odmak
srijeda, 28.01.2015.
Djeca Pireja
Možda se netko i sjeća filma 'Nikad nedjeljom' u kojem Melina Mercouri pjeva Djeca Pireja, ali nije bit u tome.
Znate li kako splićanin objašnjavaju gdje se što nalazi. Napr Pravni fakultet, a objašnjava ga pitaču,slučajnom prolazniku, iz pozicije Pjace.: Ideš, kaže mu upitani, sad ovom ulicom prema gore. Sad skreni desno do parka, pa s gornje strane parka pa onda pređeš ulicu i kreneš lijevo sve prema gore. Kad dođeš na početak Solinske idi desnom stranom i vidjet ćeš… Tu se već može pojaviti stari naziv ulice jer ta se ulica već dvadesetak godina zove Ulica domovinskog rata, ali što bi građani Splita mučili novim nazivima. Toliko puta su se mijenjali. Jedanput zapamćeni kako su zapamćeni ostaju dovijeka u glavama, a i to je suviše kad možeš opisno.
Vrli stanovnici glavnom nam grada rekli bi: Trg maršala Tita 14, pa se ti misli.
Tako i ja s Djecom Pireja došla sam do 'oficirske djeca'. E sad, tko su ta djeca?
Moj supisać, sugovornik, sad već pomalo i nekako prijateljski nastrojeni i on i ja itd jest uistinu oficirsko dijete.
Rekli smo biti maksimalno iskreni, često kažemo oboje. Mogu vam reći sate i sate razgovora. Jedna moja prijateljica mi kaže: Dobra si,ti ne možeš s nikim ostati više od dvadeset minuta.
Oficirsko dijete? Gleda me u čudu. Što to znači?
Malo sam zatečena. Kako mu to objasniti. Znam da bi nam se ta oficirska djeca priključila u neko doba u razredu. Roditelji bi po zapovjedi selili, a selila su s njima i njihova djeca. U početku malo oprezna, onda nekako krutog govora- kao naučenog i drugačijeg naglaska. Drugačija od nas. Znao si da se pred njima kao i sa raznim omladinskim aktivistima ili sekretarom partije (više i ne znam kako su se već zvali) ne smiješ šaliti na račun profesora, države il nekih već službenih lica. Sami su bili nekako dva i dva su četiri. Nema tu nikakve sumnje. Mi ostali tzv vjernici – katolici bili smo po prirodi stvari kao i naša starija braća Židovi uvijek za nešto krivi. Uvijek smo se preispitivali i tako se ponašali. Hrvat- hop kriv si. Vjernik uz to – hop višestruka krivnja. Moj otac u zatvoru, i ne samo moj, neki više nisu ni imali očeve- Krivnja na milion kvadrata. Drugo su bili očevi koji su pali u NOB –i. Ulice su nosile njihova imena, ali i ta su djeca bila nekako potišteno drugačija. Skoro se nisu razlikovala od nas. Malo drugačijeg predznaka, ali kužili smo se posve. Patnje koliko hoćeš na obje strane.
Oficirska djeca pak? Imala su žive očeve. Osim svega stanovali su u najboljim stanovima. Cijele su zgrade bile njihove. Kad se išlo na izlete i slično, gdje su trebali novci, kod njih nije bilo krzmanja. Mi ostali smo krzmali. Ja napr, jer moja majka, trošeći na borbu za život mog oca, uz pomoć roditelja i sestara nije mi mogla priuštiti maturalnu haljinu nisam išla na maturalnu zabavu. I to nije ni prvi posljednji put da u nečem nisam sudjelovala. Upravo iz te materijalne nestašice. I nisam bila jedina. Dijete palog borca nije išlo na maturalnu ekskurziju. Možda novac nije bio u pitanju nego majčina depresija, koja se onda nije tako zvala. O takvim stvarima nitko baš nije vodio brigu. Mi smo ga djeca prigrlili bez obzira što su se naši očevi nalazili na suprotnim stranama. Oni su patili jednako kao i mi, ako se nisu nalazili u vrhu partije i trčali za karijerom.
Ovako kad pišem ispada da nas je bilo više na drugoj strani. Na mračnoj strani carstva. Ali, zapravo pripadnici jednog naroda bili su tako tretirani. Najgore što : ako nisi bio za nas bio si protiv nas, to je bila služben parola jednopartijskog sustava.
Oficirska djeca bila su pak pravi pobjednici. Nitko im nije poginuo. Imali su, hoću reći, žive roditelje. Imali su novaca. Rata ni od korova, iako su se njihovi očevi neprekidno pripremali na rat protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja.
Mogli su što su htjeli. Čak su i profesori prema njima imali drugačiji tretman.
A, onda bili su djelom iz miješanih brakova. Otac Srbin, obično. MOLIM VAS ne želim nikakvu hajku na nikoga. Ni na Srbe ni na Hrvate ni na one iz Tunguzije.
Odlučili smo biti maksimalno iskreni On i ja. Toliko smo nevolja nanijeli jedni drugima da bih najradije bila Tunguzijanka.
Nastavak slijedi
Oznake: razlike
subota, 07.06.2014.
Dragoj virtulanoj prijatelji Lavici.
Jedno posve virtualno pismo.
