odmak
ponedjeljak, 21.01.2013.
Đite
Iz onih davnih i sretnih vremena kad je vladalo jednoumlje pa čovjek baš o nićemu nije vodio brigu:
O putnicima i nešto malo o posadi.
Posada smo obično Vjekoslav, kapetan, i ja koja često zbog gluposti, neznanja, nesposobnosti, neposlušnosti i pokušaja razbijanja broda o prvu obalu, otplazim u potpalublje i tamo ostajem dok se bjesovi kapetana ne stišaju. Brod je jedrilica ‘Josefina K’, tipa Adriatik 950, popularno zvana nova tica, kojoj kapetan, zato jer je ljubi, dodaje metar više. To već ponešto govori o kapetanu koji ima čvrsta načela i od njih nikad ne odustaje.
A putnici?
Najvedriji dio putovanja je dogovor.
“Baš zgodno”, kažu manje više svi pozvani. Već se vide kako leže izloženi suncu, vjetar lagano pirka, a more je mirno kao ulje.
“Kad se kreće?” nestrpljivi su.
Naša iskustva s putnicima Josefine K su vrlo raznolika. Počevši od dogovora.
Evo na primjer jednog od naših dogovora:
Sinovčići, njih pet, mama Jasenka, tata Tomislav i djeca Matija, Ivan i djevojčica Ida.
Na odluku da se kreće svi su dobre volje.
“Idemo sutra”, kaže Jasenka.
“Kada? U koliko sati točno?” pitam oprezno.
“Ovako”, kaže Jasenka, “Tomislav bi trebao raditi i u subotu, jer je porinuće jednog broda, ali normalno ne dolazi u obzir da radi. Vječno je na poslu. Mora jedanput sa mnom i djecom negdje. Ovo je prava prilika.”
Tomislav je inače inženjer brodogradnje. Radi u brodogradilištu i u subotu ima porinuće velikog feribota.
“Misliš li da se može izvući?” ponovo pitam oprezno.
Moj oprez je sakupljen iz niza dugogodišnjeg druženja i prijateljstva sa Sinovčićima.
“Ne brini”, uvjerava me Jasenka. “Ovaj put smo točni. Možemo krenuti u petak u tri sata poslijepodne kad Tomislav stigne kući s posla. Što treba ponijeti?”
Djeca su oko nas. Svi smo još puni optimizma, osim vječno zabrinutog kapetana. No zna se kapetanova je dužnost da bude zabrinut. On zapovijeda sa svim i svačim na brodu, ako mu to naravno uspije. Kapetani su obično bradati, nervozni, puni odgovornosti i u principu loše volje i moram priznati gledajući posadu da mi nije jasno zašto je to tako.
Što treba ponijeti?
Jasenka uz pomoć svoje djece sastavlja spisak stvari. Dakle: deke, posteljinu, deset kilograma kruha, nekoliko kilograma šunke, sira, povrća, voća, tri bicikla, Ida svoje baletne papuče, Ivan nogometnu loptu, a Matija skejbord.
Iz meni još nerazumljivih razloga Vjekoslavu dlake brade brkova i kose idu u zrak.
Molim vas, kaže po prvi put strpljivo i mirno, neka Ida izostavi svoje baletne papuče.
Pristali su. Kakvo olakšanje.
“Dobro”, ja još uvijek pokušavam utvrditi točno vrijeme polaska. “Mi dakle krećemo u petak poslije podne u petnaest nula nula.”
“Nazovite prije nego krenete i mi dolazimo za vama”, odgovor je.
Nazvali smo ih po dogovoru.
“Za pet minuta smo na brodu.”
Vjekoslav, Bruno i ja pripremili smo brod. Nadopunili zalihe vode, odvezali konope i tako s upaljenim motorom stajali dva sata. Zatim smo ponovo privezali brod.
U 18 sati Vjekoslav kaže: “Nešto je trulo. Što ti misliš?”
Ja, kakav takav stručnjak za Sinovčiće, kažem: “Stići ćemo Josefinu K još izvaditi, očistiti dno i dati donji premaz.”
Bili smo gotovi do jutra. Porinuli smo Josefinu K - a natrag u more. Vjekoslav misli da smo dovoljno čekali i da bi sad trebali krenuti sami. Ja predlažem da ih se još jednom nazove.
Vjekoslav i Bruno odlaze telefonirati.
Naravno, Tomislav se nije mogao izvući s posla. Upravo doručkuju. Skoknut će još jednom do brodogradilišta tek toliko da vidi je li sve u redu i eto ga za pet minuta natrag.
Čekali smo do sedamnaest sati tog dana. Krenuli smo po mrklom mraku jer kad su konačno stigli njihove stvari nisu mogle stati na Josefinu K - a pa smo morali iznajmiti veći brod.
Ubuduće smo se pokušavali dogovarati da ćemo krenuti u srijedu, kako bi bili sigurni da će stići do petka. Međutim pročitali su nas pa ponovo kasne.
Putnici!?
Postoje putnici za kojima se žali. Kao Dubravko Barač koji je u svojoj kanadskoj košulji, s trakicom na glavi, rupcem oko vrata i torbom od sedam milja otišao u Kanadu.
