odmak
četvrtak, 27.11.2008.
Je li ovo iluzija? Treba li plakati ili se smijati, pitanje je sad?
Gospođa M. je u dvadeset i prvoj prekinula studij i udala se. Njen suprug T. bio je vrlo draga osoba. Markantan. Oboje iz dobrih kuća, kako se govorilo i do čega se do onomad držalo. Lijep par. Sjeća li se itko prvih bicikleta, osim Rogovih, koje stigle iz Italije. Činile su onaj zvuk pri vožnji zzzz ili nešto slično. Oni su ih nabavili. Pa su onda prvi imali automobil itd, itd. Lijepo su se oblačili. Drap baloneri stegnuti u struku i te stvari. Putovali su po svijetu i sve tome slično. Bili su uzor svojoj okolini. Izgleda kao da se rugam, ali nije baš tako, iako…
Gospođa M. je držala do izgleda i ugleda. Pazila je s kim se druži, nabavljala sve najbolje, ali nije zato bila ništa lošija osoba. Pomagala je rodbini i prijateljima. I to jako puno. O njenoj dobroti i finoći duše se pričalo. Sve što su imali nije bilo bez pokrića. Radili su puno. Trudili su se, a već su i to dosta iz roditeljskih kuća naslijedili.
Dvoje djece je ubrzo bilo tu. Kćerka i sin. Curica je oduvijek bila odlična u školi. Poslušna. S njom nije bilo nikakvih problema. Ali sin.., svi su bili uključeni. Cijela je obitelj pomagala, uskakala i gurala ga naprijed. Nije tu bilo, s njegove strane, ničeg pretjerano lošeg. Droge, alkohol i slično što se danas smatra i jest najgora stvar na svijetu. Više lijenost, olako prelaženje preko učenja. Sve u svemu uz veliki trud majke i oca, ali i sestrin jer je cijeli studij proveo u kući njenog muža i njenoj, završio je studij. Učila je s njim i što sve uz to ide. Ona je na svaki način nesebično pomagala. Roditelji su zatim platili i specijalizaciju vani, što se također produžilo. Danas je vrlo ugledan i sa dobrim rezultatima u struci.
Njegova je sestra, pak, završila studij na vrijeme s odličnim ocjenama, puno prije njega. Kako se udala u toku studija roditelji su prestali voditi brigu o njoj. Čekala je posao tri godine i onda se zaposlila sa srednjom stručnom spremom, kako se to kod nas kaže. Bilo joj i na tom poslu potrebno znanje jezika pa je odlazila na nekoliko tečajeva stranih jezika. Čak je usput, radeći, završila još jedan fakultet, ali neznatno je napredovala uvijek radeći na jednom te istom mjestu.
U međuvremenu je od umro gosp.T. .Gospođa M., vrlo vezana za njega polako je tonula u bezvoljnost, počela je uzimati tbl. za smirenje, moguće je već bio i alkohol u pitanju, mršavila je i na kraju, po mom mišljenju pala u određenu psihozu, ne znam kako to drugačije nazvati. Više nije živjela u stvarnosti. Sina je zamijenila za pok. supruga. Tražila je da je odvede do odvjetnika i tamo potpisala da se do kraja života taj njen sin brine o njoj. Postao joj je dakle skrbnik. Govorila je moj me T., misleći pri tom na supruga, odveo u bolnicu itd. Prepisala mu je doslovno cijelu imovinu, neću spominjati koliku jer je toga bilo uistinu jako puno. Isključila kćer iz cijele priče itd, itd….
Sestra i brat zajedno sa svojim obiteljima prestali su međusobno komunicirati.
Na kraju pred smrt, koja je stigla prerano za gospođu M, kćer je bez obzira koliko se mučila i sama na tbl. za smirenje nekako je izborila mogućnost, i to tek kad je ova dospjela u starački dom, da je posjećuje. Spavala je s njom danima u istoj sobi. Razgovarale su, njena majka nije promijenila odluku što se tiče oporuke. Gospođa M se zadnjim snagama, vrlo sretna, hvalila posjetiocima i rodbini i dalje mješajući muža i sina, kako su se njena djeca pomirila, koliko su skladna i kako se vole. Razgovarale su o prošlosti, nikad ne dotakavši sadašnjost. Brat je nekako uvijek bio u blizini obećavajući ovo i ono, samo neka majka umre mirno.
Ti i ja ćemo se lako dogovoriti, ne brini, govorio je.
Izgledalo je da je među svima njima zavladao ponovo sklad.
Majka je umrla. Brat je rekao da je njena odluka da na sprovodu budu samo on i sestra i inače da će o svemu poštivati majčinu oporuku.
Od usmenih dogovora njih dvoje prije majčine smrti neće biti ništa, bio je odlučan.
Zamislite taj sprovod.
Bilo ju je skoro nemoguće pokopati. Nisu mogli njih dvoje nikako sami nositi križ i cvijeće kojeg je bilo jako puno. Bili su poznata obitelj i ljudi nisu znali na koji način pokazati da im je žao, osim cvijećem. DRuge mogućnosti nije bilo.
Sestra je poslije danima plakala. Plače i danas. Majka je i grob ostavila oporučno njenom bratu.
Osjećam, kaže ona, kao da su me svi odbacili. A možda bih trebala provjeriti gene i ustanoviti jesam li uopće njihovo dijete.
Ne odlazi više niti na grob.
Ne razgovara sa bratom niti on s njom.
Gotova priča.
ponedjeljak, 24.11.2008.
Prijatelji
Tri smo.
Ima neke magije u broju tri, iako puno više volim sedam, ali u ovom slučaju je sedam nevažno.
