Marketing
Klupa
(slika je skinuta sa interneta)
Dan … kao san.
U cik zore sjedim na klupi i pokušavam Ga dozvati što je naravno nemoguće jer On dođe kad ga je volja.
Nestrpljiva sam. Ne znam zašto mu želim ispričati … nešto, neku usputnu, ali ni malo sporednu nit iz i u životu moje prijateljice , nazvat ću je Ema
Ispričat ću je na kraju vama. Njega nema. Svejedno. Dolazi kad ga je volja. Kao i tajne službe ima oči i uši svugdje. Vidi i čuje kad najmanje želim. Čuje i vidi i ono što nikako ne bih htjela, pa će ćuti i ono što želim.
Priča počinje pred četrdesetak godina, kad se Emin i moj , naš zajednički, prijatelj nazvat ćemo ga Matko, zagledao u nju. Ema, zapravo svi je zovemo Emica pa tako neka i ostane, već je bila u braku . Visoka crnka, plesala je balet do udaje. Klizila je gradom kao gazela. Trebali ste vidjeti taj hod.
A trebali bi poznavati i dušu moje prijateljice. Iskrenu uvijek u potrazi za čistim i lijepim. I on se njoj svidio, ali sve je ostalo na razgovorima. Bio je nešto stariji, umjetnik, ne smijem reći kakav točno jer je vrlo poznat. U svakom slučaju doživljavala ga je kao duhovnog vođu, a on nju… Ne znam. Nisam sigurna. Godila mu je ta pažnja mlađahne Emice. Kretali smo se u istom društvu i upravo kao da je želio pokazati da mu se sviđa, ali da se i on njoj sviđa.
Svima nam je sve bilo jasno, ili smo mislili da nam je jasno. Ja sam znala istinu. Bila je to kako smo tada govorili platonska veza.
No Emićin suprug je u jednom trenu došao u vrlo grubi sukob sa Matkom.
-Rekla si mu, odmah sam znala.
-Da, rekla sam mu.
To je Emica. Nije mogla prešutjeti svoje osjećaje.
-Grizla bih se inače. I što tu ima zla?
-Nema zla, ali … moraš biti svjesna da to muškarcima smeta.. Glupo sam rekla muškarcima. I mi smo ljubomorne, ali…
Naravno da su nakon toga izbjegavali zajednička druženja. Emica i Matko bi popili kavu kad bi se slučajno našli u društvu nas ostalih, ali moja je Emica svaki put 'prijavila' taj slučaj svom suprugu, pa smo svi, a najviše ja jer su sa mnom bili najbliži izbjegavala naći se zajedno s nekim od njih.
Preskočit ću dobar broj godina.
Na jedan svoj okrugli rođendan napravila sam feštu za vrlo uski krug prijatelja i rodbine. U sebe u stanu. Našlo nas se ipak 45 na broju. Između ostalih Emica, njen suprug i Matko.
Ta njihova priča… bila sam skroz zaboravila na to. Znate kad u američkim filmovima netko dođe poslije 30 godina natrag u neko mjesto istraživati, a tamo više nema nikoga živog tko bi se mogao sjetiti.
E, ali u ovom slučaju… Matko je malo zakasnio. Ušao je i ugledao za stolom Emicu i njenog supruga okrenuo se i otišao u zadnju prostoriju. Sjeo je i nije se cijelu večer od tamo micao. Ali niti Emica i suprug nisu ustajali sa svojih stolica.
Bilo mi je to malo čudno. Pjevale su se melodije iz naše mladosti- San Remo i slično. I zaplesalo se. Emičin suprug sve to voli.
Pitam je kasnije:
-Jeste li se vi nešto na mene naljutili?
-Ma kakvi, kaže, ali kad je ušao Matko ja sam upitala supruga: - Mogu li ga pozdraviti, a on je spustio usta znaš… u onu svoju grimasu i promrmljao kroz zube: Kako hoćeš.
Jasno je da nisam otišla i tako sam cijelo vrijeme sjedila.
Ali ni njen se suprug nije micao.
Preskačem ponovo dvije godine.
Pred neki dan umro je Matko.
Emica me zove: -Tako bih rado otišla na sprovod. Bar na misu poslije, ali ne znam kako ću.
-Žao mi je, rekla sam. Popričali smo malo o Matku. Je li prerano umro i na koji se način dogodilo. Sjetili se svih njegovih anegdota, zajedničkih druženja.
-Molim te, rekla sam joj na kraju, -nemoj mene uzeti za alibi. Ja znam da ćeš ti sve ispričati svom… i ja ću imati neprilike.
Navečer me ponovo nazvala.
-Rekla sam mu, šapće jedva sam je čula. – Pitala sam ga mogu li otići na sprovod. Okrenuo je glavu. Nešto je promrmljao. Neću moći nikako ići. Tužna sam zbog toga. Da je obrnuto, kaže – ja bih njega pustila.
Dobra moja Emica. Ona bi njega sigurno pustila. Još bi, kakva je, bila vrlo ponosna zbog njegove vjernosti jednoj platonskoj ljubavi.
Nažalost ni ja nisam mogla otići jer radim i ne mogu ostaviti taj veseli rad vezan uz gomilu ljudi koji o meni ovise.
Ali u ovom slučaju, iako mi je žao prijatelja, uistinu ja nisam bitna.
Post je objavljen 19.11.2008. u 13:52 sati.