Marketing
"Jer noć je tamna i pun užasa."
"Jer noć je tamna i pun užasa."
Uopće nije tako, ali ajde.
Naime, moja prijateljica i ja, trenutno zbog zimice i recesije stanujemo zajedno. Kad je nema padam u depresiju. Neda mi se kuhati, jesti i brzo izlazim na zimu s kapom, naočalama zabundana da me nitko ne prepozna mene moj jad i moju tugicu u noći tamnoj i punoj užasa.
Naravno, da lažem i mažem. Na duboko i naširoko i sve tako uživam u mirovini.
No, ne lezi vraže. A, vrag je prisutan. Pročitajte: Udio đavla od Denis de Rougemonta. Ne, zbog toga što on 'pokušava' dokazati da vraga ima, nego da malo promislimo o nama samima. Istina, sve je više manje u našim glavama, ali...
Vidite, koliko god godina imam, ja sam u sebi sačuvala sumnju u vlastitost i u postupke svih drugih, iako sam ja vrlo benevolentno biće koje vjeruje u u ljudsku dobrotu. U ljudsku dobru volju da plemenitost prevlada. Druga je stvar je kako svatko od nas shvaća plemenitost. I naravno koliko se zavarava.
Jutros me zove sestrična (rodica po našku) Živi u Zagrebu. Neudana je, relativno situirana. Nešto nasljeđe, ali nešto i njena vrijednost. Mama joj je umrla pred par mjeseci. Uža rodbina, koje nije malo, bila je na sprovodu. O životu njene mame bi se dao napisati roman, ali o čijem sve životu ne bi.
Duhovita, ta njena mama, imala je u obitelji nekako privilegirani položaj, jer se u strogo katoličkom okruženju obitelji i situacija, njoj opraštalo i prepričavalo uz dobro raspoloženje i smjeh ono što se ni u snu nije drugima opraštalo.
Evo samo jedne zgode. U drugom svjetskom ratu bila je u Mostaru kod časnih sestara u učiteljskoj školi. Uvijek nestašna ljutila je časne pa su iz Metkovića ( ne zaboravite Dolina Neretve je uvijek bila Misir) dolazili paketi hrane. Voća povrća i inog.
Jednom prigodom je uvjerila majku nadstojnicu da u kinu igra jedan izrazito kršćanski film. Časna je cijeli njen razred odvela u kino Kad su počeli prvi poljupci na platnu ( vjerojatno vrlo bezazleni, ali takvo je to vrijeme) časna je, zaprepaštena, raskrilila ruke i svima spustila glavu uz riječi: Ah, dobri moj Isuse.
Izbacili su je iz škole. Uzalud je delegacija iz Metkovića došla s molbom da joj oproste i punim kofama darova.
Gotovo, nema više milosti!
Kako god, ostarila je i odjednom više nije bila vicmaher. Nakon smrti supruga ostala je u Splitu sama. Djeca su zbog prirode posla davno otišla na dva kraja Hrvatske. Pomalo dementna, pomalo prkosne naravi izlazila je kad ne bi trebala, počele su se događati i razne druge nezgode koje idu uz starost, djeca su je iz raznih razloga: zaposlenosti i da ne tumačim dalje odlučila smjestiti u dom na Zenti. Uz puno nagovaranja, priprema itd pristala je. U Splitu je imala nas dvije nećakinje, puno prijatelja i druge rodbine, pa se činilo najprikladnije da je tamo. Još je izlazila. Često skoro svakodnevno je netko posjećivao. Uvijek bi se tip-top obukla i tražila da idemo s njom u bilo koji kafić uz more. Sunce, more ljepota Splita, naši razgovori, podsjećanje na mlade dane i bogate događaje naših života uvijek su nas veselili. Ali.., nije joj se sviđalo u domu ( rekla bih pristojnom). Imala je svoju sobu, banju sa namještajem koji je više pripadao njoj, ali... Tužila se sve više. Moja je rodica skori svaki vikend dolazila iz Zagreba, ali sve je bilo uzalud.
Uznemireni poziv iz Zagreba:- Mama je na psihijatriji. Pokušala je samoubojstvo. Sestra i ja odmah smo pošli k njoj. Teta nas je dočekala dobre volje. Pomiješala je neke tablete za tlak. Čemu panika.
Sjedile smo s njom i pričale. Čekale smo rodicu koja je brzinom munje ( Automobilom, vozila je) stigla iz Zagreba.
-Mama, što si to učinila.
-Ništa. Pobrkala tablete.
-Ali, napisala si...
-Ajde, koliki napišu da će se ubiti pa se ne ubiju.
Smijali smo se. Ostalo je humora u njoj, ali njena ju je kćerka odvela sa sobom u Zagreb. Živjela je još 8 godina uz njenu veliku požrtvovnost i brigu. Žrtvovala se debelo. Majka je više nije prepoznavala. Govorila je da je lupežica, da je ukrala dokumente njene kćerke i tu se uselila i još koješta. Lupala bi po vratima i vikala upomoć, upomoć policija. Radila je sve ono što dementni ljudi već rade. Moja rodica izdržala je sve to. Malo je okupnula, ali o majci sve najbolje. I sad kaže: Moje siroče, misleći na majku.
I tako jutros me zove.
Jadamo se jedna drugoj. Ne baš previše, ali pitanja su samoće. Život u stanu. Ona je nedavno otišla u mirovinu, moje je siroče umrlo, kaže, kakva god bila, bila je sa mnom. Brinula sam. Stan je uvijek bio uredan, a sad ništa mi se neda, ništa ne stižem i ne osjećam se psihički baš dobro.
Copypaste mojim osjećanjima, kažem. Sreća za moju prijateljicu.
Nisam joj ispričala noćašnji san.
A san je:
S malim djetetom, ne znam točno čijim (san je), mogao bi biti i moj mali sin, i moj velika obitelj odlazim na more. (Ogoljavam sve u snu, jer pratim glavnu misao).
Uglavnom ostavljaju me samu s tim djetetom, na moj nagovor idu na zgodniju plažu ja ću već doći za njima.
Ali plaža po plaža čak je neke nemoguće proći kopnom moram morem. Duboko je, daleko je, sunce peče, dijete je izloženo svim mogućim nedaćama. Uglavnom, nakon dugog vremena naletim na sestru i društvo. Optužujem ih da su me ostavili, ali oni tvrde da sam sama kriva. Ne vide da su išta loše napravili. Tražili su samo gdje će biti ljepše i bolje. Sve se više osjećam napuštena. Ništa ne razumiju, a koliko sam napravila da sve dovedem u red.
Budim se vrlo uznemirena.
San mi se ponavlja i to često u boji. Na razne načine. More je čisto i boje.., najbolje boje od svih boja. Sike su pune prilijepaka i nanara. Morski konjići su čarobno prozirni.
Ali i moja borba da prođem kroz život je tu. Ali nikoga nije briga. Svi oko mene trude se naći bolje more i bolju plažu za sebe. Baš ih briga za moje muke.
Iole pametnom jasna je moja staračka paranoja. I meni je, Bogu hvala, JOŠ JASNA. Naglašavam još jasna.
Brišem mučninu i tamnu noć punu užasa.
Ali, krenulo je.
Razmišljam hoće li me starački dom u Zenti zadovoljiti.
Moja mama- dolje i moja teta kad su od života puno očekivale. Moja teta majka moje rodice iz Zagreba.
Post je objavljen 15.01.2017. u 10:04 sati.