci nikad to nisam ispričala. Nije to bilo moguće. Ne bi mi vjerovali ili bi okrivila mene za njegovo ponašanje. Rekla sam to svom momku koji mi je kasnije postao suprug, ali on me gledao u čudu. Ni on mi nije vjerovao. Kao da sam mu pričala da me je u rijeci Nil pokušao pojesti krokodil, a ja sam ipak uspjela pobjeći. Ta bi mu priča bila vjerodostojnija. Bio je preklasično odgojeni provincijski momak s čvrstom vjerom u Boga i ispravnostima kojima su ga učili. Nije mogao ni slutiti da se takve stvari mogu dogoditi.
Puno je još tu nijansi u razlikama između mog pok. muža i mene, ali ovo je dovoljno. U svakom slučaju odjednom mi je kroz sjećanja na ovu davnu zgodu, postalo jasno da je 'srce tame' koje sam s 'G. M.' mislila istraživati daleko manje zlo baš zato jer se evidentno zlo, kako bi se reklo, nalazi u ustavu, a ovakva obiteljska, društvena zla koja su u ovom novom „prosvijećenom“ vijeku istina našla svoje mjesto u kaznenom zakonu, ipak se provlače između kapi građanskog odgoja u onoj sivoj zoni : Ne talasaj. Ne diraj. To su stupovi društva. Ne diraj u njih, a ako dirneš svi će graknuti; Ti si kriva i pojela si zeca.
Do slijedećeg puta.
Uvijek to možete uzeti kao fikciju.
Oznake: Srce tame
petak, 02.01.2015.
Mois
Vratila sam se i evo me u u hladnoj kući. Sve sam upalila , čak i vatricu, ali to je Dalmacija. Uvijek se neprikladno grijemo.., a trošim toliko na elekt. energiju da se svaki put smrznem kad dođu računi.
Kakogod nisam uključila računalo desetak dana. Namjerno. Vidim da mogu. Još mi ne treba liječenje.
Ni na blogu svijetu ništa posebno novoga. Davna rasprava koja je izazvala moja prijateljica,ne samo virtualna, vidim da još žulja Peru. A osvrće se između ostalog i na mene.
Pero, pero. Mislim se čemu odgovarati. Naši životi idu kao vlakovi paralelnim tračnicama i ne možemo se nikad sresti,a kamoli usuglasiti.
Pa ipak, moja me narav sili da napišem par riječi- Rekao bi Pero: kako tužno, opet uloga žrtve, ali ovaj put ne. Zauzet ću stav kao Josipović. Dosad sam bio fer i pomirljiv, a od sada ću napadati, kaže on, pa kažem i ja. Možda njemu to nije teško, jer je cijelo vrijeme imao fige u đepu, meni jest, jer ja sam nepatvoreno miroljubivo stvorenje i pokušavam razumjeti i crnog vraga.
Evo što između ostalog piše Pero u šaci o Odmak:
Čisti navijački žar, ali uz pravljenje izraza lica tobožnje racionalnosti, nepristranosti, sinteze, objektiviranosti – i zato podmukliji, jer ne otvorenih karata. A onda i nakon što smo joj i Wall i Modesti i ja stavili prst na mistifikacijsku narav takvog postavljanja (te se i ne može reći kako je možda nije percipirala), svejedno nije mogla ili nije htjela pojmiti što govorimo.
…….
Tip situacije u kojoj apel na Kulturu Komunikacije služi kao šifra za nemoć poštenja u komunikaciji; kao, Modestinim riječima, puštanje magle, promišljeno skretanje s teme, za uteći se kada se – iz emotivne prekoncepcije i opredijeljenosti za nešto dubiozno – zapada u kognitivnu disonancu u kojoj se s jedne strane ne želi ili ne može kontra Srca, a s druge uviđa teškoća branjenja Srčanih otkucaja zaglavjelih u nekoj dubiozi iz kakve ih se putem argumentiranja već više stvarno ne da vaditi. Jedino što preostaje je mistifikacija, zamućenje, pa i nije nimalo za čuditi da ih najviše boli i vrijeđa upravo svako vraćanje stvari nazad u nazvanost pravim imenom.
