odmak
utorak, 12.01.2016.
Neobičan događaj
Jutros, a dan je veoma lijep, u godini milosrđa, odlučim obaviti tri stvari. Posjetiti vodovod i kanalizaciju i Eelektrodalmaciju, provjeriti račune otići na banku platiti što moram, a moram. Vedra sam, dobre volje, iako me bole leđa jer već danima pretačem iz šupljog u prazno iz jedne sobe u drugu sobu, iz stana u drugi stan itd. Ovako.., rekli bismo kakva raskoš, ali stvari su potpuno drugačije.
Na samom početku putošestvije nazovem dragog prijatelja. Hoću se dogovoriti da mi bude pri ruci i sa mnom i gospodinom drvodjelcem (koji uopće nije drvodjelac. On je u mirovini. Ne pitam ga što je po struci. Ugodan je i pristojan. Nije skup. Čini se da to radi ne samo radi novca nego i zbog usamljenosti. Znam da je stan dao sinu, njegovoj ženi i djetetu. Sad je u domu – ima još toga, ali sad je nevažno za ovu priču, iako sve ima svoje zašto)
Moj prijatelj kaže: Nazvat ću te za par minuta. Zauzet sam.
A, sva ta gužva s premještanjem stvari i uspomena na razne ljude i događaje je zato što dolazi veliki dio obitelji iz Zagreba, zbog posla. Veselim se. Malo je reći da se veselim. Mališi su mi više nego radost. Volim ja i svoje odrasle unuke. Puno je tu veselja između mene i njih. Nadam se da to znaju.
Ali malim zagrepčancima treba napraviti mjesto u njihovom stanu u kojem se nalaze drugi unuci, zato je i gosp. Drvodjelac u igri.
No, kako bilo. Idem ja tako. Na putu mi se ispriječi trgovina za koju uvijek zapnem. Naprosto iskoči iza ugla. Šareni se kao šareni dućan s knjigama. Smiješi mi se. Kupim šal i kapu. U nizu su kapa i šalova koje rastu u mom šemizeu u nedogled.
Ostavila sam u dućanu nešto. Nesvjesno. Kasnije ću napisati zašto i što.
O ta priča sa vodovodom i kanalizacijom, ali i sa svim mojim računima. Kao da imam onog strašnog Nijemca, zove Alzhaimer, koji mi po kući skriva račune.
Brzo, ne posve obavljenog posla, ne znam čemu sve to, slanje od nemila do netraga ili nedraga,kako vam drago. odlazim sa vodovoda i kanalizacije do Eleketrodalmacije.
U svakom slučaju poslije jednosatnog čekanja (četiri radna šaltera- nikoga). Gospodinu koji korača gore dolje pored jednog od tih praznih šaltera rješavaju se problemi. Mi čekamo. Sve nas je više i sve smo nervozniji.
Jedna se gospođa negdje šesta po redu (ja sam četvrta) uputi demonstrativno na jedan od šaltera. Viče: Ima li koga. Poslije nekog vremena pojavi se netko i ona rješava svoj problem. Reda iza mene se osipa. Već ih nekoliko odlazi obavljena posla. U nama preostalima raste bijes. Svi se već svađaju. Spominju se bezobraštine, neodgojeni i divlji koji uvijek prolaz bolje.
Mislim se. Kriva je Elektrodalmacija koja naprosto ne zna kako napraviti red. Mi smo samo sitne sive uši koje sve te nadmene institucije gaze kako im se svidi. Moja dobra volja se topi. A i račun je poveliki. Slijećem u trgovinu u kojoj pokušavam kupiti nekoliko pristojnih dubokih tanjura, jer je onaj svakodnevni servis ponovo polupan i ukućani vade tanjure iz onih za blagdane, stare, naslijeđene, ali Bog i bogme ione koje sam sama kupila. Gule mi kraste.
U dućanu kojeg ponekad posjetim i bez kupnje, gospođa me poznaje, rado popričamo. Divim se ljepoti izloženoga. Šapće mi. Imamo prekrasan Češki komplet za 6 osoba. Sad je uz popust. Već slijedeća garnitura će ići pod puno većim cijenama. Zagucam naravno. Nećete valjda kineske..? Nikako, ajde mi stariji.., ali djeca nikako... Uhvaćena sam, nije teško. Ja sam ona žaba što lako skače u vodu. Ona konspirativno izvlači paket s robom. Provjerit ću svaki, kaže.
U tom trenu mi sine da me prijatelj nije zvao. Kopam po borši. Već sam pola stvari izvadila na pult. Nema mobitela.
Zaboravila sam negdje mobitel, kažem. Ne uzrujavam se previše, ali ipak sad ću se morati vratiti natrag svugdje gdje sam bila, a možda ga ni ne nađem. Nije prvi put da gubim stvari. Ključeve, mobitele,i nešto što ni danas ne mogu prežaliti. Jedan PCi s futrolom (od prave kože- točno snob sam i nema mi pomoći. Kupujem skupo i lijepo- kad mogu, naravno.)
Platit ću. Vi prokontrolirajte, ako treba. Sad mi se već žuri po mobitel. Doći su sutra po to.
U tom trenu u prodavaonicu ulazi moj prijatelj s kojim se htjela dogovoriti za pomoć oko organizacije i radova u stanu. Odakle ti tu? Objesila mi se vilica.
Kako si znao da sam tu, pitam iznebušena?
Došao sam te isprokidat ( istuć ili nešto u tom smislu, za one koji ne razumiju), kaže.
Ne vidim koliko je i on iznenađen.
Slijedi priča: nazvao me. Na telefon se javila ona mlada ženica iz šarenog dućana. Čujte kaže, sva sretna, bila je tu neka gospođa i ostao joj je mobitel. Molim vas ako je poznajete dođite po njega. Je li ta gospođa iz svoje taške izvadila sve stvari na pult, pita je. Jest. Onda evo me. Poznajem je. To je moja prijateljica.
Ali kako si me našao. Što si ti CIA, FBI. Slijedio si me. I gospođa prodavačica je jednako konsternirana kao i ja. Dućani su najmanje kilometar udaljeni.
Slijedi priča o nalaženju mob.
U ovaj dućan je ušao sasvim slučajno. Ovdje sam bio pred točno dvije godine, kaže.
Kasnije sam na Zabi čekala cijeli sat ( u međuvremenu smo popili kavu i ogovarali ostale prijatelje. Smijali smo se događaju)
Ponovo sam smirena i dobre volje. Najstariji sin me je čekao s ručkom. Koka na lovački u s ružmarinom i pire krumpirom.
Razmišljam o Anđelima. Uistinu ih je cijela četa oko mene. Kaže se da se oni (anđeli) jako vesele kad ih se hvali, spominje ili moli za pomoć. Negdje oko dva sata sjedam u fotelju. U pola četiri imam prvog pacijenta. Na prvom programu priča o anđelima.
Sat vremena sam slušala pokušaje da se razumom objasni neobjašnjivo.