Uživam već četvrtu godinu na splitskom filozofsko-teološkom faksu. Najprije u stvarima o kojima učim, razmišljam i proširujem krhko znanje. Iako, vjera je vjera i što više 'znam' sve više shvaćam da um koji toliko teži shvatiti, dokazati, uroniti u tajne svemira ne znaći ništa u usporedbi sa slutnjama i suptilnim osjećajima da nešto, neka beskrajna dobra priča ljuljuška naša postojanja kao blagi vjetrić krkhe barčice. (Ovaj moj humor možda me dođe glave).
Ponekad, vrlo često, iziđem s predavanja kao da lebdim na oblačićima. Nekad i ne. Često se ljutim, ali to dokazuje da sam živa i da se od svoje misli tražim i nađem zakutke neslaganja ( a i vrlo često, možda i neprimjereno, reagiram) ...neslaganja... naročto na okamenjenost, na određenu samodostatnost i vrlo često nemogućnost promijene koja bi bila nužna.
Ti i ja se često sukobljavamo po pitanju Crkve. Pokušat ću nešto pojasniti.
Profesori na faksu su toliko razlićiti da mi se ponekad čini kako ih je nemoguće svih strpati u istu organizaciju. (odmak okani se humora i grubih izraza kao strpati- to se kaže skupiti, složiti, staviti)
Od onih koji vlastitu misao često vrlo teško drže unutar zadanosti Crkvenih učenja ( nikako ne učenja onog koji se zove Bogo-čovjekom i kojeg smo pred dvijetisuće godina ubili mi i Crkva). Ali, to je filozofija i teologija također. Filozofi i teolozi misle, razvijaju misao prema mogućnostima svoga intelekta (a na ovom f. mogućnosti preko svake mjere). To im je i zadaća. Ako to ne rade. ako ne razvijaju misli ostaju na novou interpreta, a to može biti svatko od nas, onda se baš ništa ne događa. Onda se kuhamo u vlastitom gulašu do potpuno zagorenog jela, ako netko tisućljećima ne dodaje malo vodice, što na kraju sve razvodni.
Lete mi misli. Trebalo bi se zadržati na onoj osnovnoj misli radi koje sam i zapoćela pisati pismo baš tebi.
Razlika,della differenza, mene i tebe upravo je onolika kao između pojedinih profesora. Jedan od njih koji kopa po vrlo staroj literaturi napaisanoj na grčkom (aramejski spisi su se davno izgubili - slute se u prevodima jer je misao na jednom jeziku prevedena na drugi jezik ostavila traga u prevodu, ako sam jasna. Ista stvar napisana od grčkog pisca posve drugačije zvući. Ima konotacije grčke misli) Taj profesor, dakle, kojeg bi na kraju predavanja najrađe izljubila, unese se u svaku riječ obaju zavjeta (saveza). Popne se na prstiće, gotovo lebdi, i iz nekih starih bilježnica, jednako tako starih raskupusanih knjiga izvlaći riječ po riječ i pokušava prodrijeti u smisao porijekla riječi do hrvatske da bi nam pokazao što ta riječ zapravo znaći i kako bi je trebalo razumijeti. Prožet tako dubokom vjerom, bez imalo primisli na sumnju da nebom, svemirom i svim ostalim vidljivima i nevidljivim bićima vlada Bog Otac, njegov Sin i Duh sveti.
Divna narav, zavidim mu. Ti mu pomalo slićiš.
A oni drugi, sličniji meni, nije ih puno, dapače, razvijaju misao do apsurda. Idu toliko daleko da vjera naših starih izgleda prapotopni ostatak autoriteta bez pitanja i sumnji koje su vladale prije nego je svoju misao počelo razvijati prosvjetiteljstvo. Iz vremena kad je zemlja bila centar, a sunce i sva ostala nebeska tijela su se vrtila oko tog centra - zemlje.
Koliko daleko mogu, pravilnije bi bilo kazati smiju ići ti mislioci. Neka mi oproste ako ovo pročitaju, ali bojim se ne daleko.(A već su debelo zakoraćili u neposluh) Divni Pierre Teilhard de Chardin (imaš prevedeno- između ostalog i "Hvalospjev svemira" s podnaslovom "Misa nad svijetom") zbog svojih razmišljanja bio je stavljen na led. Nije smio pisati i izdavati posljednjih godina života. Pisao je svejedno. U tajnosti. Poslije je izlazilo. Crkva je stavila šape na svog člana, kojeg to nije odvratilo od Boga i misli. Kasnije je te šape i digla. Razvija se i ona. Ta Crkva. Ne može se to zanjekati, ali stara je i prastara to organizacija. Kombinacija ljudskog djelovanja i djelovanja Božje zamisli. Samog Duha svetoga. Često prevlada čovjek. I sami to priznaju.
Htjela bih da je sve bolja, ali prate se Svijet i Crkva. Kad bi se držali samo Božjeg nauka, možda bi ih Svijet u slasnom zalogaju progutao. Bježi taj svijet i Bogu iako je Bog svemoćan i neizmjerno se trudi.
U nas pogotovo. Ti braniš Crkvu, a ja ... Obje smo vjernice. Ti si možda sličnija onom mom profesoru koji ne sumnja, a ja... Mea culpa... Možda je bolje zaustaviti se.
Papa Franjo pokušava svojim načinom reformita Crkvu i Svijet. Mnogima u obje organizacije nije drag.
Kao će to sve završiti. Bumo videli, rekao bi Bandić, a možda nije lijepo završiti ova razmišljanja s Bandićem.
Ali to je to. To je naš svijet, ali i Svijet općenito.
Stoj mi dobro!
Oznake: razlike