Evo nas: Emica, Stjepanka i ja. Ne mogu govoriti ja pa ja pa ću nadjenuti i sebi neko ime. Konačno ja biram svoje ime sama ( ovo bi bilo posljednje ja), a ne mama, tata, sestrica, bratac ili slučaj. Na dan nekog sveca i slično.
Recimo Nora. Ne, ne nikako Nora. Kuća lutaka i te nordijske, vrlo hladne stvari. Onda što ili tko i kakvo ime da si dam. Ti dam, ti dam.
Znam Jana. Jana kao ribara starog kći , a sad dosta.
Počnimo sa Emicom.
Emica je, kako je već poznato iz prethodnog posta, bila i još je vrlo skladno, reklo bi se lijepo, žensko stvorenjce. Kad je imala 19 godina šetala je po pjaci, ali to nije pazar, nego nekad Piazza dei signori, a danas Narodni trg, po kojoj se šetalo gore dole, dole gore dok ne bi pala odluka kuda i kamo tu večer, kad je ugledalo budno Damirovo oko. Oko sokolovo koje ne pušća i sudbina joj je bila zapečaćena.
Damir je njen budući suprug, onaj ljubomorni, kako su ga neki nazvali kruti tip, ali to i nije baš tako.
Jer Emica se zanese za čovjeka, ženu, ideju, državu, zamislivši ih kakve nisu, ali baš onakve kako bi ih htjela. To bi se trebalo zvati privid ili iluzija upravo obrnuto od mene (Jane, ops) koja ih vidim skrozirane. Rentgenskim zrakama prošarane do same srži biti ili ne biti pa ostanu samo kosti i usto se pitam kako je moguće da se tako košćato kreću, čime misle i uopće kako održavaju golotinju i čudom se čudim kako u tako carevom novosti punom ruhu uspijevaju igrati svoje velike i male igre.
To je ta razlika della differenza između Emice i Jane. Tako opstaju. Emica se puni iluzijama. Juri par metara nad zemljom nošena šarenim balonima, Jana ih povremeno šuši-buši, istina s puno opreza i tako one napreduju u mikrosvijetu dugogodišnjeg prijateljstva.
Jani ne treba baš nitko. Nikome se ne povjerava, čak ni ovdje u ovom kutku anonimnosti govori o svemu, naizgled i o sebi ali to je tako na površini da se često upita koliko duboko mora roniti da se nađe. Povremeno plače, pa se smije. Pada u neke vjerske zanose uz malo mistike, o tome jednom prigodom više. Otputuje. Vidi nešto novo. Pogleda po koju predstavu na pr na Broadwayu da da i u Sidnejskoj operi i u Beču ...pišem gluposti, to Jana daje oduška samozatajnosti, ali dosta o Jani pričajmo malo i o njenom autu...
Vratimo se ipak na treću našu prijateljicu Stjepanku. Stjepanka je pričljiva. Puna doživljaja. Vara muža uzduž i popreko, ali to radi i Damir. I on vara Emicu po dijagonali i vertikali. Radi to naočigled svih nas.
Očice mu sijevaju na svako žensko stvorenjce iako već sada, znam ja to Emica mi je rekla, on više ništa ne može. Nema više seksa. Gotovo je. Iako kaže on mojoj Emici: -da je tu mjesto tebe neka mlađa..., Emica, meni u povjerenju onako po svoju prostodušno kaže: Mislim da ne može više. Ja mu ne vjerujem da više išta može. I žali ga.
Ne poznate vi Emicu.
A osim svega znam još nešto što bi Damira moglo prikazati u drugom svijetlu. U jednim takvim ispovjednim bijelim danima i noćima Emica mi je rekla da njoj seks nikad nije bio drag. Dapače da je uvijek osjećala, neobjašnjive boli. Razgovarala je i sa liječnicima, pa čak i sa psihijatrom, ali nisu našli uzrok, a nije znala lagati i Damir je znao za njene muke.
A ha. Tu smo dakle.
Za one bujnije mašte i zlih misli između mene i njega nikad nije bilo ništa. Ne upuštam se ja u takve stvari... s prijateljima. Ne, ne! Ni sa Stjepankom nije bilo ništa. Znam pouzdano. Svima sam na neki način rame za plakanje i znam šutjeti. (Ovo ne pišem ja to Jana piše, a i onako ništa nije onako kako se čini.)
Vidite kako je zapravo komplicirana stvar između moje Emice i mog prijatelja Matka. Jer Matko nije bio jedini/jedina iluzija. (Btw jeste li gledali Iluzionist. Da se gledati)
Iako je Matko bio za sve nas više od iluzije Bridak, pun znanja... Bilo je kod njega i oko njega i drugih zaljubljenih žena.
Evo s njim jedne anegdote, a ima ih više. Šetucka po rivi. U đepu ima samo 10 kuna. Zaustavlja ga jedan od onih...ridikula i moli da mu posudi nešto novaca. Matko izvadi deset kuna i da mu ih. Potom ponovo šeta rivom u nadi da će sresti nekoga od prijatelja koji će mu platiti kavu. Ugleda našeg ridikula koji sjedi na suncu . Puši i pije kavu. Govori: 'ko ovo može platiti, a naš mu Matko zamaše ruka i zaviče: Ja, ja. Ja ti to plaćam.
I što sad? Gdje je la verita, true, Wahrheit ili istina?
Je li Emica znala za Damirove izlete?
O, da znala je. Tužila mi se, plakala bi, opraštala mu, ali nakon svega, poslije nekog vremena nikad to više nije spominjala, kao da bi svjesno ili nesvjesno zaboravljala, pa je i Jana šutjela.
