subota, 04.10.2008.
Odgovor čovjeku s kojim se nikad neću sresti, ali je li to uopče važno.
odmak, da li zaista samo mjesto stvara duhovnost ili je Indija moguća i ovdje?
Zubovo pitanje, kako je već uobičajeno, dalo mi je misliti.
Tko sam i što sam bez onog dodatnog kamo ću, o kamo ću , pitam se pitam što skoro pa nije u mojoj moći odavno me zanimalo.
Pitanje je koje postavlja cijelo čovječanstvo, na neki način je alibi za počinjeno.
Jer smo nesavršeni. Tu smo drugo ne znamo.
Vladaju li nama nagoni, razum, okolina, ulica, prijatelji, zakoni, kazne, roditelji, nogometni klub, manekeni, pjevaći lakih i inih nota, posao, djeca, novac, slava, moć? Javno mnijenje?
Bog ili partija ( danas stranka) ili blog napr?
Duhovnost što je to?
Liberov enciklopedijski rječnik za duhovnost kaže - je svojstvo onog što je duhovno, a za sam duh kaže da je svijest, moć ili sposobnost da se misli i spoznaje itd itd.
Tijelo imamo, bar mislim. Moje mi se sve manje sviđa, ali tijelo ovaj put nije predmet razmišljanja. Pitanje je što je duh i duhovnost? Čovjek, u ovom slučaju žena sa više smisla za humor napravila bi humoresku, ali ja sam smrtno ozbiljno čeljade kojeg progoni strah od ognja paklenskog pa ću pokušati, upravo na taj smrtno kičasti način objasniti kako se ta duhovnost meni dogodila i jeli mi važno mjesto gdje se s njom susrećem ili nije.
Govorim, da bude jasno, o duhovnosti, ne o duhu. Naime, moj se duh skrio u nekom zaboravljenom kutku tijela s kojim nikad nisam posve vladala ni bila zadovoljna, ali ponavljam se...
Lomili su me. Okolnosti. Majka naročito. Ta me priča odnos sa mojom majkom čeka, iako ga dotičem u svakom romanu kojeg sam napisala i u svakom danu kojeg sam živjela i živim. Progoni me i muči iako je moja majka, željezna ledi, kraljica majka itd mrtva već dobar broj godina, preko desetljeća. Srećem je u snu i na javi. Upozorava, prijeti, korigira i ne voli me ovakvu kakva jesam pa na kraju ne volim ni ja samu sebe. A kad ne voliš sebe ne možeš voljeti ni drugoga i tako je krug zatvoren.
Živim imitaciju života.
Žive je i drugi, ali ja sam je vrlo svjesna.
I sad se pitam kako me to zubovo pitanje o mjestu duhovnosti dovelo do gospođe mrtve majke?
Duh i duhovnost je kod mene zatvoren u onaj čarobni krug, mistični krug okružen vatrom i raznim sumnjivim simbolima, a unutar kruga u vječnoj borbi stoji moje tijelo i duh i tijelo i duh moje majke.
Jedna njena uzrečica, koja mi je upravo željeznom rukom usječena u veliki i mali mozak bila je: “Kad bi me pitali koga najviše volim, govorila je, bilo bi to ovim redom: - Oca, djecu, majku, muža... ali prije od svih na vrhu jest i ostaje Bog.“
Obratite pozornost na raspored.
Na prvom mjestu Bog pa otac. Bog otac ili Otac Bog!!!
Dok su sa mnom vladali nagoni, a ni danas ih se nisam oslobodila držala sam Boga i majku iz onog paklenog kruga zacementirane u najudaljenijem krilu zamka. Dozivanje , upozorenja sam čula. Progonili su me, zatvarala sam uši, uvjeravala se da ne postoje. Ja, pa ja, moje tijelo, moja zadovoljstva, moj način života ... sve je to bilo važnije od podignutih prijetećih prstiju njih dvoje- dvije najmoćnije sile svijeta udružene u likovima moje majke i Boga koga sam na kraju izabrala da se s njim borim, savjetujem, plačem mu na ramenu, uvjeravam ga u ovo i ono, a on mi rijetko odgovara. Skoro nikad, iako, u nekim trenucima, na nekim mjestima ...
... evo konačnog odgovora dragom zubu , na nekim mjestima u svijetu i kod nas- piramida sunca i mjeseca u Mexiku, ova Norveška priča, u Indiji je bio nekakav novosagrađeni ogroman prostor, nešto kao molitveni prostor za sve ljude svijeta- čula se tišina, kod nas Blace na Braču, Visovac, vrijeme u uvalama na brodu kad nema baš nikoga, neka glazba, neki ljudi, neke knjige i filmovi. Ona moja cvjetna klupa, osamljenosti, pa čak i vas nekolicina sa bloga dovedu me Njemu u takvu blizinu da mi se čini dodirnula sam onaj prst i nešto struji (a ne radi se o elektr. energiji, ni sili teže, ni magnetizmu nisu ni kvarkovi, ništa materijalno – ne mogu odoliti) nešto je što bi se moglo nazvati duhovnost. Duh.
LJUBAV!
Ljubav za mene ovakvu kakva jesam. Dosadna, nezanimljiva, s totalno promašenim interesima i još koječim što se mnogima ne sviđa.
Samo me voli moj Bože. Samo me pusti da se naslonim na tvoju dobrotu. Kad tad. Reci mi, kad je to već moja majka propustila učiniti, da me voliš baš ovakvu kakva jesam.
Rijetka su mjesta da za ovakvu vrst duhovnosti, a evo izgleda da i Blog jest.
Zadovoljan umnjače?
04.10.2008. u 11:21 •
12 Komentara •
Print •
#
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
