odmak
nedjelja, 18.11.2012.
Žučna rasprava sa mojim sinom u nedjeljno jutro
Volim ja razgovore sa mojom djecom, pa makar bili i telefonski.
Moj najmlađi sin imao je potrebu da mi kaže neka promišljanja današnjice jer zna koliko me muči prošlost i sjećanja koja mi često zamagle vidik.
Ali majko… nije li to lijepo čuti. Ali majko, kaže ja ne želim da za dvadeset godina moj sin ide u rat.
Ni ja ne želim. Ni na kraj mi je pameti takva grozota. Što nam je činiti da izbjegnemo rat?
Generali su oslobođeni. Hrvatska je slavila. I ja sam slavila. Jučer je vijorila zastava i danas je svijeća i zastava na balkonu. Za Vukovar.
Dragi moj sine, nije meni lako. U meni čuče transgeneracijske traume.
Ali uistinu treba gledati u budućnost. Nije moglo biti pametnije i bolje poruke koju nam je poslao general Gotovina nakon sedam godina zatočeništva.
Gledajmo u budućnost i poštujmo institucije države. Predsjednika i ostalih koji su reagirali upravo kako treba. Dobro došli generali. Hvala vam za vaše žrtve, ali ne treba zaboraviti ni žrtve druge strane.
Nisu izgubili živote i slobodu ne na sudu, kako bi bilo po pravdi i pravu trebalo biti, ako su krivi. Nije im suđeno. Ubijeni su mučki od frustriranih ljudi, ali i zločinaca– neću ulaziti u razloge ubijanja, ali žrtve su pale i za njih , u ime njih treba ubojice dovesti pred lice pravde. Dovesti ih pred lice pravde da se skine ljaga sa cijelog naroda i ljudi koji ih vode.
Kad bi čovjek iskreno i s puno dobre volje u nekoliko riječi utvrdio uzrok ovog strašnog rata mogao bi izvući zaključke i razloge koji bas nas iznenadili i zaprepastili. Kad bismo ostavili po strani razloge visoke politike pa i međunarodnih interesa, interesa novca i kojekakvih drugih istina ostala bi silna hrvatska želja za samostalnošću i srpski strah ponavljanja 1941. Kad bismo išli dalje u povijest našlo bi se još strahova sa hrvatske i srpske strane. Našlo bi se neriješenih i neodgovoreni pitanja još od Vuka, prve, stare Jugoslavije, a da ne govorimo o nepravdama iza 1945 godine.
U slobodnoj dalmaciji u petak izašao je intervju sa patologom dr. Antoniom Alujevićem. Vrijedno ga je pročitati.
Evo samo mali isječak:
Kao i uvijek, sve ovisi gdje si u jednom trenutku. Evo moj primjer: Alujevići su iz Velog varoša (Split) i da me 1941. uhvatila ondje, isti čas bi išao u partizane protiv fašističkog okupatora Splita. Da sam se zatekao u majčinim Čaporicama, bio bih pripadnik vojske NDH. Ko te uvati. Ipak ima jedna razlika, ustaše su zarobljenike vodili u logore i likvidirali ih, pa su partizanske žrtve poprilično dobro dokumentirane. Nijemce bi strijeljali civile i tijela vratili rodbini. U slučajevima komunističkih ratnih i poratnih zločina nalogodavci i počinitelji trudili su se sakriti krimen, pa su tijela posvuda i na vrlo nedostupnim mjestima.
Vrijedno je pročitati i dalje… o zatrovanosti mladih i borbi po forumima, a i na ovim stranicama.
Utoliko trezveni govor generala Ante Gotovine nakon svih patnji je i poziv na promišljanje kakva budućnost treba biti.
Budućnost za našu djecu i naše unuke u našim je rukama. Domovine nam bez obzira na mnoge interese i udruženja sa drugim zemljama pa i sa Europom nikad nam više neće biti oduzeta. Bar se nadam.
Oslobođenje generala od strašnih optužbi te grozne sintagme: Zločinačkog pothvata. Zločinački pothvat ponovo visi nad glavama svakog Hrvata/ice kojim su nas optuživali za sve vrijeme komunizma.
Ali.., Hrvatska smo svi mi građani Hrvatske. Mali, malecki ljudi, siromašni i bogati, političari i oni koji to nisu, žrtve i oni koji su uspjeli ostati živi, oni koji su pobjegli u druge zemlje. Razne narodnosti i pripadnosti. Teisti, ateisti, agnostičari. Pripadnici raznih nacija. Ponosni , prepadnuti i protivnici. Oni koji misle drugačije. To je moderna, sekularna Hrvatska kojoj želim svaku sreću.
U tom smislu zločinci sa svih strana trebali bi biti prepoznati i procesuirani. Žrtve i obitelji žrtava traže kakvu takvu satisfakciju.
Ako se to ne dogodi za dvadeset godina imat ćemo prenapuhane brojke mrtvih kao u Jasenovcu i Bleiburgu (ima i drugih stratišta, ali jasno je da su ova sva personifikacija svih)-
Iz godine u godinu rast će broj ubijenih . Svi nezadovoljni sa jedne i druge strane naći će se opet u ratu i nažalost u puno slučajeva i u zločinu.
Dočekali smo generale. Svi smo plakali. Euforije na sve strane. Nezadovoljni narod našao je ispušni ventil. Da su generali htjeli u tili čas došlo bi do revolucije.
Ali bili su spremni za mir i sreću. Markać malo emotivniji, Gotovina uistinu trezven.
Mladić koji je upitao Isusa (nije jedini) : Što mi je činiti? Dobio je odgovor: Ostavi sve i pođi sa mnom.
Pitanje se ponavlja tisućljećima . Što nam je činiti? Što je svakome od nas činiti?
U ovom trenu moj je odgovor: poštivati žrtve otkrivanjem njihovih ubojica. Sa svake strane. Pokazati da znamo počistiti ispred svojih vrata, ako oni drugi to i ne naprave. Nije lako, ali je potrebno.
Za dobro ove nacije.
I za našu djecu i unuke.
