odmak
petak, 11.01.2013.
O glasniku i istini.
Jutros najranije vrlo sam u dilemi. Morala bih obaviti dvije stvari, vrlo hitno (odvjetnik, i ured za očuvanje ili već nekako tako stana- tu nešto plaćam suvišno. Možda već godinama). Otići na predavanje, sastati se sa dragim prijateljem na kavi bar na jedan sat i otići u ordinaciju.
Jedino što bih htjela je predavanje, susret s prijateljem i pisati ono što mi se već dugo mota po lavi.
Usput bila je u Splitu promocija mog zadnjeg romana. Dosta zgodna, ali nije prošla bez raznih ljubomora i zavisti koje su me zapekle do dna duše i tijela.
Ali, to je iza mene. Basta, gotovo.
Ono što mi sad pada na pamet jest kako se ova naša (Hrvatska) situacija sve više zaoštrava između najmanje dviju struja, toliko da je već degutantno.
Jeste li ikad slušali ili čitali neku kulturnu polemiku bez vrijeđanja, bar u posljednje vrijeme.
Što je razlog tolikoj mržnji između ljudi različitih svjetonazora.
Mislim se mislim, kao prof. Baltazar, i pada mi na skromnu pamet misao da je stvar u glasnicima tj interpretatorima poruka. Nešto je u njima što neda onim drugima da ih se pravilno shvati. Ne mogu reći istinito jer je istina vrlo daleko od svakog od nas.
I onda mi pada na pamet jedna zgodna, u tom smislu, pričica Sorena Kierkegaarda o klaunu, požaru i selu.
U Danskoj u na rubu sela cirkuski ljudi razapnu šatore- spremaju se za nastup. Izbije požar i direktor cirkusa pošalje klauna, koji je već bio spreman za predstavu, da otrći u selo i dovede pomoć. Zabrinut je i za selo jer su okolo osušena polja i trava. Klaun pohita u selo i počne vikati i moliti seljane da pomognu cirkusu gasiti vatru. Stanovnici sela shvatili su klaunovu viku kao reklamu za buduće predstave u cirkusu. Pljeskali su i smijali se razdragani. Što je klaun više zapomagao i što su mu iz očiju više frcale suze seljani su se sve više zabavljali i oni sami su se smijali do suza. Kad je vatra došla do sela bilo je kasno za svaku pomoć. Izgorjeli su i cirkus i selo.
Glupo je tu naglašavati zaključak, ali ipak postavljam pitanje:
Tko su naši glasnici? I je li stvar u njima?
Jer, ne dođu li pravi bit će kasno. Izgore u međuvremenu kuća.
I dalje ne mogu odoliti Ivanu Slamnigu. Da mogu sve bi mu dala.
Zemlja I.
Seattle
Prodat ne mogu to što mojim posjedom nije
prodat ne mogu tlo, kojemu pripadam sam.
Reče bijelcu Seattle, Suqamisha mudri poglavar.
Prodat ne mogu tlo, kojim luta bizón.
Zemlja je moja mati, to već predobro znadem.
Kako je mogao znat da mu je zemlja mat.
To mu je ona rekla, jer znade govoriti zemlja,
govori zemlja to znam, jer i sam je dobro čuh.
Zemlja II.
Kikiriki
Zemlja koju proglasih svojom, prihvati moju taštinu,
znala je savjet mi dat, gdje da posadim što,
breskvu ovdje posadi, a tamo ti manjka trešnja,
ovdje će rasti grah, a tamo ti manjka trs,
travicu posij ovuda, da živica društvo imade,
a onda, dijete, čuj, da budeš potpuno moj
utrobi majke se vrati, što čeka otkad se rodi.
Umri mi čedo milo, smrt dosta je poznata stvar.
Otvori tu se zemlja i stvori se jama duboka:
svaka je bila grob – kao za maleno ja,
ja se strovalih i padoh ko ono neživo tijelo,
nada mnom zacijeli tlo, ne ostade rane znak:
a onda tu izniknu zelen kikiriki ko čarobni grašak,
i procvjeta, propupa pup – i stapka se usmjeri tlu
za čas izraste i cvijetak i sve se vuče u zemlju,
tu se rodi i plod, – osmica, zipka i lijes,
tako se opet ponovih, komada osam do devet,
kolijevka ona i lijes bili su sjeme i plod,
lijepo su niknuli ondje gdje zemlju proglasih svojom.
