odmak
utorak, 24.11.2015.
Dva blagovanja i jedan Hovatinčić (prvi dio)
Dva blagovanja i jedan Hovatinčić (Prvi Dio)
Večera
Dva puta godišnje skupljeno društvance. Jedva. Svi nekako prezauzeti. Kuhar - glazbenik u jednom, skuhao je mmmm večericu, morski plodovi na razne načine ne da mi se nabrajati, iako bi zaslužila. Domaći kruh. Na kraju i torta, specijalitet mame jednog od prisutnih.
Dva profesora teološko- filozofskog. Lumeni. Slušam njihova predavanja i lebdim iznad stolice, a Bog i bogme lebdim i do kuće. Natjera me ta produžena misao, nakon predavanja, razmišljanje na daljnje čitanje. Ispunja mi dušu. Udalji me od mog profanog pisanja. I znam sigurna sam da sam izišla iz Pećine i gledam u ideale. Boga ionako ne mogu spoznati. On mi je neshvatljiv, nedostupan. Možda dobrota, onoliko koliko je u ovom svijetu ima. Ljepota svakako.
Uvijek mislim kad smo u takvom sastavu da će poteći tako neka misao, slutnja transcendentalnog, ali svaki put, baš svaki put završimo na politici. 'Moje' sociologe sumnjala, agnostike – ateiste, u svakom slučaju pametne glave koji žive od anketa, dva i dva su četiri, nitko ne može izbaciti iz znanstvenog područja. Dokazi ovamo i onamo. Sve je jasno.
I tako redom aktualizacije. Pariz, Isill. Što se događa? Kakvo je rješenje?
Moja pametna sestra govori o nesposobnosti Francuske da uopće shvati što im se događa. To su naši građani. Druga treća generacija, govore velike francuske glave... o toj mladosti koja ubija nedužne građane Francuske, svoje sugrađane. Zemlje koja je izmislila Liberté, égalité, fraternité
Mislim : druga, treća generacija imigranata iz islamskog svijeta, getoizirana, bez bez budućnosti u zemlji u kojoj su njihovi stari vidjeli spas...
Ne samo oni, nastavlja moja sestra. Tu su svi mladi.., pogledajte koliko ih odlazi u Siriju. Mladi Europljani kršćanske i sekularne prošlosti - svejedno, bez perspektive, a islam im nudi odgovore. Daje im ideju, okvir. Zapadna civilizacija ništa više ne nudi.
Tako ide red grešaka iz prošlosti- povijesti kolonijalizma, red sadašnjeg stanja.
Teolozi, jedan od njih se nadovezuje, drugi sluša, zanimljivo je iako to nije njegovo područje. Ispituju se. Crkva i građansko društvo, pa smo tako već na Tuđmanu. Suprotiva mišljenja.
Satima!!! Crkva ga brani, a post građansko društvo misli da je KRIV.
Zatvaram uši i moždane. Otplovila sam u plavetnilo.
Neću više upadati u trans generacijske traume. Samo je jedan život ovakvi kakvog znam.
Nemam nikakvog utjecaja, osim primjera mog života. Načina života koji nije besprijekoran, nikako ni najmanje besprijekoran, ali učim i trudim se. Uzalud!?
U plavetnilu, raširenim jedrima dvoje Talijana u najboljim godinama, gospođa i njen suprug uživaju u neopisivim bojama hrvatskog mora i neba. Znam te osjećaje. Ježim se od ljepote. To su konačno ona nevidljiva vrata prema Bogu, Svemiru, kako tko hoće, a onda jedan novopečeni, bogataš kojeg ne zanimaju transcedencija ni duhovna stanja, nego samo sljepilo potencije, svojim moćnim sredstvom prelazi preko njih. Ovaj svijet protiv onog Svijeta.
I onda zemlja Hrvatska donosi najsramotniju presudu u povijesti pomorstva. Nije kriv!!!
Nije kriv, a VRLO SE DOBRO ZNA DA JEDRILICA KOJA IDE NA JEDRA; SAMO JOJ IME TO KAŽE, U PLOVIDBI NA NAJLJEPŠEM MORU NA SVIJETU: IMA PREDNOST.
Nije kriv što je živ, a oni to više nisu!
