Marketing
Jesen u meni - U Splitu je nešto drugo.
Ovako je to izgledalo u Splitu:
'Ona koja piše' (podsjeća jasno na 'Bika koji sjedi', morat ću pogledati što se s Bikom dogodilo da znam što mogu očekivati), imala je sinoć večeru za prijatelje.
Uglavnom ne znam, i nekako ne volim kuhati. Zaboravim se pa mi više manje sve zagara... da ne tumačim previše draže mi je kad to netko drugi radi. A vrlo dobro to radi Sveznalica naročito ako je u blizini i Stevan. Dobro, dobro vidim već što će mnogi pomisliti i bit će u pravu. Istina je, Stevan dolazi s one strane granice i često bude vrlo nezgodno na tim večerama jer hoćeš nećeš većina su ipak Horvati pa koji put u početku sa skanjivanjem, a Bog i bogme kad se malo više popije i bez skanjivanja poteku tako neki razgovori koji mogu vrijeđati ove i one, a 'ona koja piše' često gladi po ruci, ramenu i nekad po licu Stevana koji je na svaki način zakinut u tim društvima. Iz dvojakih razloga.
Ne zna se gdje mu je gore u vlastitoj domovini ili u našoj domovini u koju je doselio radi svoje velike ljubavi Sveznalice. O, šetali su oni po svijetu. Nije da nisu. Dok su mogli. Sad su pomalo sušne godine. Živi se od mirovina, a one su u obje zemlje tanke.
Kako god 'ona koja piše' voli Sveznalicu, ponovit ću prijatelja iz djetinjstva, pa je tako zavolila i Stevana. Fine su to duše. Obojica. I diskretni su. Već sam o tome pisala. Dvojica starije gospode. Načitana, puna znanja. Gruba je priča što Sveznalica u posljednje vrijeme pije. To postaje problem njemu, a posebno Stevanu, ali i njoj. Oduvijek nervozan, ubojitih rečenica, sarkastičan postao je još gori. Ne kontrolira se. 'Onoj koja piše' ne smeta, ali oni koji ga slabije poznaju odu uvrijeđeni i ne pojavljuju se više. A 'ona koja piše', voli društvo. Njen je salon poznat.
Kako god Sveznalica je dva dana kuhao (pozvan je zub na tu večeru-rekao je doći maskiran u šeširić). To su delicije. Ponovit ću meni: Sarma (nisu arambašići), ali nije kako je zub želio u vinovom lišću. Sveznalica kaže da je ono, to vinovo lišće, već pomalo otvrdnulo. Suho meso i kobasice domaće. Potom pašticada sa njokima. Njoke sam radi, a pašticada neki poseban recept sa suhim šljivama- topi se u ustima cijela ta priča. Nitko ne stavlja parmezan preko svega da se ne izgubi okus osnovnog jela. I još grdobina lešo sa ribljom juhom. Maslinovo ulje vrhunsko. Imali smo i komišku pogaču. (Pazite viška i komiška nisu jedna te ista stvar. Tu postoji ono tipično natjecanje i jalnost između ta dva mjesta. Nekako kako je sad nama splićanima Zagreb, a prije nam je svima bio Beograd. Vidite kako je teško dugo živjeti i imati slonovsko i ino pamćenje.)
Netko je rekao a mi jedemo picu umjesto da nam je brand komiška pogača. Naravno bilo je tu salate i raznih vina neću reći kojih jer mi idu na nerve noviji poznavaoci vina i vrlo značajnih uvjeravanja koje vino ide uz određenu vrst jela. 'Ona koja piše', crveni od svakog bijelog vina i zato pije crno i gotovo. Uz svako jelo ona pije crno vino (šutim koje) što god vi misli o tome.
Ništa ne ide jedno s drugim, ali ima nas dosta i svatko sam bira svoje jelo.
A na kraju i štrudel od jabuka na art K und K monarhije sa bademima itd- bomba od kalorija ali svi smo jeli.
A razgovori!?
Ne zaboravimo tu je par purgera. Ono!! Ne bilo kojih. Očekujemo taze ( pustimo. ne gunđajte na izraze, gunđajte na svjetonazor.) vijesti iz metropole.
Mafija boys priče.
Ali 'ona koja piše' je umorna. Više me ništa ne zanima, zapravo sve mi je jasno. Vatrogasci u liku policajaca u uniforma ili bez šeću da ih svi vide, a oni koji su jamili su jamili.
Sjede iza zidina svojih kuća. Kupaju se u bazenima s morskom vodom i fučka im se živo.
Nema ništa nova pod kapom nebeskom. Sve je to već u Bibliji rečeno, pa su nas stizali razni potopi, Sodome i Gomore, ratovi i druge prirodne i neprirodne katastrofe od kad je god Bog stvorio čovjeka, koji gordo zvuči, ali kaj je to (čovjek) rekao bi Bandić nomen ist omen, već su stari latini rekli.
A ja vam šaljem svoju nujnu pjesmu za dobro jutro.
Post je objavljen 26.10.2008. u 21:21 sati.