Eto kako svaka posljedica ima svoj uzrok, a uzrok nikako ne može bez posljedice. Ima toga još, ali neću sad više, jer to bi bila već mačka koja hvata svoj vlastiti rep.
O Stjepanki neki drugi put.
Za Matka koji je volio Paula Valerya.
PRIJATELJSKA ŠUMA
Mislima čistim poneseni
iđasmo šutke cestom dugom
držeći ruku jedan drugom
pored cvjetova zatamnjenih.
Samotni, poput zaručnika,
sve kroz zelenu noć prerije
dijeljasmo taj plod čarolije -
mjesec, drugara bezumnika.
Tad umrijesmo na mahovini,
sami, u blagoj hladovini
te šume prisne i sumorne.
A gore, gdje je sjaj bjeline,
mi se nađosmo suze roneć,
ja i moj dragi drug tišine!
srijeda, 19.11.2008.
Klupa
(slika je skinuta sa interneta)
Dan … kao san.
U cik zore sjedim na klupi i pokušavam Ga dozvati što je naravno nemoguće jer On dođe kad ga je volja.
Nestrpljiva sam. Ne znam zašto mu želim ispričati … nešto, neku usputnu, ali ni malo sporednu nit iz i u životu moje prijateljice , nazvat ću je Ema
Ispričat ću je na kraju vama. Njega nema. Svejedno. Dolazi kad ga je volja. Kao i tajne službe ima oči i uši svugdje. Vidi i čuje kad najmanje želim. Čuje i vidi i ono što nikako ne bih htjela, pa će ćuti i ono što želim.
Priča počinje pred četrdesetak godina, kad se Emin i moj , naš zajednički, prijatelj nazvat ćemo ga Matko, zagledao u nju. Ema, zapravo svi je zovemo Emica pa tako neka i ostane, već je bila u braku . Visoka crnka, plesala je balet do udaje. Klizila je gradom kao gazela. Trebali ste vidjeti taj hod.
A trebali bi poznavati i dušu moje prijateljice. Iskrenu uvijek u potrazi za čistim i lijepim. I on se njoj svidio, ali sve je ostalo na razgovorima. Bio je nešto stariji, umjetnik, ne smijem reći kakav točno jer je vrlo poznat. U svakom slučaju doživljavala ga je kao duhovnog vođu, a on nju… Ne znam. Nisam sigurna. Godila mu je ta pažnja mlađahne Emice. Kretali smo se u istom društvu i upravo kao da je želio pokazati da mu se sviđa, ali da se i on njoj sviđa.
Svima nam je sve bilo jasno, ili smo mislili da nam je jasno. Ja sam znala istinu. Bila je to kako smo tada govorili platonska veza.
No Emićin suprug je u jednom trenu došao u vrlo grubi sukob sa Matkom.
-Rekla si mu, odmah sam znala.
-Da, rekla sam mu.
To je Emica. Nije mogla prešutjeti svoje osjećaje.
-Grizla bih se inače. I što tu ima zla?
-Nema zla, ali … moraš biti svjesna da to muškarcima smeta.. Glupo sam rekla muškarcima. I mi smo ljubomorne, ali…
Naravno da su nakon toga izbjegavali zajednička druženja. Emica i Matko bi popili kavu kad bi se slučajno našli u društvu nas ostalih, ali moja je Emica svaki put 'prijavila' taj slučaj svom suprugu, pa smo svi, a najviše ja jer su sa mnom bili najbliži izbjegavala naći se zajedno s nekim od njih.
Preskočit ću dobar broj godina.
Na jedan svoj okrugli rođendan napravila sam feštu za vrlo uski krug prijatelja i rodbine. U sebe u stanu. Našlo nas se ipak 45 na broju. Između ostalih Emica, njen suprug i Matko.
Ta njihova priča… bila sam skroz zaboravila na to. Znate kad u američkim filmovima netko dođe poslije 30 godina natrag u neko mjesto istraživati, a tamo više nema nikoga živog tko bi se mogao sjetiti.
E, ali u ovom slučaju… Matko je malo zakasnio. Ušao je i ugledao za stolom Emicu i njenog supruga okrenuo se i otišao u zadnju prostoriju. Sjeo je i nije se cijelu večer od tamo micao. Ali niti Emica i suprug nisu ustajali sa svojih stolica.
Bilo mi je to malo čudno. Pjevale su se melodije iz naše mladosti- San Remo i slično. I zaplesalo se. Emičin suprug sve to voli.
Pitam je kasnije:
-Jeste li se vi nešto na mene naljutili?
-Ma kakvi, kaže, ali kad je ušao Matko ja sam upitala supruga: - Mogu li ga pozdraviti, a on je spustio usta znaš… u onu svoju grimasu i promrmljao kroz zube: Kako hoćeš.
Jasno je da nisam otišla i tako sam cijelo vrijeme sjedila.
Ali ni njen se suprug nije micao.
Preskačem ponovo dvije godine.
Pred neki dan umro je Matko.
Emica me zove: -Tako bih rado otišla na sprovod. Bar na misu poslije, ali ne znam kako ću.
-Žao mi je, rekla sam. Popričali smo malo o Matku. Je li prerano umro i na koji se način dogodilo. Sjetili se svih njegovih anegdota, zajedničkih druženja.
-Molim te, rekla sam joj na kraju, -nemoj mene uzeti za alibi. Ja znam da ćeš ti sve ispričati svom… i ja ću imati neprilike.
Navečer me ponovo nazvala.
