odmak

petak, 29.02.2008.

Kenija

Čovjek, dapače čovječica bi trebao/la biti crn/a, roditi se u Africi kako bi iznutra osjetio kakav je zapravo to život.
Naime, vjerujem da nas mjesto i genetika na neki način određuje. Da se odmah razumijemo ne mislim da smo zato jer smo rođeni tu gdje jesmo bolji ili gori, ali na neki način se razlikujemo. Drugačije smo kulture, svjetonazora, vjere. Hranimo se drugačije, a kako je čovjek kratkog vjeka vrlo teško i sporo se privikava na nešto drugo. Plaši se drugačijeg, ne osjeća se siguran i brani se. Netko više netko manje. Ovisno o otvorenosti prema drugačijem, a ta otvorenost ide, po meni, s uvjerenjem da on/a sam/a nije najvažnije biće na svijetu, posebna, u svemu nadmočnija od drugih.
A s druge strane u borbi za život, a to jest neprekidna borba- u potrebi da se održimo na površini psihički i fizički, nalazimo se neprekidno u nekakvim natječajima. U obitelji, školi, društvu, u ljubavi, s djecom, u zajednici, crkvi, na poslu, među narodima, bijelim, crnim, žutim crvenim. U borbi s prirodom i svim njenim močnim pomoćnicima od mora, oceana, rijeka, poplava, bujica, snjega, leda, uragana, tsunijama itd itd. I životinjama.
Kako god ljudi će možda preživjeti. Možda nas ovo malo pameti ipak navede na neki opstanak i političku koreknost.

Political correctness!!

Časopis Zarez broj 200

Srećko Horvat

……Teza “političke korektnosti” počiva na tome da neke etničke, kulturne ili seksualne kategorije (na primjer: crnac, gospođica, bogalj) odražavaju određeni nazor na svijet koji je povezan s negativnim vrijednostima. Umjesto toga trebali bi se iznaći drugi “politički korektni” izrazi, s ciljem da diskriminirajući pojmovi i tome sukladna jezična upotreba nestanu. Još važnije: da paralelno s time i iz mišljenja samog nestanu takve kategorije..
………….
Dopisivanje znakova muškog ili ženskog roda (la, o, ka itd.), baš kao i korištenje termina poput “Afroamerikanac” ili “homoseksualac”, stvara jedan newspeak koji – ukoliko taj termin nije pregrub – dovodi do jedne tiranije političke korektnosti.3 Kao što je pokazao Orwell u svojoj 1984., “novogovor” je karakteristika totalitarističkih sustava da stare riječi posve zamijene novima. U diskursu ljudskih prava to bi se moglo nazvati “pozitivnom diskriminacijom”. Slučaj kada se iz želje da se dokrajči diskriminacija, slučajno ili namjerno, stvori nova.
Primjer toga imamo odnedavno po izlozima zagrebačkih butika u kojima mjestimično u društvu bijelih lutaka za dječju odjeću možemo pronaći i pokoje dijete-crnca. Pozitivna diskriminacija sastoji se u tome da se – unatoč pretpostavci da je vlasnik dućana samo htio prenijeti poruku ? la “moja je roba za sve rase” i da time nije mislio ništa loše – velika većina prolaznika doslovce zgrozi ili nasmije maloj crnoj lutki i da upravo jednim na rasizam nesmjerajućim postupkom činjenica rase postaje vidljiva. To je neka vrsta neokolonijalnog, odnosno postkolonijalnog diskursa, koji unatoč svom “humanističkom” htijenju ima iste učinke kao i onaj kolonijalni.
U ekranizaciji poznata Forsterova romana Put u Indiju (David Lean, 1984) vidimo kako su Indijci od engleskih kolonizatora doslovce pretvoreni u majmune. Englezi su naprosto importirali svoj način života (sagradili čak i četvrti koje su identične onima u Londonu), a starosjedioci su pretvoreni u sluge. Čim u uvodnoj sceni filma Adela Quested u pratnji svoje buduće svekrve, gospođe Moore, vlakom dolazi na stanicu, nailazimo na organizirani odbor za doček, a Indijci imaju ulogu orkestra ili posluge za svog kolonizatora. Slične scene vidimo u dnevnim proslavama Engleza, pa tridesetak klaunovski, crveno i šareno odjevenih Indijaca svakodnevno po tri-četiri puta svira englesku himnu.
Za razliku od kolonijalizma prošlosti danas više ne postoji toliko manifestna razlika gospodar-rob. Premda lutka-crnac – vjerojatno zbog teže nabave takvih artikala – stoji u odnosu 1/7 spram bijelih lutaka, ona je na neki perfidan i paradoksalan način jednaka njima: svi oni zapravo prodaju proizvod, nebitno koje su boje kože. Jednako tako i u današnjem multikulturalnom svijetu sve naizgled vrvi od jednakosti i suživota najraznovrsnijih kultura, no da nije baš tako pokazali su – među brojnim drugim događajima – listopadski nemiri 2005. godine u Parizu kada su neintegrirane nacionalne i vjerske manjine tražile jednaka prava kao i ostali građani Francuske. Međutim, osim što ukazuje na probleme integracije, smisao i besmisao nasilja i radikalne lomove unutar unutarnje i vanjske politike Europske Unije, pobuna u Francuskoj predstavlja i nesvjesni zahtjev za identitetom. Ono za što se borila mladež iz predgrađa jest težnja za priznanjem: “mi smo drugačiji, priznajte nas kao takve”; ali oni su se ujedno borili i za pravo na identifikaciju: “...a kad nas priznate, onda želimo biti poput vas – imati vaše fakultete, vaš posao itd.”....

---- završen citat.

Toliko o ljudima (isplati se pročitati cijeli članak- ima tu zanimljivosti)

Ali što je s prirodom?

Što je sa životinjama?

U Keniji bi se moglo govoriti o svemu. Moj je dojam da smo ( govorim mi jer se ubrajam u bijelu rasu) pokušali nametnuti svoj način života i još uvijek 'netko' po svoj prilici iz sebičnih razloga izaziva nemire i pokušava se doćepati nećeg ne mareći za žrtve.

Ljudi se možda i snađu ali jadne životinje… Nemaju zapravo nikakve šanse.









A ovaj dječak!? Tužne pametne oči.
Što može oćekivati od života? Čovjeka zaboli srce kad pomisli koliko su im šanse male i loše.




Negdje u pozadini se vidi selo u kojem živi. Zapravo je to u krug izgrađen određeni broj kuća- građevinski materijal je životinjska balega i blato. Kuće uglavnom grade žene. Cijelo selo je ograđeno dračom. Pred mrak u krug se utjera stoka, osim tek rođene mladunčadi koja živi s ljudima u tim kućicama. Zatim se ulaz zatvara (opet dračom) Tako se brane od životinja, a vjerojatno i drugih ljudi, iako mi si svi skupa djelovali miroljubivo. Vodili su nas u neko 'ogledno selo' ratnici su nam plesali izvan sela, a žene unutra .
Sličilo je na one isforsirane dobrodošlice raznim svjetskim močnicima samo u puno manjoj mjeri.
Loše sam se osjećala. rado bih to sve vidjela iznutra. U nekim samostalnim lutanjima kuglom zemaljskom, ali tko će dati vremena i novaca...

No priroda je čudesna i te slobodne životinje. Nezamislivo. Prošetala sam po raznim zološkim vrtovima ( napr. Singapur- neka vrst slobode za životinje. Isto impresivno, ali ipak postoji neka ograda), ali ovo je posebno. Mi smo ljudi zapravo u kavezima-đipovima. A kad pomisliš da ima krivolova i da se te veličanstvene životinje ubijaju iz vica ili radi nećeg drugog zastidiš se ljudske rase.

ponedjeljak, 25.02.2008.

Kenija

Kenija jesen 2007


Pokušavam staviti slike. Ako budu lijepe nastavit ću. Ali već sam napravila dar mar u izgledu posta. Valjda ću se iskopati.










Masai
Prekrasni su, ali nemoguće siromašni.

