Eto ti ga na! Ti ga na!
Došao je zbog Jure Marića, a ja to dugo nisam htjela vidjeti. Možda me je kao svog izaslanika poslao ravno njemu u krevet? Ha-ha, jesam se dosjetila!
Ali izdao je Hrvatsku, vape i kriče iz grobova vojnici na mrtvoj straži u zbjegu kod Bleiburga. Pogledaj nas, pogledaj nas! Možeš li mu vjerovati nakon što pogledaš u naše šuplje oči.
I ja sam među njima, vapi i moj mrtvi otac. I ja sam među njima.
Zveckaju kosti mojih noćnih mora, dok spavam u krevetu zagrljena s njihovim krvnikom.
Čudnovati su putovi Božji, ako je ovo Njegov put. Možda je to fosse rout? Neka zamka? Ili samo slabost mog tijela i duše.. Jes' nisam sobom zadovoljna, ali zbog kreveta ili ne, Jure Marić mi je pričao. Otvarao se. Možda je preobrazba počela puno prije mene. Možda je njegovo srce oduvijek znalo. Možda je slijedio zakone dok je mislio da zakoni služe čovječanstvu, čovjeku. Svakom čovjeku. A onda nakon Olgine smrti, nakon što je shvatio da može izgubiti Katarinu za koju se žrtvovao, što jest jest, njegovo se na neki način zaleđeno srce probudilo i počelo kucati kao srce ljudskog bića. U svakom slučaju, kad je Hrvatska postala samostalna naši su se odnosi poboljšali. Na veliku Katarininu radost.
Tako sam doznala više od onog što sam znala, a sad i čitala u emigrantskoj literaturi o Bleiburgu.
Molim vas, molim vas, nemojte sad odustati. Ako ste i do sad izdržali? Ne odmahujte glavom. Uvjeravam vas da onu nesretnu seriju na tu temu nisam gledala. Pokušala sam, ali nisam mogla. Trošila sam vrijeme na dobre i loše knjige, jednako kao i na filmove. Trošila sam vrijeme na koještarije. Ne bi me ubilo potrošeno vrijeme na seriju za koju su mi rekli da nije dobro rađena, ako je istina to što su mi rekli, a ne nemogućnost gledanja baš tog zločina.
Onih koji su u tom zločinu sudjelovali. Na bilo koji način sudjelovali. Bili prisutni, počinili ga, zataškavali ga. Učili svoju i tuđu djecu da ga nije bilo. I na kraju kad ga više nisu mogli zatajiti rekli su to nije bio zločin.
Ubiti zločince nije zločin!?
Pročitala sam već dobrih i loših pisanih sjećanja i romana o Drugom svjetskom ratu. Uzrocima, tijeku i posljedicama tog istog rata. Često se pitam, a i drugi me pitaju kako mogu. Kakva sam ja vrst mazohista? Pitam se, pitam. Eto, seriju nisam gledala ne zato što su me uvjeravali da je loša, nego zato što me u to vrijeme ta tema uništavala. Katarina je umirala. I to je bilo dovoljno. Čak nisam o Bleiburgu, o tom Olovnom gradu, imala snage pisati. Niti razmišljati. Još uvijek mi to teško pada. Kako vidite ostavila sam ga za sam kraj. Molim vas, molim vas, poslušajte Jurinu priču. On je bio 'naprijed partizani' i zna o čemu govori. Mrtve ćemo pustiti spavati. Molit ćemo za njih do trublje sudnjeg dana kad će nam svima u jednom trenu, bar mi neki tako vjerujemo, biti objavljena istina o svima koji su živjeli, žive ili će živjeti do kraja vremena. A onda ćemo, nakon te istine krenuti svaki svojim putem, kako nam bude vječni sud dosudio. A ja se nadam, poznata su moja strahovanja, da ću nekako izbjeći oganj pakleni i da ću sjediti o desnu…
Evo priče Jure Marića. Nije ispričana odjednom. Izazivala sam kad god sam mogla. Jesam bio prisutan. Nisam bio prisutan, bili su njegovi odgovori. Bježali su od šestog do desetog svibnja. Partizani su ih uglavnom puštali. Čekali su ih na prijelazu s Austrijom. Partizana je bilo premalo. U Mariboru su zarobili ranjenike, civile. Tamo je bio partizanski štab.
Vidiš ovako je to izgledalo, rekao je. Pokazao mi je kartu geografiku.
Ovuda su se povlačili. Pokazivao mi je prstom pravce. Iz Karlovca i Zagreba prema Austrijskoj granici. Tko se povlačio pitala sam? Ustaše. Samo ustaše? Muškarci, pitala sam. Nešto malo civila, rekao je. Zanemarivo, rekao je. Jednako krivih kao i ustaša. Zašto bi inače bježali? Razgovor smo vodili nekoliko godina prije pada Berlinskog zida. Ja sam ga izazvala. Kad god sam spominjala Bleiburg, a radila sam to kad god sam mogla, šutio je. Bilo je jasno da o tome ne želi govoriti.
