odmak
utorak, 14.10.2008.
Klupa
Odmah na početku priče napominjem ovo je čista fikcija. Istinite su samo snimke i boja.
Evo me kraj klupe, ali ne prepoznajem je. Sve su nanovo obojeno plavo.
Možda je bila ova, ali cvjetova više nema. Skoro pa mi se ovako i sviđa. Gledaj ti to Gledaj ti to.
Ide pjesmica:
Mogla sam izabrati onu verziju sa Modugnom , čija jest, ali oni su mi razigraniji.
Čvrsta odluka neću plakati. Ostalo je još malo vremena. Maglovito je, ali daleko je to od one kontinentalne magle. Tu je više izmaglica maglena malo suzice na oko, bilo pa prošla radi zdanja iz kojeg sam upravo izišla.
Jutros naglo i ne baš neočekivano dvoje moje djece puše ( cigarete ) na balkonu na ovim jednako plavo obojenim klupama. Neka urota plavog, pitam se?
-Gdje ćeš, pitaju oni mene?
-Nitko se nije sjetio mog rođendana, kažem-, dok vam nisam napomenula, dodajem..- i zato sad se idem prijaviti u starački dom.
Pipo zloba u mom liku smije se unutar sebe.
-Daj mama.
-Plača li se unaprijed, kaže jedno.
znam da se šali ali...Tatin sin naravno. Da firma ne pati.
Dom za stare i nemoćne osobe.
Tako piše na vratima. Vrata se otvaraju sama. Mlada gospođa za pultom pognute glave nešto čita, piše... ne vidim zapravo u što gleda i što radi. Nema nikoga. Ako me nije vidjela morala me je osjetiti.
Čekam da podigne glavu, neću je smetati. Čekam, čekam, čekam. Sad se već mislim jesam li trebala reći dobar dan... ovako misli da sam nepristojna. -Dobar dan kažem glasno. I stvarno podigne glavu. –Izvolite.
Naravno vi se mladi ne sjećate Čkalje i jedne od serija ( bilo ih je puno) u kojoj su glumili on i Mija Aleksić
U svakom slučaju Čkalja je hodao sa malim jastučićem na koji bi ispred svakog šaltera klekao. Onima koji se šeću po šalterima ne treba objašnjavati zašto.
Svakako nikad ne znaš jel' te iza one male rupice sa dvostrukim okruglim staklom netko čuje ili ne čuje. Saginješ se nad onaj otvor dolje u kojeg guraš dokument, novac ili što već treba. Uvijek se osjećaš bedasto kako god okreneš. Bar ja.
U domu za stare i nemočne osobe čak nema ni stakla. Ogroman pult. Nigdje nikoga osim osobe s druge strane i mene.
Nastojim biti kratka i suvisla.
-Došla sam se raspitati za boravak u ovom domu.
-Tamo dolje niz hodnik treća vrata lijevo je socijalna radnica.
Niz hodnik kucam na treća vrata lijevo.
Ne čujem nikakvo naprijed ili izvolite. Čekam. Pokucam ponovo i uđem.
Dvije ženske osobe, jedna stoji na nogama sa nekim dokumentima u ruci, druga sjedi i gleda u te dokumente.
-Pričekat ću, kažem. Zatvaram vrata i ostajem čekati u hodniku treća vrata s lijeve strane.
Poslije nekog vremena čujem: Uđite. Čovjek mora dobro napeti uši, što i radim. Zeko i potočić. Ja i moje uši.
Obje su službenice, iako se meni činilo da je jedna stranka. Još uvijek razgovaraju.
Konačno dolazim na red.
-Ja bih se prijavila za vaš dom.
-Vi!?
Je li to kompliment?
-Da ja navršila sam godine i u mirovini sam.
Slijedilo je objašnjavanje. Ja bih, naime, apartman i sama. To ne postoji ovdje kod nas, tumaći socijalna radnica. Mi imamo jednokrevetnu ili dvokrevetnu sobu sa čajnom kuhinjom. Još nastavlja govoriti da mogu odustati od jednog obroka, pa se to odbija od cijene.Objašnjena traju. Ugodno smirenim glasom kao da ispred sebe ima osobu u kolicima sa Alzheimerom.
(Svi znaju onaj vic kad baka pita unuka: Kaži mi dušo kako se zove onaj strašni Nijemac koji nam skriva stvari po kući. Unuk kaže: Alzheimer bako, Alzheimer.)
U mojim ušima tutanj. Ništa više ne razumijem. Ponovo ponavljam da bih ja apartman, ali ona me već nestrpljivo ispravlja da oni apartmana nemaju, da ga imaju i spominje neku vukojebinu za koju iz obiteljskih slučajeva znam da je uistinu dom za umiranje- pa opet nešto o obrocima, pa onda dodaje, jer sam pitala za cijenu, sve vam visi na zidu vani na hodniku. Pruža mi papir koje dokumente treba ispuniti i via van.
Čitam te cijene na zidu ako jest i ako nije sa obrokom ili bez ako si sam a hoćeš dvokrevetnu onda je toliko- sve počinje biti komplicirano. Vrti mi se u glavi. Izlazim i spuštam se ispod teniskih terana na Poška. Hvatam zrak, a oči mi se pune suzama.
Do tuda smo dakle došli. Na Zenti zastajem. Tu je počelo. Izvlaćim sjećanja iz dubine mozga. Na ovim sikama baš tamo. Koliko jučer.
sa okusom mora sa okusom soli.
Plivanje, kričanje, ronjenje, skakanje, prve ljubavi i ona konačna ljubav bivši muž koji me onako bezočno o kako jeftino i prozaično ostavio sa vlastitom tajnicom. Nema u meni nikakvih ukrasnih pridjeva i rečenica sa zgodnim obratima u ovoj vrsti proze. Ostavljena sam i točka.
Samo klupa i ja. Blu samo blu.
i
Ora sei rimasta sola, piše li se tako, ali evo pjesmica kad me već tako krenulo.
Dvojica zgodnih ljudi srednjih godina. Znaju li o čemu pjevaju?
A Gospodina ni od korova. Kadgod ga ozbiljno trebaš pravi se Englez.