U međuvremenu su izbili neredi. Uistinu mi je žao. Moja prijateljica koja radi u Americi za neku vanvladinu udrugu kaže mi da će trebati cijela vječnost iskopati ih iz tog stanja.
Po meni nema tu pravog riješenja osim velikog strpljenja i obrazavanja njihovih ljudi korak po korak i da oni dalje također uče ponovo vrlo polagano, kroz svoje običaje, odrasle i djecu.

petak, 22.02.2008.

'Život drugih'

Upravo pogledala njemački film: ‘Život drugih’. (topla preporuka) Redatelj: Florian Henckel von Donnersmarck

Ruke mi se tresu. Blijeda sam. Loše mi je. Srce mi doslovno drhti. I sad ovakav sladunjavi opis mog vrlo dubokog uznemirenja traži određeno objašnjenje.

Film me podsjetio na moje dvije preokupacije s kojima cijeli život vodim vanjske i unutarnje bitke, a mogle bi se svesti na dva naslova:

1. Osjećaj krivnje. Moj vlastiti, koji me nikad ne napušta i uvijek imam vrlo dobar razlog da ga, kad ga i uspijem zaboraviti, ponovo iskopam.

2 I, po meni, genijalnu rečenicu Helmuta Kohla: Milost kasnog rođenja.


Ne znam s čim od ova dva naslova prvo početi. Tren mi se čini s prvim, a onda opet s drugim, ali ako dobro promislim oba se isprepliću iako bi svaki tražio poseban post pokušat ću ih sažeti.

Starije generacije oba će naslova odmah podsjetiti na holokaust. Iz razloga židovskog osjećaja krivnje ( onih koji su preživjeli holokaust, a mnogi nisu), a potom i Kohlova rečenica koja implicira da su kasnim rođenjem mlađe generacije oslobođene sjećanja na počinjene zločine.
Ali i u mojim razmišljanjima to nije bez podloge.
Židovska povijest, pisci ili da započnem sa Biblijom- Starim Zavjetom ( I Novim, naravno ipak sam ja jedno kršćansko biće) je na neki način moja opsesija. U jednom trenu mog života počela sam povijest Židova uistinu dobro proučavati. Zanimalo me zbog čega se već tisučljećima progoni narod koji prvi u povijesti čovječanstva vjeruje u jednog jedinog Boga i usprkos svemu, iako u Njegovo ime teško ispašta, cijeli svoj život živi posvećen tom istom Bogu.
Istjerani iz domovine Židovi su donedavno lutali svijetom proganjani i obespravljeni sve do monstruoznog pokušaja njihovog konačnog uništenja za vrijeme nacionalsocijalizma.
Na tlu Europe!! U dvadesetom stoljeću!! Koliko jučer.

I sad zašto ovoliki uvod?
Najprije moj iracionalni, jer ga drugačije ne mogu nazvati, osjećaj da je ( rođena sam za vrijeme drugog svijetskog rata) neka izmućena židovska duša iz koncentracionog logora tražeći spas ušla u moje tek rođeno tijelo. (Nadam se da ovim ne vrijeđam nikoga.)

Zašto je kod mene tako jaki osjećaj krivnje!?
Je li mi nametnut odgojom?
-Nije kaže mi prijatelj- psiholog. To je u tebi dublje od odgoja. Imaš gen krivnje.

Ruga li mi se? Ili postoji naučni dokaz gena osjećaja krivnje?

-Ti se, kaže on meni, u svakom osjećaš krivom. Zamisli to kao tortu. Režeš je na kriške i sve su te kriške slatke i vrlo vedre, ali onda neki posve mali tanušni komadić torte iz koje se može naslutiti određena tvoja krivica i oho kažeš ti to je to i za tren od cijele torte izgubi se sve ono lijepo i ti potoneš u osjećaj krivnje i grizodušje slijedom toga.

U svakom slučaju moje je korisničko ime apatrida a značilo bi, svatko to zna, ona koja nema domovinu. (A svatko tko me poznaje zna da ovu Domovinu, bez zadrške, volim.)
Ovo odmak je samo moja želja i trud da stvari promatram iz vrlo velike daljine- slobode, mira, neuzrujavanja, bez vezanosti – udaljena od svega i svaćega- ništa i nitko sam. Nemam ni mamu ni tatu, baku, djeda, šukunbake i djedove, nemam domovine, ništa se ne sjećam. Ništa ne pamtim.

Možda je u meni duša neke Židovke, ali jednako patim i s patnjama Palestine. Leszek Kolakowski, filozof, Poljak izbjegao na zapad i čini mi se predavao komunizam ili tako nekako, davno sam čitala njegovu ‚knjižicu’ u kojoj za šankom raspravljaju Bog i vrag itd itd… ne sjećam se više dobro, ali znam da se pitao: Bog je izabrao Židove. Oni su njegov izabrani narod, ali što na to kažu Arapi?

Patim i zbog onih nesretnika iz Word Trade Centra. (dvije godine prije rušenja popela sam se na jedan od Twin Towersa)
Patim i zbog Vijetnama i Iraka. Žao mi je Albance. Pamtim, kako je bilo nama kad su s nama vladali Srbi, ali pokušavam ih i razumijeti. (Neću ulaziti u to koliko su sami krivi i koliko im je kao i nama nakon drugog svjetskog rata potrebna katarza.) To je nekad bilo srce njihove domovine.
Eto kako u meni nastaju i žive proturječja.

Nikako da se odredim.
Ja sam Kaspar Hauser. Moja su pitanja dječja, naivna. Čuđenje sam u svijetu. I to me dovodi do onog blažene Kohlove misli.

Dovodi me do ‚Milosti kasnog rođenja’.

Pitam se pitam da sam, nekom milošću, rođena na današnji dan pred deset godina. Što bih rekla naprimjer da sam se rodila nekim čudom pred deset godina nekoj mami i tati, a koji nisu moji mama i tata, nekim roditeljima iz Huxleyeva ‚Otoka’
„O čemu vi to govorite mama i tata? Kakve ratove spominjete. Mene vam to apsolutno ništa ne zanima. Ne vidim zašto se ljutite jer su vam ubili roditelje i djecu. Ne razumijem što je nacionalsocializam. Ne znam što je holokaust. Ne znam što je komunizam i lijepo mi se fučka za sve to.

I lijepo bih skok na skok veselo i vedro odskakutala na englesku travicu i s muškićima igrali engleski nogomet i pokisla bih (u Engleskoj, poznato je, uvijek pada kiša) i onda bi došla kući i ‚mama i tata’ bi me uronilu u toplu pjenušavu vodu, okupali me, jela bih, oprala zube (jako važno), bila bih smještena u krevet i spavala bih snom pravednika. Pravila bih se Englez i ništa me ne bi bilo briga za malu djecu: Iraka, Afganistana, Čečenije, Bosne, Afrike itd itd.

Ali rođena sam davnih godina s nekom tuđom izmućenom dušom u sad već vrlo starom tijelu imam gen osjećaja krivnje i nemam ‚milosti kasnog rođenja’.

utorak, 19.02.2008.