-Rekla sam mu, šapće jedva sam je čula. – Pitala sam ga mogu li otići na sprovod. Okrenuo je glavu. Nešto je promrmljao. Neću moći nikako ići. Tužna sam zbog toga. Da je obrnuto, kaže – ja bih njega pustila.
Dobra moja Emica. Ona bi njega sigurno pustila. Još bi, kakva je, bila vrlo ponosna zbog njegove vjernosti jednoj platonskoj ljubavi.
Nažalost ni ja nisam mogla otići jer radim i ne mogu ostaviti taj veseli rad vezan uz gomilu ljudi koji o meni ovise.
Ali u ovom slučaju, iako mi je žao prijatelja, uistinu ja nisam bitna.
utorak, 18.11.2008.
Umjesto svijeće
nedjelja, 16.11.2008.
Dvije Latinice
Prva Latinica se bavila terorizmom.
Od prve Latinice mi još sjedi grop u želućeku. S jedne su strane, naime, sjedili jedna sociologinja koja je vrlo česta na tv-eu, jedan relativno mladi redatelj i treći gospodin vrlo kratko ošišane kose kako se, uglavnom, danas nose muškarci koji su prošli srednje godine da bi izgledali mlađahniji.
S druge strane predebeli hrvatski stradalnik degutantno nategnutog odjela sa nezakopčanim zadnjim gumbom na košulji u vrlo neudobnoj stolici za njegovu dob i težinu i gospođa također roba šezdesetih možda bliže sedamdesetima također hrvatska stradalnica.
Ima tu par blogera koji na vjeru i Hrvatsku skoče kao ofureni ( ili se kaže opareni ). Sve im to odmah miriše na Thompsona i njegov stil, koji slažem se neće se nikad oprati od gluposti koje ga prate. Osobno ne volim ni njegovu glazbu ni ono na što mene, a i druge njegovi nastupi asociraju.
Druga Latinica se bavila novim bogatašima koji vladaju ovom zemljom, koju je čini mi se Igor Mandić onim svojim žučljivim stilom nazvao garsonijerom. Mislim tu zemlju.
Vrlo često se slažem sa Igorom Mandićem.
Nikad ne treba zaboraviti da je dalmoš, a njih krasi određena nervoza, nestrpljivost, veliki postotak bezrazložne polemičnosti. U svakoj prilici polemika.
To je inače osobina Mediterana. Negdje stoji zapisano da je Jose Ortega y Gasset šetajući s prijateljem ugledao plakat na kojem je pisalo da se u toj kući održava nekakvo predavanje. Ni ne znajući o čemu će se točno govoriti rekao je prijatelju: Uđimo. Idemo poslušati. Ja sam protiv.
Ja sam protiv!
Ali i ja sam debelo skrenula s teme. Ili ipak nisam.
Država garsonijera Hrvatska ima strahobalnu povijest. U Latinici se po običaju miješaju kruške i jabuke, a naročito je ta povijest upitno složena.
Hrvatski stradalnici su tu večer u priči o terorizmu bez sumnje bili autisti.
Zakopani u svoju gorčinu propuštenih godina provedenih kako sami kažu po kazamatima bivše države nisu se mogli smisleno nositi sa stranom koja se u ovom slučaju ne bi mogla nazvati suprotna strana, prije bih rekla strana koja je tehnički gledano bila posve u pravu.
Gospođa sociolog vrlo jednostavno je rekla: Terorizam je za osudu jer se tu za neki cilj ne žrtvuje čovjek koji sam sebe žrtvuje nego stradaju i drugi u pravilu nevine žrtve. Potpuno se slažem. To je ubojstvo. U to ne treba sumnjati.
Redatelja je, upravo kao umjetnika, zanimalo sve. Zanimao ga je terorist, terorizam, razlozi, osudio je terorizam, ali zanimali su ga i hr. stradalnici. Htio je čuti i njihovu stranu, ali kako već to biva kao umjetnik koji se izražava pomalo nesuvislo na kraju je izazvao prezir tih istih stradalnika. On je, baš taj mladi čovjek, ispao najveći neprijatelj Hrvatske.
Priznajem da me ta činjenica zabolila. Tako bi možda reagirala i moja djeca. Baš kao taj mladi redatelj. Oni, moja djeca, i mnoga druga djeca nemaju mržnje. Njih ta naša grozna povijest uopće ne zanima. Hoće staviti točku na povijest i hoće živjeti danas. Ako ih zanima, zbog profesije u tom slučaju ne žele biti pristrani. Imaju prijatelje sa svih strana i svih nacija. Zanima ih kulturan suživot i istina koliko ju je moguće složiti.
Treći član je radio u veleposlanstvima bivše države. Živjela sam u tom vremenu u Njemačkoj i znam vrlo dobro da su i čistačice bile udbini doušnici. Posve je jasno da je morao raditi za Udbu, ali vidi se da je i prijatelj sa hr. stradalnikom. U toku domovinskog rata bio je na strani svoje Hrvatske domovine i očito je da su mu svi 'grijesi', a možda ih nije ni imao oprošteni.
Čudno je kako se dobro slažu ekstremne strane lijevog i desnog predznaka i nama koliko toliko 'normalnima' ne ostavljaju prostora za život.
Tim razmišljanjem dolazim na drugu latinicu koja je govorila o novim bogatašima, a koji su skoro u pravilu političari ili vezani za politiku.
Ozbiljno se pitam i tvrdim istovremeno da su oni u ovom trenu od samog početka domovinskog rata ( pa što da je rusizam taj domovinski rat. O tome se već vode polemike. Koliko znam i Hrvati su Slaveni. Meni je izraz savim u redu. Nije li ovo Domovina? Ili možda za neke od nas nije Dom? Dom bi me morao štititi. Štiti li me?) ozbiljno tvrdim, ponavljam, da su ti naši novi bogataši , a bogme ima tu i starih iz bivše države, koji su se vrlo brzo snašli, oni PRAVI NEPRIJATELJI DOMOVINE.