Zadatak je bio ne dozvoliti ubojicama odlazak iz Hrvatske. Trebali su im suditi u Jugoslaviji tamo gdje je zločin počinjen.
Jeste li im sudili? Pitanje ga je zateklo. Jasno! Bio si prisutan, pitala sam tada?
Teško je doći do bilo kakvog suvislog podatka, rekla sam. Oni koji su to prošli na drugoj strani, vaši protivnici, znaju samo dio. Svatko svoj dio. Ono što su oni prošli.
A što ti znaš, pitao me?
Gledala sam ga. Puno više nego možeš zamisliti, rekla sam. Zar ste mislili da će istina ostati zakopana s onima koje ste tamo ubili. Glupačo, rekao je. Bio je bijesan. Prestani izazivati, govorio je. Ta je tema kod njega na kraju izazivala pravi bijes. Što mu se skoro nikad nije događalo. Hoćeš li da u zatvor odem i ja, govorio bi uzrujan.
Eto vam onih filmova gdje jedan od učesnika zločina koleba. Iz nekih razloga će progovoriti, takav se uvijek , u svakoj grupi nađe, to je zakon statistike. Onda ga ostali ubiju. To je za njih jedini izlaz. Kasnije sam čula da su svi oni političke izbjeglice koje su se ozbiljno bavile Bleiburgom, gubile živote. V. Nikolić opisuje posljednji susret s prof. Draganovićem, koji je prikupio veliki materijal - iskaze živućih o događajima kod Olovnog grada. Doručkovao je s njim na Minhenskoj kolodvorskoj čekaonici. Otpratio ga je na vlak. I otada mu se gubi svaki trag. Za prof. se Draganovića u tim krugovima znalo iz milion dobrih, malih i velikih razloga. Bio je najpozvaniji da napiše knjigu o Bleiburgu, kaže V. Nikolić. Ali UDB-a se nije dočepala zapisa o Bleiburgu. Nije ih bilo u kovčežiću koji je nosio tog jutra. Bili su pohranjeni na nekom drugom mjestu.
Jure je sve to znao. Dugo me uvjeravao da se drugačije nije moglo ni smjelo postupati. Ni kod Bleiburga, ni kod N.N-a, ni kod prof. Draganovića i many, many drugih nesretnika.
Iako se, prof. Draganović, bio je inače svećenik pojavio kasnije u Jugoslaviji. Čak je negdje nešto i predavao. Je li bio špijun ili ucijenjen ili nešto drugo ili treće teško je znati. O njemu i danas svi još šute. Ali to je upravo jedna od onih čudnih emigrantskih priča koja se odlično uklapa u našu prošlost-budućnost, gdje ne znaš zapravo, zašto je netko ovdje pa tamo i iz kog razloga odjednom mijenja strane.
Jesam li Juru čula govoriti da je Tito rekao u svezi, sitnog najsitnijeg veza oko Bleiburga : morali smo zadovoljiti Srbe?
Ali Jure Marić se u slučaju Bleiburga nije pravdao. Njegovo je objašnjenje bilo: To je bio rat iz kojih su ljudi izašli ranjeni na svake načine. Ustaše su počinile zločin. Morali smo ih kazniti.
Kazniti to da, rekla sam.To nije sporno. Zato u civiliziranim narodima postoji sud. I najveći su nacistički zločinci dospjeli na sud.
Nije bilo vremena, rekao je. Malo je nedostajalo da izbjegnu ruci pravde i nestanu negdje na zapadu i preko oceana.
Zamislite to mnoštvo ljudi koje bježi prema moru – oceanu, što dalje od svojih progonitelja. Diktatura proletarijata ih je plašila. S istoka su dolazile proturječne glasi. Više loše nego dobre. Bjegunci su pričali nevjerojatne stvari. Zbjeg je uobičajena ratna slika. Bježali su i Nijemci. Ali Srbi, četnici po dogovoru između Poglavnika i Draže Mihajlovića. Bježale su i ostale nacije. Bosanski i hrvatski muslimani, Slovenci i tko zna tko još.
Bježali su krivci i pravci. Kolone automobila, motocikla, prekrcanih vlakova, zaprežnih kola i svih mogućih kotrljajućih sredstava. Pa potom veliki broj pješaka. Vojske i civila. Muškaraca, stavljam ih na prvo mjesto jer ih je bilo najviše, pa potom žena i djece.
