Marketing
Priprematelji brijanja nanošenjem sapunice
Vikend u Zagrebu. Druženje sa Tomom i Andreom, najmlađim i najstarijom unukom. Natrag u Split. Posla preko glave.
Uživam na KBF-u.
Sve mi je draža ta atmosfera pitanja, kakvog takvog znanja i odgovora s kojima se možemo ili ne možemo složiti.
Neobična je i sve manje shvatljiva ta Božja priča. Što više učim sve manje znam, a sigurnosti ni otkuda.
Ta nesigurnost postaje sve veća. Nigdje uporišta, ali i ne može ga biti. Što je uopće sigurno? Sve oko nas u trenu može nestati.
Države, zemlje, ljudi. Smrt lebdi nad svima. Smrt koju još nitko nije pobijedio.
A Bog?
Jednostavno rečeno jedva da sam u svojoj glavi posložila Boga stvoritelja koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku i dao mu punu slobodu da odlučuje. Čovjek je, tako su me učili, slobodan izabrati ovakav i onakav život. Može birati između dobra i zla. Može birati, ali Bog sve zna. Zna sve o čovjeku i zbivanjima u svijetu, ali se ne miješa. Dugo mi je to Božje znanje i Božje nemiješanje pravilo probleme. Kao što mi je pravilo i još pravi probleme stvaranje nesavršenog čovjeka.
Ajde, nekako sam posložila znanje i nemiješanje u naše živote, ali nemiješanje u prirodu i prirodne nepogode: oluje, poplave, potrese, erupcije vulkane itd, nemiješanje u patnje,naročito u patnje velikih razmjera, ratove, vrijeme Hitlera i holokaust. U Izraelu smo bili u muzeju žrtava holokausta. Imali smo vremena pogledati samo dio o djeci ubijenima u logorima. Slovom i brojem milion i pol djece. 1.500.000. djece. Gdje je bio Bog u tim trenucima.
„ Dobitnik Nobelove nagrade Elie Wiesel… kao dječak odveden je u Auschiwitz. Jednog dana je Gestapo objesio jedno dijete… Dijete je pola sata umiralo, a zatvorenici su ga morali gledati u lice… Jedan čovjek je upitao: Gdje je Bog?... Gdje je Bog sada… A Wiesel je čuo kako glas u njemu odgovara: „Evo ga. On visi na ovim vješalama.“
Zlo u svijetu i dobri Bog koji iz ljubavi, iz dinamike u samom sebi prelijeva višak,višak ljubavi kako neki uče i dijeli s čovjekom radost dobrog i ljubavi.
Slaže li se dobri Bože ovaj svijet s „vizijom“ koju si imao kad si ga stvarao i pustio ga živjeti slobodnog. Zašto si stvorio čovjeka? Zašto si mu dao slobodi?
Znaš li sve o nama? Znaš li kako ćemo sutra postupiti? Ako ne znaš nisi sveznajući. Puštaš čovjeka da odluči kako će završiti naše lutanje kroz vjekove. Puštaš ga da odabere rušenje, mržnju, ubijanje ili da živi na dobrobit drugih, cjelokupnog čovječanstva. Puštaš da odlučuje čovjek ovako slab i nesavršen, smrtan.
Nije li to neshvatljivo i zastrašujuće?
Pomislila sam: Dobro da svi nismo u ludnici, ali… već je druga misao bila: Čovjek je puno jači nego misli.
Evo nekoliko fotografija sa mog rođendana. Dokaz da može i lijepo. Što čovjeku više treba.
A naslov.
Kažu da je to bilo jedno od mogućih zanimanja u Šuvarovo vrijeme.
Tek toliko da se osjeti apsurd.
Post je objavljen 08.11.2012. u 07:55 sati.