Skupila koljena, obgrlila ih rukama i promatram pučinu plavu. Zapravo ne vidim baš ništa. Duševno slijepilo i gluhilo jer ne čujem ni šum mora ni šum vjetra, baš ništa.
Možda mi u ovom stanju pukne srce i riješim sve probleme mislim posve staloženo kao da se ne radi o meni nego o nekom stranom nepoznatom iako sam to upravo ja, ali tko sam zapravo.
Netko me lupka po ramenu.
Nek' je i sam vrag uopće me ne zanima.
Ali taj je netko uporan. Možda su i Morseovi znaci. Okrenem se. Gospodin s psom.
-Takva situacija, kaže.
-Pokušavam otići u mirovinu izračunata mi je: 2.100,00 kuna i još neki dodatak od 500,00 kuna. Godina rada…. Godina života…. Prešla sam sve granice staža i starosti. Nijemci šalju svako malo nove papire sa upitima. Ne bi vjerovali sad traže da im kažem točan broj sati svakog predmeta kojeg sam polagala na fakultetu i broj sati učenja kojeg sam provela van fakulteta.
-Nijemci su izvarani su. Vaši ljudi… pa sad u ovom zadnjem ratu… varali su ih. Oprezni su.
-Ali zašto ja.., zašto meni..?
-Znam, znam otac po zatvorima, kažnjavani ste na svaki način. Nije lako bilo tvojoj majci biti bez plače imati djecu, pokušati ih školovati, govori mi umirujući me.
- Generacijama nitko nije radio u državnoj službi…, pokušavam se još tužiti.
Ja sam tek udajom stekla zdravstveno osiguranje…, sad sam već na rubu plača.- Možete li zamisliti kako je to izgledalo. Djeda kulak i buržuazija. I on po zatvorima dok nije pristao ući u zadrugu. Baka, djeda, mali sin, brat moje mame koji je došao kasno, bakina sestra, majka i ja, a niotkud ni dinara. 1945 su tajno palili knjige nakon što se moj otac vratio s križnog puta kad su ga konačno zatvorili i… i…. Tako je otišlo svih pet tomova čuvene enciklopedije.
Počnem plakati. Jecam.
-Oduzeli su nam sve što su mogli, a ni do dana današnjeg mi nismo dobili ništa. Ništa nam nije vraćeno.
-Znam, znam… kasnije osude na smrt tvoga oca, pa sve vaše muke i tvoje muke. Prerana smrt supruga. Problemi sa starijim sinom… Sve ja to pamtim… Obiteljski problemi…
Stavio mi je ruke oko ramena. Osjećam kako struji mir. Čudan mir samosažaljena . To nisam ja. To nisam ja kriči nešto unutar mene. Antidepresivi djeluju. To se neka tuđa duša uselila.
-Ti si, ti si, kaže Gospodin. -Još uvijek si to ti.
Vidim i psa. Trčkara uz more. Kakva je njegova uloga u svemu ovome?
-Ali sad ovo zadnjih godina… Stan u kojem stanujem je svojevremeno konfisciran, cijela kuća… na sudu smo, ali logično je da će vlasnik dobiti radi toga sam morala….
-Iseliti s radnim prostorom, jer ako radiš u takvom stanu više nisi zaštićeni stanar pa si odlučila kupiti radni prostor da budeš mirnija.
-Potrošila svu ušteđevinu uzela kredit na banci, zadužila se… i onda… i onda…hoću u mirovinu…
-Ali, ne može, kaže Gospodin blago. -Moraš riješiti svoje odnose do kraja. Platiti sve što moraš.
-Do dana današnjeg sve sam uredno platila. Bivšoj državi, današnjoj državi, službenicima HZZ-ou, Mirovinskom čak i kazne za zakašnjavanje vraćanja knjiga u knjižnicu, tv-e, alektru, vodu itd, itd…ali sa ovih 200.000 kuna kojih nemam... s tim nisam računala.
-Napravili ste grešku. Knjigovođa… trebalo je masu stana izuzeti iz amortizacije…
-I vi ste i knjigovođa, kažem? Gledam ga začuđeno.
Smije se.
-Što ja sve nisam, kaže.
-Nemam te novce kažem. Pitala sam mogu li nekako obročno. 'Možete', rekli su ,'ali kod nas su kamate 15%.
-15%, kaže Gospodin začuđeno. – To nisam nikad čuo.
-Aha, kažem, -drago mi je da sam i ja vas uspjela nečem naučiti.
-Nabavit ću štrik iliti ga konop i objesiti se ispred opčine. S transparentom. U znak protesta navest ću sve lopove koje osobno poznam i koji ništa ne moraju platiti.
-Ovo je tvoja ljubljena Domovina, kaže podrugljivo.
-Znači li to da plaćam put u raj, pita lukavica u meni?
Uzalud govorim. Gospodina i njegovog psa nema.
Jeli ga uopće bilo? Jadan mali čovjek. Ostavljen na vjetrometini u nesigurnosti u što može biti siguran.
'U porez na promet ,u porez na osobni dohodak, u PDV, u stezanje kaiša, bez kuće i kućišta, a nema za utjehu niti sat na ruci.' šapće južni vjetar.
Post je objavljen 13.11.2008. u 14:28 sati.