Vratila sam se i evo me u u hladnoj kući. Sve sam upalila , čak i vatricu, ali to je Dalmacija. Uvijek se neprikladno grijemo.., a trošim toliko na elekt. energiju da se svaki put smrznem kad dođu računi.
Kakogod nisam uključila računalo desetak dana. Namjerno. Vidim da mogu. Još mi ne treba liječenje.
Ni na blogu svijetu ništa posebno novoga. Davna rasprava koja je izazvala moja prijateljica,ne samo virtualna, vidim da još žulja Peru. A osvrće se između ostalog i na mene.
Pero, pero. Mislim se čemu odgovarati. Naši životi idu kao vlakovi paralelnim tračnicama i ne možemo se nikad sresti,a kamoli usuglasiti.
Pa ipak, moja me narav sili da napišem par riječi- Rekao bi Pero: kako tužno, opet uloga žrtve, ali ovaj put ne. Zauzet ću stav kao Josipović. Dosad sam bio fer i pomirljiv, a od sada ću napadati, kaže on, pa kažem i ja. Možda njemu to nije teško, jer je cijelo vrijeme imao fige u đepu, meni jest, jer ja sam nepatvoreno miroljubivo stvorenje i pokušavam razumjeti i crnog vraga.
Evo što između ostalog piše Pero u šaci o Odmak:
Čisti navijački žar, ali uz pravljenje izraza lica tobožnje racionalnosti, nepristranosti, sinteze, objektiviranosti – i zato podmukliji, jer ne otvorenih karata. A onda i nakon što smo joj i Wall i Modesti i ja stavili prst na mistifikacijsku narav takvog postavljanja (te se i ne može reći kako je možda nije percipirala), svejedno nije mogla ili nije htjela pojmiti što govorimo.
…….
Tip situacije u kojoj apel na Kulturu Komunikacije služi kao šifra za nemoć poštenja u komunikaciji; kao, Modestinim riječima, puštanje magle, promišljeno skretanje s teme, za uteći se kada se – iz emotivne prekoncepcije i opredijeljenosti za nešto dubiozno – zapada u kognitivnu disonancu u kojoj se s jedne strane ne želi ili ne može kontra Srca, a s druge uviđa teškoća branjenja Srčanih otkucaja zaglavjelih u nekoj dubiozi iz kakve ih se putem argumentiranja već više stvarno ne da vaditi. Jedino što preostaje je mistifikacija, zamućenje, pa i nije nimalo za čuditi da ih najviše boli i vrijeđa upravo svako vraćanje stvari nazad u nazvanost pravim imenom.
1. u kasnijem komentaru kaže ovako: Morala sam proguglati što to Niđe veze znaći. Našla sam. Preporućam i drugima. Mnogo je toga jasnije. Gorki smijeh drugovi i drugarice. Nadam se da se više nikad nećemo naći na okupu onako kako smo sedamdeset godina živjeli. Isprva nisam kužio o čemu ona to. Upisao sam i sam, reko baš da vidim – i pojasnilo mi se čim sam ustanovio da je najmarkantniji rezultat pretrage onaj koji vodi na stranicu Vukajlija, a tamo netko kaže: ''Koristi se uglavnom na ijekavskom području, Republika Srpska i Crna Gora.'' Kakva nevjerojatna koza! Njoj se, dakle, učinilo ''mnogo toga jasnije'' jer je pomislila da ja koristim, eto, istočnohercegovačko-crnogorski izraz! Tih dušmana s kojima smo ''sedamdeset godina živjeli'', ne ponovilo se. Bila bi to užasna i šovinistička glupost za tako povezati – kao, odmah se njoj razdanilo otkud dolazi moja pozicija – sve kad bi i bilo faktički točno, a kamoli što uopće nije. Vukajlija se referira na ''pravoslavno'' govorno područje, pa onda i navodi gdje se ijekavsko niđe veze koristi u tom okviru. Ne znači da nema upotrebe i na drugim ijekavskim područjima (možda nam je poznato da ih ima još)? Taj mi je izraz ušao u uho, jer često sam ga slušao, dok sam živio u Splitu i Dubrovniku. Iako za ''fetivi'' Split nije karakterističan, ipak je taj grad u tijesnom dodiru s tisućama iz zaleđa, iz Hercegovine, s neretvanskog juga, od kojih mnogi koriste izraz. A u Dubrovniku samo to i čuješ.@
itd, itd
Mogla bih pisati pod jedan, dva i tri ili a, b, i c ili pod raznim drugim znakovima i pobijati ili nabrajati teze i antiteze. Razmahivat se psihologiziranjem ovog i onog kako to Pero radi, ali čemu. Internet je više-manje organizirani podzemni svijet . Stanuje u podzemlju. Blog radi iz ilegale. Njegovi su likovi takvi kakvi jesu. Često se otimaju kontroli . Nema tu cenzure, pa ni autocenzure. Svi kažemo ovo je moj teren i tu sam gazda. Ali te gazde su često likovi, alter ego sami sebe i sami sebi.
Ima tu divnih duša koje je milina čitati i čitanjem prolaziti kroz njihov svijet. Stvarni, ali i zamišljeni, iako.., ponekad me smeta samohvala i umišljaji koji upravo govore drugo. Mila lica, a onda izbije… ali sve je jasno.
Ne navodim imena jer bih bila kao i oni zloćudni. Ponekad imam osjećaj da se neki od njih dogovaraju tajno, kao one čuvene trojke koje tajanstveno dobivaju zadatke kad i koga ubiti ili dignuti vlak u zrak. Ali, to naravno nije bio terorizam,to je bio rad za opću stvar za interancionalu koja je ipak na kraju izgubila smisao,ali to su takva vremena bila. (evo me opet. Puštam crnilo, ogavnu sluz mržnje. Znam, jer su se kod mene raspitivalo neki/neka tko je napr lajonsica. Koliko se dobro poznajemo i td. Nemam tu što reći. Vidjele smo se jedanput u životu. Dovoljno da za nju mogu reći da smo prijatelji. Ne mislimo isto. Ne nužno. Razilazimo se često. Dovoljno je pročitati njene komentare na neka moja pisanja, ali zajedničko nam je što volimo Hrvatsku i pokušavamo raditi za njeno dobro. Svaka na svoj način, često dijametralno suprotni, ali slobodni smo ljudi. ). Jedna vremena za jedne, druga vremena za druge, ali samo su jedni platili buletu. Drugi su nedodirljivi, čak i pod cijenu da izgubimo potporu iz europskih integracija. Tako je to. Nedodirljivost do kraja života, jer nismo svi jednaki. Neki su jednakiji.
A Pero niđe veze, to uistinu nisi mogao čuti u Splitu, ali ni u Dubrovniku, osim u nekim krugovima(ako) koji imaju veze s onim iz bivše države. Ne smeta mi, ali budi pošten pa priznaj. Ne smeta mi to održavanje veza (pa makar i niđe) samo se plašim. Znam kako je bilo spustiti ton i zatvarati prozore kad se spominjala riječ Hrvat/tica i Hrvatska. Vidiš da tebi i tvojoj trojci se i danas diže kosa na glavi.
Post je objavljen 02.01.2015. u 11:08 sati.