Zašto sad U OVOM STRAŠNOM ČASU ti naši uistinu Stradalnici umjesto da se vračaju i prežvakavaju povijest, ona ionako nikad ne govori istinu, ne dignu svoj glas protiv pljačke, prodaje i komadanja današnje SLOBODNE Hrvatske.
Jer kako je krenulo ako budu morali stezati hlaćoopasnike oni su ih i do sada stezali u Hrvatskoj neće biti Hrvata, pa što god vi mislili o tome.
Usput ću ispričati i vlastitu anegdotu u svezi Domovine.
Kad sam se svojevremeno baš iz silne i nerazumne nostalgije htjela vratiti natrag u Split, još je bila Jugoslavija, moj me šef pitao adresu. Upravo smo u to vrijeme pokušavali doći do većeg stana jer je moj muž od svog poduzeća imao stan od 44 metra kvadratna. Već smo se raspitivali za posao i bilo nam je jasno da ga nećemo dobiti, pa smo odmah razmišljali poduzetnički (naravno ja). Našli smo stan od 150 metara kvad. U kojem ću otvoriti 'ured', a u kojem ćemo se složiti i mi brojna obitelj nas četvero i moji mama i tata i moja sestra, kasnije su stigla i druga djeca.
Dali smo u zamjenu naš mali stan, platili ostatak, kako se to nekad radilo jer nitko nije mogao ni sanjati da u tom stanu nećemo dočekati kraj života. Još usto smjestili dvoje staraca iz tog stana plativši im starački dom. Sve se to tako radilo, možda se tko i sjeća.
U svakom slučaju kažem ja svom šefu. Još nemam adresu jer nismo sigurno našli stan. Dobro kaže on meni dajte mi broj telefona. Nema ni telefon kažem ja njemu. Jer onda se i telefon čekao i dobro plaćao. Dobro kaže mi on dajte mi adresu i telefon sa posla. E, kažem ja nemam još ni posla..
O Bože kaže on meni. U što se vi onda vraćate i zašto se vraćate.
Bila sam dobar 'radnik'. Rekao mi je: ja ću vas posvojiti, ne bi li ostala. Toliko je bio zadovoljan sa mojim radom da je poslije zapošljavao svih sa područje bivše Jugoslavije. Čula sam se s njim sve do njegove smrti. Rekla bih da smo ostali prijatelji.
I sama se danas pitam jesam li pogriješila što sam se vratila.
četvrtak, 13.11.2008.
Klupa
Skupila koljena, obgrlila ih rukama i promatram pučinu plavu. Zapravo ne vidim baš ništa. Duševno slijepilo i gluhilo jer ne čujem ni šum mora ni šum vjetra, baš ništa.
Možda mi u ovom stanju pukne srce i riješim sve probleme mislim posve staloženo kao da se ne radi o meni nego o nekom stranom nepoznatom iako sam to upravo ja, ali tko sam zapravo.
Netko me lupka po ramenu.
Nek' je i sam vrag uopće me ne zanima.
Ali taj je netko uporan. Možda su i Morseovi znaci. Okrenem se. Gospodin s psom.
-Takva situacija, kaže.
-Pokušavam otići u mirovinu izračunata mi je: 2.100,00 kuna i još neki dodatak od 500,00 kuna. Godina rada…. Godina života…. Prešla sam sve granice staža i starosti. Nijemci šalju svako malo nove papire sa upitima. Ne bi vjerovali sad traže da im kažem točan broj sati svakog predmeta kojeg sam polagala na fakultetu i broj sati učenja kojeg sam provela van fakulteta.
-Nijemci su izvarani su. Vaši ljudi… pa sad u ovom zadnjem ratu… varali su ih. Oprezni su.
-Ali zašto ja.., zašto meni..?
-Znam, znam otac po zatvorima, kažnjavani ste na svaki način. Nije lako bilo tvojoj majci biti bez plače imati djecu, pokušati ih školovati, govori mi umirujući me.
- Generacijama nitko nije radio u državnoj službi…, pokušavam se još tužiti.
Ja sam tek udajom stekla zdravstveno osiguranje…, sad sam već na rubu plača.- Možete li zamisliti kako je to izgledalo. Djeda kulak i buržuazija. I on po zatvorima dok nije pristao ući u zadrugu. Baka, djeda, mali sin, brat moje mame koji je došao kasno, bakina sestra, majka i ja, a niotkud ni dinara. 1945 su tajno palili knjige nakon što se moj otac vratio s križnog puta kad su ga konačno zatvorili i… i…. Tako je otišlo svih pet tomova čuvene enciklopedije.
Počnem plakati. Jecam.
-Oduzeli su nam sve što su mogli, a ni do dana današnjeg mi nismo dobili ništa. Ništa nam nije vraćeno.
-Znam, znam… kasnije osude na smrt tvoga oca, pa sve vaše muke i tvoje muke. Prerana smrt supruga. Problemi sa starijim sinom… Sve ja to pamtim… Obiteljski problemi…
Stavio mi je ruke oko ramena. Osjećam kako struji mir. Čudan mir samosažaljena . To nisam ja. To nisam ja kriči nešto unutar mene. Antidepresivi djeluju. To se neka tuđa duša uselila.
-Ti si, ti si, kaže Gospodin. -Još uvijek si to ti.