Postoje i putnici o kojima zbog Urođene finoće moje duše neću reći ni riječi. Putnika koje se teško više mogu i sjetiti.
Bio je jedan mali dječak sa svojim tatom. Ostali su dva dana. Dječak je oba dana preležao bez pokreta i bez riječi. Niti je jeo niti je pio. Ja sam mu pokušala pričati razne morske zanimljivosti, ali on uopće nije reagirao. Je li bio prepadnut ili autist to nismo mogli doznati niti od njegovog tate koji je također šutke sjedio u svom kutu. Iskrcali su se nakon ta dva mučna i puna šutnje dana. Izišli su na kopno i naglo se promijenili. Skakutali su držeći se za ruke. Dječak je zapjevao visokim glasom, kao da pripada zboru bečkih dječaka. Otac mu se pridružio. Brali su cvijeće. Mahali nam. Odlazili su nasmiješeni.
Otac nam je dovikivao: “Bilo nam je krasno.”
Dječak se smiješio i dovikivao za njim: “I meni. I meni.”
U pravilu čim se stupi na prostor Josefine K - a nastupa promjena karaktera. Nešto je magično u ozračju broda. Ili možda mali kućni ili u ovom slučaju mali brodski duh čini svoje.
Moja prijateljica Tanja Burmaz na jednom putovanju izvrijeđala nas je na pasja kola. To što puše bura, što su valovi ogromni i što se brod naginje ovamo i onamo, sve je to, rekla je naša krivica.
“Naručili ste vjetar i ostalo da me impresionirate. Nikad vam to neću oprostiti”, rekla je bijesno.
Optužila je vino da je bilo kiselo i svih nas koji smo razgovarali i smijali se dok je njoj bilo zlo.
Upravo je navlačila boksačke rukavice, kad smo ugledali kopno. Uvukli smo se u uvalu.
Sutradan je bura prestala. Vračali smo se po laganom vjetru. Muškarci su se kupali, iako je bio kraj studenog. Branko, njen muž je nakon četrdeset i osam satnog pecanja ulovio dvije ribe, što je dodatno razgalilo posadu.
Svi smo bili u onom vedrom raspoloženju laganog blaženstva koje ponekad zahvaća putnike broda, dok su jedra napunjena i Josefina K - a lagano nagnuta klizi kroz plavetnilo mora i neba. Tanja je opet postala ona stara poznata Tanja koju volim.
Tu mi pada na pamet jedna slična zgoda koja se zbila na brodu naših prijatelja. Jedan od putnika također naglo mijenja raspoloženje i hoće na sred pučine napustiti brod i vožnju. Optužuje kapetana da namjerno naginje brod kako bi se upravo on osjećao nesigurnim.
“Ja te mrzim”, kaže. “Doveo si me ovdje da bi pokazao svoju nadmoć.”
I hop, iskoračio je i odšetao preko mora do prilično udaljenog kopna.
“Odšetao?” pitala sam. “Valjda otplivao?”
“Ne, ne!” uvjeravali su me. “Doslovno odšetao. Bio je posve iznad površine. Hodao je ljutito i brzo. Vratili smo se natrag. Našli smo ga kasnije u luci.”
Moram upozoriti da je onaj koji mi je to pričao uvjereni ateist., te da cijeli događaj nema veze s poznatim događajem od prije dvije tisuće godina niti je izazvao slične posljedice.
Na brodu je sve moguće. Tu vlada neka druga logika i zakonitosti, koji nemaju nikakve veze s čvrstom površinom.
Inače postoje dvije vrste morskih odnosno vodenih putnika. Oni kojima brod služi da s jednog mjesta brzo stignu na drugo mjesto i oni koji jedreći posve gube pojam o vremenu i nemaju nikakvih planova kad i gdje stići. Ako se na brodu nađu zajedno putovanje je propalo. Oni prvi uvijek iznova pitaju kad ćemo stići i gdje ćemo stići, što ove druge izbezumljuje jer ih dolazak negdje, bilo gdje u tom trenutku ne zanima. Oni su se, ovi drugi, naime već ugurali u svoju i brodsku logiku bez sata i vremena koje protječe kako ga je god volja i slijede samo taj ritam.
Vjekoslav one koji se žure pušta patiti.
“Tko im je kriv”, kaže, “kad ne znaju što rade.”
Nekad mi ih bude žao gledati s kojom čežnjom upiru pogled ka prvom kopnu, a zatim s upitnikom u oba oka, a neki i sa trećim okom, pogledaju Vjekoslava. Da ga poznaju onoliko koliko ga ja poznajem znali bi da im je sve uzalud i da ga baš ti zamolbeni i žalbeni pogledi tjeraju na još veći stupanj neumoljivosti.
Njegove su poznate izreke: “Ja ne želim patiti, jer netko drugi pati.” , ili “Sam si je kriv” , ili, “To je njegova stvar, zašto da se i ja još nerviram.”
