Znam da me svojevremeno kod posjeta Mexicu upravo frapirao odnos prema mrtvima. Našla sam se tamo jedne godine za Dušni dan. Evo što sam tom prigodom, u jednom svom putopisu napisala:
Danas je u Meksiku više od devedeset posto katolika. Veliki su vjernici. Istina u kršćanstvo kojem su se posve predali, unijeli su s jednakim žarom i većinu vjerovanja iz svojih starih vjera. Posebno impresionira mješavina smrti i života. Mrtvi su još uvijek živi u njihovim mislima, obredima i u životima. Uoči dana mrtvih Meksikanci posipaju put do kuće žutim cvijećem, kako bi njihovi umrli pronašli put natrag. Pripremaju im i hranu koja ih u kućama čeka. Trgovi, sokala, naročito glavni trg u Meksiku ispunjen je improviziranim grobovima i križevima i posudama hrane oko grobova. Održavaju se proslave. Pjeva se. Plešu plesači obučeni u kosture. Prodavaonice su pune suvenira koja podsjećaju na smrt. Lubanja i kostura iznutra osvijetljenih.
I kod nas puna groblja živih koji su došli u posjetu svojim mrtvima. Posebno mi je drago vidjeti malenu djecu sa cvijećem u ruci. Jedan mladi tata nekoliko koraka ispred mene djevojčici, koju drži za ruku, kaže: A sad idemo posjetiti baku.
Vraćaju li se naši mrtvi ponovo u kuće iz kojih su izišli na posljednji put. Vraćala li se to smrt, kao nešto ljudsko, u naše živote.
I smrt će biti nešto sasvim ljudsko – tako nekako počinje jedna pjesma A. B. Šimića.
Otišla sam i sama svojima. Odnijela cvijeće. Zapalila svijeće. Moleći ih da mi pomognu misliti na njih smireno. S ljubavlju, da konačno majka i ja pustimo jedna drugu. Ona da bude sretna tamo gdje jest i ja da proživim svoje dane bez opterećenja, muka, kajanja, optuživanja.
Pokoj im duši!
Post je objavljen 02.11.2008. u 07:29 sati.