Jugo je palo. Počela je kiša. Sjedim na klupi ne mičem. Nigdje nikoga. Do jučer su tu bili kupaći. Sad sam samo ja zamotana u kabanicu. Neda mi se otvoriti kišobran. Ne znam se razgovarati s prirodom. Znam samo šutjeti. Opća šutnja s tamnim morem i kišom koja pada tiho i uporno ubrzo će probiti tanki sloj odjeće i bit ću mokra, ali meni je svejedno. I na kraju još je toplo. Neobično vrijeme za ovo doba godine.
-Opet antidepresivi!?
Nisam primijetila kad je sjeo do mene na klupu. Mora biti da je moja duša postala preteška kad se sjetio da postojim. Tako su mi rekli: Bog čuje, osjeća, pati s nama. Sa svakim od nas pa makar i ne vjerovali da ga ima. A moji anđeli? Tri moja arhanđela Mihael, Gabrijel i Rafael, zar nisu bili dovoljni pa su dozvali baš Njega.
-Sjećate se..?
-Naravno. Ja ništa ne zaboravljam.
-Nezgodna stvar, kažem. –Mogu vam reći da me upravo plaši ta strašna slika zadnjeg suda kad će se sve znati. Svi o svakome i svemu. Nije li to prevelika okrutnost?
Malo šutnje s obje strane. Ne usuđujem se pogledati ga.
-Ako mislimo na isto, a mislimo ispaštala si dovoljno. Ne prestaješ misliti o tome iako su ti moji predstavnici ovdje na zemlji više puta rekli da je to gotovo. Oprošteno. Ja sam oprostio. I ti moraš sama sebi oprostiti inače ne vjeruješ u mene. Ne vjeruješ u moje milosrđe.
-Istina, kažem. -Tim istim riječima su mi rekli, ali Strašni sud... te trublje i svi ti ljudi... moja majka..?
-Tvoja majka!!? Zašto je ne pustiš? Ti joj ne daš počinuti. To je puno gora stvar nego što mučiš samu sebe. Ti imaš vremena. Ona ga više nema.
Njegov je pas trčkarao ovamo onamo uz more. Lajao je na valove koji su ostali poslije juga i mi smo se oboje zagledali u njega.
-Neobično je..., nisam uspjela reći do kraja.
-Da imam psa.., dovršio je moju misao.., a nije Kerber.
-A nije Kerber, ponovila sam.
-Poslao sam ga tebi, kaže kroz smjeh.
-Lara je, dakle, uistinu Kerber, smijem se i ja.
-Vidiš kako malo treba. Ne smiješ odustajati. Još si potrebna.
-To isto, upravo tako rekla sam svojoj baki kad me pitala koliko će još živjeti.
-Vrlo se dobro sjećam, kaže. –Rekla si joj : Živjet ćeš onoliko koliko budeš potrebna.
-Idem ponovo u vlč. Suca, kažem.
-Znam. Radi sve što ti pomaže. I znaj...Patnici jesu moja vojska, moji pješaci. Ali iziđi konačno iz toga jada i počni se smijati. Sretne duše se smiju. Pripremaju mi mjesto među vama.
-Biti sretan bez obzira..?
-Biti sretan. Svakako. Ostavi mrtvima da pokapaju svoje mrtve. Živi dok možeš i budi sretna.
Zamislila sam se. Kiša je pojačala. Cijedi mi se niz lice u malim potocima. Pokraj mene nema nikoga. Nema ni psa.
Post je objavljen 08.11.2008. u 17:07 sati.