Možda se netko i sjeća filma 'Nikad nedjeljom' u kojem Melina Mercouri pjeva Djeca Pireja, ali nije bit u tome.
Znate li kako splićanin objašnjavaju gdje se što nalazi. Napr Pravni fakultet, a objašnjava ga pitaču,slučajnom prolazniku, iz pozicije Pjace.: Ideš, kaže mu upitani, sad ovom ulicom prema gore. Sad skreni desno do parka, pa s gornje strane parka pa onda pređeš ulicu i kreneš lijevo sve prema gore. Kad dođeš na početak Solinske idi desnom stranom i vidjet ćeš… Tu se već može pojaviti stari naziv ulice jer ta se ulica već dvadesetak godina zove Ulica domovinskog rata, ali što bi građani Splita mučili novim nazivima. Toliko puta su se mijenjali. Jedanput zapamćeni kako su zapamćeni ostaju dovijeka u glavama, a i to je suviše kad možeš opisno.
Vrli stanovnici glavnom nam grada rekli bi: Trg maršala Tita 14, pa se ti misli.
Tako i ja s Djecom Pireja došla sam do 'oficirske djeca'. E sad, tko su ta djeca?
Moj supisać, sugovornik, sad već pomalo i nekako prijateljski nastrojeni i on i ja itd jest uistinu oficirsko dijete.
Rekli smo biti maksimalno iskreni, često kažemo oboje. Mogu vam reći sate i sate razgovora. Jedna moja prijateljica mi kaže: Dobra si,ti ne možeš s nikim ostati više od dvadeset minuta.
Oficirsko dijete? Gleda me u čudu. Što to znači?
Malo sam zatečena. Kako mu to objasniti. Znam da bi nam se ta oficirska djeca priključila u neko doba u razredu. Roditelji bi po zapovjedi selili, a selila su s njima i njihova djeca. U početku malo oprezna, onda nekako krutog govora- kao naučenog i drugačijeg naglaska. Drugačija od nas. Znao si da se pred njima kao i sa raznim omladinskim aktivistima ili sekretarom partije (više i ne znam kako su se već zvali) ne smiješ šaliti na račun profesora, države il nekih već službenih lica. Sami su bili nekako dva i dva su četiri. Nema tu nikakve sumnje. Mi ostali tzv vjernici – katolici bili smo po prirodi stvari kao i naša starija braća Židovi uvijek za nešto krivi. Uvijek smo se preispitivali i tako se ponašali. Hrvat- hop kriv si. Vjernik uz to – hop višestruka krivnja. Moj otac u zatvoru, i ne samo moj, neki više nisu ni imali očeve- Krivnja na milion kvadrata. Drugo su bili očevi koji su pali u NOB –i. Ulice su nosile njihova imena, ali i ta su djeca bila nekako potišteno drugačija. Skoro se nisu razlikovala od nas. Malo drugačijeg predznaka, ali kužili smo se posve. Patnje koliko hoćeš na obje strane.
Oficirska djeca pak? Imala su žive očeve. Osim svega stanovali su u najboljim stanovima. Cijele su zgrade bile njihove. Kad se išlo na izlete i slično, gdje su trebali novci, kod njih nije bilo krzmanja. Mi ostali smo krzmali. Ja napr, jer moja majka, trošeći na borbu za život mog oca, uz pomoć roditelja i sestara nije mi mogla priuštiti maturalnu haljinu nisam išla na maturalnu zabavu. I to nije ni prvi posljednji put da u nečem nisam sudjelovala. Upravo iz te materijalne nestašice. I nisam bila jedina. Dijete palog borca nije išlo na maturalnu ekskurziju. Možda novac nije bio u pitanju nego majčina depresija, koja se onda nije tako zvala. O takvim stvarima nitko baš nije vodio brigu. Mi smo ga djeca prigrlili bez obzira što su se naši očevi nalazili na suprotnim stranama. Oni su patili jednako kao i mi, ako se nisu nalazili u vrhu partije i trčali za karijerom.
Ovako kad pišem ispada da nas je bilo više na drugoj strani. Na mračnoj strani carstva. Ali, zapravo pripadnici jednog naroda bili su tako tretirani. Najgore što : ako nisi bio za nas bio si protiv nas, to je bila služben parola jednopartijskog sustava.
Oficirska djeca bila su pak pravi pobjednici. Nitko im nije poginuo. Imali su, hoću reći, žive roditelje. Imali su novaca. Rata ni od korova, iako su se njihovi očevi neprekidno pripremali na rat protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja.
Mogli su što su htjeli. Čak su i profesori prema njima imali drugačiji tretman.
A, onda bili su djelom iz miješanih brakova. Otac Srbin, obično. MOLIM VAS ne želim nikakvu hajku na nikoga. Ni na Srbe ni na Hrvate ni na one iz Tunguzije.
Odlučili smo biti maksimalno iskreni On i ja. Toliko smo nevolja nanijeli jedni drugima da bih najradije bila Tunguzijanka.
Nastavak slijedi
Oznake: razlike
Jedno posve virtualno pismo.
Uživam već četvrtu godinu na splitskom filozofsko-teološkom faksu. Najprije u stvarima o kojima učim, razmišljam i proširujem krhko znanje. Iako, vjera je vjera i što više 'znam' sve više shvaćam da um koji toliko teži shvatiti, dokazati, uroniti u tajne svemira ne znaći ništa u usporedbi sa slutnjama i suptilnim osjećajima da nešto, neka beskrajna dobra priča ljuljuška naša postojanja kao blagi vjetrić krkhe barčice. (Ovaj moj humor možda me dođe glave).
