utorak, 20.10.2015.
Izlet u nepoznato
Privučena naslovom, na nagovor moje prijateljice Radojke, odlučila sam poći na taj dvodnevni obilazak... već nečeg.
Grupa "turista", povelika - dva puna autobusa u organizaciji turističke agencije "Putokazi" nagađa, smije se, očekuje iznenađenja. Stari putnici, godinama putuju zajedno. Uglavnom žene od mladih do starih. Ima i nešto muževa, ali i samaca.
Jedna poznanica komentira: Gerijatrija, još ćemo morati mijenjati pelene. Poznanica skoro bih mogla reći dobra poznanica ajde de prijateljica na neki način.
Pred određeni broj godina bila sam zatvorena, uglavnom mrzovoljna. Nerado sam putovala u nepoznatim društvima. Činio mi se ogroman gubitak vremena ako su društva, onako ... s predispozicijama sindikalnih druženja, Dan žena i slično. Ne znam pjevati. ne mogu se utopiti u tom općem veselju. Pjevanju i plesanju – iako sam volila plesati, ali sve mi je to uvijek malo izgledalo previše površno, malko raspojasano- nisam nikakva čistunica, ne zamjeram, ali veći dio života provodim kao promatrač. Stvari i zbivanja su mi izgledala prepoznatljiva, kao da sam već živjela i ta površinska priča života bila mi je banalna. Nemoj sad. Uvijek filozofiraš, pusti da se sad veselimo, često su mi govorili.
Kako bilo nisam se previše promijenila. Još sam uvijek bez sluha i glasa, ali znam se isključiti. Što je najvažnije sve manje zamjeram. Žalim i volim ljude. Žalim ih jer smo kod stvaranja zeznuti. Bog je u svojoj svemoći znao kakve nas stvara. Ne može se vaditi, kako bi mi to rekli, na SLOBODU koju nam je ugradio. NA NAŠ IZBOR. Držao je FIGU U ĐEPU. Dobro je znao kud ćemo iz mogućnosti slobode krenuti. Navodno sad pati. I treba. Sam je kriv. Ali, patimo i mi. Svatko na svoj način. Pametni biraju seks, ples, pjevanje. Ja se utapam u istraživanjima mučenika.
Kao da me njihove kosti bodu s dna jama u koje su bačeni. Iz grobova. Iz života koji trenutno žive ili su živjeli.
Patim i kajem se i zbog nekih vlastitih doživljaja.
Bih li što mijenjala da se ponovo rodim?
Ne znam ni sama?
Prošlost se neda gumicom izbrisati. Ni tipkom Delete. Ta povijest kao i energija ne može nestati. Iz povijesti se može samo učiti. Žalosno je da čovjek/čica najviše nauči iz vlastite povijesti. Ako se ne zatvorimo u 'svoje' male 'istine' i od stabla ne vidimo šumu. I obrnuto, naravno.
A kud sam sad u pisanju krenula?
Zapravo sam htjela reći da je izlet uistinu bio iznenađenje.
Otok Rab, na kojem nisam bila, iako smo jedrilicom oplovili njegove obale.
I onda, nećete vjerovati; Sv. Grgur i Goli otok, nazvan Hrvatski Alcatraz.
Sv. Grgur na kojem su bile zatvorenice
Još uvijek Sv. Grgur
A tek bunkeri. Protiv onih koji su ih dolazili osloboditi? Moš' mislit'!!? Ribari u barčicama. (Ta tvoja barka mala što pušta na sve strane/ ja sam je brodom zvala.../ a jedva u nju stanem.Ali, nije se lijepo šaliti) Ali pogledajte tu boju mora. I čistoću. Turisti se kupaju. Ne mogu niti zamisliti da bih se tu okupala. Kao da bi zaplesala veselo na nečijem grobu. Brr.
Evo jednog svjedočanstva
Vera Winter, rođena Zagrepčanka i golootočka ( u početku, iliu nekom periodu na Golom du bile žene imuškarci, ali sve su žene kasnije premještene na Grgur p.p.) zatočenica od 1949. do 1952. svjedoči:
Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge. Svi smo mi tamo spušteni na razinu egzekutora. Svi smo mi tamo napravili kompromis sa svojom savješću. Zato je užasno teško o tome govoriti i zato smo se godinama nakon izlaska stidjeli. I nakon izlaska smo se bojali. Što god ste učinili, moglo se izroditi u nešto loše po vas.
A evo ga i Goli
Naše iskrcavanje. Na sreću nema špalira koji tuče novopridošle..
A, evo još nekoliko snimaka
I ovo je more oko Golog prelijepo, ali... br...
Čini mi se da je tu bila Žica. Tako se naime zvao ograđeni prostor iza kojeg su se nalazile barake, ili što god je to bilo, zatvorenika.
Nismo se smijali. Lijepa gospođa razgovara s prijateljicom. Na trenutak je zaboravila gdje se nalazi. Bezbroj je trenutaka u našim životima. Ovakvih i onakvih. Dobro došli, piše na ploči. Kakva ironija. Zovem prijatelja. Pogodi gdje sam. Otac mu je proveo tri godine na Golom. Izišao iz gimnazije s Bogosloviji. Nikad više nije htio govoriti o tom periodu života. Završio fakultet i onda otišao u partizane. Nije bio infombirovac. Bio je antifašist. Politika ga nije zanimala. Imao je peh da je upoznao i zaljubio se u djevojku koja je bila ljubavnica nekog visokog komunističkog funkcionera. I što?! Hop s njim na Goli otok.
Hoćeš da ti nešto donesem s Golog, pitam.
Niti govora, kaže.
Ali, život ide dalje. Pogledajte ovo nebo iznad Golog. Što je hranilo i održalo na životu one koji su se u ovom lijepom kutku Domovine osjećali izdani od svojih dojučerašnjih drugova?
Čitam knjigu: Goli otoci Jova Kapičića. Napisala Tamara Nikčević - Samostalna profesionalna novinarka. Lijepa cura. Crnogorka.
Neobično je da su na Golom otoku kao zatvorenici bili brojni Crnogorci, a Jovo Kapičić također Crnogorac ga je , praktični, oformio.
Bila je tu neka priča s Augustinčićem koji je rekao Krleži da tamo ima mermera, pa je Krleža, navodno rekao Titu: mogli biste tamo poslati vaše inf...., a onda je Jovo Kapičić po nalogu otišao na Goli. Vodio je nekog profesor s Beogradskog univerziteta. Goli je bio malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija. Profesor je ustanovio da da je kamenje eruptivna masa koja nije bila za upotrebu -kaže Jovo K..
Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste ustanovili kvalitet mermera? - pita ga novinarka.
Ne, to je bilo sporedno, odgovara Jovo Kapičić. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije.
Eto ti mene i izleta u nepoznato. Pa mi sad recite da to nije moja karma.
20.10.2015. u 10:48 •
18 Komentara •
Print •
#
| < |
listopad, 2015 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
