Tri smo.
Ima neke magije u broju tri, iako puno više volim sedam, ali u ovom slučaju je sedam nevažno.
Evo nas: Emica, Stjepanka i ja. Ne mogu govoriti ja pa ja pa ću nadjenuti i sebi neko ime. Konačno ja biram svoje ime sama ( ovo bi bilo posljednje ja), a ne mama, tata, sestrica, bratac ili slučaj. Na dan nekog sveca i slično.
Recimo Nora. Ne, ne nikako Nora. Kuća lutaka i te nordijske, vrlo hladne stvari. Onda što ili tko i kakvo ime da si dam. Ti dam, ti dam.
Znam Jana. Jana kao ribara starog kći , a sad dosta.
Počnimo sa Emicom.
Emica je, kako je već poznato iz prethodnog posta, bila i još je vrlo skladno, reklo bi se lijepo, žensko stvorenjce. Kad je imala 19 godina šetala je po pjaci, ali to nije pazar, nego nekad Piazza dei signori, a danas Narodni trg, po kojoj se šetalo gore dole, dole gore dok ne bi pala odluka kuda i kamo tu večer, kad je ugledalo budno Damirovo oko. Oko sokolovo koje ne pušća i sudbina joj je bila zapečaćena.
Damir je njen budući suprug, onaj ljubomorni, kako su ga neki nazvali kruti tip, ali to i nije baš tako.
Jer Emica se zanese za čovjeka, ženu, ideju, državu, zamislivši ih kakve nisu, ali baš onakve kako bi ih htjela. To bi se trebalo zvati privid ili iluzija upravo obrnuto od mene (Jane, ops) koja ih vidim skrozirane. Rentgenskim zrakama prošarane do same srži biti ili ne biti pa ostanu samo kosti i usto se pitam kako je moguće da se tako košćato kreću, čime misle i uopće kako održavaju golotinju i čudom se čudim kako u tako carevom novosti punom ruhu uspijevaju igrati svoje velike i male igre.
To je ta razlika della differenza između Emice i Jane. Tako opstaju. Emica se puni iluzijama. Juri par metara nad zemljom nošena šarenim balonima, Jana ih povremeno šuši-buši, istina s puno opreza i tako one napreduju u mikrosvijetu dugogodišnjeg prijateljstva.
Jani ne treba baš nitko. Nikome se ne povjerava, čak ni ovdje u ovom kutku anonimnosti govori o svemu, naizgled i o sebi ali to je tako na površini da se često upita koliko duboko mora roniti da se nađe. Povremeno plače, pa se smije. Pada u neke vjerske zanose uz malo mistike, o tome jednom prigodom više. Otputuje. Vidi nešto novo. Pogleda po koju predstavu na pr na Broadwayu da da i u Sidnejskoj operi i u Beču ...pišem gluposti, to Jana daje oduška samozatajnosti, ali dosta o Jani pričajmo malo i o njenom autu...
Vratimo se ipak na treću našu prijateljicu Stjepanku. Stjepanka je pričljiva. Puna doživljaja. Vara muža uzduž i popreko, ali to radi i Damir. I on vara Emicu po dijagonali i vertikali. Radi to naočigled svih nas.
Očice mu sijevaju na svako žensko stvorenjce iako već sada, znam ja to Emica mi je rekla, on više ništa ne može. Nema više seksa. Gotovo je. Iako kaže on mojoj Emici: -da je tu mjesto tebe neka mlađa..., Emica, meni u povjerenju onako po svoju prostodušno kaže: Mislim da ne može više. Ja mu ne vjerujem da više išta može. I žali ga.
Ne poznate vi Emicu.
A osim svega znam još nešto što bi Damira moglo prikazati u drugom svijetlu. U jednim takvim ispovjednim bijelim danima i noćima Emica mi je rekla da njoj seks nikad nije bio drag. Dapače da je uvijek osjećala, neobjašnjive boli. Razgovarala je i sa liječnicima, pa čak i sa psihijatrom, ali nisu našli uzrok, a nije znala lagati i Damir je znao za njene muke.
A ha. Tu smo dakle.
Za one bujnije mašte i zlih misli između mene i njega nikad nije bilo ništa. Ne upuštam se ja u takve stvari... s prijateljima. Ne, ne! Ni sa Stjepankom nije bilo ništa. Znam pouzdano. Svima sam na neki način rame za plakanje i znam šutjeti. (Ovo ne pišem ja to Jana piše, a i onako ništa nije onako kako se čini.)
Vidite kako je zapravo komplicirana stvar između moje Emice i mog prijatelja Matka. Jer Matko nije bio jedini/jedina iluzija. (Btw jeste li gledali Iluzionist. Da se gledati)
Iako je Matko bio za sve nas više od iluzije Bridak, pun znanja... Bilo je kod njega i oko njega i drugih zaljubljenih žena.
Evo s njim jedne anegdote, a ima ih više. Šetucka po rivi. U đepu ima samo 10 kuna. Zaustavlja ga jedan od onih...ridikula i moli da mu posudi nešto novaca. Matko izvadi deset kuna i da mu ih. Potom ponovo šeta rivom u nadi da će sresti nekoga od prijatelja koji će mu platiti kavu. Ugleda našeg ridikula koji sjedi na suncu . Puši i pije kavu. Govori: 'ko ovo može platiti, a naš mu Matko zamaše ruka i zaviče: Ja, ja. Ja ti to plaćam.
I što sad? Gdje je la verita, true, Wahrheit ili istina?
Je li Emica znala za Damirove izlete?
O, da znala je. Tužila mi se, plakala bi, opraštala mu, ali nakon svega, poslije nekog vremena nikad to više nije spominjala, kao da bi svjesno ili nesvjesno zaboravljala, pa je i Jana šutjela.
Eto kako svaka posljedica ima svoj uzrok, a uzrok nikako ne može bez posljedice. Ima toga još, ali neću sad više, jer to bi bila već mačka koja hvata svoj vlastiti rep.
O Stjepanki neki drugi put.
Za Matka koji je volio Paula Valerya.
PRIJATELJSKA ŠUMA
Mislima čistim poneseni
iđasmo šutke cestom dugom
držeći ruku jedan drugom
pored cvjetova zatamnjenih.
Samotni, poput zaručnika,
sve kroz zelenu noć prerije
dijeljasmo taj plod čarolije -
mjesec, drugara bezumnika.
Tad umrijesmo na mahovini,
sami, u blagoj hladovini
te šume prisne i sumorne.
A gore, gdje je sjaj bjeline,
mi se nađosmo suze roneć,
ja i moj dragi drug tišine!
Post je objavljen 24.11.2008. u 19:49 sati.