Ako ga bilo što smeta on to odmah i kaže, jer on nema Urođenu Finoću Duše. Evo na primjer kako on to radi. Imali smo kod jednog putovanja putnika koji bi pri svakom uplovljavanju u uvalu, veću ili manju luku stao na pramac broda i počeo piškiti. Mi, preostali putnici počeli bi naglo gledati naokolo po obzorju. Zviždali bi nezainteresirano gledajući u nebo ili bilo gdje drugdje kao da ništa ne primjećujemo. Oni koji su bili prvi put s nama možda su mislili da se to tako mora raditi. Možda je Vjekoslav samo htio spriječiti epidemiju, jer je u jednom trenutku pri ulasku u treću luku doviknuo preko cijele dužine broda sa svog komandnog mjesta: “Čuj, ja to na tvom mjestu ne bih više radio.”
Slijedio je začuđeni pogled putnika. Činilo se da je pocrvenio i to se više nije ponovilo.
Da sam ja trebala odlučivati o tom događaju sve bi se odvijalo ovako. Ja bih se grizla, zviždukala i promatrala mjesecima obzorje. Od nerviranja prestala bih jesti i spavati. Nestalo bi me, a dotični putnik bi se još i sad pri svakom uplovljavanju važno prošetao prema pramcu s naravno, određenim namjerama.
No dakle kapetan voli jedra i jedrenje i naša Josefina K - a nagnuta na jednu ili drugu stranu plovi k nekom cilju, koji će kad tad biti dosegnut. Ako i nema vjetra stojimo satima na pučini i čekamo dok ne zapuše. Motor kao da i ne postoji.
“On je nužno zlo”, kaže ponosno kapetan jedrilice i nerado ga spominje. Jednako tako ne voli ni tendu.
“Tenda i motor”, kaže ponosno i tvrdokorno, ” to ne spada na Josefinu K - a”
“Pogledajte samo. Imamo rezervoar u kojeg može stati dvjesto litara nafte. Već pet godina mi nismo dodali ni litru. Pisano i nepisano pravilo s Josefine K - a je: Mi se koristimo samo jedrima.”
Kakvu daljnju zamolbu mogu u kapetanovu pravcu uputiti oni nesretni putnici kojima je vruće i koji se ovako na suncu prže čekajući da se vjetar umilostivi. Pravilo je pravilo. Nema tog putnika... no, no oprezno s pravilima.
Nije li netko rekao: Iznimke postoje radi pravila ili je bilo rečeno pravila postoje da se krše.
A postoje putnici i putnici.
Postoje male oh i ah sirenice kojima se strašno, strašno žuri da stignu na određeni cilj i kojima je oh uistinu vruće, a ne bi se baš okupale na otvorenom moru jer se, oh tako boje morskog psa i ostalih morskih čudovišta. U tom slučaju, samo u tom jednom jedinom slučaju kapetan spremno pali motor i podiže broj okretaja na najviši mogući, što je inače na Josefini K. strogo zabranjeno. Josefina K - a se propinje. Da nema visoki jarbol više bi sličila na gliser nego na jedrilicu. Nije li bio neki film o brodu koji umire od stida? No, nećemo kažem joj ja. Nećemo upasti u samosažaljenje. Otkazat ćemo mu poslušnost. Ja znam kako, a i ti ćeš znati kako šapćem Josefini K - a. Na povratku, nakon što je mala sirenica dobila što je htjela vraćamo se kući. Vjetra ni od korova. Ponovo palimo motor jer kapetan mora putovati za Zagreb, pa mu se sad silno žuri. Kapetan i ja ne razgovaramo. I čemu? Sve je jasno. Milju dvije pred matičnom lukom tr... tr... tr ... i posljednji izdisaj motora. Panika! Kapetan rastavlja motor i čini sve one radnje koje samo muškarci rade kad se s motorom nešto događa.
“Ostali smo bez nafte”, progovori odjednom.
“Kako je to moguće?” kažem ja.
Bijesan pogled, ali moje je lice mirno, a ni u glasu mi se nije moglo naslutiti zlobno zadovoljstvo. Duboko žalim što nema publike, onih istih jadnih i nevoljnih putnika koji su na pučini morali čekati da zapuše maestral ili tako što i nikako ga nisu mogli umilostiviti da se ide uz pomoć motora.
“Možemo na jedra”, kažem ja.
Gleda me podozrivo, ali u mom se glasu i dalje ne osjeća zloba. Gledam dobru i pouzdanu Josefinu K - a. Stoji kao ukopana. Ona u dogovoru s motorom, ja u dogovoru s vjetrom.
Možda je kapetan pogriješio kad je insistirao da brod dobije žensko ime. Nomen ist omen. Možda bi u ovom slučaju kapetan rado odšetao do kopna, ali hodanje po vodi je privilegija, a ne pravilo.
No, izostavimo li posebno i s pažnjom tretirane putnike, uigrane posade su rijetke. Svaki novi putnik u principu je iznenađenje. Po običaju putnici očekuju suviše. I vrlo su zahtjevni. Obično žele mirno more, malo povjetarca, sunčane dane, dobru ribu. Ja se iz petnih žila trudim da im to sve priredim, ali Vjekoslav pleše neki drugi indijanski ples koji priziva zle vjetrove i velike valove i obično pobjeđuje.
