Započet ću sa jednom mišlju koju u posljednje vrijeme s mukom pokušavam iznjedriti, a prof. Ante, Toni Vučković s lakoćom je formulirao na posljednjem predavanju.
Evo je:
Čovjek nije rođen sam za sebe. Čovjek je biće relacije. On dolazi iz odnosa, pa zapadni pogled na čovjeka kao individue vodi nas u slijepu ulicu.
Mislim da je ova slijepa ulica moja, ali ta prevelika individualnost u kojoj čovjeka želimo prikazati bez identiteta u kojem bi prsti imali obitelj, okoliš, mjesto rođenja, na kraju domovina ( a domovina je pak uistinu nešto u najgnusnije u tom kontekstu individue zapadnjačkog tipa)
Na kraju jedne svoje knjige napisala sam pod naslovom antibiografija:
Izdavač od mene traži životopis!?
Datum godinu i mjesto rođenja? Ili možda sve izgubljene bitke i ratove?
Moja pokojna teta Marta koja je preživjela Austro-Ugarsku, Prvi i Drugi svjetski rat običavala bi reći: Rat dobiva onaj koji preživi.
Ja jesam živa. Ali, tko sam i što sam?
Određuje li moje misli, moje djelovanje, moje mjesto u svijetu činjenica da sam rođena ...........
Ili možda završeni studij ....? Moji roditelji, rodbina, djeca, njihova djeca? Prijatelji? Poznanici? Moja domovina Hrvatska i sve njene Scile I Haribde.
Elias Canetti je zapisao: Za užas života- užas kojeg je većina ljudi, srećom, samo ponekad svjesna, dok su ga oni malobrojni,koje su unutrašnje moći predodredile za svjedoke, uvijek svjesni – postoji samo jedna utjeha: priključiti ih užasu ranijih svjedoka.
Petru Šegedinu u vrijeme hrvatskog proljeća izišla je knjiga s naslovom: 'Svi smo mi odgovorni'
Na grobu mog muža piše ime prezime, datum i godina rođenja, datum i godina smrti. Što se krije između tih godina?
Izgubljeni rat?
Ja živim i, koliko god to patetično zvučalo, pokušavam biti odgovorni svjedok užasa. Ovim romanom za one kojih više nema tražim odgovore.
No svakom je, nadam se, jasno da je fikcija povlastica pisca.
Ne znam koliko to veze ima ili nema sa:
Drugim blagovanjem, a prethodila mu je jedno predstavljanje knjige naše drage psihologinje Ljubice Uvodić Vranić.
Pozvani smo nas nekoliko zajedno s njom na ručak kod prijateljice, koja se šetala dugo po Italiji. Jedna kći joj živi tamo, pa smo imali zalogajčiće i zalogaje neobične i vrlo, vrlo ukusne. Fešta od boja i raznih delicija redala se za stolom. Spominjem Italiju kao uzor jelima, bar nama mediterancima.
Šest žena i razgovori. Možete misliti- ha-ha, ali trudili smo se poštovati razgovorni prostor svake od nas, ipak nas je Ljubica nečem naučila.
Atmosfera je dobra, osim Ljubicinog nezadovoljstva, blago rečeno, jer bilo je tu i tuge, preispitivanja i govora da nama i sebi rastumači kako je moglo doći do određenog nesporazuma i izostanka, ljutnje i uvrijeđenosti jedne od, do tada, važne sudionice, kod projekta Knjige i predavanja petkom u pet u Splitu. Zapravo u subotu u pet, jer, Ljubica svaki put naglasi: to može biti samo u Splitu da petak bude u subotu.
Pokušavamo je tješiti. Obećajemo joj da ćemo u međuvremenu razgovarati s J. I pokušati joj razložno objasniti kako je došlo do nesporazuma. Mišljenja smo da se J., po svoj prilici dogodilo još nešto od nepravdi i tako se našla u ovom trenutku, osjetljivija, jer je dobra osoba, i inteligentna, ali u ovom slučaju su kod nje prevladali osjećaji.
Kako god moje prijateljice jedna po jedna pokušavaju naći odgovor na svoje probleme, a Ljubica je prava osoba za takvo što.
Kad nas čovjek tako za stolom gleda reklo bi se pristojna srednja klasa s puno interesa i godina koja ima svoje hobije, svoje interese. Ali žene smo koje starimo. Samim tim ispadamo iz nekih mogućnosti. Nekima je tu potrebna jedna velika ljubav koja se nije dogodila u mladosti. Iluzije, mislim u sebi, ali nije da ne razumijem. Pokušavamo se održati na površini, olakšati sebi. Trudimo se. U tom kontekstu i Ljubica.
Osobno,ne vjerujem u nikakva sredstva samopomoći izvana. Varam se, to je jasno. Zašto još uvijek odlazim na Filozofsko Teološki Fakultet na predavanja. Očito tamo tražim odgovore da se održim. Što je to nego samopomoć.
Pokušavam razumjeti nerazumljivog Boga. Secirati stvarnost, Boga, ljude, ali kaže T. Vučković: secirati možemo samo leš. Tu je nekakva konačnost. Drugdje je nema. Dogma nam pomaže samo da idemo dalje od takvog mišljenja i stvorimo novo mišljenje koje će u budućnosti netko drugi pobiti i stvoriti svoje.
Sve u nadi da ćemo konačno znati.
Eto tako je to.
Nas smo šest tu večer lijepo blagovali i bili zadovoljni Ljubicinim svjetovanjima i objašnjenjima.
Kad bi netko neutralan zavirio u naše živote.., jer izvana smo uglađeni i više-manje zadovoljni, što bi rekao?
Ja za sebe znam da mi treba cjeloživotna ispovijed, da konačno moja duša "vidi" ono što i od nje skrivam.
Kako se tu uklapa Horvatinčić? Što vi mislite?
Post je objavljen 27.11.2015. u 13:47 sati.