Vidim i psa. Trčkara uz more. Kakva je njegova uloga u svemu ovome?
-Ali sad ovo zadnjih godina… Stan u kojem stanujem je svojevremeno konfisciran, cijela kuća… na sudu smo, ali logično je da će vlasnik dobiti radi toga sam morala….
-Iseliti s radnim prostorom, jer ako radiš u takvom stanu više nisi zaštićeni stanar pa si odlučila kupiti radni prostor da budeš mirnija.
-Potrošila svu ušteđevinu uzela kredit na banci, zadužila se… i onda… i onda…hoću u mirovinu…
-Ali, ne može, kaže Gospodin blago. -Moraš riješiti svoje odnose do kraja. Platiti sve što moraš.
-Do dana današnjeg sve sam uredno platila. Bivšoj državi, današnjoj državi, službenicima HZZ-ou, Mirovinskom čak i kazne za zakašnjavanje vraćanja knjiga u knjižnicu, tv-e, alektru, vodu itd, itd…ali sa ovih 200.000 kuna kojih nemam... s tim nisam računala.
-Napravili ste grešku. Knjigovođa… trebalo je masu stana izuzeti iz amortizacije…
-I vi ste i knjigovođa, kažem? Gledam ga začuđeno.
Smije se.
-Što ja sve nisam, kaže.
-Nemam te novce kažem. Pitala sam mogu li nekako obročno. 'Možete', rekli su ,'ali kod nas su kamate 15%.
-15%, kaže Gospodin začuđeno. – To nisam nikad čuo.
-Aha, kažem, -drago mi je da sam i ja vas uspjela nečem naučiti.
-Nabavit ću štrik iliti ga konop i objesiti se ispred opčine. S transparentom. U znak protesta navest ću sve lopove koje osobno poznam i koji ništa ne moraju platiti.
-Ovo je tvoja ljubljena Domovina, kaže podrugljivo.
-Znači li to da plaćam put u raj, pita lukavica u meni?
Uzalud govorim. Gospodina i njegovog psa nema.
Jeli ga uopće bilo? Jadan mali čovjek. Ostavljen na vjetrometini u nesigurnosti u što može biti siguran.
'U porez na promet ,u porez na osobni dohodak, u PDV, u stezanje kaiša, bez kuće i kućišta, a nema za utjehu niti sat na ruci.' šapće južni vjetar.
ponedjeljak, 10.11.2008.
Klupa vrlo virtualna
U roge i vremenski izvještaj, ali noćas sam nahajcala termo peč, a u Splitu ponovo ljetno vrijeme za picigin i kupanje.
kako sam ponovo na antidepresivima koji su konačno počeli djelovati ne idem na Klupu, ali zamislite da tamo sjedim. Uživam u bojama. Plavo nebo, modro more, zelenila nakon ovih kiša ko u priči, a zrak je svjež i pun joda. (Toliko o prirodi. Nisam ponijela fotoaparat, a nisam ni tamo).
Oko mene su moja tri arhanđela Mihael, Rafael, Gabrijel, a kako su mi rekli da prije Vrhovnika (mog poznatog Gospodina sa psom) prvo pokušam dijalog sa anđelima evo me pokušavam. kažu da tako treba raditi. Svako jutro razgovarati sa anđelom čuvarom. Dati mu zadatke i moliti ga za pomoć. Netko mi je ispričao da je poznati padre Pio to radio. Kažu da se jedanput tako naljutio na anđela da nije s njim htio razgovarati deset dana.
Nisam nikad razgovarala sa mojim arhanđelima ( rodila sam se na njihov dan, pa pretpostavljam da su mi ih namijenili)
Osjećala bih njihovu prisutnost. Vodili bi me po stazici pravoj napravijoj. Mahali krilima i pokušavali me tamo zadržati, ali ja sam izmišljala skretanja i bježala im.
Zato danas moja savjest neprekidno kuca po bijednim ostacima moje duše, ali ajmo Veliki Čuvari; darujte mi danas pozitivne misli i lijepa sjećanja.
I evo ga. Padaju mi napamet neki filmovi.
Često iznova pogledam .'Chicago'.Volim mjuzikle Taj mali odmak od stvarnosti s humorom koji ostavlja misliti.
Zašto mi to pada na pamet? Možda zbog brzine s kojom se smjenjuju vijesti i ljudi na naslovnicama novina.
-Evo te opet, kaže Mihael.
Ostala dvojica kimaju ozbiljno glavama i mašu krilima. Skoro su me otpuhali s klupe.
-Pa dobro kažem. Meni je to smješno. ha-ha-ha- ha i još nekoliko puta ha-ha-ha.
Nije li, kažem?
Roxie Hart (Rene Zellweger) je tako neka mala fufica ništa važno koja hoće plesati i pjevati. Nasjedne nekom prevarantu i ubije ga.
-Ne moraš dalje, kažu sva trojica u glas. - Pogledali smo zajedno s tobom kako si rekla nekoliko puta taj film.
-Ja sam spavao, kaže Gabrijel.
-Ja ne razumijem vas ljude. te vaše silne ambicije i potrebe za pet minuta slave.
-To vam pokušavam reći, a vi me prekidate. Svi oni, ali to se događa i u životu, žive neku imitaciju života, a svi mi, večina nas živimo kroz njihove živote. Našim žilama teče glad za senzacijama a ne krv.
Ali gledajte ove scene zar nisu čarobne.
ili ove:
ili ove:
-Dosta, dosta, kažu u glas moji anđeli. -Ako nastaviš napustit ćemo te.
-Vi ne razumijete, kažem. -Film je poučan. Prikazao je našu hrvatsku stvarnost. Sve ono što se danas kod nas događa. Ne treba niti otvoriti dnevne novine i tu smo u sred filma.