Šeširić uzdignutog oboda 3

Nekoliko dana kasnije Jelena ga je nazvala.
-Znam još nešto, rekla. – Znam gdje su ga našli i kako. Znam i u kom stanju.
Nije ga iznenadilo. Znao je da održava bolničke veze.
Našli su se na kratkom ručku.
-Kako vidim razgovarala si s dr. Lovrićem.
-Susreli smo se…
-Jelena..!
-O. k., o. k, rekla je. –Jesmo se slučajno susreli, ali onda sam ga zamolila za razgovor.
-Prije nego je itko iz policije s tobom razgovarao!?
-Pa dobro.., oklijevala je, - nadam se da me nećeš izdati. Radi kolege. Gledaj taj je slučaj podigao prašinu. Vidiš da po žutoj i onoj drugoj štampi…
-Tisku …
-Da, dobro, tisku ne prestaju pisati. Uostalom ni žene nisu bilo tko. Ksenija Dugava ima tu agenciju za modele… ili već kako se kaže. Njena starija kćer ima uspjeh i vani. Gledaj, kad smo već kod Tare … Dugava joj je dao prezime, mislim posvojio ju je… čini mi se.
-Napravio je to odmah. Sjećam se bila je stara svega tri, četiri godine, tako nekako… Ksenija nije bila u braku. Da, da tako je to. Ne znam tko je Tarin otac. Nije me ni zanimalo. Je li važno? Ne vidim da bi trebalo imati veze s Dugavinom smrću.
-Razgovaramo, rekla je Jelena.
-Ali, ti mi nešto hoćeš reći?
-Ne znam, ne znam… Po tim našim ženskim susretima. Na tenisu… u kafiću.. Nešto se neobično događalo s Tarinom karijerom… uopće taj izraz karijera kod tako mlade djevojke… Ali, dobro to je valjda tako u toj branši. U svakom slučaju uspjeh preko noći, a onda godinu dana stanke. Kao da je nestala. U tim krugovima nedoumica i pitanja… Tračevi.., koje ponekad treba slušati. Pogotovu sad, kad se dogodilo što se dogodilo.
-Razgovarat ćemo sutra, rekao je.
-Ne zanima te.
-Zanima me, ali… moram natrag.
-Odustali ste od Dugavinog slučaja?
- Ne, ne razumiješ.. sad nemam vremena. Vidimo se sutra.


Jelena je poslijepodne imala tri pacijenta.
Navečer se našla s nekolicinom kolega psihijatara. Imali su običaj svaki prvi utorak u mjesecu zajedno večerati, izmijeniti iskustva, uglavnom razgovarati o svemu i svačemu. Iz tečajeva se ne bi baš sve dalo svladati. Iskustva kolega su nekad bila značajna. Razgovarali su o slučajevima pokušavajući ne spominjati imena, iako grad je bio mali i vrlo često se iz konteksta dalo naslutiti o kome se radi.
Među njima bio je i kolega iz Bolnice na čijim je vratima vidjela izlaziti Mariju Dugavu prvu Ratkovu ženu. Namjerno je sjela uz njega. Čak joj se učinilo da je i on želio sjesti pokraj nje. Malo se nećkala početi sa pitanjima. Čekala je zgodan trenutak, ali on je preduhitrio.
-Čuj morao bih s tobom razgovarati, ali ne ovdje. Možemo li se naći negdje drugdje.
-Može kod mene u ordinaciji, upitala je.
Tren je šutio. Promišljao je.
-Hoćeš da se nađemo negdje na ručku, upitala je?
Odmahnuo je glavom.
-Bit će najbolje da dođeš kod mene u bolnicu, rekao je.
Shvaćala ga je. Tamo se, na svom terenu, osjećao sigurnijim.
Jelena je, nestrpljivo, htjela odmah sutra, ali on nije imao vremena pa su se dogovorili za četvrtak u 11 sati. Morala je otkazati dva pacijenta što nije baš voljela, ali znatiželja je bila prevelika. Slutila je da želi razgovarati baš o Mariji Dugavi., što se na kraju pokazalo točnim.


Sjedili su u njegovoj ordinaciji. Pomislila je, kao i uvijek, kad bi posjećivala bivše kolege u bolnici, kako je pametno napravila što se osamostalila. Tu se kod njih sve urušavalo. Boja se gulila sa zidova. Stolovi rasklimani. Sve skupa otužno. Nitko se tu, najmanje pacijenti, nije mogao osjećati ugodno.
-Gledaj, rekao je, - znam da si sudski vještak, a znam da si u vezi sa… onim iz policije…
-Zove se Lav Bokar, rekla je.
-Lav Bokar, zapamtit ću. Zapravo osjećam se čudno. Možda nema nikakve veze sa slučajem. Mislim to što joj je bivši suprug ubijen, ali opet stvar nije jednostavna… u svakom slučaju nisam pametan. Trebam se s nekim posavjetovati, a ti si mi se učinila najbolji izbor. Uostalom onaj dan kad si se pojavila na vratima, a Marija Dugava je upravo izlazila, sinulo mi je da bi to mogla biti upravo ti. Zbog tebe i tvoje veze s Lavom Bokarom…, nasmijao se. -I tako… Bar ćeš mi znati dati savjet.
Inače ne trebam ti spominjati najveću moguću diskreciju.
-Naravno, rekla je Jelena, ali ako ima veze sa Dugavinom smrću , treba ti biti jasno da ne može ostati posve tajnom.
-Jasno mi je. Zato se i savjetujem s tobom. Iako, vjerujem da nema veze… s njegovom smrću, mislim…
Gledao je neko vrijeme, a onda rekao:
-Marija Dugava dolazi već godinama kod mene na liječenje. Počelo je to prije rastave sa bivšim suprugom… Ispričat ću ti, uostalom, sve ispočetka. Došla je u vrlo lošem stanju. Depresivna. Sama je već počela uzimati lijekove. Neka prijateljica joj je savjetovala apaurin, ali naravno, time nije postigla ništa. U početku mi nije rekla pravi razlog, a kasnije… Dakle njena je sumnja, moram to tako reći, jer mi dokaze ne podastire, dakle njena je sumnja da Ratko Dugava ima incestuozni odnos sa njihovom zajedničkom kćerkom Anđelkom.., a onda neposredno prije Dugavine smrti, sad mi je rekla da se to isto nastavilo sa pokćerkom … čini mi se Tarom, a uvjerena je da se nastavlja i s najmlađom zajedničkom kćerkom iz njegovog trećeg braka.
Isti tren je osjetila mučninu i bol kao da je netko udario šakom u želudac.


-A joj, uskliknuo je Sveznalica. -Samo ti je još to nedostajalo.
-Misliš ne događa se, pa kolikogod svi šutjeli o tome.
-Misliš sad na mene?
Gledao je. Ozbiljan. Povrijeđen. Rijetko su govorili o njegovom homoseksualizmu. Nije bio od ovih novih; glasnih i agresivno govorećih o svom opredjeljenju. Imao je tu dugogodišnju vezu. Tiho, iako se sumnjalo i šuškalo u njihovim krugovima, ali bili su vrlo diskretni. Dvojica starije gospode načitana, obrazovana. Rado viđena u svakom društvu. Obojica su joj bili prijatelji.
-Govorim o tabuima, rekla je.
-Što ti znaš o tome, rekao je. – Što znaš o godinama skrivanja. Još u vrlo ranoj dobi. U obitelji gdje se sumnjalo, a svi su šutjeli…
O majci… o majčinoj patnji… I ocu koji me nije želio vidjeti do svoje smrti. Ni na samrtnoj postelji.
Pozvao je konobara i naručio viski.
-Nemoj.., pokušala ga je spriječiti, ali onda je odustala.
-I gdje je tu komedija, rekao je?
Prekinuo je. Nije htio govoriti o sebi. Ni o alkoholu. Pametan, kakav jest sumnjao je što bi moglo slijediti.


