"Kompleks Ristić", HNK Zajc Rijeka/SMG Ljubljana/Bitef teatar Beograd/MOT Skoplje, režija: Oliver Frljić
Odgledala.
Nekim redom u prvom redu. Svi na sceni: glumci i gledatelji na stolicama, arenskog tipa. Sve je bilo puno i oni mladi ljudi koji imaju neke veze s kazalištem-polaznici akademije i slično sjedili su na podu. Sa strane. Netko ih je upozoravao da ne smiju preći određenu liniju- jer.., pretpostavila sam da će se glumci kretati do te crte. Opa, rekla sam prijateljici, možda ćemo mi iz prvih redova biti mokri.
Svi više-manje imamo određeno mišljenje o Frljiću. Čovjek šokovitih predstava koje vrlo podjele gledalište, ali i druge strukture, vlast, politiku. U Beogradu su ga izviždali iz Poljske istjerali... itd, ali etabliran na europskoj sceni. Redatelj kojeg traže.
Što mislim o predstavi?
Stjecajem okolnosti do sada nisam gledala ni jedno njegovo djelo. Čula sam za sve moguće kontroverze oko njega. Što god mi mislili čak i samo svojom glavom ne možemo se oteti mišljenjima i bitkama tzv ( kažem tzv s razlogom) lijeve i desne podjele. I tu imam svoje mišljenje, ali ne da mi se govoriti o toj temi jer ispada na ovim stranicama vrlo površno. S ljudima koji se se već zakopali u svoje bunkere i gledaju se preko nišana.
Ne bez razloga spominjem sve ovo uz Frljićevo ime i predstavu koju sam gledala.
Odmah na početku bilo je jasno da glumci predstavljaju 5 republika i dvije pokrajine.Ima tu svakojakih asocijacija oslobodi u liku mlade glumice francuska Marijana, uniformi koji podsjećaju na JNA, ali na SSSR – na lijepo i ružno u vrijeme Jugoslavije. Na Ristića, na čuvene Ristićeve čizme- koje su gazile u već donekle europiziranoj Jugoslaviji, (kojeg sam sve predstave odgledala), iako kažu da ga Ristić ignorira i ne podnosi ( Frljića). Pojavljuje se i onaj čuveni konj karikiran u Frljićevoj predstavi.
Ostavimo po strani scene koje naše, usudila bih se reći, mediokritetske odgoje vrijeđa. Kad glumci izvade pišulince ( eufemizam, ali što mogu) i počnu pišiti po karti Jugoslavije na kojoj stoje, a onda i mlada glumica skine gačice i napravi to isto... Možete zamisliti konsternaciju u redovima gledatelja.
I još mnogo drugih scena od pljucanja jedni drugima u usta. (degutantno, to je jedino što mi je padalo napamet).Raznih prikaza sodomije napr itd. Ulaženja u lažna prijateljstva na kraju, kažem lažna jer je ljubljenje pretjerano, upravo nakaradno, jer prijateljstvo treba zaslužti određenom katarzom , a to se na ovim područjima bivše još nije dogodilo. Sve je nekako u svakoj sceni razbijena iluzija određene estetike površine koju čovjek, čovječanstvo pokušava prezentirati sebi i ostalima.
Do nedavno smo mislili da je čin pražnjenja na zahodu potrebno sakriti od javnosti, jer nije lijep.
U mom odgoju zahod se u javnosti nije spominjao. U društvu se sakrimice odlazilo na to mjesto do trpljenja dok se ne dođe kući i obavi to na vlastitom toaletu. Do bolesti. Fizičke bolesti.
A, da ne spominje seks koji je za nas katolike bio grijeh bez presedana. Usudila bih se reći to je strašan problem katoličke crkve, od kojeg bježe kao od samog vraga.
Na sreću ubrzo su generacije iza nas razbile svaki tabu. Gdje je granica o tome bi se dalo govoriti.
Gdje počinje pornografija duše i tijela? Kad prestaje biti normalno i postaje abnormalno..?
Čovječica Odmak odmakla se i pokušala s odmakom promatrati i pomišljati ŠTO JE AUTOR HTIO REĆI.
Izlazila sam iz teatra pod utjecajem osjećaja da je to ogroman žal samog autora- redatelja predstave za Jugoslavijom i njenom propasti.
Jedan od prijatelja koji je predstavu gledao, mladi čovjek vrlo inteligentan – u nekom smisli lijeva priča komentirao je: Ovo je Frljićev odnos prema Jugoslaviji koja se njemu (Frljiću) činila pravo mjesto za življenje. Tu nema čovjeka. On nije važan. Predstavu treba odgledati samo iz razloga odluke da se takva zemlja nikad više ne vrati. Sretan si da više ne živiš u njoj, zaključio je.
Dakle svi su manje-više shvatili da Frljić misli da je Jugoslavija bila idealna tvorevina.
Nešto me pri toj ocjeni ipak mučilo.
Nazvala sam najmlađeg sina i snahu. Oni su u toj struci. Slušala sam što mi oni imaju reći.
O tome što je teatar. Je li to mjesto ugode, belcanta, laganih ljubavnih i inih zgoda, uglavnom velikog dijela premijerne publike da se vidi i bude viđen, ili je mjesto provokacije i promišljanja?
Njima je Frljićevo djelovanje drago. I teatar koji izaziva nemir im je drag. Umjetnost između ostalog mora izazvati promišljanje. Frljić ima predstava koje nemaju tog predznaka. "Normalnih" predstava kako bi se reklo. Ali ima taj provokativni gen.
Malo sam proguglala po internetu. Treba pročitati i njegov životopis.
Na kraju u buduće ću pogledati svaku njegovu predstavu.
Post je objavljen 26.04.2016. u 11:17 sati.