odmak
nedjelja, 16.11.2008.
Dvije Latinice
Prva Latinica se bavila terorizmom.
Od prve Latinice mi još sjedi grop u želućeku. S jedne su strane, naime, sjedili jedna sociologinja koja je vrlo česta na tv-eu, jedan relativno mladi redatelj i treći gospodin vrlo kratko ošišane kose kako se, uglavnom, danas nose muškarci koji su prošli srednje godine da bi izgledali mlađahniji.
S druge strane predebeli hrvatski stradalnik degutantno nategnutog odjela sa nezakopčanim zadnjim gumbom na košulji u vrlo neudobnoj stolici za njegovu dob i težinu i gospođa također roba šezdesetih možda bliže sedamdesetima također hrvatska stradalnica.
Ima tu par blogera koji na vjeru i Hrvatsku skoče kao ofureni ( ili se kaže opareni ). Sve im to odmah miriše na Thompsona i njegov stil, koji slažem se neće se nikad oprati od gluposti koje ga prate. Osobno ne volim ni njegovu glazbu ni ono na što mene, a i druge njegovi nastupi asociraju.
Druga Latinica se bavila novim bogatašima koji vladaju ovom zemljom, koju je čini mi se Igor Mandić onim svojim žučljivim stilom nazvao garsonijerom. Mislim tu zemlju.
Vrlo često se slažem sa Igorom Mandićem.
Nikad ne treba zaboraviti da je dalmoš, a njih krasi određena nervoza, nestrpljivost, veliki postotak bezrazložne polemičnosti. U svakoj prilici polemika.
To je inače osobina Mediterana. Negdje stoji zapisano da je Jose Ortega y Gasset šetajući s prijateljem ugledao plakat na kojem je pisalo da se u toj kući održava nekakvo predavanje. Ni ne znajući o čemu će se točno govoriti rekao je prijatelju: Uđimo. Idemo poslušati. Ja sam protiv.
Ja sam protiv!
Ali i ja sam debelo skrenula s teme. Ili ipak nisam.
Država garsonijera Hrvatska ima strahobalnu povijest. U Latinici se po običaju miješaju kruške i jabuke, a naročito je ta povijest upitno složena.
Hrvatski stradalnici su tu večer u priči o terorizmu bez sumnje bili autisti.
Zakopani u svoju gorčinu propuštenih godina provedenih kako sami kažu po kazamatima bivše države nisu se mogli smisleno nositi sa stranom koja se u ovom slučaju ne bi mogla nazvati suprotna strana, prije bih rekla strana koja je tehnički gledano bila posve u pravu.
Gospođa sociolog vrlo jednostavno je rekla: Terorizam je za osudu jer se tu za neki cilj ne žrtvuje čovjek koji sam sebe žrtvuje nego stradaju i drugi u pravilu nevine žrtve. Potpuno se slažem. To je ubojstvo. U to ne treba sumnjati.
Redatelja je, upravo kao umjetnika, zanimalo sve. Zanimao ga je terorist, terorizam, razlozi, osudio je terorizam, ali zanimali su ga i hr. stradalnici. Htio je čuti i njihovu stranu, ali kako već to biva kao umjetnik koji se izražava pomalo nesuvislo na kraju je izazvao prezir tih istih stradalnika. On je, baš taj mladi čovjek, ispao najveći neprijatelj Hrvatske.
Priznajem da me ta činjenica zabolila. Tako bi možda reagirala i moja djeca. Baš kao taj mladi redatelj. Oni, moja djeca, i mnoga druga djeca nemaju mržnje. Njih ta naša grozna povijest uopće ne zanima. Hoće staviti točku na povijest i hoće živjeti danas. Ako ih zanima, zbog profesije u tom slučaju ne žele biti pristrani. Imaju prijatelje sa svih strana i svih nacija. Zanima ih kulturan suživot i istina koliko ju je moguće složiti.
Treći član je radio u veleposlanstvima bivše države. Živjela sam u tom vremenu u Njemačkoj i znam vrlo dobro da su i čistačice bile udbini doušnici. Posve je jasno da je morao raditi za Udbu, ali vidi se da je i prijatelj sa hr. stradalnikom. U toku domovinskog rata bio je na strani svoje Hrvatske domovine i očito je da su mu svi 'grijesi', a možda ih nije ni imao oprošteni.
Čudno je kako se dobro slažu ekstremne strane lijevog i desnog predznaka i nama koliko toliko 'normalnima' ne ostavljaju prostora za život.
Tim razmišljanjem dolazim na drugu latinicu koja je govorila o novim bogatašima, a koji su skoro u pravilu političari ili vezani za politiku.
Ozbiljno se pitam i tvrdim istovremeno da su oni u ovom trenu od samog početka domovinskog rata ( pa što da je rusizam taj domovinski rat. O tome se već vode polemike. Koliko znam i Hrvati su Slaveni. Meni je izraz savim u redu. Nije li ovo Domovina? Ili možda za neke od nas nije Dom? Dom bi me morao štititi. Štiti li me?) ozbiljno tvrdim, ponavljam, da su ti naši novi bogataši , a bogme ima tu i starih iz bivše države, koji su se vrlo brzo snašli, oni PRAVI NEPRIJATELJI DOMOVINE.
Zašto sad U OVOM STRAŠNOM ČASU ti naši uistinu Stradalnici umjesto da se vračaju i prežvakavaju povijest, ona ionako nikad ne govori istinu, ne dignu svoj glas protiv pljačke, prodaje i komadanja današnje SLOBODNE Hrvatske.
Jer kako je krenulo ako budu morali stezati hlaćoopasnike oni su ih i do sada stezali u Hrvatskoj neće biti Hrvata, pa što god vi mislili o tome.
Usput ću ispričati i vlastitu anegdotu u svezi Domovine.
Kad sam se svojevremeno baš iz silne i nerazumne nostalgije htjela vratiti natrag u Split, još je bila Jugoslavija, moj me šef pitao adresu. Upravo smo u to vrijeme pokušavali doći do većeg stana jer je moj muž od svog poduzeća imao stan od 44 metra kvadratna. Već smo se raspitivali za posao i bilo nam je jasno da ga nećemo dobiti, pa smo odmah razmišljali poduzetnički (naravno ja). Našli smo stan od 150 metara kvad. U kojem ću otvoriti 'ured', a u kojem ćemo se složiti i mi brojna obitelj nas četvero i moji mama i tata i moja sestra, kasnije su stigla i druga djeca.
Dali smo u zamjenu naš mali stan, platili ostatak, kako se to nekad radilo jer nitko nije mogao ni sanjati da u tom stanu nećemo dočekati kraj života. Još usto smjestili dvoje staraca iz tog stana plativši im starački dom. Sve se to tako radilo, možda se tko i sjeća.
U svakom slučaju kažem ja svom šefu. Još nemam adresu jer nismo sigurno našli stan. Dobro kaže on meni dajte mi broj telefona. Nema ni telefon kažem ja njemu. Jer onda se i telefon čekao i dobro plaćao. Dobro kaže mi on dajte mi adresu i telefon sa posla. E, kažem ja nemam još ni posla..
O Bože kaže on meni. U što se vi onda vraćate i zašto se vraćate.
Bila sam dobar 'radnik'. Rekao mi je: ja ću vas posvojiti, ne bi li ostala. Toliko je bio zadovoljan sa mojim radom da je poslije zapošljavao svih sa područje bivše Jugoslavije. Čula sam se s njim sve do njegove smrti. Rekla bih da smo ostali prijatelji.
I sama se danas pitam jesam li pogriješila što sam se vratila.