-Ti si to prijavio policiji?
-Čekaj... Pusti me da ispričam po redu. Prvi tren joj nisam vjerovao. Dugo sam bio s nekom skepsom. Taj brak, čini se, od početka nije štimao. Ona se nije slagala sa Anđelkom, svojom kćerkom. Nije se slagala, kažem, sa vlastitom kćerkom. S tim je započelo. Mislim, došla je kod mene zbog toga što nije znala kako uspostaviti kontakt s njom. Kasnije mi je rekla da je već tada sumnjala da se nešto događa.
Znaš i sama kako to izgleda i kako nekad prođu sati i sati razgovora dok se ne počnu otkrivati pravi razlozi dolaska. Uopće je u neku ruku neobično što je potražila pomoć psihijatra. Dolazila je iz istog miljea kao njen suprug. Lijepa, no da i ostale su mu žene lijepe. Ali nekako drugačije. Dječački mršave, gradski tipovi. Marija je lijepa na neki starinski način. Takova je i u sebi. Klasična. Kućni tip žene za razliku od ove dvije. Cijela ju je situacija potpuno uzdrmala. Izgledalo je da će se pustiti apatiji. Vjerojatno bi se tako i dogodilo da nije osjećala odgovornost za Anđelku. A vidiš tu su se dogodili najveći nesporazumi. Upravo između nje i te male.
-Jesi li ikad razgovarao s Anđelkom?
-Jedan, jedini put. Još je bila dijete. Ništa nisam postigao. Nisam ni načeo temu.
-Kako je došla?
-Dogovorili smo se da je dovede na neku vrst pregleda, kao da sam liječnik opće prakse. Nije bilo moguće ništa napraviti. Nikakav pregled. Opirala se. Odmah je počela histerično plakati. Njena me majka upravo na to i upozorila. Imala je probleme sa svakom vrstom liječnika. Nije se dala pregledati čak ni onda kad bi imala temperaturu. U početku je mislila da joj je taj strah ostao nakon bolničkih dana kad je operirala krajnike. Sve dok nije počela sumnjati da se nešto događa.
-I..?
U Jeleni je ključao bijes. Htjela je odmah nazvati Lava. Reći mu što misli o njegovom prijateljstvu s Ratkom Dugavom.
-Što i.., upitao je kolega. -Ako me pitaš što sam poduzeo reći ću ti. Marija Dugava nije htjela, u početku, niti čuti za policiju. Rekao sam joj da je to moja dužnost. Rekao sam joj ako znam za zlostavljanje da ga moram prijaviti. Moraš znati da niti ona, kao pacijentica, nije bila redovita. Kad sam čvrsto odlučio i to joj rekao obavijestiti policiju, naljutila se. Otišla je i mjesecima je nisam vidio. A onda, kad je nanovo došla, ponekad bi rekla da nije sigurna, pa opet da jest. U svakom slučaju sam prijavio. Iako nisam imao njenu privolu. Ali i ja sam tamo imao poznanstvo. Mučilo me. Prijavio sam, da. Želiš li detalje?

Jelena ga je gledala. Nekako je po njegovoj priči slutila što će slijediti.
-Najprije, rekao je, nisu htjeli pokrenuti postupak bez prijave Marije Dugave. Moj poznanik s policije rekao mi je da to nitko neće napraviti. Uostalom već tada je Dugava imao neko mjesto u ovom sustavu. Još je bio ratnik vrijedan poštovanja. Osim svega ojačao je financijski. Bio je netko i nešto. Njegova žena nije djelovala vjerodostojno. Od male se ništa nije moglo saznati.
Zašutio je. Tako su neko vrijeme sjedili u tišini.
-Curicu nitko nije pregledao?
-Nitko. Ja se više nisam miješao. Odvjetnik mi je savjetovao da ne insistiram. I moj prijatelj iz policije mi je savjetovao da stvar pustim… I tako…Eto to je to.
-Što je bilo sa Marijom?
-Da, to je najbolje od svega. Dugava je zatražio rastavu i što misliš tko je dobio dijete. On!? To ti je poznato ili..? Dugavina žena je bila bez sredstava. O slučaju se nije govorilo…Čak ni žuta štampa… I sad Marija Dugava me posjetila u nekoliko navrata. Čudno je to s njom. Optužila ga je svojevremeno, a sad je sve porekla. Proturječila je sama sebi. Mjesec dva prije Dugavine smrti rekla je… optužila ga je, zapravo nije ga optužila, rekla je samo meni da on to nastavlja i dalje. Rekao sam ti. Sa pokćerkom i novom kćerkom. A onda nakon Dugavine smrti došla je reći da se prevarila da ništa od onog što je sa mnom govorila nije istina. Da je bila ljuta na svog bivšeg muža. Sumnjala je da je vara, što se kasnije pokazalo istinitim i tako…
- U što si ti povjerovao?
- Ne znam, ali bio sam sklon vjerovati da je njena sumnja, kad je počela dolaziti, da je njena sumnja bila zapravo na mjestu…
-Zar nisi pomišljao da trebaš ponovo…
-Što? Prijaviti? Recimo da sam pomišljao… ali sad je mrtav, a i ona je sve porekla.
Jelena je sjedila gledajući ga. U pravu je, mislila je. Sad je mrtav.
Moram razgovarati s Lavom, mislila je. Ovo mora znati.

Pisica je nazvala Sveznalicinog prijatelja.
-Čuj, mislim da bi trebalo nešto poduzeti.
Znao je odmah na što misli.
-Pokušavam, rekao je. –Nemoj misliti da ne pokušavam. Ali ti znaš kako je to. Pojavi li se bilo gdje na odjelu za alkoholizam… još jedna stigma… Ako ti imaš neko drugo rješenje…

nedjelja, 17.02.2008.

Šeširić uzdignutog oboda 2

• Ponovit ćemo lekciju ili kako bi se to naški reklo:
• Repetitio est mater studiorum.
• U glavnom gradu premile nam Domovine Zagrebu nađen je mrtav ubijen smrtno Ratko Dugava. Na sprovodu uz obitelj:
Tri žene ; prva Marija ex Dugava s kojom ima kćer Anđelku, zatim druga Mirjana Beograđanka i treća Ksenija, koja je u brak dovela Taru, sad već poznatu svjetsku manekenku, a s kojom ima kćer Srnu. ( Obratiti pozornost na imena. Celebryti daju tako neka izmišljenja imena svojoj djeci, kao i otočani- Prospera, Andaluzija i slično, ali to je tema za neku drugu priču. Mogući doktorat. Pregrist ću jezik asocijacijama).

Pa zatim sestra Srebrenka Marić.
Tu su zatim:
Inspektor Lav Bokar.
Njegov pomočnik Stjepan.

Pa bitna lica iz kriminalnog miljea :

Luka Hrastić
Nenad Bar
I Petar Koloman.
Za njih nikako ne smijemo govoriti iliti pisati zločinačka udruga ili po rvacki organizacija jer im se organizirni kriminal nikako nije dokazao, iako su se ubijali po uzoru na američku i inu mafiju uzduž i popreko rečenog nam glavnog grada sa svezanim kamenim blokom oko nogu bacani na razne trgove i u rijeku Savu.
Tu je još netko, ali ona će se pojaviti u slijedećoj epizodi pa ćemo se njenim likom I djelom naknadno pozabavit.

I naravno još dva vrlo važna lica. Pisica i njen prijatelj Sveznalica.

Svaka sličnost sa postojećim stanjem i ljudima iz realytija je posve namjerna. U to ni trena ne treba sumnjati. Zašto bih se mučila izmišljati kad su mi svi na dohvat ruke.

A evo konačno i slijedeće epizode:



-Koliko si ga dobro poznavao, upitala je mjesec dana kasnije Jelena?
-Pa.., je li za slučaj važno…?
-Mislite li me angažirati?
Lav se nasmijao.
-Zašto misliš da si potrebna?
-Tapkate u mjestu.
Lav se zamislio. Činjenica je da se nisu pomakli.
-Koliko ga dobro poznajem? Ratko Dugava i ja išli smo u istu osmogodišnju školu. Obojica smo ono što bi ti rekla ljudi s ruba grada. Doseljenici iz raznih krajeva Jugoslavije čiji su roditelji s mukom stjecali posao i mjesto. Preživljavali su. Išli smo u isti razred. Ulica, okolne livade i još koječega drugog su bili naš dnevni boravak. Kasnije… moji su odselili, otac je napredovao, ja sam nastavio s gimnazijom i fakultetom.

Ratko Dugava je imao drugačiji životni put. Završio je za automehaničara. Imao je radnju u garaži roditeljske kuće. Dolazio sam kod njega popravljati prva klimava auta. Onda je došao rat. Sreli smo se na bojištu. Bio je ludo neustrašiv. Bilo je tu još koječega. Stvari za koje ga nismo pitali. Bolje reći zatvarali smo oči. Bogatstvo je vrlo brzo počelo rasti. Ženidbe. Zvao me na svako svoje vjenčanje. Pa zatim krštenja djece.