Djeca su neutrum. Nisu još ni žene niti muškarci. Još o životu primaju informacije preko majke i oca, a one su škrte govore još samo o jelu, boli, neugodi ili ugodi. Da tu je još i meteorološki izvještaj za malu neutralnu djecu. Toplo, hladno vlažno i slično. Još ništa ne znaju o naciji, narodnosti, boji kože, religijskoj pripadnosti, nacizmu i fašizmu, ali niti o komunizmu od kojeg ih roditelji pokušavaju spasiti i zbog kojeg bježe. Iz istih razloga straha odlaze i članovi obitelji. Civili bježe jer su vijesti iz palih -oslobođenih krajeva, kako ih tko doživljava, u najmanju ruku uznemirujuće. Ubijanja tajna i javna onih koji su zgriješili ali i intelektualaca, bogatijih građana i seljaka, kako bi se reklo viđenijih i uglednijih čije bi mišljenje i djelovanje moglo smetati onima iz šume. Tako su ih zvali. Zeleni kadar, šumski ljudi i slično. Šumski ljudi su se i u tom trenu šuljaju po okolnim šumama vrebajući kolonu koja kao rijeka vijuga probijenim ustaljenim putovima prema moru - slobodi. Šumskih ljudi je malo. Skupljaju se sa svih strana. I oni su umorni. Bitke su trajale koliko do jučer. Tko su oni, tko ih šalje i s kakvim namjerama. Zovu se partizani valjda od partije ili kumpartije, tzv narodno oslobodilačka vojska. To je službeni naziv novih gospodara života i smrti. Svijetle budućnosti.
Šuljaju se za kolonom. Skrivaju se iza stabala, šumaraka i ostalih prirodnih i neprirodnih skloništa. Čuju se šušanj, neartikulirani krik, nešto neprirodno, strano. Kako to izgleda u filmovima strave ne zaboravimo i užas pri tom. Mala grupa istraživača ili već nekih pokušava pobjeći od krute sudbine. Na nepoznatom su terenu. Oko njih su šume, močvare, magla. Nepoznata i nedefinirana zla ili vremenu i zemlji primjerena bića. Razni vukodlaci, vampiri, bauci i pauci, ovo posljednje je radi rime. Ni istraživači nisu bez grijeha. Neki su među njima pohlepni. Istražuju jer očekuju blago. Netko je i ubojica iz istih razloga, ali ima i nevinih. Entuzijasta, tamo je i kćerka nekog profesora koji je život posvetio otkriću za dobrobit čovječanstva. A možda i ta čudna bića iz šume nisu sva zla. Tko će znati? U srazu takvih usputno ili s namjerom putujućih grupa stradaju mnogi. Zli i nevini. Na kraju se broje žrtve, a njihov broj nikad ne odgovara istini.
Tako opisuju bijeg oni koji su preživjeli. Uznemirujuća svjedočanstva u rasponu od puštanja na slobodu učesnika bijega, do ubojstava, masovnih i pojedinačnih, silovanja, pa čak i kanibalizma, jedan ga svjedok spomenuo. Rekao je da je tako preživio. Nakon masovnog strijeljanja on je ostao živ. Bačen je u jamu. Čekao je dugo da ubojice odu. Pio rosu i jeo meso mrtvog domobrana.
Nemoš vjerovati očima ni ušima. Takova su to zbivanja. Živi svjedoci pričaju, ali i oni ubrzano umiru. A svjedoci su samo oni iz zbjega. Oni koji napuštaju majčicu rodnu grudu. Oni iz šume s druge strane, pobjednici do dana današnjeg nisu napisali ništa.
Jesu, na primjer Basta. On je Bleiburg u svom izvještaju nazvao Pliberg. Pisao je o pregovorima sa Englezima, koji su kolebali. Pisao je o svojim sumnjama i konačno odlučnosti da ustraje na predaji cijele te 'bulumente izbjeglica' natrag u Jugoslaviju, da im se tamo sudi kako se spada. Po pravdi, naravno. Svakome po pravdi.
Grčevitost, nervoza, mržnja prema onima koji bježe.
Hrvatska strana poslala je četvoricu ustaških generala na pregovore, rekao je Jure Marić.
Kakva je to bila samouvjerenost u vlastitu pravicu, mislila sam. Mogli su poslati bilo koga drugoga. Nekog od domobrana. Domobrani su na koncu bili vojska te države koja više-manje bježi. Prava vojska iako je država bila takozvana. Ali ne vrhovnici šalju ustaše. Che grandeca!! A Basta se šeće uzrujan. Mi smo saveznici kaže engleskom generalu ili što ovaj već jest.
Mora ti biti jasno da su partizani očekivali da se ustaše kazni, kaže Jure Marić. Ta ubojstva na samom početku te … vaše države… jako dobar početak, rekla sam.
Jesu ubijani su, rekao je Jure. Bili su krivi. Nije tu bilo sumnje. Ljude jednostavno nije bilo moguće disciplinirati. Što god mi rekli, oni su čekali priliku da pucaju i … na kraju ubiju.
I onda ide ona toliko puta ponavljana rečenica: Takvo je vrijeme bilo.
Partizani su padali u trans ili tako nešto. Nisu li to zvali partizanska bolest. Vikali razumljive i nerazumljive riječi i rečenice. Pucali nekontrolirano. Puškice su same pucale. Dapače mitraljezi. Ra ta ta-ta, rata ta ta
Jedan Slovenac, puno kasnije, već je prošao i Domovinski rat, priča u nekoj televizijskoj emisiji. Bio sam u dvorištu. Iz obližnje šume čuli su se pucnji i uzvici:
U pomoć! U pomoć! Majko moja! Bože moj!
Majko moja, Bože moj!!!
Post je objavljen 10.10.2008. u 07:35 sati.