odmak
utorak, 07.10.2008.
Što nam kaže blog?
Što to jest, mislim blog? Co to je, co to je?
Treba li ga ozbiljno shvaćati?
Brza reakcija na događaje u domovinu i svijetu? Svakako!
Uz to više ili manje humora i što više bijesa.
Ne previše točno, ni stručno, ni ozbiljno. Ozbiljno je dosadno i nikoga ne zanima.
Jako puno reality. Vlastiti život. Toliko pubertetski da se nekad prepadnem. Amerika i Oprah. Gluposti, ali otvara čovječicu/ka, čak i liječi.
Evo već na dva bloga, blogerica koje su mi simpatične i drage čitam o razočarenjima, strahovima i tuzi jer su vrijeđane, čak i neugodno napadane iz nekih meni posve nerazumljivih razloga, ali oni koji ih napadaju valjda znaju što rade.
A opet do koje mjere možeš u tim svojim komentarima biti iskren. Meni osobno nije drago slušati pohvale samo da te se hvali. Glupo je. Dosadna su mi takva prijateljstva. Trebalo bi razmjenjivati mišljenja. Čuti i odgovoriti na ono što čuješ.
Ali nikako vrijeđati. Prestala sam ići na takve blogove. Umara. I čemu na kraju vrijeđanje.
Ne smeta mi drugi način razmišljanja. Dapače. Volim ga čuti? Jesam li zato gluplja jer ne mislim isto? I obrnuto?
A zašto sam uopće tu?
A što ja znam?
Valjda sam podjetinjila, ali s druge strane pročitam stvari koje nigdje drugdje nema, a ima i zanimljivih ljudi. I dragih ljudi. Vrlo.
Imam prijatelje u stvarnom svijetu. Dobre, pametne i drage, ali već su u onoj dobi kad čuvaju unučad, ili su raspršeni po svojim otocima, ili su u mirovini pa su zatvoreni u kući pred televizorom, a mnogi su već i pod pločom. Nema ih više, iako ja još uvijek s njima komuniciram.
Kako god internet mi je pred nosom u kući i na poslu. Vrlo brz i dostupan. Svašta vidim i čujem. Odlična razbibriga. Samostalna sam i mogu raditi što me volja. Nikoga ne zakidam. Nemam tu grižnju savjesti, iako raznih drugih duhogrižnja imam. Negdje, na nekom blogu netko je rekao da koketiram sa skromnošću i samozatajnošću ili nekako slično tome, ali nije baš tako.
Ne koketiram. Jednostavno me nije briga što se drugi osjećaju pametnijima i nadmoćnijima. Ili čak što to i jesu. S više znanja itd. Sve je to tako nevažno. Tolika je mala razlika između prvog i posljednjeg i divno je da sam toga svjesna. A nemam ni osjećaja zavisti, dapače. Volim pametne, vrckave, iskričave, brzoreagirajuće, što sve nisam. Našu skasku, zuba i još puno njih da ne nabrajam. Nejasno mi zašto su mi neki ljudi onemogućili komentiranje na njihovom blogu.
Kako god sama nikad ne komentiram aktualno. Ne radim to namjerno. Čovječica sam sa zadrškom, tako nekako. Uzmimo slučaj ove male cure Ivane Hodak. Tužno i pretužno. Jadni roditelji. Možda je samo nezadovoljni muškarac, a možda je i mafijaška priča- što da ja tu kažem. Pišem roman. Krimić sa humorom, ako mi uspije, ali događaji me sustižu. Kao da imam viziju, ali i ne treba biti vizionar. Sve je već rečeno.
Svi su već bili- ta mafijaška priča se ponavlja. Nek' mi nitko ne priča da je u komunizmu nije bilo. Da sam druga mogla bih sad napisati bezbroj imena koji su iz komunizma prenijeli imanja, novac, pozicije, znanja potrebna da trguju oružjem i slično.
O znam ja koješta, ali nisu važni grješnici, važan je grijeh kojeg bi trebalo sprječavati, konačno spriječiti, a ne se igrati vatrogasnih vježbi i pjevajuće revolucije koja traje dok pjesma traje.
Jadna, voljena zemljo!! Makni im te ruke sa lažnog srca, makni ih iz naših života. Ima još ljudi. Bar se nadam.
