odmak
srijeda, 30.12.2015.
Nježno prisijećanje
Slobodan dan. Puše bura. Vedro je . Nije hladno. Sutra je stara godina i nas jedanaest sastajemo se u mene na čašicu razgovora puno jela i pića. Ogavno puno. Sram nas bilo, ali što nam preostaje. 'Dobri' smo mi ljudi. Brinemo o svojoj djeci, rodbini, prijateljima, ali i o nepoznatima. Bližimo se kraju. Ali, još smo živi.
Mjesto da šetam po prelijepom Splitu, evo me u kući. Sam u kući puta... tko zna koliko puta, ali nisam posve sama. Tu je jedan unuk i njegova mala Anđela.
Pogledajte ih: Djeca jesu, ali misle ozbiljno. U ljubav se ne treba dirati. Ako je prava traje cijeli život.
A ja? Preispitivam se, po običaju. Evo jedan stari post u tom smislu.
09.01.2008., srijeda
VLČ. ZLATKO SUDAC
U dilemi sam kako započeti.
Možda krenuti faktografski. Nekim redom. Onako kako su se stvari odvijale ili posložile.
Pred tri godine moja prijateljica D. me nazvala pitati bili htjela s njom ići kod vlč. Zlatka Sudca.
Priznajem ne volim ništa u crkvi što miriše na fanatizam i pretjeranosti. Trudim se zanemariti određen ceremonijal, obleku, visoke kape sav onaj ritual koji ide uz određene događaje vezane za crkvu. To mi je problem kod svih uniformiranih priča iako sam svjesna da tako mora biti i da se oblačenjem, nošnjom i slično šalje poruka onom drugom o čemu se tu radi i tako, ako ništa drugo, najvažnije od svega štedi vrijeme.
Ali ja… ja sam slobodni strijelac kojeg ili bolje rečeno koju su cijeli život slamali, povijali i pokušavali ustrojiti, a ja se ne dam pa ne dam. Ali ide vrijeme stiže rok eto vraga skok na skok i u to ime me hvata prpa.
Bojim se ognja paklenskog u kojem će se moja duša i tijelo pržiti i peči. I ako je to tako, u što duboko vjerujem da jest, krajnji je tren da poradim u tom smislu na sebi.
Moja pok. prijateljica D. koja je prolazila kroz teške bolesti zamolila me, svojevremeno, da pođem s njom. Izabrala me jer smo bili sličnih sklonosti i pretpostavila je da ću ići. Rekla sam hoću iako nisam bila oduševljena. Obećala sam više radi nje iako me držala malo i znatiželja. Međutim, kod vlč. Sudca nije jednostavno doći. Uglavnom se, koliko ja znam, ide preko udruga boraca domovinskog rata. Za njih je držao neku vrst seminara – duhovne obnove, a uistinu im je bilo potrebno. I još uvijek je.
Uglavnom tu prvu godinu nismo uspjeli otići. Pozvali su nas ali ja sam bila na putovanju i ona nije htjela bez mene ići.
Onda se vlč. Sudac razbolio. Dugo ga nije bilo. A onda se moja prijateljica ubila. Pisala sam o tome. Nevažna je činjenica mog pisanja o njenoj smrti. Puno je važnije što nje više nema i što se mi, preostali iza njene smrti, mučimo grižnjama savjesti da nismo znali prepoznati njene vapaje. Oglušili smo se od njih i pustili je umrijeti.
U svakom slučaju pred neko vrijeme su me iz te organizacije pozvali u jedan četvrtak bi li htjela sutradan u petak poći u Betaniju ( tako se naime zove kuća u mjestu Ćunski na Lošinju u kojoj vlč. Sudac drži duhovnu obnovu). Zatekli su me. Bila sam zaboravila na njih. U petak sam imala neodgodive poslove. Čak me nitko nije mogao zamijeniti. Rekla sam da ne mogu, a onda sam dodala kako bih molila da me u buduće obavijeste na vrijeme.
Netko na telefonu, do jučer bih rekla sirovina, vrlo nestrpljivo i bezobrazno mi je odgovorio nešto u stilu: Neće više biti te prigode i što si ja umišljam.
Preko vikenda kad sam malo zaboravila na poslove počela me peći savjest. Razmišljala sam o svojoj prijateljici. Činilo mi se da sam je opet izdala. Ako me pozovu, pomislila sam, poći ću obavezno.
U ponedjeljak su me ponovo pozvali. Netko je odustao. Odmah sam prihvatila.
I sad nastupam ja sa mojom naravi. U autobus se ukrcao jež u mom liku uvučen u sebe sa svim bodljama izbačenim vani. Spremna na obračun. Nikome nisam rekla gdje idem jer bi mi se, uglavnom, smijali. Što da govorimo o profilu putnika. Recimo da je to prosjek jedne bolničke sobe u sirotinjskoj bolnici. Ili možda vod vojske iz bivše. Zatvorila sam oči i molim Boga da mi da snage izdržati i još ga, odjednom, molim da uvuče moje bodlje i otpore i otvori moje srce. Molim ti se Bože, govorim u sebi, daj mi puno dobre volje i razumijevanja.
