odmak
četvrtak, 30.10.2008.
Đita krajem rujna 1996
Za početak evo kako se love zubaci u ritmu Creedencea:
Inače su tom prigodom uhvaćena 22 zubaca. Obratite pažnju na izraz lica na poslijednjim kadrovima.
Rođendansko kupanje u uvali Pelegrin. Pred nekoliko godina kupala sam se u istoj uvali. Plivala ovamo, onamo. Čas leđno, pa zatim prsno, veselo roneći i bacakajući se. Sutradan smo u novinama pročitali da su taj isti dan ribari u uvali Pelegrin vidjeli velikog morskog psa. Evo nas opet na mjestu događaja. Možda me se, a zašto ne, Čičituk želi riješiti. Upravo na rođendan.
a evo i psina:
meni izgleda kao da se smije.
Rođendan! Lijepe, tužne, ali ponekad i opterećujuće uspomene.
Pokušavam se opustiti. Sedam dana jedrenja je ispred nas. U Hvaru pijemo kavu u društvu sa Z. Naša hvarska prijateljica koju obvezatno posjetimo kad doputujemo u Hvar. Očekujemo V. i D., naše prijatelje, koji su stigli iz Kanade u Hrvatsku na tri tjedna. Srednji dio odmora, tjedan dana, odlučili su s nama provesti na jedrenju. U subotu navečer su priredili veselicu za prijatelje u Zagrebu. Naglasak na prvom samoglasniku, kako purgeri govore. Bili smo pozvani, no jednostavno nije bilo izvedivo.
Hvar je prekrasan. Vrijeme je lijepo. Toplo je. Kafići su puni. Ljudi prolaze u nekom svom usporenom ritmu. Mjesto za pravi odmor. Bilo kada. Zimi i ljeti. Odmaram se promatrajući. Cijeli Mediteran, Terra media, ima karakteristično ponašanje svojih ljudi. Nešto u njima i oko njih ih čini važnima. Šeću paunasto, samozadovoljno. Razgovaraju, raspredaju, sve o čemu se govori je važno i upravo onako kako su oni rekli i predvidjeli. Nikako drukčije. Oni se nalaze u samom centru svijeta, a i sami su centar. I to je tako. Nitko u to ne treba sumnjati. Mediteranski bazen je kolijevka civilizacije. Dalmacija i njeni otoci su njen dio. Oduvijek.
Brod iz Splita uplovljava u hvarsku luku.
Baca se cima. Uvijek je tu netko tko veselo pritrčava i važno je nabacuje oko bitve. Putnici izlaze. D. i V. nema. Ne možemo vjerovati. Stojimo i čekamo iako su već podignute pokretne stepenice, bočni otvor za izlaz putnika je zatvoren, i brod spreman za polazak. Odjednom neka gužva. Čekaj, viče netko, tu su još dvoje putnika. Brod se već udaljio, pa je kapetan morao ponoviti manevar pristajanja. Dvoje, muškarac i žena su doslovno izbačeni s broda. No nisu V. i D. Udaljavamo se rezignirano.
”Što sad? Koga zvati?” pitamo oboje.
Ja kažem: “S.” To su inače naši zajednički prijatelji.
“Ne, Zagreb”, kaže Čičituk,” napravit ćemo paniku.”
Okrećemo se prema brodu, još uvijek se nadajući da će se odnekud pojaviti. I zaista. Opet neka gužva. Brod se ponovo vraća ali ovoga puta s pola kanala. Deset metara od obale odjednom, iz utrobe broda izviruje, nama dobro poznata, D. putna torba. Torba duga sedam milja, koja premoštava udaljenost od broda do obale. Na njoj, kao na letećem tepihu dva spavaća, V. i D.. Veselo mašemo, ali oni blaženo spavaju. Torba bi skupa s njima odletjela Bog zna kud da ih promatrači i ostali nazočni nisu skupa s nama nadčovječanskim naporima spustili na zemlju.
