Marketing
Majka i morsko more
Odlučila sam svojoj djeci ostaviti priču o obitelji.
U slikovnom i pisanom obliku. Volim se s tim igrati.
Evo na primjer Majka i more.
Ovo su Bruno i ja, njegova mama. Lagani je vjetar jer ja ne bih ovako frajerski s rukama u đepu ( mlada i nadobudna) sjedila na ogradi.
Ali to je to. Brod me čini neopterećenom. Daleko su brige, a ni mobitela u tim vremenima još nije bilo. Samo radiostanica, koju je u nekom trenu onesposobio grom koji je udario u "Josefinu K".
A ovo jedan odlazak iz Splita. Još smo svi vedri. Vjetrić je po mjeri. Upravo onakav kakvog ga putnici žele. Razna dječica luduju po palubi. Ja sam za kormilom. Kapetanu se negdje dižu kose.
Još jedno napuštanje Splita. Malo je hladnije. To smo rado radili. Jedrili u zimske dane.
Kanađani. Dragi prijatelji s kojima su kao po nekom zakonu uvijek bila puna jedra.
A ovo? Josefina K pored Jabuke. Ovlaš baćeno sidro. Skoro utiha. Vezali smo se za kamen.Kapetan strogo pazi da se ne vežemo za stablo. Ali Jabuka je ionako kameni,vulkansk iotok koji zuji.Ja čujem njen zvuk. Drugi se smiju.
Čak je pao i kupanjac. Ribe su u velikim jatima letile po zraku. Lovila ih je sigurno neka veća riba. Jedinstven doživljaj. Skoro nemoguć. Obično su vrlo veliki valovi oko Jabuke
.
Kasnije smo otplovili prema Brusniku. Otočiću s velikim okruglim kamenjem i jednako velikim i neobičnim zečevima kao onaj iz Alise u zemlji čudesa. Nažalost ne mogu naći fotografiju.
Počelo je nešto lagano puhati i mi smo razvili jedra- Približavamo se južnoj strani Visa. Vjetar pojačava. Kratimo glavno jedro. za jedan krat. Vjetar je sve jači. Kratimo na drugi krat. Mijenjamo veliko letno jedro za malo olujno. Na kraju smo skinuli sva jedra i pokušavamo ploviti na motor. Nevera je . Pucaju gromovi na sve strane. Ovaj snimak dolje sa nekog drugog putovanja, jer dok je nevrijeme nikome ne pada snimati. I ruke su zauzete.
Djecu smo vezali za stupiće ograde. Nitko ne želi u potpalublje. Povraća im se. Zamotali smo ih u vreće, pa što bude.
Ne vidimo ni svjetionike. Grmi, sijeva. Konačno neka svijetla, kasnije smo rekonstruirali da su to bila svijetla s južne strane Hvara.
Bruno vapi: Kad ćemo negdje doći. Misli na mirnu luku. I dođite gdje god hoćete samo dođite.
Konačno smo nekako dobauljali do Paklenih otoka. Uvukli smo se u neku uvalu. Ujutro u zoru kad se sve smirilo, djeca su spavala blaženim snom, otplovili smo tiho na suprotnu stranu u uvalu Bakarić. Tako smo zvali uvalu ( ne znam originalno ime) Vrlo je zgodna. Vezali smo se uz rub malog pristaništa. Muškarci su popravljali ono što je stradalo u nevremenu. Djeca se nisu budilia. Spasili su neki čamac koji je u blizini plutao. Govorilo se da ono što nađeš i spasiš na moru pripada tebi. Možda je to davno bio običaj. Došla su dvojica mještana pitati da je to njihovo. (vijesti se šire brzo).Trebali ste vidjeti pokeraške face muškog djela posad Josefine K. Ja bih odmah predala čamac. Fina sam duša. Uzdrhtala sam se. Morala sam se maknuti. Pregovaraći su popili kavu i popušili lulu mira i konačno ljudima vratili njihov brod.
Pogled izvana će se sjetiti tog putovanja. On je s pučine plivajući vratio brod te dvojice mještana u sigurnu luku.
Evo to je ta uvala, ali na fotografiji je druga posada istog broda. Iznad je vila Kovać, kasnije Bakarićeva vila. Ljetovao je tamo Mesić i Milanović, ali danas ništa o politici.
Ovako izgleda kad je lebićada. Tad iz nje treba bježati.
Posada ove jedrilice ( netko nam je poslao fotografiju), nažalost nije pobjegla.
A, sad ću nizati fotografije bez puno objašnjenja. Skoro sam svako putovanje popratila pričicom obično malo dodajući i onoga što se nije događalo, ali u mojoj mašti jest.
Predivno vrijeme doživljaji. Žao mi je što smo se kapetan i ja iz tog vremena razišli pa je teško ponoviti hranu moje duše. To morsko more i mene.
Samo je iluzija da će se i jedna jedina mala ribica uhvatiti na ovu udicu.
i kupalo se.
i jelo se
.
Ušće Nertve. nabrali smo vongola i napravili jelo za prste lizat, al i brod nam je kad je počeo maestral skoro otplovio i odlutao. Kapetan je nadljudskim snagama plivajući ga vratio u sigurne vode. Sidro, nažalost ne drži na pijesku. Ma ne ovaj mali pomoćni, nego Josefinu K.
kapetan pokušava popraviti radio stanicu
Iza nas je Palagruža.
Mislim da je ovo Zelena špilja u akvatoriju Visa
Južna strana Mljeta. Vjetar nam je napuhao majice i skoro nas odnio u nebesa
Ovako je radio stanica izgledala dok je radila
A ovo je Metkovska luka iz 19 st.
Kapetan nas je spašavao
Ima toga još puno, ali više nemam vremena
Ponekad mi se čini da sam sanjala i nekako mi nije jasno koliko sam to ja života proživjela.
Post je objavljen 19.01.2016. u 10:40 sati.