-Vama u policiji nikad oko njega ništa nije bilo sumnjivo?
Lav se nasmijao.
-Kakva korist je od toga što je nama sumnjivo. Zaboravljaš kako radimo. Netko mora poslati prijavu ili se dogodi već nešto, pljačka i konačno kao sad ubojstvo.
-Toliko je toga pisalo po novinama…
-Da, da novine… Čudim ti se. Sad će se, istina, neke stvari moći ispitati. Ali nije na policiji da pokreće procese. Bar ne tih malverzacija… na koje misliš. Oboje mislimo.
-U slučaju smrti Ratka Dugave izgleda nikome nije u interesu istina.
-Zašto tako misliš?
-Pa ne znam… Nedavno sam posjetila kolegu psihijatra iz bolnice. Iz njegove radne sobe izišla je prva Dugavina žena Marija. Glupo sam ga upitala: Tvoj pacijent? Pogledao me je nekako čudno. Na tren sam pomislila da mu nije pravo što sam je vidjela. Kao da se pitao…što ja znam ili kako je znam… Svima je poznato da smo ti i ja u vezi. Ništa nije rekao. Naravno!
-Naravno?! Iako moram priznati da se u posljednje vrijeme mnogi od vas ne drže strogo liječničke tajne.

Nije mu još rekla da je bila na sprovodu. Mislila je da će tamo vidjeti nešto što bi joj moglo pomoći. Nije htio da ide s njim jer je njihov odnos bio na neki način prepreka njenom radu za policiju. Previše je u ovoj zemlji bilo veza, vezica, nepotizma, a on nije htio da mu išta predbacuju.
Oboje su pomislili na svoj prvi susret. Onda kad se opirala otkriti liječničku tajnu.
Jelena je, nekoliko mjeseci prije poznanstva s Lavom, otvorila privatnu psihijatrijsku ordinaciju. Nekoliko se stvari u vrijeme poznanstva dogodilo. Radilo se o ubojstvu roditelja njenog pacijenta koji joj se, usto, agresivno udvarao. Situacija je bila škakljiva. Nije se baš najbolje snalazila sama. Prije toga radila je u bolnici s mnoštvom kolega. Mogla se u svako doba savjetovati i osloniti na njihovu pomoć.

Radilo se o tajkunu, tako su ih nazivali, s kojim se upravo spremala prekinuti terapiju. Bila je uplašena. S pravom. Na kraju se pokazalo da je sam ubio roditelje. Složena situacija u kojoj se našao: novac koji je očito stizao na kriminalan način. Uspon u krugovima moči, novac je otvarao mnoga vrata, majka i otac pijanice. Zato se i liječio. Jelena mu se svidjela. Za pravo reći mislio je da kod svake žene može uspjeti.
Da, da tako su se Lav i ona upoznali. Zbog profesija. Ali onda i zaljubili. I sad, bila je to i profesionalna veza. Postala je sudski vještak. Iz policije su je povremeno pozivali. Radi psihološkog portreta nekog od osumnjičenih. Tako se to zvalo.

-Daj, daj sad si ga pretjerala, rekao je Sveznalica. Moš' si mislit'. Previše gledaš američkih serija: forenzičari i slično. Sve šarena laža. Slušao sam jednom jednog pravog njihovog forenzičara. Nema taj posao blage veze sa serijom.
-A što ima veze. Ako lažu oni mogu i ja. Pa kud bih stigla sa istinom. Upucali bi me kao onu rusku novinarku.


Kako god Jeleni je bilo zanimljivo. I kad nije bila pozvana rado je s Lavom razgovarala o njegovim slučajevima. I on je cijenio njen… instinkt, recimo to tako.
-Kakve to veze ima s Dugavinim ubojstvom, upitao ju je nakon kraće šutnje?
Gledala ga je s ljubavlju. Nikad nije mogla misliti da će joj jedan policajac značiti više nego itko do sada.
-Zanimanje policajac, rekla je. Bila je to nekakva glupava reklama-obavijest koja je privlačila nove mlade ljude u policiju.
Lav je bio više od policajca. Detektiv. Istražitelj. Radio je u krim policiji, kako su skraćeno govorili. Mogao je ići u hijerarhiji i dalje da se upisao u bilo koju stranku. U Hrvatskoj su stvari još tako funkcionirale. Ali nije. Nije bio tip političara. Uostalom volio je posao kojim se bavio.
-Ostaješ li noćas ovdje, upitala je?
Dogovorili su se, na samom početku, da svatko ostane stanovati u svom stanu. Lav je radio u svako doba dana i noći. Htio ju je poštedjeti stresa. Ali i njen je posao zahtijevao punu koncentraciju. Takav je dogovor, na samom početku, govorio o obostranom oprezu. Kasnije bila je neka vrst napete igre. Kao da su svakodnevno otkidali latice margarite pitajući se voli me ne voli me. Igrajući igru povjerenja.
-Ako ćeš mi ispraćati ono što te muči u slučaju Ratka Dugave.
-Je li oporuka pročitana?
Pogledao ju je začuđeno.
-Odakle ti to..? Ne postoji oporuka. Bar je nitko ne spominje.
-Nisu je našli?
-Ne, nema je. Bilo bi malo čudno da je uopće sastavio poruku. Bio je mlad.
-Dovoljno star da umre, rekla je.
-Tko uopće u našim godinama radi oporuku?
-Takvi kao on obavezno bi trebali. Pogledaj koliko žena, djece i sestra, koja je nastavila voditi posao. Carstvo nije palo.
-Kako god, oporuke nema.
-Bila sam na sprovodu.
-Molim?
-Da, da bila sam na sprovodu. Htjela sam ih svih vidjeti. Na okupu. Gledaj, cijela je ta ekipa previše poznata. I tako nemalo sam se iznenadila vidjevši mog kolegu psihijatra. Ako dobro promislim… Vidi i ja imam pacijente među njima. To je danas kao nekakva moda… između ostalog. Ali i potreba. Živi se stresno. Mijenjaju žene. Uopće… vrijednosti…. Uostalom što su vrijednosti? Kojih se to moralnih formi danas uopće držimo. Čuvamo se zakonskih prekršaja… donekle jer i to više nije nešto što čovjeka stavlja u drugu kategoriju. Krađe, razne druge malverzacije to je čak na neki način in. Veći si frajer ako prevariš državu ili već nekog. Na kraju nedodirljivi su svi skupa. Voze bijesna auta, okruženi su misicama i raznim drugim ljepoticama. Ne zaziru ni od ubojstva. I nikome ništa. Nema ti za njih nikakve osude. Ni građanske, u smislu nekog morala ili da se ne mogu naći u određenim društvima. Naprotiv svugdje su dobro došli. A nema ni prave kazne sa strane vas policije…
Lav je odmahnuo glavom.

-Za miloga Boga, uzdahnuo je Sveznalica. I onda se čudiš lošim kritikama. Ponovo moraliziranje da se sve praši.
-Nosi se. Neću te slušati, rekla je Pisica.
-Ali, obećala si komediju.
-Pa što? Obećala i porekla. Ni prva ni posljednja. Lav mi je miljenik. Osoba po mojoj mjeri i hoću mu družicu koja će ga voljeti i slijediti. Pusti me sad. Daj im malo ljubavi. Nježnosti i povjerenja. Nismo li dovoljno osamljeni ti i ja?
Sveznalica je zašutio. Krio se iza crnih naočala.
-Nećeš, valjda plakati, rekla je.
Ništa više nije rekao. Platio je kave digao se i napustio je bez riječi.