1. u kasnijem komentaru kaže ovako: Morala sam proguglati što to Niđe veze znaći. Našla sam. Preporućam i drugima. Mnogo je toga jasnije. Gorki smijeh drugovi i drugarice. Nadam se da se više nikad nećemo naći na okupu onako kako smo sedamdeset godina živjeli. Isprva nisam kužio o čemu ona to. Upisao sam i sam, reko baš da vidim – i pojasnilo mi se čim sam ustanovio da je najmarkantniji rezultat pretrage onaj koji vodi na stranicu Vukajlija, a tamo netko kaže: ''Koristi se uglavnom na ijekavskom području, Republika Srpska i Crna Gora.'' Kakva nevjerojatna koza! Njoj se, dakle, učinilo ''mnogo toga jasnije'' jer je pomislila da ja koristim, eto, istočnohercegovačko-crnogorski izraz! Tih dušmana s kojima smo ''sedamdeset godina živjeli'', ne ponovilo se. Bila bi to užasna i šovinistička glupost za tako povezati – kao, odmah se njoj razdanilo otkud dolazi moja pozicija – sve kad bi i bilo faktički točno, a kamoli što uopće nije. Vukajlija se referira na ''pravoslavno'' govorno područje, pa onda i navodi gdje se ijekavsko niđe veze koristi u tom okviru. Ne znači da nema upotrebe i na drugim ijekavskim područjima (možda nam je poznato da ih ima još)? Taj mi je izraz ušao u uho, jer često sam ga slušao, dok sam živio u Splitu i Dubrovniku. Iako za ''fetivi'' Split nije karakterističan, ipak je taj grad u tijesnom dodiru s tisućama iz zaleđa, iz Hercegovine, s neretvanskog juga, od kojih mnogi koriste izraz. A u Dubrovniku samo to i čuješ.@
itd, itd
Mogla bih pisati pod jedan, dva i tri ili a, b, i c ili pod raznim drugim znakovima i pobijati ili nabrajati teze i antiteze. Razmahivat se psihologiziranjem ovog i onog kako to Pero radi, ali čemu. Internet je više-manje organizirani podzemni svijet . Stanuje u podzemlju. Blog radi iz ilegale. Njegovi su likovi takvi kakvi jesu. Često se otimaju kontroli . Nema tu cenzure, pa ni autocenzure. Svi kažemo ovo je moj teren i tu sam gazda. Ali te gazde su često likovi, alter ego sami sebe i sami sebi.
Ima tu divnih duša koje je milina čitati i čitanjem prolaziti kroz njihov svijet. Stvarni, ali i zamišljeni, iako.., ponekad me smeta samohvala i umišljaji koji upravo govore drugo. Mila lica, a onda izbije… ali sve je jasno.
Ne navodim imena jer bih bila kao i oni zloćudni. Ponekad imam osjećaj da se neki od njih dogovaraju tajno, kao one čuvene trojke koje tajanstveno dobivaju zadatke kad i koga ubiti ili dignuti vlak u zrak. Ali, to naravno nije bio terorizam,to je bio rad za opću stvar za interancionalu koja je ipak na kraju izgubila smisao,ali to su takva vremena bila. (evo me opet. Puštam crnilo, ogavnu sluz mržnje. Znam, jer su se kod mene raspitivalo neki/neka tko je napr lajonsica. Koliko se dobro poznajemo i td. Nemam tu što reći. Vidjele smo se jedanput u životu. Dovoljno da za nju mogu reći da smo prijatelji. Ne mislimo isto. Ne nužno. Razilazimo se često. Dovoljno je pročitati njene komentare na neka moja pisanja, ali zajedničko nam je što volimo Hrvatsku i pokušavamo raditi za njeno dobro. Svaka na svoj način, često dijametralno suprotni, ali slobodni smo ljudi. ). Jedna vremena za jedne, druga vremena za druge, ali samo su jedni platili buletu. Drugi su nedodirljivi, čak i pod cijenu da izgubimo potporu iz europskih integracija. Tako je to. Nedodirljivost do kraja života, jer nismo svi jednaki. Neki su jednakiji.
A Pero niđe veze, to uistinu nisi mogao čuti u Splitu, ali ni u Dubrovniku, osim u nekim krugovima(ako) koji imaju veze s onim iz bivše države. Ne smeta mi, ali budi pošten pa priznaj. Ne smeta mi to održavanje veza (pa makar i niđe) samo se plašim. Znam kako je bilo spustiti ton i zatvarati prozore kad se spominjala riječ Hrvat/tica i Hrvatska. Vidiš da tebi i tvojoj trojci se i danas diže kosa na glavi.
Oznake: crv sumnje