-Ali.., pokušava nešto reći Gabrijel...
Uskačem mu u riječ: -Točno. Izvedba u našoj domovinici nije tako vrhunska kao u filmu. Ni izdaleka pa zato radije gledam film nego ovu našu imitaciju stvarnosti.
I vama ga dragi blogerski prijatelji toplo preporučam, a anđeli hop na spavanje ja idem u pravi život.
subota, 08.11.2008.
Klupa
Jugo je palo. Počela je kiša. Sjedim na klupi ne mičem. Nigdje nikoga. Do jučer su tu bili kupaći. Sad sam samo ja zamotana u kabanicu. Neda mi se otvoriti kišobran. Ne znam se razgovarati s prirodom. Znam samo šutjeti. Opća šutnja s tamnim morem i kišom koja pada tiho i uporno ubrzo će probiti tanki sloj odjeće i bit ću mokra, ali meni je svejedno. I na kraju još je toplo. Neobično vrijeme za ovo doba godine.
-Opet antidepresivi!?
Nisam primijetila kad je sjeo do mene na klupu. Mora biti da je moja duša postala preteška kad se sjetio da postojim. Tako su mi rekli: Bog čuje, osjeća, pati s nama. Sa svakim od nas pa makar i ne vjerovali da ga ima. A moji anđeli? Tri moja arhanđela Mihael, Gabrijel i Rafael, zar nisu bili dovoljni pa su dozvali baš Njega.
-Sjećate se..?
-Naravno. Ja ništa ne zaboravljam.
-Nezgodna stvar, kažem. –Mogu vam reći da me upravo plaši ta strašna slika zadnjeg suda kad će se sve znati. Svi o svakome i svemu. Nije li to prevelika okrutnost?
Malo šutnje s obje strane. Ne usuđujem se pogledati ga.
-Ako mislimo na isto, a mislimo ispaštala si dovoljno. Ne prestaješ misliti o tome iako su ti moji predstavnici ovdje na zemlji više puta rekli da je to gotovo. Oprošteno. Ja sam oprostio. I ti moraš sama sebi oprostiti inače ne vjeruješ u mene. Ne vjeruješ u moje milosrđe.
-Istina, kažem. -Tim istim riječima su mi rekli, ali Strašni sud... te trublje i svi ti ljudi... moja majka..?
-Tvoja majka!!? Zašto je ne pustiš? Ti joj ne daš počinuti. To je puno gora stvar nego što mučiš samu sebe. Ti imaš vremena. Ona ga više nema.
Njegov je pas trčkarao ovamo onamo uz more. Lajao je na valove koji su ostali poslije juga i mi smo se oboje zagledali u njega.
-Neobično je..., nisam uspjela reći do kraja.
-Da imam psa.., dovršio je moju misao.., a nije Kerber.
-A nije Kerber, ponovila sam.
-Poslao sam ga tebi, kaže kroz smjeh.
-Lara je, dakle, uistinu Kerber, smijem se i ja.
-Vidiš kako malo treba. Ne smiješ odustajati. Još si potrebna.
-To isto, upravo tako rekla sam svojoj baki kad me pitala koliko će još živjeti.
-Vrlo se dobro sjećam, kaže. –Rekla si joj : Živjet ćeš onoliko koliko budeš potrebna.
-Idem ponovo u vlč. Suca, kažem.
-Znam. Radi sve što ti pomaže. I znaj...Patnici jesu moja vojska, moji pješaci. Ali iziđi konačno iz toga jada i počni se smijati. Sretne duše se smiju. Pripremaju mi mjesto među vama.
-Biti sretan bez obzira..?
-Biti sretan. Svakako. Ostavi mrtvima da pokapaju svoje mrtve. Živi dok možeš i budi sretna.
Zamislila sam se. Kiša je pojačala. Cijedi mi se niz lice u malim potocima. Pokraj mene nema nikoga. Nema ni psa.
srijeda, 05.11.2008.
Zora novog doba.
Bila je zgodna mala reportaža unutar jutrošnjih prvih vijesti na Hrt1.
Glavna vijest je naravno je Barack Obama novi predsjednik S.A.D.-ea.
Čestitam od srca iako me neće čuti. Sumnjala sam da će tako biti, ali jest. Ipak se dogodilo.
Zgodna mala obitelj Obama. Pametni mladi afroamerički intelektualci. To je uistinu čudo. Toliko prekršenih pravila u jednoj konzervativnoj Americi. Nadat se je da neki ludovi ili močnici neće tražiti drastična rješenja.
U toj reportaži vidjeli smo kako praktično cijeli svijet promatra , sluša, gleda i iščekuje rezultat izbor. Netko iz hrvatske grupe je rekao: To je tako. Mi znamo sve o Americi, a oni ne znaju ništa o nama, niti o nekome drugome. A mladi Amerikanac u Zgb rekao je nešto slično primijetivši usput da ga je naprosto sram, ne baš tim riječima, ali tu negdje koliko malo zna o drugim narodima, a svi sve znaju o Americi.
Pročitala malo po blogovima o tom događaju. Svi su dobro informirani.
Bila sam uistinu jako mlada ali sjećam se kad je ukinuta segregacija. U prošlom vijeku, praktično nedavno.
John Fitzgerald Kennedy, omiljeni američki predsjednik ubijen je 22. studenog 1963.
Američki političar Robert Kennedy, mlađi brat predsjednika Johna F. Kennedyja, ubijen je 1968.