-Znam, znam rekao si mi toliko puta da vi ne možete ništa. Ali valjda netko može. Tužilaštvo ili već netko.
-Pada sve na nedostatku…
-Dokaza i svjedoka, nasmijala se Jelena. -Svjedoci umiru kao muhe, dodala je. Ustala se.
-Je si li za malo paškog sira i čašu vina?
-Može.
Tako je znala da će ostati. Nikad nije pio ako je vozio i bio na dužnosti.
Sebi je narezala mladi ovčji sir s malo tanko na kriške isječene rajčice. Prelila sve skupa maslinovim uljem i posula origanom. Svježi origano sa još puno začinskih biljaka dobila je od prijateljice sa Komiže. Cijeli je stan mirisao na: bosiljak, lavandu, ružmarin, kadulju, metvicu, majčinu dušicu, lovor i još neke biljke čija imena nije znala. Voljela je mirise Dalmacije. Nona, majčina majka potjecala je odozdo. Voljela je njenu kuhinju. –U moje doba nije bilo debelih starih ljudi u Dalmaciji, rekla bi nona. -Nije bilo masnoća u našoj hrani, rekla bi i onda počela nabrajati ribu i sve ono drugo što se i Jeleni sve više sviđalo. Bio joj je drag i paški sir, zavidno je promatrala Lava kako ga uživajući, topeći ga u ustima, zastajkujući, jede, ali došla je u dob kad je na masnoću trebalo paziti.
Znala je da neće dugo ostati budni.
Otkada radi privatno započinjala je raditi prema svom ritmu. Pokušavala je ići spavati ranije iako sve u svemu nije spavala dugo. Na sreću i Lav je imao sličan ritam. Zapravo njegovo je radno vrijeme bilo vrlo neuredno. Zvali su ga u svako doba. Zločin nije birao vrijeme.

-Što si mi zapravo htjela reći, upitao je?
Bila je lagano omamljena, pili su Shiraz, australsko vino, nije je, ovaj tren, više zanimala smrt Ratka Dugave. Uvukla mu se u krilo.
-Mmmm, mrmljala je pospano. Ubrzo je zaspala.
Njemu se nekako nije spavalo. Razmišljao je o slučaju. Vjerojatno nikad neće biti riješen, ali nešto će se doznati, a onda sve skupa razvlačiti godinama. Potom izgubiti negdje u nečijim ladicama. Na to mu je sličilo. Ne bi bilo prvi put da se takvo nešto dogodi. Sjedio je još neko vrijeme razmišljajući o smrti prijatelja s ulice, a onda je blago probudio.
-Idemo spavati, šapnuo je ljubeći je po očima i nosu, škakljalo ju je i uvijek nasmijavalo.
Volio je ostati u njenom stanu. Odlagali su vjenčanje, ali u posljednje vrijeme razmišljao je o djeci. Jelena je punila trideset šest godina. Nije bilo kasno, njihove su generacije pokušavale zadržati mladost, ali ipak… Nekoliko su puta razgovarali o braku.
-Jest, rekla bi Jelena, morat ćemo to napraviti ili –Je li baš moramo, pitala bi? Smijala se. Kad je upoznao njene shvatio je zašto se, po njemu, njoj nije žurilo u brak. Dolazili su iz posve različitih sredina. Njegovi strogo katoličko patrijarhalni, grad ih sa svojim kozmopolitizmom nije dotakao. I njeni, intelektualci sa raznim korijenima austrougarske monarhije kod kojih je slabila svaka strogost vjerskog odgoja. Živjeli su bez grčevitosti. Bez prisile. Sve na nekoj slobodnoj volji… neovisni materijalno jedan od drugom, s puno ljubavi… Majka, ginekolog, vrlo rano je upoznala sa svim zamkama seksualnog života. Kako se sačuvati od trudnoće, bolesti i slično. Prisustvovao je za njega neobičnim podukama kod najmlađe, treće, Jelenine sestre. Nije mogao vjerovati svojim ušima. Gledao bi sa strane, kao da je zabavljen nečim drugim. Nije mogao podnijeti toliku količinu otvorenosti. Primijetili su to, pa su mu se rugali. Dobrohotno, ali ipak …
Vjera im se svela na običaj. Božić i Uskrs samo obiteljsko okupljanje. Traženje darova za Uskrs. Gdje ih je mali zeko skrio. Kako je to bilo daleko od njegovog ozbiljnog odgoja. Na kraju mu je njihova igra života odgovarala. Osjećao se relaksiran. Ugodno, neopterećeno. Nije se neprekidno preispitivao kako su ga učili u roditeljskom domu. Imao je četrdeset godina a nekad mu se činilo da ih je preživio dvjesta. Taj nesretni rat. Sva ta nemoguća događanja, tolike muke i smrti, čak i poslije rata. Njegovi novi prijatelji i poznanici iz tog vremena potpuno uništeni. Tolika nesnalaženja. Bez posla. Bez perspektive. Tolika samoubojstva. Taj nesretni PTSP.
Toliko puta je sudrugovima govorio: Zaboravite što se dogodilo. Gotovo je. To više ne postoji. Nije više među njima bilo osjećaja bliskosti. Posebnog drugarstva. Onog nečeg što se može takvim intezitetnom osjetiti samo u posebnim, smrtnim, situacijama. Nalazili su se povremeno, ali već to što su neki od njih radili i snalazili se u novom životu počelo ih je dijeliti.
Ratko Dugava im je pripadao. Jedan od uspješnih, ali bio je njihov. Pomagao im je. Neki su radili za njega. Imao je srca. Bar se tako činilo. Vidio ih je na sprovodu. Grupica onih koji se nisu snašli. Držali su se zajedno. I odvojeno.
Mnogi su se liječili. Razmišljao je koliki su već počinili samoubojstvo.


Pisano na Valentinovo. Ljubavi sa ljubavlju.

utorak, 12.02.2008.

Šeširić uzdignutog oboda 1

Mali uvod: nočas sam gledala reprizu Latinice s naslovom: po prilici o ubojstvu Zorana Đinđića - meni osobno vrlo simpatičnog ljudskog bića.
U svakom slučaju svaki put me zaprepasti elokventnost i vrlo, vrlo dobra komunikacija sa bistrim i razumljivim rečenicama srpskih govornika i mlaka, lagano sumnjajuća, vrlo naivna govorenja hrvatskih sudionika koji su inače vrlo inteligentni, puni znanja i mittel europske kulture ( ni srpski sudionici ovaj put u toj 'europskoj kulturi' nisu zaostajali)

Kako god. Tema se poklapa sa mojim pokušajem pisanja krimi komedije. Pa evo pokušaja.

Radna verzija pod naslovom:


Šeširić uzdignutog oboda


Sve su žene i djeca iz obitelji bile u dubokoj crnini. Srna, trinaestogodišnjakinja, imala je crni šeširić uzdignutog oboda kako je, po nečijem sudu, odgovaralo njenoj dobi. Visoka, duge, plave kose i nebesko plavih velikih očiju, izgledala je neobično samouvjereno. Na neki način, pomislio je inspektor Lav Bokar, jedina je izgledala kao da ne pripada skupu. Nježno malo, mlado, ali visoko stvorenjce privlačila je pozornost. Dijete celebryti-a. Svjesna važnosti. Uvijek se pitao jesu li te mlade cure svjesne da ih se promatra, pa uvijek igraju igru Lolite. Srna je znala. U to je bio siguran.
Ostali?
Dvije starije Tara i Anđelka stajala su udaljene jedna od druge. Ksenija Dugava, Tarina i Srnina majka, treća žena Ratka Dugave čije su mrtvo tijelo u lijesu od hrastovine, upravo spuštali u grobnicu, imala je crni veo i tamne naočale. Više je sličila na jednu od sestara nego na njihovu majku. Pokušavala je uhvatiti Srnu za ruku, ali ona se odmicala. Ksenija je brisala suze koje zapravo nije bilo moguće vidjeti.
-Što li misli, upitao je inspektor Lav Bokar pomoćnika Stjepana?
-Chercher la femme, odgovorio je Stjepan.
Lav ga je upitno pogledao.