“Gle Hvar”, kaže D. začuđeno.
Ništa nisu shvaćali.
“Malo smo zaspali”, kaže V. onako usput, a što se radi njih putnički brod vratio s pola kanala, baš ti njih briga. Blago spavalicama i sanjarima.
Ja kažem da sam gladna i da bih trebala nešto jesti. Oni poslušno vuku svoje torbe i spavaju hodajući za nama. Normalno, mrtva je sezona i sve je zatvoreno.
“Nisam više gladna”, kažem ja pokušavajući ih odvesti na brod i spasiti daljnjih muka.
“Eto to si ti”, kaže bijesno Čičituk. “Nisi gladna, jer im želiš ugoditi. Dobro! Nisi, dakle, gladna! Ako je tako nećeš jesti ništa dva dana!”
Dobro sam prošla. Mogao mi je posve zabraniti jesti. I to sve samo zbog urođene finoće moje duše. Jako je teško biti pristojan i plemenit. Zle sile te uvijek nanjuše i pošalju mučitelje.
Ovdje treba razjasniti neke stvari bitne za mnoge daljnje događaje. Čičituk je kapetan starog kova koji bi rado neposlušnike bacao preko palube morskim psima ili ih provlačio ispod kobilice broda, koja bi za te namjene morala biti dobrano obrasla školjkama. Kod njega nema hoću, neću. Ako je hoću onda je hoću pa makar ostatak svijeta patio paklenske muke.
Ukrcavanje na Josefinu K., koja još dublje uranja u more i onda fiju. Nagnuti na jednu stranu. Jedra napeta, puna vjetra i tako osam dana.
Puste sanje!! Uopće nije čudno da je željeni cilj na ovakvim putovanjima uvijek tamo odakle vjetar puše. Redovito plovimo u orcu. Ovaj put je jugo, a mi smo odlučili doći do Mljeta. Križamo. Između Korčule i Pelješca vjetar dolazi iz svih pravaca. Jedna jedrilica nedaleko od nas, nagnuta onako kako bismo i sami htjeli biti juri upravo tamo gdje bismo mi htjeli, a mi stojimo ili lagano plovimo k izbačenoj pličini Pločice. Tu sad idu poznate dileme. Ponovo križati ili upaliti motor. Veseli me iz puno razloga što je D. s nama. Jedan, i to ne zanemarljivi razlog, što se ne osjećam odgovorna za razne škote, podigaće, bumove, glavna jedra i đenove. Ne osjećam se odgovorna ni za to hoće li ili neće Josefina K. bubnuti u neki rt, razne Smočiguzice i slično pokraj kojih moramo proći.
O kako je to lijepo govorim samoj sebi: “ Konačno, baš me briga! “
Poluoblačno. Relativno toplo. Korčula nas je dočekala u suncu. Morala bih napisati okupana suncem, ali te mi uobičajene fraze sliče na školske zadaće i uvijek ona vesela insistiranja naših učiteljica na ukrasnim pridjevima, pa ih uporno izbjegavam. No dobro Korčula je okupana i preplavljena bojama i suncem. Zidine rađene u srednjem vijeku ograđuju čisti kameni grad u kojem se nekad slijevalo bogatstvo i kultura, čega su ostaci vidljivi. Njegovi stanovnici dnevno udišu plemenitu povijest koja i njih same mora činiti plemenitima.
Ponekad me vrlo ponosnom čini činjenica da sam baš iz ovog podneblja. S Mediterana koji je privlačio barbare da ih nauči ljepoti, jednako tako šaljući svoje ljude u daleki svijet, šireći svoju kulturu.
