Jedno posve virtualno pismo.
Uživam već četvrtu godinu na splitskom filozofsko-teološkom faksu. Najprije u stvarima o kojima učim, razmišljam i proširujem krhko znanje. Iako, vjera je vjera i što više 'znam' sve više shvaćam da um koji toliko teži shvatiti, dokazati, uroniti u tajne svemira ne znaći ništa u usporedbi sa slutnjama i suptilnim osjećajima da nešto, neka beskrajna dobra priča ljuljuška naša postojanja kao blagi vjetrić krkhe barčice. (Ovaj moj humor možda me dođe glave).
Ponekad, vrlo često, iziđem s predavanja kao da lebdim na oblačićima. Nekad i ne. Često se ljutim, ali to dokazuje da sam živa i da se od svoje misli tražim i nađem zakutke neslaganja ( a i vrlo često, možda i neprimjereno, reagiram) ...neslaganja... naročto na okamenjenost, na određenu samodostatnost i vrlo često nemogućnost promijene koja bi bila nužna.
Ti i ja se često sukobljavamo po pitanju Crkve. Pokušat ću nešto pojasniti.
Profesori na faksu su toliko razlićiti da mi se ponekad čini kako ih je nemoguće svih strpati u istu organizaciju. (odmak okani se humora i grubih izraza kao strpati- to se kaže skupiti, složiti, staviti)
Od onih koji vlastitu misao često vrlo teško drže unutar zadanosti Crkvenih učenja ( nikako ne učenja onog koji se zove Bogo-čovjekom i kojeg smo pred dvijetisuće godina ubili mi i Crkva). Ali, to je filozofija i teologija također. Filozofi i teolozi misle, razvijaju misao prema mogućnostima svoga intelekta (a na ovom f. mogućnosti preko svake mjere). To im je i zadaća. Ako to ne rade. ako ne razvijaju misli ostaju na novou interpreta, a to može biti svatko od nas, onda se baš ništa ne događa. Onda se kuhamo u vlastitom gulašu do potpuno zagorenog jela, ako netko tisućljećima ne dodaje malo vodice, što na kraju sve razvodni.
Lete mi misli. Trebalo bi se zadržati na onoj osnovnoj misli radi koje sam i zapoćela pisati pismo baš tebi.
Razlika,della differenza, mene i tebe upravo je onolika kao između pojedinih profesora. Jedan od njih koji kopa po vrlo staroj literaturi napaisanoj na grčkom (aramejski spisi su se davno izgubili - slute se u prevodima jer je misao na jednom jeziku prevedena na drugi jezik ostavila traga u prevodu, ako sam jasna. Ista stvar napisana od grčkog pisca posve drugačije zvući. Ima konotacije grčke misli) Taj profesor, dakle, kojeg bi na kraju predavanja najrađe izljubila, unese se u svaku riječ obaju zavjeta (saveza). Popne se na prstiće, gotovo lebdi, i iz nekih starih bilježnica, jednako tako starih raskupusanih knjiga izvlaći riječ po riječ i pokušava prodrijeti u smisao porijekla riječi do hrvatske da bi nam pokazao što ta riječ zapravo znaći i kako bi je trebalo razumijeti. Prožet tako dubokom vjerom, bez imalo primisli na sumnju da nebom, svemirom i svim ostalim vidljivima i nevidljivim bićima vlada Bog Otac, njegov Sin i Duh sveti.
Divna narav, zavidim mu. Ti mu pomalo slićiš.
A oni drugi, sličniji meni, nije ih puno, dapače, razvijaju misao do apsurda. Idu toliko daleko da vjera naših starih izgleda prapotopni ostatak autoriteta bez pitanja i sumnji koje su vladale prije nego je svoju misao počelo razvijati prosvjetiteljstvo. Iz vremena kad je zemlja bila centar, a sunce i sva ostala nebeska tijela su se vrtila oko tog centra - zemlje.
Koliko daleko mogu, pravilnije bi bilo kazati smiju ići ti mislioci. Neka mi oproste ako ovo pročitaju, ali bojim se ne daleko.(A već su debelo zakoraćili u neposluh) Divni Pierre Teilhard de Chardin (imaš prevedeno- između ostalog i "Hvalospjev svemira" s podnaslovom "Misa nad svijetom") zbog svojih razmišljanja bio je stavljen na led. Nije smio pisati i izdavati posljednjih godina života. Pisao je svejedno. U tajnosti. Poslije je izlazilo. Crkva je stavila šape na svog člana, kojeg to nije odvratilo od Boga i misli. Kasnije je te šape i digla. Razvija se i ona. Ta Crkva. Ne može se to zanjekati, ali stara je i prastara to organizacija. Kombinacija ljudskog djelovanja i djelovanja Božje zamisli. Samog Duha svetoga. Često prevlada čovjek. I sami to priznaju.
Htjela bih da je sve bolja, ali prate se Svijet i Crkva. Kad bi se držali samo Božjeg nauka, možda bi ih Svijet u slasnom zalogaju progutao. Bježi taj svijet i Bogu iako je Bog svemoćan i neizmjerno se trudi.
U nas pogotovo. Ti braniš Crkvu, a ja ... Obje smo vjernice. Ti si možda sličnija onom mom profesoru koji ne sumnja, a ja... Mea culpa... Možda je bolje zaustaviti se.
Papa Franjo pokušava svojim načinom reformita Crkvu i Svijet. Mnogima u obje organizacije nije drag.
Kao će to sve završiti. Bumo videli, rekao bi Bandić, a možda nije lijepo završiti ova razmišljanja s Bandićem.
Ali to je to. To je naš svijet, ali i Svijet općenito.
Stoj mi dobro!
Post je objavljen 07.06.2014. u 09:42 sati.