"Za nas je ova istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni jednakima", rekao je Martin Luther King Jr. 1963. na Lincoln Memorialu u Washingtonu. "Imam san da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u društvu u kojem se nitko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih se tretirati onako kako to svojim karakterom zasluže.“
Iste 1968 god., kao i R. Kennedy, ubijen je i King.
Imam san! I zora novog doba! Tako nekako su naslovi američkih novina.
Zora novog doba, asocira na Ja robot i Roboti zore proročanski naslov Asimovljevih romana, koji govore o budućnosti.
I sam Asimov je rekao:
"Čovjek će biti osuđen ponavljati vlastitu povijest, i uvijek iznova proživljavati tragičnost svoje sudbine sve dok smisao svojega postojanja, i oblike svojega djelovanja, bude nalazio u modelima prošlosti".
U filmu Ja Robot igra Will Smith koji mene malo podsjeća na Obamu.
Ne bi bilo čudo da je Asimov imao viziju. On je sigurno bio vanzemaljac.
Nadam se da je Amerika sazrela i da gleda u budućnost. Čini se ovim izborom da jest. Bez obzira na sve teorije zavjera i razne sumnje u manipuliranje Amerika je izabrala.
Nadajmo se najboljem.
ponedjeljak, 03.11.2008.
Guillermo Del Toro
U početku sam mislila da je Španjolac. Pogledala sam, naime, njegova dva filma i oba se odigravaju u Španjolskoj. 'Đavolja kralježnica' i 'Panov labirint'. Nije Meksikanac je. Dobro Postoji, istina malo nategnuto konkvistadorska veza, ali Meksiko je nešto drugo nego Španjolska.
Šareniji su, veseliji. Španjolci imaju onu težinu flamenga, borbe s bikovima (možda me prezime El Toro asociralo na Španjolsku, ali ustvari to su bili radnja i mjesto događanja u filmu. Ustvari kasnije sam se sjetila da sam čitala o tom nekom novom valu meksičkih redatelja.)
Posudit ću i ostale ako ih imaju. Mora biti da je španjolski građanski rat bio nešto vrlo mračno kad je ostavio takvu mučninu.
Odlična atmosfera. Znam da u oba slučaja namjerno koristi djecu, nije me zavarao, ali razmišljam kako zapravo u filmu teško možemo povjerovati 'dobrom 'odraslom čovjeku. U principu on, taj odrasli, uvijek ima neki nedostatak, nekakvu nemoć ili je lagano retardiran- već nešto slično tome. Dijete osim svega vjeruju onom nečem što živi pokraj nas i koje hoće s nama komunicirati. Odrasli sumnjaju. Naučili su lekciju. Srce i duša postali su tvrdi i mozak zbraja dva i dva.. ne, nikako ne želimo vjerovati da postoji takva mogućnost iako smo puno puta osjetili dašak vjetra krila anđela čuvara ili neobjašnjivu bol u srcu šetajući nekim mjestom naizgled sunčanim, ali netko je tu doživio patnju. Za mene postoji jedna ulica u Splitu u koju nerado uđem. Ne uđem nikako osim ako moram jer mi tamo stanuju prijatelji koje posjetim bar jedanput godišnje. Nastojim biti u društvu i molim da imaju upaljeno svijetlo na stepeništu.
U svakom slučaju odlični filmovi. Volim ta španjolska duga lica i određenu muku koja isijava iz njihovih tamnih očiju.
Ali dobro, ja sam poznatog patničkog ukusa, a svejedno preporučam te filmove i redatelja.
Spominje se u opisu filma horor. Možda jest, ali meni nije.
nedjelja, 02.11.2008.
Dušni dan
Znam da me svojevremeno kod posjeta Mexicu upravo frapirao odnos prema mrtvima. Našla sam se tamo jedne godine za Dušni dan. Evo što sam tom prigodom, u jednom svom putopisu napisala:
Danas je u Meksiku više od devedeset posto katolika. Veliki su vjernici. Istina u kršćanstvo kojem su se posve predali, unijeli su s jednakim žarom i većinu vjerovanja iz svojih starih vjera. Posebno impresionira mješavina smrti i života. Mrtvi su još uvijek živi u njihovim mislima, obredima i u životima. Uoči dana mrtvih Meksikanci posipaju put do kuće žutim cvijećem, kako bi njihovi umrli pronašli put natrag. Pripremaju im i hranu koja ih u kućama čeka. Trgovi, sokala, naročito glavni trg u Meksiku ispunjen je improviziranim grobovima i križevima i posudama hrane oko grobova. Održavaju se proslave. Pjeva se. Plešu plesači obučeni u kosture. Prodavaonice su pune suvenira koja podsjećaju na smrt. Lubanja i kostura iznutra osvijetljenih.
I kod nas puna groblja živih koji su došli u posjetu svojim mrtvima. Posebno mi je drago vidjeti malenu djecu sa cvijećem u ruci. Jedan mladi tata nekoliko koraka ispred mene djevojčici, koju drži za ruku, kaže: A sad idemo posjetiti baku.
Vraćaju li se naši mrtvi ponovo u kuće iz kojih su izišli na posljednji put. Vraćala li se to smrt, kao nešto ljudsko, u naše živote.
I smrt će biti nešto sasvim ljudsko – tako nekako počinje jedna pjesma A. B. Šimića.
Otišla sam i sama svojima. Odnijela cvijeće. Zapalila svijeće. Moleći ih da mi pomognu misliti na njih smireno. S ljubavlju, da konačno majka i ja pustimo jedna drugu. Ona da bude sretna tamo gdje jest i ja da proživim svoje dane bez opterećenja, muka, kajanja, optuživanja.
Pokoj im duši!