Nasmiješen, reći će pisica. Namjera je ove sveznajuće pisice napraviti od ovog krimi tragičnu komediju s hrvatskim imenima što je po sudu mnogih, naprosto, nemoguće.
Komedija još, još… Usto malo gorkog humora ajde de…, ali povrh svega krimić.., a usto tragedija -E mislim da će to teško ići, kaže Sveznalica.
A sad tko je Sveznalica? To je njen prijatelj iz djetinjstva. Druženje uključuje i dobar dio školovanja. Gimnaziju na kraju, ali ih je put oboje odveo u Zagreb na studij pa su se i tamo družili. Svi su joj govorili on je zaljubljen u tebe, ali ona je znala da nije. Ne na način na koji su mislili. Jer, Sveznalica je volio muškarce. U ono vrijeme ( ovo jako podsjeća na Bibliju) nije se glasno govorilo o takvom opredjeljenju. Komunizam je bio puritanski, pa što god tko o tome mislio.
Kako god Sveznalica i rečena pisica, sad već u poznim godinama, sjedili su u…. pili svoj jutarnji kapučino, čitali crnu kroniku i naišli na slučaj Ratka Dugave.
-Ja poznam tipa, rekao je Sveznalica.
-Je li to onaj.., pitala je, nije uspjela izgovoriti ni ime ni događaj po kojem ga je zapamtila on je već klimnuo glavom. Takva je to povezanost bila.
-I ja znam nešto njemu, rekla je. -Čuj napisat ću krimi komediju…tragediju o tom slučaju.
-Nećeš, rekao je?
Nije joj zabranjivao. Bilo je to više retoričko pitanje. S malo nevjerice. Godinama je već uvjeravao da je preozbiljna. Da su joj teme zastarjele. –Rodile su se nove generacije. Drugačije nego mi. To ih ništa više ne zanima, govorio je.
-Vidjet ćeš da hoću. Pokušat ću. Ionako je sve komedija- pa stavit ću se na komediju.
I tako je započela sa sprovodom. Ništa nije trebalo izmišljati. Sve je pisalo u raznim novinama. Prednjačila je žuta štampa. Do detalja. Čak su spomenuli i inspektora. Istina promijenila mu je ime, dodala pomoćnika. Dodala i djevojku, njegovu djevojku psihijatricu. Još neke likove, ali uglavnom se služila crnom kronikom, aferama, aktualnom vlašću i njenim oponentima, oporbom- krasne li riječi, slatkorječive sve dok ne postane vladajuća stranka.
-Živi bili pa vidjeli, sumnjičavac Sveznalica nije joj davao mira. U posljednje je vrijeme pio. Pokušavao je to skriti, ali brane su mu popustile. Tonuo je sve dublje. Njegov prijatelj i P. (skraćenica kojom će se pisica u buduće služiti. Pisica-p i Sveznalica-S. Svojevrsni Post scriptum. Dva starca iz mapet šoa. U onoj loži sa strane. Ali i jedini način da se u ovoj zemljici ostane živ.) bili su nemoćni. Nagovarali su ga na liječenje, ali nije se dao. Istina, bilo je to još u fazi kad drugi nisu primjećivali, ali p. je znala kuda to vodi.

Stjepan, pomoćnik inspektora Lava Bokara, apsolvirao književnost, a onda se prebacio na kriminalistiku. Naginjao je usporedbama iz literature. Podsjećao je na detektive iz austrijskih kriminalističkih serija. S leptir mašnom nagnute nad glumcem-lešom. Nigdje krvi. I pozdravom kolegi : Servus, stari moj. Nešto kao opereta. Ali ovdje je leš uistinu bio mrtav.
-To je pravilo ali i stereotip, a ovdje imamo više žena, rekao je Lav Bokar, razveseljen Stjepanovim uzvikom Scherscer la femme. Promatrao je tugujuću obitelj.
Uistinu same žene.
Na sprovodu su bile sve.
Prva Dugavina žena Marija, Anđelkina majka, stajala je diskretno iza kćerke. Druga po redu Mirjana, s kojom nije imao djece, samouvjereno se, ne obazirući se na nikoga, ugurala u prvi red. Stala je odmah do Srebrenke Marić, sestre njenog bivšeg muža, da svakome bude jasno koliko je bliska obitelji. Doputovala je iz Beograda. S bivšim mužem ostala je u poslovnim odnosima. Dominirala je skupom. Upravo kako se spada.
Ali, razmišljao je Lav, nisu li upravo Srebrenku, njegovu sestru u cijeloj toj priči nazivali mozak. Nije li upravo ona napravila od svog brata ono što je bio?
Znao je izabrati svoje žene, pomislio je Lav promatrajući ih. Svaka je na svoj način bila osobnost. Poznavao ih je sve dobro. Nekad su on i Dugava pripadali klapi iz ulice. S ruba grada. Pokušavao se sjetiti koliko su kćeri imale godina. Tara i Anđelka koliko se mogao sjetiti bile su vršnjakinje. Sedamnaest, osamnaest, ne više računao je. U ovom su trenu obje izgledale puno starije. Blijede, s podočnjacima. Na kratko je uhvatio pogled kojim je Tara pogledala Anđelku. Upitni, ili..?
-Ako jest, koja od njih, upitao je inspektor?
Bilo je to pitanje postavljeno tek tako. Usput. Nije očekivao odgovor. Čak nije vjerovao da je to učinila jedna od žena. Onako kako su ga našli… Ne, nije mogla biti žena. Iako sve je moguće. A pri tom, bilo je dovoljno onih kojima je prepriječio put. Na razne načine.
Sprovod na kojem su, iz raznih razloga, bili svi. Cijeli Pariz.
Oni u tamnim odjelima sa sitnim uzdužnim crtama i šeširom a la Capone. S tjelohraniteljima.
Lav Bokar nije u životu vidio toliko podzemlja na jednom mjestu. Mogao je u zraku opipati napetost, podozrenje, a zakleo bi se da su mnogima sakoi bili nabrekli od napola skrivenog oružja.
Neprimjetno je u svoju bilježnicu zapisivao poznata lica veselog miljea. Inače je privatno skupljao podatke o njima i koječemu drugome. Nešto je našao i u policijskoj kartoteci. Nije tamo upisivao sve što bi doznao. Vrlo brzo je shvatio da su mnogi korumpirani. Nastojao je ne pripadati ni jednom klanu. Biti samostalan, biti oprezan, to je htio postići, ali što se tiče samostalnosti teško se varao.
No pričekajmo slijedeća poglavlja i držimo mu stranu. On je inače po mjeri pisice. Pravdoljubiv, čestit, iskren, malko tvrd, drugim riječima vrlo naivan.
-Hoćeš čuti na koga sliči, gunđa Sveznalica, ali pisica se ne da.
-Moja je stvar, kaže ona. -A ti piši kako ti hoćeš. Znala je da će ga zaboliti. Godinama se spremao pisati. Sve je znao, zato i nadimak Sveznalica. Brz sa pametnim rečenicama u pravom trenu, zabavan u društvu sve ono što pisica nije bila, ali ona je pisala, a on se sveo na pokušaje koje nikome nije pokazivao.


Lav Bokar je promatrao. Ogroman sprovod. Toliko različitih ljudi i profesija. Političara, biznismena -tajkuna, novopečenih ali i onih starih iz moćnih poduzeća koja su se u međuvremenu raspala, a maheri među njima su uspjeli ugrabiti dio kolača. Ljudi iz kulture. Novinari. Čak dva ministra. Aktualna ministra. Jedan iz kulture. Mogao je misliti tisuću godina, ali nije mogao nikako smisliti razlog zašto je kultura bila prisutna. Čak i nekolicina glumaca. Kao da je svatko htio pokazati određenu vezu s pokojnikom. Svi toliko različiti, a ipak na neki način je postojala poveznica među njima. Stjepan nije u pravu, mislio je. Ne treba tražiti ženu, nego novac. A, ako je novac u pitanju sumnjivaca je bilo više. Promatrao je sad trojicu Luku Hrastića, Nenada Bara i Petra Kolomana. Pokušavao se sjetiti što sve zna o njima.