Žalosno je koliko Hrvatska, unutar koje se krije toliko predivnih mjesta, ne zna koristiti zimski turizam. A ipak, lijepo je bez rijeke turista. Trebalo bi znati pisati haiku da bi se opisalo sličicu po sličicu jesenje prizore nonica kako sjede na suncu i ljepotu bistrog mora u kojem se kao u zrcalnoj slici vidi cijeli grad. Jesenji mir otoka. To me podsjetilo na slično putovanje s D. pred dvije godine, kad smo pokušali u Lastovu nešto pojesti, no sve je bilo zatvoreno. Na svim vratima je pisalo: Jematva. Otvaramo u 19 sati. Kratko i jasno. Bez objašnjenja i isprike. Ta svakome je jasna važnost jematve.
Srce mi je tog trena zaigralo od neke dragosti.
Glad više nije bila važna. Dimnjaci slični turskim čalmama stršili su u nebo iznad Lastova. Njihov izgled nije imao nikakve veze s otokom, ali tu je i ne smeta. Modu takve gradnje dimnjaka donijeli su domaći pomorci. Stanovnicima su se svidjeli i onda je nastalo natjecanje tko će napraviti ljepši ili viši ili tako nešto.
Ono što smeta su novoizgrađene kuće vojnika bivše JNA i njihove vojarne. Djeluju strano. Privremeno. Kao da ni sami nisu vjerovali da će tu zauvijek ostati.
Naši otoci vode iz sadašnjosti u prošlost. No sve se isprepleće. Čak i budućnost.
“Mi bismo mogli ovdje živjeti”, kaže D.
Ne usuđujem se reći da naslućujem laganu nostalgiju za domovinom jer D. i V. to odlučno odbijaju. Čini se da nemaju nostalgiju za starim krajem ili je ne žele pokazati. Kao da je nostalgija znak nesnalaženja u nekoj drugoj zemlji koja bi ipak sad trebala biti njihova domovina.
“Ti možda, ali V.., zbog prirode njenog posla…”, dodaje Čičituk.
V. je inače inženjer i radi u Bellu. Na poslovima komunikacije. Sposobna i s velikim perspektivama u poslu.
“Sve se može rješavati iz kuće”, kaže V., a na radnom mjestu pri tom putuje svakodnevno zrakoplovom iz Toronta u razna mjesta Kanade.
“Ne vjerujem”, odgovara Čičituk.
I sad nastaje rasprava koja je trajala s malim varijacijama cijelo putovanje. Red komunikacija, računala i slično. Pitanje može li se sve rješavati iz kuće, pa zatim red politike, pa su onda jednu večer bili homoseksualci na tapetu. Treba li napominjati da je Čičituk imao svoje mišljenje a svi mi opet drukčije nego on. Uglavnom na jednoj strani Čičituk a na drugoj strani mi ostali. A Čičitukova strana…
Naš prijatelj P. kaže poznajem XY, time misli na suprotnu stranu u raspravi, a svi poznajemo i Čičituka te svi razumijemo o čemu govori.
No dakle Čičituk je Čičituk, iako treba priznati da iz Kanadske perspektive stvari izgledaju puno ležernije, više akademske. Mi smo ovdje duboko uronjeni u našu stvarnost. Kaže se ne zanima me politika, ali ona se htjeli ili ne zanima za nas. Miješa se u moj život. I to je to.
No ne treba zaviditi Kanadi. Imaju oni svoj Quibeck. Uostalom nikad se ne zna. Danas sve izgleda idealno, no situacija se može i promijeniti. Mogu ih okupirati Amerikanci. Mogu ih napasti Marsijanci ili bilo kakvi drugi neprijatelji. Onda će možda drugačije misliti i razgovarati, pa će možda Čičituk zadovoljan.
No kako bilo da bilo Čičitukova rješenja su koncentracioni logori, eutanazije i slične ustanove i metode, a bojim se da po njegovu odabiru ne bi nitko preostao, osim naravno određenih likova ženskog roda.
“Ja ga posve razumijem”, kaže D., no on pri tom misli samo na ženski rod, jer je u svemu drugom tolerantan.
Slijedio je nezaobilazni posjet Lumbardi i D. rođaku . Obvezna riblja večera oko koje se trudi cijela obitelj, što u meni uvijek stvara određenu nelagodu. No, što napraviti. Ako nisi nazočan nekako je nezgodno, kad si nazočan… no dobro. Čičituk kaže da je to moj uobičajeni problem i da s tim svojim ženiranjem prestanem gnjaviti druge.
D. rođak je Zagrepčanin kojeg je vuklo more i dubine. Skrasio se na pravom mjestu u Lumbardi.
D. nas svaki put upozori da ispred njegove supruge ne spominjemo ronjenje, jer se ona već duže vremena plaši za njega, ali tu je temu nemoguće izbjeći. On sam započne priču. Podmorje, a naročito dubine u kojima on roni pune se zanimljivosti. Same pričaju. Mi ga slušamo i večer tako prođe brzo. Rastajemo se.
D. kaže: ”Do slijedeće prilike”, a mi svaki put pomislimo kako to neće biti tako brzo, no D. ni Kanada nije nekakva prepreka da se dođe najesti ribe u rođaka, a usput povede i nas.
Iza ponoći, vani se jugo počelo razmahivati, muškarci odlučuju da se krene za Mljet. Zaključuju da će sutra biti još gore. Ne znam baš zašto moramo do Mljeta, ali to je u pravilu tako. Uvijek usprkos vjetru i valovima. Kao da nam se radi o glavi. V. i ja uvlačimo se u krevet. Ostajem u trenirci. Iz predostrožnosti. S pravom. Ubrzo, nakon što sam se nekoliko puta odljuljala na brodskom krevetu ovamo, onamo, gore, dolje izbauljam u kokpit, na zrak.
“Što je s V.?” pitam.
“Sigurno je zaspala”, odgovara Dubravko.
Ali, nije zaspala. Pojavila se i ona poslije nekog vremena. Blijeda, počela je ubrzo povraćati. Tako smo se nekoliko sati po jakom jugu i valovima vozili u mrkloj noći k željenom cilju. Svjetionici su se vidjeli, no dugo smo bili u dilemi vidimo li to hotel Odisej u uvali Pomena ili neki brod ili već nešto treće. Noć je uvijek puna dilema i nepoznanica. Bio je Odisej. Ispred ulazu u uvalu nas je još čekala hrid “Crna seka”. Zaobilazimo je u širokom luku.
“Seko, Seko!” kaže Čičituk.
Kad smo se za dva dana vraćali po danu, vidjeli smo da tako široki luk uopće nije bio potreban jer se Crna seka jako dobro vidjela. No to je noć.
Mljet!
Prvi put sam na Malom i Velikom jezeru. Dan je sunčan. Unutar Mljeta vjetar se uopće ne osjeća. Sve je nekako izvan vremena. Čudesno. Popeli smo se na neki vrh i pogledali južnu stranu. Vjetar je tako jak da se jedva stojimo na zemlji. Dolje se o stijene razbijaju valovi.
“Ovdje ni jedno sidro ne bi držalo, pa ni u svijetu poznato i priznato sidro Spremo & Barač”, kaže D. i svi smo se složili.
Tu sad ide ona uobičajena ukrasna rečenica: pred nam je pukla plava pučina. Nastavljam i dalje u tom stilu: More bez milosti. Veliki južni valovi. Nezaustavljiva snaga.
More uistinu treba respektirati.
U uvalu Pomena to su jutro uplovile dvije njemačke jahte. Pobjegli od jakog juga. Muškarci svi iznad sedamdeset. Bar mi se tako čini. Na obali tjelovježbom održavaju kondiciju. Pokreti su im ograničeni, starački. Osjećam se tužno. Ne zbog mene kojoj godine ne da idu nego galopiraju.. Ili ipak žalim sebe. Tko će znati?
