Marketing
Izlet u nepoznato
Privučena naslovom, na nagovor moje prijateljice Radojke, odlučila sam poći na taj dvodnevni obilazak... već nečeg.
Grupa "turista", povelika - dva puna autobusa u organizaciji turističke agencije "Putokazi" nagađa, smije se, očekuje iznenađenja. Stari putnici, godinama putuju zajedno. Uglavnom žene od mladih do starih. Ima i nešto muževa, ali i samaca.
Jedna poznanica komentira: Gerijatrija, još ćemo morati mijenjati pelene. Poznanica skoro bih mogla reći dobra poznanica ajde de prijateljica na neki način.
Pred određeni broj godina bila sam zatvorena, uglavnom mrzovoljna. Nerado sam putovala u nepoznatim društvima. Činio mi se ogroman gubitak vremena ako su društva, onako ... s predispozicijama sindikalnih druženja, Dan žena i slično. Ne znam pjevati. ne mogu se utopiti u tom općem veselju. Pjevanju i plesanju – iako sam volila plesati, ali sve mi je to uvijek malo izgledalo previše površno, malko raspojasano- nisam nikakva čistunica, ne zamjeram, ali veći dio života provodim kao promatrač. Stvari i zbivanja su mi izgledala prepoznatljiva, kao da sam već živjela i ta površinska priča života bila mi je banalna. Nemoj sad. Uvijek filozofiraš, pusti da se sad veselimo, često su mi govorili.
Kako bilo nisam se previše promijenila. Još sam uvijek bez sluha i glasa, ali znam se isključiti. Što je najvažnije sve manje zamjeram. Žalim i volim ljude. Žalim ih jer smo kod stvaranja zeznuti. Bog je u svojoj svemoći znao kakve nas stvara. Ne može se vaditi, kako bi mi to rekli, na SLOBODU koju nam je ugradio. NA NAŠ IZBOR. Držao je FIGU U ĐEPU. Dobro je znao kud ćemo iz mogućnosti slobode krenuti. Navodno sad pati. I treba. Sam je kriv. Ali, patimo i mi. Svatko na svoj način. Pametni biraju seks, ples, pjevanje. Ja se utapam u istraživanjima mučenika.
Kao da me njihove kosti bodu s dna jama u koje su bačeni. Iz grobova. Iz života koji trenutno žive ili su živjeli.
Patim i kajem se i zbog nekih vlastitih doživljaja.
Bih li što mijenjala da se ponovo rodim?
Ne znam ni sama?
Prošlost se neda gumicom izbrisati. Ni tipkom Delete. Ta povijest kao i energija ne može nestati. Iz povijesti se može samo učiti. Žalosno je da čovjek/čica najviše nauči iz vlastite povijesti. Ako se ne zatvorimo u 'svoje' male 'istine' i od stabla ne vidimo šumu. I obrnuto, naravno.
A kud sam sad u pisanju krenula?
Zapravo sam htjela reći da je izlet uistinu bio iznenađenje.
Otok Rab, na kojem nisam bila, iako smo jedrilicom oplovili njegove obale.
I onda, nećete vjerovati; Sv. Grgur i Goli otok, nazvan Hrvatski Alcatraz.
Sv. Grgur na kojem su bile zatvorenice
Još uvijek Sv. Grgur
A tek bunkeri. Protiv onih koji su ih dolazili osloboditi? Moš' mislit'!!? Ribari u barčicama. (Ta tvoja barka mala što pušta na sve strane/ ja sam je brodom zvala.../ a jedva u nju stanem.Ali, nije se lijepo šaliti) Ali pogledajte tu boju mora. I čistoću. Turisti se kupaju. Ne mogu niti zamisliti da bih se tu okupala. Kao da bi zaplesala veselo na nečijem grobu. Brr.
Evo jednog svjedočanstva
Vera Winter, rođena Zagrepčanka i golootočka ( u početku, iliu nekom periodu na Golom du bile žene imuškarci, ali sve su žene kasnije premještene na Grgur p.p.) zatočenica od 1949. do 1952. svjedoči:
Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge. Svi smo mi tamo spušteni na razinu egzekutora. Svi smo mi tamo napravili kompromis sa svojom savješću. Zato je užasno teško o tome govoriti i zato smo se godinama nakon izlaska stidjeli. I nakon izlaska smo se bojali. Što god ste učinili, moglo se izroditi u nešto loše po vas.
A evo ga i Goli
Naše iskrcavanje. Na sreću nema špalira koji tuče novopridošle..
A, evo još nekoliko snimaka
I ovo je more oko Golog prelijepo, ali... br...
Čini mi se da je tu bila Žica. Tako se naime zvao ograđeni prostor iza kojeg su se nalazile barake, ili što god je to bilo, zatvorenika.
Nismo se smijali. Lijepa gospođa razgovara s prijateljicom. Na trenutak je zaboravila gdje se nalazi. Bezbroj je trenutaka u našim životima. Ovakvih i onakvih. Dobro došli, piše na ploči. Kakva ironija. Zovem prijatelja. Pogodi gdje sam. Otac mu je proveo tri godine na Golom. Izišao iz gimnazije s Bogosloviji. Nikad više nije htio govoriti o tom periodu života. Završio fakultet i onda otišao u partizane. Nije bio infombirovac. Bio je antifašist. Politika ga nije zanimala. Imao je peh da je upoznao i zaljubio se u djevojku koja je bila ljubavnica nekog visokog komunističkog funkcionera. I što?! Hop s njim na Goli otok.
Hoćeš da ti nešto donesem s Golog, pitam.
Niti govora, kaže.
Ali, život ide dalje. Pogledajte ovo nebo iznad Golog. Što je hranilo i održalo na životu one koji su se u ovom lijepom kutku Domovine osjećali izdani od svojih dojučerašnjih drugova?
Čitam knjigu: Goli otoci Jova Kapičića. Napisala Tamara Nikčević - Samostalna profesionalna novinarka. Lijepa cura. Crnogorka.
Neobično je da su na Golom otoku kao zatvorenici bili brojni Crnogorci, a Jovo Kapičić također Crnogorac ga je , praktični, oformio.
Bila je tu neka priča s Augustinčićem koji je rekao Krleži da tamo ima mermera, pa je Krleža, navodno rekao Titu: mogli biste tamo poslati vaše inf...., a onda je Jovo Kapičić po nalogu otišao na Goli. Vodio je nekog profesor s Beogradskog univerziteta. Goli je bio malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija. Profesor je ustanovio da da je kamenje eruptivna masa koja nije bila za upotrebu -kaže Jovo K..
Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste ustanovili kvalitet mermera? - pita ga novinarka.
Ne, to je bilo sporedno, odgovara Jovo Kapičić. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije.
Eto ti mene i izleta u nepoznato. Pa mi sad recite da to nije moja karma.
Post je objavljen 20.10.2015. u 10:48 sati.