Ponekad, vrlo često, iziđem s predavanja kao da lebdim na oblačićima. Nekad i ne. Često se ljutim, ali to dokazuje da sam živa i da se od svoje misli tražim i nađem zakutke neslaganja ( a i vrlo često, možda i neprimjereno, reagiram) ...neslaganja... naročto na okamenjenost, na određenu samodostatnost i vrlo često nemogućnost promijene koja bi bila nužna.
Ti i ja se često sukobljavamo po pitanju Crkve. Pokušat ću nešto pojasniti.
Profesori na faksu su toliko razlićiti da mi se ponekad čini kako ih je nemoguće svih strpati u istu organizaciju. (odmak okani se humora i grubih izraza kao strpati- to se kaže skupiti, složiti, staviti)
Od onih koji vlastitu misao često vrlo teško drže unutar zadanosti Crkvenih učenja ( nikako ne učenja onog koji se zove Bogo-čovjekom i kojeg smo pred dvijetisuće godina ubili mi i Crkva). Ali, to je filozofija i teologija također. Filozofi i teolozi misle, razvijaju misao prema mogućnostima svoga intelekta (a na ovom f. mogućnosti preko svake mjere). To im je i zadaća. Ako to ne rade. ako ne razvijaju misli ostaju na novou interpreta, a to može biti svatko od nas, onda se baš ništa ne događa. Onda se kuhamo u vlastitom gulašu do potpuno zagorenog jela, ako netko tisućljećima ne dodaje malo vodice, što na kraju sve razvodni.
Lete mi misli. Trebalo bi se zadržati na onoj osnovnoj misli radi koje sam i zapoćela pisati pismo baš tebi.
Razlika,della differenza, mene i tebe upravo je onolika kao između pojedinih profesora. Jedan od njih koji kopa po vrlo staroj literaturi napaisanoj na grčkom (aramejski spisi su se davno izgubili - slute se u prevodima jer je misao na jednom jeziku prevedena na drugi jezik ostavila traga u prevodu, ako sam jasna. Ista stvar napisana od grčkog pisca posve drugačije zvući. Ima konotacije grčke misli) Taj profesor, dakle, kojeg bi na kraju predavanja najrađe izljubila, unese se u svaku riječ obaju zavjeta (saveza). Popne se na prstiće, gotovo lebdi, i iz nekih starih bilježnica, jednako tako starih raskupusanih knjiga izvlaći riječ po riječ i pokušava prodrijeti u smisao porijekla riječi do hrvatske da bi nam pokazao što ta riječ zapravo znaći i kako bi je trebalo razumijeti. Prožet tako dubokom vjerom, bez imalo primisli na sumnju da nebom, svemirom i svim ostalim vidljivima i nevidljivim bićima vlada Bog Otac, njegov Sin i Duh sveti.
Divna narav, zavidim mu. Ti mu pomalo slićiš.
A oni drugi, sličniji meni, nije ih puno, dapače, razvijaju misao do apsurda. Idu toliko daleko da vjera naših starih izgleda prapotopni ostatak autoriteta bez pitanja i sumnji koje su vladale prije nego je svoju misao počelo razvijati prosvjetiteljstvo. Iz vremena kad je zemlja bila centar, a sunce i sva ostala nebeska tijela su se vrtila oko tog centra - zemlje.
Koliko daleko mogu, pravilnije bi bilo kazati smiju ići ti mislioci. Neka mi oproste ako ovo pročitaju, ali bojim se ne daleko.(A već su debelo zakoraćili u neposluh) Divni Pierre Teilhard de Chardin (imaš prevedeno- između ostalog i "Hvalospjev svemira" s podnaslovom "Misa nad svijetom") zbog svojih razmišljanja bio je stavljen na led. Nije smio pisati i izdavati posljednjih godina života. Pisao je svejedno. U tajnosti. Poslije je izlazilo. Crkva je stavila šape na svog člana, kojeg to nije odvratilo od Boga i misli. Kasnije je te šape i digla. Razvija se i ona. Ta Crkva. Ne može se to zanjekati, ali stara je i prastara to organizacija. Kombinacija ljudskog djelovanja i djelovanja Božje zamisli. Samog Duha svetoga. Često prevlada čovjek. I sami to priznaju.
Htjela bih da je sve bolja, ali prate se Svijet i Crkva. Kad bi se držali samo Božjeg nauka, možda bi ih Svijet u slasnom zalogaju progutao. Bježi taj svijet i Bogu iako je Bog svemoćan i neizmjerno se trudi.
U nas pogotovo. Ti braniš Crkvu, a ja ... Obje smo vjernice. Ti si možda sličnija onom mom profesoru koji ne sumnja, a ja... Mea culpa... Možda je bolje zaustaviti se.
Papa Franjo pokušava svojim načinom reformita Crkvu i Svijet. Mnogima u obje organizacije nije drag.
Kao će to sve završiti. Bumo videli, rekao bi Bandić, a možda nije lijepo završiti ova razmišljanja s Bandićem.
Ali to je to. To je naš svijet, ali i Svijet općenito.
Stoj mi dobro!
Oznake: razlike
< | veljača, 2017 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra