Gledala sam nije da nisam. Žao mi je što gospodin Oreškovića ne govori bolje hrvatski. Postali smo osjetljivi i vrlo skeptični na sve što dolazi sa Zapada, pa i taj američko-hrvatski. Sve manje vjerujemo Americi. Iako, Kanada je nešto drugo. Sporiji su. Život im nije toliko hektičan kao Amerikancima, a Bog i bogme nemaju ni toliku odgovornosti.
Dobro, još je ostalo malo ponosa na nacionalnoj osnovi u Americi. Ali, to je nešto za mase i filmove. Priču vode korporacije. Njih ne zanima nacija. Kao i u ostalom cijelom svijetu.
Samo smo mi prisiljeni gledati sate i sate razgovora o prošlosti. Optužbi mržnje, namjerno izazvanih sukoba i navoda natežući priču do usijanja. Poštovani zastupnik taj i taj. Što je kazalište prema našem saboru? Na sreću, a to me posebno veseli nisu letile šake i računala.
Stvarno kakva je to kasta ti političari. Gosp. Orešković izglada u svemu kao Rodney iz Mučki.
Stječe se dojam da ga nitko tamo neće slušati.
Ja polažem nade u ispravnost i istinitost nekolicine članova Mosta. Ušli su naivno u Arenu, ali nadam se da nisu lažnjaci i da će imati snage jezičac vage okrenuti na Silu. Na dobru stvar, da ih neće progutati vukodlaci u ljudskom obliku.
Pitamo li se zašto je to tako?
Ne volim ovaj liberalni kapitalizam, jer se u takvim firmama ne razgovaramo s ljudima nego automatima. Nema šanse da se automat smiluje. Ako trebate ... pritisnite 1, ako trebate...pritisnite 2..., pa onda čekajte, pa puste umirujuću glazbu i nakon mjeseci svađanja, opet su u pravu. Sve u ritmu valcera. Nagovaranja kako ćemo lako ćemo. Pa to vam je svega.., pa gospođa T...vi ste naš vjerni kupac..,već godinama- laska ovamo, laska onamo bla, bla i evo me, ko' glupa riba zagucam i uhvatim se na udicu. a sve je tako povoljno, a svi smo konformisti i lako nas se može potkupiti. Skupljam kao hrčak, kao moja teta J. Dupla kuhinja u garaži, jer kad ode u mirovinu više je neće moći kupiti, tako perilice, a onda mali miši glodavci pojedu svu elektroniku, grickaju i drvo i zdravo i doviđenja.
Tako i ja. Ni ne znam što imam. Tako se pojave švicarski franci i svi se ti njihovi snježni vrhovi kao lavina stušte na glavu glupom narodu i narodnostima i eto nas u dužničkom ropstvu.
To je najvažnije. Mislim ta ekonomija. Jer gdje je glad nema filozofije.
A, s druge strane... o čemu je bilo govora?
Sate i sate o antifašizmu.
Idemo jedan put za svagda. Antifašizam je jedno. To je borba protiv fašizma kojeg su nosioci za vrijeme drugog rata bili Njemačka, Italija, ali i Japan i svi njihovi sateliti. Bila je tu i borba antifašista protiv kvinslinške države NDH-a. U to nema sumnje. NDH je slijedila rasne zakone Njemačke i nema opravdanja.
Detalji kao što je vjekovna težnja Hrvatskog naroda za slobodom nije nikakvog opravdanje.
Možda se u tom smislu mogu neki ljudi koji su nasjeli na takvu ideju, a nisu počinili zločine, mogu i razumjeti, iako poslije rata, drugog svjetskog, nije bilo previše razumjevanja pa se s razlogom i bez razloga gubila glava i imanja, koja se mnogima nisu više vratila. Sticale su se priviligije klase koje i danas traju, dok je za mnoge vlak mogućnosti od školovanja do 'normalnog' života prolazio pokraj. Žalosno je da privilegirani te privilegije imaju i danas i toga uopće nisu svjesni. Puno je razloga zašto su mnogi iz slobodarske Europe pristali sudjelovati u najvećoj ludnici i ludosti Hitlerovih ideja. Od straha, od želje za svojom mirnim kutkom svijeta. Kao na primjer Višijska Francuska s maršalom Pétainom.
Ali, ostavimo pravdanja i analize stručnjacima. Sigurno je je jedno. U antifašizmu su srećom sudjelovali i Hrvati.
Ali antifašizam ne treba nikako mješati sa komunizmom, staljinizmom, kao ni sa titoizmom- što god nostalgičari mislili o tome. Sve iza '45 što je ostalo od mnogih naroda Europe, Azije, Kine, Kube itd živjelo je unutar diktature proletarijata- u neslobodi mišljenja, javne riječi (mišljenja, svakako, jer su neke organizacije znale i što mislimo), vjere, narodnosti i još puno puno toga- da ne govorim o pravu na jezik. U sve su se miješali nekad i sami antifašisti, ali nisu naučili lekciju da sve dođe kraju.
Ostavit ću se tih tema. Previše me rastužuju.
Razmišljam o sadašnjosti. Razmišljam o strašnoj količini mržnje koja je jučer kao krvava rijeka tekla saborom.
Ne plašim se samo bivših. Plašim se i budućih. Ja jesam Hrvatica i vjernica, upravo po mjeri, ali plašim se diktature Hrvatstva i vjere.
Ne treba nam to. Treba nam mirna zemlja u kojoj će svaki stanovnik, svaka građanka i građanin, bez isticanja bilo kakve ideologije raditi na dobro ove zemlje.
I prestanimo gospođe i gospodu sabornike, ministrice i ministre zvati Vladom. ONI NE VLADAJU NAMA, NARODOM.
Oni su samo administrativni službenici kojima smo dali mandat da u tom mandatu naprave nešto za ovu zemlju.
Živim u nadi da će tako biti. Ako će im oporba zapinjati noge, onda fuj.
Post je objavljen 23.01.2016. u 15:32 sati.