I onda nastupa moja druga narav. Počinjem promatrati sa humorom. Pjesme koje smo u autobusu slušali, pa molitve… Sirovina mi je dodala mikrofon- trebala sam moliti ali ja ništa ne znam napamet- još tako javno. Spetljala sam se i odmah dodala dalje. Pretpostavljam da me već cijeli autobus prezire.
Smještaj u nekom privatnom pansionu. Prljavo, hladno ( kasnije sam doznala da su drugi prošli bolje).
Uglavnom evo nas na kraju u dvorani. Zamoljeni smo da ne kasnimo, ugasimo mobitele itd itd. Domar, pretpostavljam da nije svećenik jer ima nečeg lagano bonvivanskog, upoznaje nas sa protokolom. Uglavnom koliko što košta i gdje se što nalazi i kako će se dalje sve odvijati. Vidim da nisam samo ja u otporu.
Onda započinje pjesma, vrlo lijepa. Pjevaju jedan mladi čovjek (kasnije sam doznala da je đakon) i jedna poznata pjevačica lake glazbe, predivnog glasa. Istina u posljednje vrijeme je nema na estradi. Netko je rekao da je tu na duhovnoj obnovi.
Ulazi vlč. Sudac.
Dojam je predstave- njegova bijela haljina, izgled- tako zamišljamo Isusa. Ali.., u njegovom stavu, nekoj vrsti radosne poniznosti- ne znam je li to pravi izraz za njega, odjednom- ne bih htjela djelovati zatucano, ali sve moje ograde su se izgubile, otpilila sam bodlje iščupala ih i počela ga slušati. Prepustila sam se.
Tri dana vlč.Zlatka Sudca je premalo da čovjek postane ono čemu naša duša teži, bar moja. Biti dobar, jednostavna srca koje osluškuje druge, voli ih i služi sebi, drugom čovjeku, cijelom Božjem svijetu, pati sa patnjama drugih, nastoji pomoći. Nastoji živiti istinito.
Nikako lagati sebi ni drugome. Laž, prevare, … ne živimo li danas tako?
Vrlo teško zaplačem. Pred drugima skoro nikada. Uopće ne volim pokazivati emocije takve vrste. Tri dana pod vodstvom u osjećajima, razmišljanjima, propitivanjima, praštanjima sebi, drugima i Bogu… plakala sam, plakala i plakala. Nisam se čudila drugima. Ali sebi..?
Jesam li to uopće više ja, sad je pitanje?
Mali je broj ljudi kojima ne mogu oprostiti, mislila sam, ali kad sam napisala na papir (domaći rad zadan od Zlatka Sudca) ispala je podulja lista. Podvucite crtu ispod te liste i prestanite mrziti te ljude.
Na mojoj listi osim ljudi našli su se i komunizam, ali ispod njega i katolička crkva.
Pokušavam oprostiti i sebi, nadam se da ću uspjeti. Bogu sam davno oprostila.
Molim da oproste meni one koje sam ja povrijedila.
Pustimo prošle bitke i ratove! To je govorio. Govorio je meni! Takav je to dojam. Vjerojatno je svatko tako osjećao. Govori baš meni, tako su mislili. Čini se da nam je otvorio srce i dušu. Svoju i našu. Iskrenuo nas naopako i istresao sve loše.
Ništa novoga, bar meni, nije rekao, ali govorio je na takav način da je dotakao bit i naše duše.
Jer nije problem u grijehu, zlodjelu, nego je problem što se u nama gomilaju loši osjećaji koje da bi ih zaboravili ili da ne bi mislili na njih upadamo zbog lošeg osjećaja sve dublje u zlo stanje. Plodovi grijeha, a ne sam grijeh, su dakle veće zlo. Zatvaramo nakon grijeha srce i prestajemo razmišljati. Jedemo, pijemo, zabavljamo se na svake načine.
Ostajemo daleko od fundamenta srca.
Čini nam se da je s nama gotovo. Tko nas više iz tog stanja može iskopati. I sam nas je Bog odbacio. Tako teku naš misli.
Ali varamo se. Bog oprašta. Ostalo je u nama. Moramo imati povjerenja u samoga sebe.
Neobično iskustvo o kojem neprekidno razmišljam. Raspitivala sam se o mogućnosti ostajanja deset, petnaest, mjesec dana uz kontemplativno vodstvo. Život ide kraju. Dobro sam se uopće te činjenice sjetila. Ali ostati tako dugo je nemoguće. Vlč. Sudac je rasprodan, a nas je puno. I potrebnijih nego sam sama.
Ali, ako ikad bude moguće i pozovu me ponovo ću ići.
Na povratku s pređenim kilometrima padala je i naša svetost. Nakon svetih pjesama i molitve došli su na red filmovi- komedije sa Severinom u glavnoj ulozi i pomalo zeza i šale koje su prelazile granice svetosti, ali to je ljudski. Ali odkuda god dolazili i koliko različiti bili dijelili smo iskustvo koje nas je približilo i nadam se učinilo boljima. Bar u želji.
p.s. Vidim da je ovo moj stoti post. Malo simbolike nije na odmet.
Oznake: malo preispitivanja