Rado bi popili kavu, ali hotel Odisej ne radi. Pusto je. Čini se kao da stanovnika na Mljetu uopće nema. Svi su naši otoci osim možda Brača i Hvara zapravo nenastanjeni. Toliko ljepote, a nikoga da u njoj uživa. Čini se da je Hrvatska prevelika za mali broj Hrvata ili je mogućnost života svedena na par velikih gradova i ništa više.
Ponovo vodimo razgovore da li bi se u ovakvoj udaljenosti od bilo kakvog centra mogli snaći i raditi.
“S elektronskim računalom mogli bi stanovati bilo gdje i komunicirati s cijelim svijetom”, kaže V.
“Niti govora”, zaključuje odlučno, bez ikakve mogućnosti pogovora, Čičituk.
Pokušavam se isključiti.
More je gusti crni plavac, kaže Slamnig. Čovjek dobiva želju sjesti na rub rive i samo se prevrnuti u tu čistu modrinu, u njegov plavac.
Natrag za divno čudo jedrimo. Ponovo Korčula, zatim dalje jedrenje u noći k Hvaru. Vjetar je skoro stao. Dugo se vučemo s južne strane Šćedra. Pokušavamo vidjeti svjetionik na Lukavcima. Konačno ga ugledamo. Neočekivano je zapuhala nekakva lokalna bura, koja je iz trena u tren pojačavala. Ne plovimo po moru nego letimo iznad, u zraku. U hvarskoj smo luci za tili tren. I naravno u posljednji tren, malo je nedostajalo da pokupimo sve usidrene i vezane brodove u luci, skupljamo jedra i palimo motor.
Sutradan ostajemo u Hvaru. Popeli smo se na Forticu. Tko je napisao Pučina plava spava. Blagi dani, blagi ljudi, blago vrijeme. Osjećam se omamljena ljepotom.
Potom dobra riba. Gostionica s domaćim ugođajem. No vidi se finoća vlasnice i tradicija, za razliku sutradan u Milni gdje nas je vlasnik dočekao ljubazno, ali ta je ljubaznost bila malo prenaglašena. I čini mi se da je i cijena bila veća. U ACI marini izvan sezone imaju neko radno vrijeme u koje se naše potrebe za jelom ne uklapaju, ali smo pronašli privatnika koji ja za nas otvorio i poslužio. Padala je kiša. Ružan dan je možda učinio da sam se osjetila vraćena nekoliko godina u prošlost u one odurne socijalističke godine vladavine lokalnih primitivaca, kad je biti gospodin bilo skoro pa kažnjivo. S puno odmarališta iz istočnih krajeva. Na vrtnim vratima jednog od njih stajale su dvije figure od kovanog željeza. Domaći su ih zvali pop Čira i pop Spira. Cijelo mjesto je mirisalo na ćevapčiće i sličnu hranu. No koje mjesto u Dalmaciji nije imalo iste ugođaje? A tek glazba! Čini se da nismo svjesni, bar u tom smislu, promjena na bolje.
Povratak u Split. Moram priznati da mi je žao što V. i D. ponovo dugo nećemo vidjeti.
Nakon sedmodnevnog ljuljanja na Josefini K. spavam na čvrstom, u svom krevetu. No onaj veseli fenomen ljuljanja se nastavlja. U noći se budim. Još uvijek spavam držeći jedno uho budnim i osluškujući, kao što čovjek na jedrilici usidren u luci spava, očekujući u promjeni zvuka i promjenu u sidrenju ili bilo koji drugi znak opasnosti. Promatram veliki prostor meni nepoznatog broda, koji istina sliči na moju spavaću sobu kako se diže i spušta, a negdje na obali netko pokušava upaliti automobil. Nemoguće, pomislim, nismo vezani nigdje uz obalu. Uvala je bila posve pusta. Nije postojao nikakav put ili cesta. Čekaj malo, mislim dalje i kabina je prevelika. Ovo nije Josefina K - a. Nažalost nije Josefina K. To je moj dom. Vratila sam se u svoju svakodnevnicu. U svoj nespokoj.
