Jučer sam imala naporan dan.
Možda je i jugo doprinijelo. Na kraju dana, u 18 sati počela sam raditi prijateljici jedan vrlo naporan rad. Trajalo je do 21 sat. Nervozna, zahtjevna, ne vidi ona to, u naravi joj je živćanoća, kaže na papu, ali i u okolnostima. Želim joj prije nego posve napustim ordinaciju nešto lijepo napraviti.
Moja medicinska sestra, ujedno i velika prijateljica, sinoć mali milion radnji i riječi radi u krivo. Tehničarka, vrlo dobra odmah snimi situaciju što se tiče rada, ali napušta nas u krivom trenutku.
Slomljena i nezadovoljna dokoturam se do kuće i, naravno, navalim na hranu.
Jutros najranije zovem prijateljicu. Cijelu noć od bolova nije zaspala, ali malo joj je lakše. Manje nezadovoljna i očekuje da će sve biti u redu.
Lakše mi je, ali hvata me neka tuga. Da je ljeto zaronila bih u more i prodisala. Odjednom maloprije uhvati me panika. Koji je danas datum? Pogledam na mobitel. 28. 04.
Datum smrti mog pokojnog supruga. Točno je trideset i šest godina od kada je umro.
Spremam se na groblje.
U međuvremenu sjedim i pišem. Još mogu dočarati njegov lik. I mio glas. Dobrotu kojom je zračio. Naivnost u biranju prijatelja. Vjeru u svako ljudsko biće.
Bilo je neobično kako bi se razblažio kad bi ugledao trudnicu. I to poštovanje prema starima. Dobri moj A. Plačem. Još osjećam ožiljak na njegovoj usni i miris divljeg limuna iz njegove kože.
Jutros s Larom u šetnji padaju mi neki momenti našeg života na pamet.
Njegova vojska, koju je teško podnio. I ja. Plakala bih svaki put kad bih se vraćala iz posjeta.
Strašno je to što nam se dogodilo. Bili život krenuo u drugom pravcu?
Umorna sam.
Post je objavljen 28.04.2016. u 09:52 sati.