odmak
srijeda, 28.01.2015.
Djeca Pireja
Možda se netko i sjeća filma 'Nikad nedjeljom' u kojem Melina Mercouri pjeva Djeca Pireja, ali nije bit u tome.
Znate li kako splićanin objašnjavaju gdje se što nalazi. Napr Pravni fakultet, a objašnjava ga pitaču,slučajnom prolazniku, iz pozicije Pjace.: Ideš, kaže mu upitani, sad ovom ulicom prema gore. Sad skreni desno do parka, pa s gornje strane parka pa onda pređeš ulicu i kreneš lijevo sve prema gore. Kad dođeš na početak Solinske idi desnom stranom i vidjet ćeš… Tu se već može pojaviti stari naziv ulice jer ta se ulica već dvadesetak godina zove Ulica domovinskog rata, ali što bi građani Splita mučili novim nazivima. Toliko puta su se mijenjali. Jedanput zapamćeni kako su zapamćeni ostaju dovijeka u glavama, a i to je suviše kad možeš opisno.
Vrli stanovnici glavnom nam grada rekli bi: Trg maršala Tita 14, pa se ti misli.
Tako i ja s Djecom Pireja došla sam do 'oficirske djeca'. E sad, tko su ta djeca?
Moj supisać, sugovornik, sad već pomalo i nekako prijateljski nastrojeni i on i ja itd jest uistinu oficirsko dijete.
Rekli smo biti maksimalno iskreni, često kažemo oboje. Mogu vam reći sate i sate razgovora. Jedna moja prijateljica mi kaže: Dobra si,ti ne možeš s nikim ostati više od dvadeset minuta.
Oficirsko dijete? Gleda me u čudu. Što to znači?
Malo sam zatečena. Kako mu to objasniti. Znam da bi nam se ta oficirska djeca priključila u neko doba u razredu. Roditelji bi po zapovjedi selili, a selila su s njima i njihova djeca. U početku malo oprezna, onda nekako krutog govora- kao naučenog i drugačijeg naglaska. Drugačija od nas. Znao si da se pred njima kao i sa raznim omladinskim aktivistima ili sekretarom partije (više i ne znam kako su se već zvali) ne smiješ šaliti na račun profesora, države il nekih već službenih lica. Sami su bili nekako dva i dva su četiri. Nema tu nikakve sumnje. Mi ostali tzv vjernici – katolici bili smo po prirodi stvari kao i naša starija braća Židovi uvijek za nešto krivi. Uvijek smo se preispitivali i tako se ponašali. Hrvat- hop kriv si. Vjernik uz to – hop višestruka krivnja. Moj otac u zatvoru, i ne samo moj, neki više nisu ni imali očeve- Krivnja na milion kvadrata. Drugo su bili očevi koji su pali u NOB –i. Ulice su nosile njihova imena, ali i ta su djeca bila nekako potišteno drugačija. Skoro se nisu razlikovala od nas. Malo drugačijeg predznaka, ali kužili smo se posve. Patnje koliko hoćeš na obje strane.
Oficirska djeca pak? Imala su žive očeve. Osim svega stanovali su u najboljim stanovima. Cijele su zgrade bile njihove. Kad se išlo na izlete i slično, gdje su trebali novci, kod njih nije bilo krzmanja. Mi ostali smo krzmali. Ja napr, jer moja majka, trošeći na borbu za život mog oca, uz pomoć roditelja i sestara nije mi mogla priuštiti maturalnu haljinu nisam išla na maturalnu zabavu. I to nije ni prvi posljednji put da u nečem nisam sudjelovala. Upravo iz te materijalne nestašice. I nisam bila jedina. Dijete palog borca nije išlo na maturalnu ekskurziju. Možda novac nije bio u pitanju nego majčina depresija, koja se onda nije tako zvala. O takvim stvarima nitko baš nije vodio brigu. Mi smo ga djeca prigrlili bez obzira što su se naši očevi nalazili na suprotnim stranama. Oni su patili jednako kao i mi, ako se nisu nalazili u vrhu partije i trčali za karijerom.
Ovako kad pišem ispada da nas je bilo više na drugoj strani. Na mračnoj strani carstva. Ali, zapravo pripadnici jednog naroda bili su tako tretirani. Najgore što : ako nisi bio za nas bio si protiv nas, to je bila služben parola jednopartijskog sustava.
Oficirska djeca bila su pak pravi pobjednici. Nitko im nije poginuo. Imali su, hoću reći, žive roditelje. Imali su novaca. Rata ni od korova, iako su se njihovi očevi neprekidno pripremali na rat protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja.
Mogli su što su htjeli. Čak su i profesori prema njima imali drugačiji tretman.
A, onda bili su djelom iz miješanih brakova. Otac Srbin, obično. MOLIM VAS ne želim nikakvu hajku na nikoga. Ni na Srbe ni na Hrvate ni na one iz Tunguzije.
Odlučili smo biti maksimalno iskreni On i ja. Toliko smo nevolja nanijeli jedni drugima da bih najradije bila Tunguzijanka.
Nastavak slijedi
Oznake: razlike
