Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/apatrida

Marketing

Neke misli

Nedavno na nekom od brojnih kanala odgledam jedan znan-fan film. Volim takve filmove, naravno ako su dobri. Volim ideje i rasplete koje u je u stvarnom životu nemoguće postići. Uglavnom, u filmu čovječanstvo propada, svojom krivnjom dakako.
Djevojčica, njen brat s ocem i djedom, majka je nedavno preminula stanuje u kući na farmi. Djevojčica tvrdi da joj se u sobi pojavljuje duh. Nitko joj ne vjeruje, ali nekom prigodom kod pješčane oluje pojave se čudni znakovi i otac zaključi da se radi o koordinatama. Iz čita ih. Odluči naći, to mjesto. Curica ga na prevaru prati itd itd ... ta ljubav oca i djevojčice završi s djelovanjima kćeri i oca, koji odluči poći u svemir za potragom novog mjesta za čovječanstvo, curica ga moli da ostane ...Nesretna je. Osjeća se napuštena... i da ne duljim i ne otkrijem sve na kraju čovječanstvo bude je spašeno.
Zbog ljubavi između oca i djevojčice.
Ljubav je pokretač njihovih otkrića. Istina, iza svega stoje ONI- posve nedefinirani, ali pobjednik je ljubav koju samo čovjek može postići

Dalo mi je misliti. Ne otkrivam toplu vodu.
O ljubavi se govori na taj svemogući način.

Ljubav je za mene bit svega. Prava ljubav traži da zaboraviš na sebe i da ti drugi bude važniji. Jedan moj pok prijatelj je parafrazirao “Mislim, dakle jesam” René Descartesa, pa je rekao; Postoje drugi, dakle ja jesam.
Neobičan je bio taj moj prijatelj. Pokušavao je kao i Descartes zaboraviti sve što je znao pa je po slutnji pisao stvari o ljudskim odnosima, interesima ( ne na negativan način, jer interes nije samo ono što je ružno...neke riječi danas gledamo samo kroz jednu perspektivu, govorio bi. Zaboravili smo smo njihovo pravo značenje. Neke su riječi naprosto potrošene. Neke su poprimile negativnu konotaciju. Možda bi ih trebalo izbjegavati. Izmišljati nove, a možda bi im trebalo samo vratiti dignitet ), ljubomori, zaljubljivanju i ljubavi.

Morat ću ponovo pročitati njegove knjige. Da se sjetim njega i onoga perioda mog života kad me izvukao iz dubokog jada.
Tu mi je netko rekao da se prikazujem i osjećam žrtvom. Promašeno, posve promašeno. Riječ je o krivnji. O dubokom skoro nesavladivom osjećaju krivnje.

Ali, kakve veze imaju krivnja i ljubav?

Jako volim Židovske pisce. Oni misle i pišu kao ja sama.
Negdje sam napisala, jer sam rođena 1942., da je možda neka židovska duša iz koncentracionog logora zalutala i uselila se u moje tijelo.

Možda moderni Židovi više nemaju osjećaj krivnje kao ni moderni kršćani, ali to nam je do nedavno bilo prirodno stanje.

Je li čudo što mi je Sřren Kierkegaard tako drag. Izbor mog života, iako je još mnogo dragih i voljenih ljudi.

Od žrtve me razlikuje izbor. Ja biram i birala sam biti ovo što jesam. Odluka je moja i tu odnekuda i stiže osjećaj krivnje. To strašno preispitivanje je li moja odluka napravila štetu, nanijela boli.

Kierkegaard govori o izboru tri stadija :
 estetski, etički i religiozni .

Pisala sam o tome i neću se ponavljati, ali prenijet ću kratko sa wikipedije:a


"Estetski stadij je stadij u kojem čovjek izabire ono izvanjsko i osj
etilno. Ovdje čovjek živi bez cilja, bez pogleda dalje od sadašnjeg trenutka, živi prema načelu "Život treba uživati". Primjer za ovaj stadij je Don Juan, zavodnik koji stalno traži druge žene, ne vezuje se uz ni jednu i ne voli nijednu. Ovo je život u igri, igra sa životom. To je uvijek jedno ekscentrično stanje, jer čovjek bira nešto periferno, a ne ono što je u središtu njegove nutrine.

Etički stadij je stadij razumskog izbora, izbora samoga sebe, a ne izvanjskosti. U njemu čovjek preuzima odgovornost za sebe. Ali i u ovom stadiju čovjek bira nešto konačno, a to ga guši. Zato on teži nadići ovo stanje, ali se suočava sa svojim granicama. Sve ga to upućuje na spoznaju da nije sam sebe dao na svijet, upućuje ga na Stvoritelja.

Religiozni stadij je stadij izlaženja iz sebe i okretanja Bogu, izbor beskonačnog i vječnog. Odnos prema Bogu treba biti osoban, individualan i izravan. Ovaj izbor Kierkegaard naziva i skok vjere, a on uključuje rizik, jer ga čovjek kao konačno biće ne može do kraja sagledati."
Evo nekoliko njegovih misli:

"Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu dva su krila istih vrata koja se otvaraju i zatvaraju samo zajedno."

"Obilježje malih duhova je prezirati ono što ne razumiju.

""Savršena je ljubav ona koja nas čini nesretnima."

"U ljubav treba vjerovati i živjeti je!"

"Život se mora živjeti unaprijed, no može se razumjeti samo unatrag."

Mistik koji je govorio da ne treba posrednika u ljubavi prema Bogu. To je, govorio je kao da se udvarate djevojci preko nekog priručnika.
Zastranila sam debelo.

Iako, nesavršena stvarnost učinila je da prekine s djevojkom jer ne bi bio dovoljno dobar ili sposoban biti savršen muž. Dovoljno ljubiti!?

Jesam li zbrkana?

Danas, u ovim godinama, osjećam da je ljudska ljubav uistinu nesavršena. Ali, tješim se kvarljivošću tijela pa i duha. Netko tko je u velikim bolovima fizičkim ili psihičkim kako može biti čist u svojim razmišljanjima. Svejedno, činjenica ljudske manjkavosti, kvarljivosti, ograničenja, pa i svjesnost smrti ne tješi me posve.
Veliko je moje pitanje jesam li ikog ljubila dovoljno?

Pitanje je logično. Iz razloga mog osjećaja neovisnosti. Naime, nikad nisam želila ni htjela ovisiti o bilo kome. Osjećaj je bio i jest tako snažan, kao da sam u nekom prošlom životu bila robinja.

Drži me na životu upravo to oslanjanje na samu sebe.
A, onda opet počne kuckanje iznutra. Nije li to oholost.
Nadčovjek koji ipak nije nesalomljiv?

Gdje je tu ljubav za slabosti!?



Post je objavljen 11.04.2016. u 20:01 sati.