odmak, da li zaista samo mjesto stvara duhovnost ili je Indija moguća i ovdje?
Zubovo pitanje, kako je već uobičajeno, dalo mi je misliti.
Tko sam i što sam bez onog dodatnog kamo ću, o kamo ću , pitam se pitam što skoro pa nije u mojoj moći odavno me zanimalo.
Pitanje je koje postavlja cijelo čovječanstvo, na neki način je alibi za počinjeno.
Jer smo nesavršeni. Tu smo drugo ne znamo.
Vladaju li nama nagoni, razum, okolina, ulica, prijatelji, zakoni, kazne, roditelji, nogometni klub, manekeni, pjevaći lakih i inih nota, posao, djeca, novac, slava, moć? Javno mnijenje?
Bog ili partija ( danas stranka) ili blog napr?
Duhovnost što je to?
Liberov enciklopedijski rječnik za duhovnost kaže - je svojstvo onog što je duhovno, a za sam duh kaže da je svijest, moć ili sposobnost da se misli i spoznaje itd itd.
Tijelo imamo, bar mislim. Moje mi se sve manje sviđa, ali tijelo ovaj put nije predmet razmišljanja. Pitanje je što je duh i duhovnost? Čovjek, u ovom slučaju žena sa više smisla za humor napravila bi humoresku, ali ja sam smrtno ozbiljno čeljade kojeg progoni strah od ognja paklenskog pa ću pokušati, upravo na taj smrtno kičasti način objasniti kako se ta duhovnost meni dogodila i jeli mi važno mjesto gdje se s njom susrećem ili nije.
Govorim, da bude jasno, o duhovnosti, ne o duhu. Naime, moj se duh skrio u nekom zaboravljenom kutku tijela s kojim nikad nisam posve vladala ni bila zadovoljna, ali ponavljam se...
Lomili su me. Okolnosti. Majka naročito. Ta me priča odnos sa mojom majkom čeka, iako ga dotičem u svakom romanu kojeg sam napisala i u svakom danu kojeg sam živjela i živim. Progoni me i muči iako je moja majka, željezna ledi, kraljica majka itd mrtva već dobar broj godina, preko desetljeća. Srećem je u snu i na javi. Upozorava, prijeti, korigira i ne voli me ovakvu kakva jesam pa na kraju ne volim ni ja samu sebe. A kad ne voliš sebe ne možeš voljeti ni drugoga i tako je krug zatvoren.
Živim imitaciju života.
Žive je i drugi, ali ja sam je vrlo svjesna.
I sad se pitam kako me to zubovo pitanje o mjestu duhovnosti dovelo do gospođe mrtve majke?
Duh i duhovnost je kod mene zatvoren u onaj čarobni krug, mistični krug okružen vatrom i raznim sumnjivim simbolima, a unutar kruga u vječnoj borbi stoji moje tijelo i duh i tijelo i duh moje majke.
Jedna njena uzrečica, koja mi je upravo željeznom rukom usječena u veliki i mali mozak bila je: “Kad bi me pitali koga najviše volim, govorila je, bilo bi to ovim redom: - Oca, djecu, majku, muža... ali prije od svih na vrhu jest i ostaje Bog.“
Obratite pozornost na raspored.
Na prvom mjestu Bog pa otac. Bog otac ili Otac Bog!!!
Dok su sa mnom vladali nagoni, a ni danas ih se nisam oslobodila držala sam Boga i majku iz onog paklenog kruga zacementirane u najudaljenijem krilu zamka. Dozivanje , upozorenja sam čula. Progonili su me, zatvarala sam uši, uvjeravala se da ne postoje. Ja, pa ja, moje tijelo, moja zadovoljstva, moj način života ... sve je to bilo važnije od podignutih prijetećih prstiju njih dvoje- dvije najmoćnije sile svijeta udružene u likovima moje majke i Boga koga sam na kraju izabrala da se s njim borim, savjetujem, plačem mu na ramenu, uvjeravam ga u ovo i ono, a on mi rijetko odgovara. Skoro nikad, iako, u nekim trenucima, na nekim mjestima ...
... evo konačnog odgovora dragom zubu , na nekim mjestima u svijetu i kod nas- piramida sunca i mjeseca u Mexiku, ova Norveška priča, u Indiji je bio nekakav novosagrađeni ogroman prostor, nešto kao molitveni prostor za sve ljude svijeta- čula se tišina, kod nas Blace na Braču, Visovac, vrijeme u uvalama na brodu kad nema baš nikoga, neka glazba, neki ljudi, neke knjige i filmovi. Ona moja cvjetna klupa, osamljenosti, pa čak i vas nekolicina sa bloga dovedu me Njemu u takvu blizinu da mi se čini dodirnula sam onaj prst i nešto struji (a ne radi se o elektr. energiji, ni sili teže, ni magnetizmu nisu ni kvarkovi, ništa materijalno – ne mogu odoliti) nešto je što bi se moglo nazvati duhovnost. Duh.
LJUBAV!
Ljubav za mene ovakvu kakva jesam. Dosadna, nezanimljiva, s totalno promašenim interesima i još koječim što se mnogima ne sviđa.
Samo me voli moj Bože. Samo me pusti da se naslonim na tvoju dobrotu. Kad tad. Reci mi, kad je to već moja majka propustila učiniti, da me voliš baš ovakvu kakva jesam.
Rijetka su mjesta da za ovakvu vrst duhovnosti, a evo izgleda da i Blog jest.
Zadovoljan umnjače?
Post je objavljen 04.10.2008. u 11:21 sati.