Petstoti!
Jadno. Ne mislim na postove. Mislim na znanje. Uistinu ne znam ništa. Ništa na pitanja. U tom kolopletu traganja za smislom nema odgovora.
Bolje nešto nego ništa,rekao je …. Ali, zašto to nešto? Ta ogromna masa svemira u neprekidnom kretanju i mijenjanju koja se okreće sporo, vrlo sporo, da čovjekov vijek ostane u neznanju, pa čak i ono ogromno znanje cijelog čovječanstva ne daje odgovore. Je li sve samo privid? Maya?
Ti ništa ne znaš, Jone Snow.
I sama sam Jon Snow. Veliko srce, muž noćne straže, da kad bih birala, da sam mogla birati. Ili Korto Malteze. Toliko je likova i likica koje sam htjela biti. Što je ostalo?
Ništa nisam. Nisam genij, nadčovjek ni vizionar. Samo sam čovječica koja je uspjela doživjeti određeni broj godina. Brzi čitać života, knjiga, filmova, zemalja, kugle zemaljske i puno drugih mogućih mogućnosti. Uvijek s željom da prodrem u bitno. Na putu,nadajući se pravom, ali što je to. Izmiče mi. Izmiče ko' magle. Privid, iluzije jedna za drugom, a srce se nada da postoji ipak nešto.., negdje…
Sve te naše sličice života. Događanja. Odabiri, promašaji. Naši nemoćni roditelji, praroditelji, naša djeca… sve te veze kao tanke paukove niti koje hvataju stvarnost za koje se grčevito držimo. Naša znanja i neznanja. Domovine i zastave. Naše bitke . Porazi i prividne pobjede. Mrtvi i živi… gdje se mi to guramo? Zašto i kud se cijeli svemir okreće, vrti i trči? Bježi!
Kuda taj svijet maye sporo žuri. Što nam hoće poručiti? Čemu nas uči?
I ratovi? Jeli moguć svijet bez rata?
Kako će u istim područjima živjeti jedni i drugi? Svi uzvikuju: Ovo je moje! Ovo je moje! A, čije je? A, nevina dječica pate i umiru. Jedna i druga i treća… Rađamo li ih u mukama zato?
Čija je indijanska zemlja? Bilo čija zemlja?
I onda dođe kraj. Tama. Zastor se spustio. Predstava je završena.
Glumci su dali sve od sebe. Pokazali su sve vještine. Skakali su. Prevrtali se. Ratovali. Rađali, ljubili se. Zveckali novcima. Varali. Ubijali. Umirali.
Prazna pozornica. Prazno gledalište.
Na tren muk, a onda… Stižu novi glumci. Gledalište se polako puni. Sve je novo. I ništa nije novo.
Netko.., Bog, Elohim, Adonaj, sam Svemir daleko negdje… gore ili dolje oko nas u nama. U NAMA jeli konačno zadovoljan.
Jesmo li dovoljno plaćali za slobodu?
Je li sloboda konačno plaćena?
Post je objavljen 18.08.2014. u 13:55 sati.