Zove me prijateljica hoću li poći s njima gledati najnoviji film o Jamesu Bondu. Hoću, kažem. Nikad ne razmišljam hoću neću ako imam vremena. Draga prijateljica kojoj je suprug, također dobar prijatelj s dijagnozom zloćudnog tumora na plućima i metastazama na kostima. Do jučer zdrav i nesalomljiv. Jedan iz društva kartaša.
Nadamo se čudu.javascript:
Prijateljičina sestra i rodica pokušavaju je izvući vani. Ja sam se pridružila.
A sad o filmu, iako ovaj uvod ima i svoj epilog, ali pričekajmo ga.
To su kultni filmovi moje ali i bezbrojnih generacija. Koliko znam Ian Fleming ga je pisao oko 1953. U jeku napetosti i crvenih telefona između Moskve i Washingtona.
Jasno više nema željezne zavjese pa prave opasnosti i nema. Iako, gledala sam te filmove zbog nekih tehničkih novotarija, ali i nekih nelogičnosti, ako sam se dobro izrazila, a potom što je od onih izrazito umjetnih scena, više manje svi su se redatelji držali toga, pa ti je jasno da je to više mašta nego stvarnost.
Nije mi bio drag macho stil i što je ženska čeljad više ukras, iako lijepi ukras, dapače, nego ozbiljnoća. Nije mi se sviđala lakoća ubijanja, naročito neistomišljenika koji su uvijek prikazivani malo bedasti i niža vrsta.
Kako god James Bond filmovi su se gledali. Ja mislim da nisam ni jednog preskočila iako bih izlazila uvijek malo nezadovoljna sobom i filmom.
No dakle Skyfall je započeo obećavajući. Ajde opraštam tu jurnjavu automobilom i ostale jurnjave jer je Istambul u pitanju. Mmmm. Spremam se u Istambul. A jurnjava i dobar dio filma gledljiv, dobro snimljen,
Nema više sovjetske opasnosti sad je terorizam i razni ludi osvetnici u pitanju. Ima šablone, ali opraštam, a ono što ne mogu oprostiti je što je kraj napravljen nekoliko puta. Prvi kraj bi bio malo prerano, ali onda su zaredali i ostali. Nikad kraja, pravi onaj zadnji je bio u James Bondovu stilu. Sa M i Manipeni.
Od sredine filma možda i ranije prijateljica, koja je sjedila do mene, se počela nervozno vrtiti. Skidala se, oblačila, kasnije je rekla da je dva puta zaspala, stavljala i vadila čepiće za uši, jer to je ona nenormalna buka na koju su je upozorili. Uglavnom taj nemir prešao je i na mene.
Eto sad i epiloga. Na kraju svi smo nervozno otišli kući. Vikala je. Film je grozan, kaže. Ne vrijedi, buka je grozna. Neka je više nitko ne zove.
Njeni su otišli bez rijeći. Stanujemo u istoj ulici pa sam je malo pratila.
Znam razlog njenom nemiru. Ostavila je kući bolesnog muža kojeg njeguje kao malu bebu. Svako dva sata pije gljive. Svaki sat pije nešto drugo, Flasteri s morfijem, tbl morfija. Pa nešto za jačanje, neki nadomjestak hrani, pa kad god hoće jesti. Spava i budi se kako stigne. Uvijek je imao loš san. Kad god se probudi od 11 do kasno poslijepodne moja prijateljica ga čeka s ručkom. Jeli su ko tići, sad pokušava jesti više. Sa svim zračenjem i kemoterapijama nije izgubio ni deka, a ona je uspjela dobiti par kila, jer pojede ono što on neće.
Pokušavam je smiriti. Nadam se da je s njim sve uredu i da nije ništa pošlo ukrivo ovih par sati što je nema. Tumačim joj da i ona treba odmora. Svega je svjesna, ali nemir i briga su jači.
Šest godina mlađa od mene izgleda kao curica. Mršavica, zapravo po mjeri vrlo skladno građena plavih oka koje blistaju i znatiželjno gledaju.
Dogodi li se loš kraj bolesti ne gubi samo ona, iako ona i djeca neizmjerljivo više, nego mi prijatelji.
Odlazi cijeli jedan život odnosa. Prijateljstva u dobru i zlu, kako se kaže.
Zabrinuti smo i prestravljeni. Možda nije pravi izraz, ali tako nekako.
Danas na predavanju zabilježila sam slijedeće:
"Kad sam se rađao plakao sam, a drugi su se smijali. Kad sam umirao drugi su plakali, a ja sam se smijao." Ne znam kome pripada ta misao, ali zaključak je :rađanje može biti kraj, a smrt početak.
Ali dok živimo nadamo se. Svi se nadamo.
Post je objavljen 13.11.2012. u 17:55 sati.