Nakon vrućeg i zafrkanog ljeta sa slomljenom nogom i punim stanom pomoćnika (hvala), pala je prva prava kiša. Držim u ruci Plavu i Smeđu knjigu Ludwiga Wittgensteina. Po tko zna koji put.
Započinjala sam čitati i odustajala. Nisam dorasla razmišljanjima. Pitam se; kad bih živjela u njegovo doba i imala mogućnosti družiti se s tim društvom bih li pobjegla glavom bez obzira kao što sam napravila u ovom životu.
Birala sigurnost i ljubav. Je li ljubav opravdanje? (Bližnjega možemo voljeti samo ljubavlju iz sućuti, To je jedina prava ljubav, kaže Simone Weil. Misao koju mogu tek sad razumjeti. Je li to ono u razumijevanju jezika o čemu govori Wittgensein?" Ajde Bože smiluj mi se i otvori mi pirju na mozgu da pohvatam njegovo razmišljanju o jeziku i riječima.)
Iako, kad bih bila dovoljno iskrena bježala sam od željeznog majčinog zagrljaja, provincije, formi, malih sivih ljudi... Nažalost, na drugoj strani zbjega čekalo me isto.
Na sreću, bez obzira na razloge bjega moja djeca ne moraju bježati. Bar mislim. Bave se onim što su izabrali. S više ili manje nezadovoljstva.
No, ovaj život ne pruža samo sreću. Kao da ta sretna priča, sretne ljubavi i življenje nisu predviđene u ljudskom vijeku. Ili jesu, ali samo na kratko i vrlo rijetko.
Puno je više muke u ovoj dolini suza. -Dolina suza?, govorio je moj pok. prijatelj. -To su cijeli oceani.
Vratimo se Ludwigu ( Wittgensteinu). Zamišljam ga kao prijatelja. U seriji mojih prijatelja pisaca, filozofa i onih drugih 'malih' ljudi koje nikad nisam srela, ali su me njihove sudbine i misli negdje dotakle.
Ludwig mi izmiče.
Sjedim u drugoj klupi ( Namjerno ne u prvoj. Sramim se malo prve. Da ne bi ostali mislili...)
Pripremila sam teku i olovku. On se šeće gore dolje. Pleše. Preskače preko klupa. Uživljen u rečenice koje na trenutke izgledaju posve nerazumljive. Ne usuđujem se dignuti ruku, iako bih rado čula objašnjenje.
Primili su me na predavanja nakon molbe i malo utjecaja prijatelja.
Imam sreću da su moji pristali plaćati mi stan u kojem rado činim večere i pozivam društvo. Slušam, ih.
Istu večer Ludwig dovodi mladog prijatelja studenta. Njihova bliskost je jasna, prisutna kao treći entitet kojeg ne možemo previdjeti. Iako, reklo bi se da nas je tu puno više iz budućeg vremena.
Meni nedostaje znanja. Ludwig govori jezikom matematičara i dobrog poznavaoca glazbe. Nestrpljiv je. Znam da je davnih godina pokušavao učiti djecu, biti učitelj, ali završilo je neslavno.
Sada govori o jezičnoj igri. O riječima koje upotrebljavamo u različitom kontekstu.
O riječima koje ne možemo smjestiti u znanost. Jer nema čvrste definicije. Nema, jednostavno rečeno dva i dva su četiri.
Recimo: Gdje se nalazi osjećaj? Ponavlja: Gdje se nalazi osjećaj? Pet centimetara iza mog nosa?!
Kako ćemo doći do suštine? Do istinitosti života? Do razumijevanja, pitam se. Zato sam tu i slušam.
"Zgradu svoga ponosa valja isprazniti. A to je strašno težak posao", kaže Ludwig.
I još govori: O čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti.
Bojim se da bih, u ovom trenu, vječno šutjela.
Da ne tražite evo vam:
Sretna ljubav - Wislawa Szymborska
Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno -
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?
Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti - kao nagrada za što? Ni za što.
Svjetlost pada niotkud -
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.
Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!
Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.
Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.
Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.
S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.
Post je objavljen 05.09.2015. u 12:17 sati.