Luka Hrastić pripadao je jednom od nekoliko građevinskih lobija. Nekad profesor na građevinskom fakultetu, nakon promjena , korak po korak, našao se u golemim radovima. Poslovima koji su donosili milijune. Naravno, bila je to sprega politike i novca. Trajalo je do nedavno. Dovoljno da većina u tome steknu nezamisliva materijalna sredstva. A, gdje je bio novac…, mislio je ponovo…

Nenad Bar . Poznavao ga je površno. Bili su neko vrijeme na istim ratištima . Za razliku od nekih sličnih njemu nije se zadržao u vojsci. Osnovao je poduzeće. Početak je bila banka. Nije poslovala dugo, ali kroz nju su prošli novci kojima je kasnije razgranao poslove. Govorili se o milionima njemačkih maraka koje su se cisternama dovozile iz Bosne i Hercegovine. U kaosu događaja mijenjali su se jugoslavenski dinari za zapadnu valutu. Lav je znao da je u tome sudjelovao i Ratko Dugava. On se sam nije bavio slučajem Nenada Bara. Kolega koji je istraživao slučaj banke poginuo je u prometnoj nesreći. Sjećao se jednog razgovora s njim o Baru. –Debelo je umješan u razne malverzacije, to znam, ali kod nas je takvo stanje, ali ako se ikad itko zainteresira ima se tu što naći.
Zapisao je razgovor. Financijske malverzacije nisu bile njegov uži posao, ali ipak...

Petar Koloman… Taj je bio mustra. Na samom početku domovinskog rata došao je iz Francuske. Što se sve uz njega nije vezivalo. Pokrivala su ga dva legalno otvorena disko kluba. A ostalo? Prostitucija, droga… Lav se stresao. Toliko toga je vidio, ali to s drogom- do samih vrhova vlasti govorili su međusobno. I nitko nije mogao ništa. Kako se tu uklapao Dugava?
Jesu li ovdje samo kao poznanici, možda čak i prijatelji ili se radilo i o poslovnim vezama?

P.S. Opet puno lica. Otvaram mogućnost da svatko tko želi govori o tim licima ( kako bi trebali izgledati, misliti, raditi itd )

subota, 09.02.2008.

Martina

Potaknuta Pupinim postovima prenjet ću još dio ozračja iz romana sa Martinom.

..........
Uz knjižnicu, oko njenih otvora, lebdjela je moja majka Martina Kolenda, a da nitko od petorice muškaraca nije ništa znao. U dnevniku koje je od tada pisala, prije samog početka rata govorila je o ljubavi koja se rađala između nje i mog oca, o dirljivim i plemenitim sumnjama mog oca koje su slomile posljednje otpore kod nje, kako je istovremeno nastavila ljubiti Srđana Kopića. Moj je otac davno bio mrtav kad sam započeo čitati njen dnevnik. Moj otac Stijepo Martinis ostavio mi je poruku. Molio me da procijenim što je u njenom dnevniku bitno sačuvati za potomstvo. -Upravo zato-, napisao je, -da se mržnja ne ponovi.-
Moj plemeniti otac, pun skrupula, nikad nije htjeo vjerovati da mržnja i zloća sjedi u nama i čeka, iako ponekad u nekim razgovorima možda ogorčen preranim gubitkom moje majke, pokazivao je strah i zabrinutost za budućnost.

Ostavit ću u Zapisima ono što je ostalo od dnevnika moje majke:


1989. godina. rujan

Možda nisam shvaćala opasnosti odvajanja same sebe. Prva ja, ostajala je zatvorenih očiju kao da spava na mjestu gdje bi započelo odvajanje druge mene. Ne, nisam shvaćala opasnosti, ali nisam mogla odoljeti. Bio je to vrlo neobičan osjećaj. Kao da nisam bila ja od krvi i mesa. Nikakav osjećaj težine. I sve me je slušalo. Oblaci su se razmicali. vjetar bi stao. Čak bi se i noć spustila.
Morala sam paziti da me nitko ne vidi.
-To bi moglo biti smrtonosno- rekla je Rita. To mi je nekoliko puta ponovila.
I da nije bilo smrtonosno, bilo bi jako nezgodno vidjeti me kako lebdim iznad Straduna i ubrzo, kad sam stekla smjelost, iznad drugih dalekih prostora.
Vratila sam se u Dubrovnik jer sam slutila, skoro sam bila sigurna, da je Stijepo već duže vrijeme, možda od prvih naših susreta, zaljubljen u mene.


1989. godina. rujan

U Beograd nisam odputovala. I čemu? Više nije nikakav problem putovati. Ljeto je bilo vrlo dugo i napeto. Tko sam ja? Što se zapravo sa mnom događa?
-Ti si razmaženo dijete-, kaže mi Stijepo.


1989. godina rujan

Zlatni rujan. Turista je sve mane, a more je još toplo. Ne znam što mi se više sviđa, lebdjeti ili roniti. Skoro bih rekla lebdjeti, da nije kasnije onog strašnog umora koji traje danima. Moram smanjiti doživljaje. Stijepo, iako ga izbjegavam, zna što radim i, naravno, ne slaže se.

Noćas sam srela Ritu. Naša dva astralna tijela lebdjela su gledajući se. Oni me štite. Brinu o meni i štite me. Ne znam zašto se Stijepo toliko buni?


1990. godina. Nova godina

Srđan spava. Ja sam izašla prošetati. Sad sjedim u kafiću. Dnevnik nosim uvijek sa sobom. Znam da ga Srđan ne bi čitao, ali običavam zbog majke za koju nisam sigurna. Bar je to radila u vrijeme moje mladosti. -Kasno se poslije kajati, -znala bi reći kad sam joj predbacivala. -Ja sam ti majka i moje je pravo kontrolirati-, rekla bi. zato sam još uvijek na oprezu. Srđan pak, on ne kopa po mojim stvarima. To je kod njega i neka vrst čudne nezainteresiranosti za stanja moje duše. Kao da ga ponekad plašim. Ostaje na površini iz straha da bi dublje kopanje moglo otkriti nepoznanice s kojima se ne bi znao nositi.
Dubrovnik je prazan. I sunčan. u posljednje vrijeme puštam da me prožima stvarni svijet. Isprepletenost mene, sunca, kamenih lica zgrada i ljudi bude ponekad tako snažna da boli. Neobičan osjećaj koji u nikom slučaju ne slići na ono što osjećam kad se izdvojim iz sebe. Kad lebdim ja sam sa svim tim jedno, a opet izdvojena. Smirena. zapravo sam u stanju laganog ushita. Često mi na pamet padaju usporedbe sa orgazmom. Stanje nakon orgazma, rekla bih.
Ako bih htjela biti posve otvorena, moram priznati da sve češće razmišljam kako bi to izgledalo sa Stijepom.
Gola moja duša, gola ja i iskrenost. Jesam li ja pomaknula granice? No, drukčija sam.
Pa ipak, još uvijek znam malo.


1990. godina. siječanj

Posljednja večer sa Srđanom nije prošla dobro. Svađali smo se.
-Ti djeluješ kao da se drogiraš-, rekao je.
Čak je izgledalo da misli ozbiljno. Je li me vidio dok moj duh, ili što već jest, nije bio u mom spavajućem tijelu?
U nekom smislu je bio u pravu, ja više ne pripadam posve tvarnom svijetu. Čestice mog tijela još su bile na okupu dok me ljubio. I ponekad dok sam šetala Gradom upijajući stvarnost. Upijajući stvarnost tu i sad... U rijetkim trenucima... u razgovorima ili šutnjama sa Stijepom... On se trudi. Stijepo se silno trudi.

Sinoć sam čekala dugo. Dovoljno dugo da Srđan zaspe tvrdim snom. Bili smo oboje uznemireni. Htio je da pođem s njim u Beograd. Odmahnula sam glavom. -Bilo gdje-, predložio je. -Otac mi je obećao materijalnu pomoć dok ova ludost ne prođe. Sad sam i ja svjestan, više nego uvjeren da se nešto sprema-, govorio je.
-Ali ja ne želim nigdje-, rekla sam.
Kasno, vrlo kasno je zaspao. No morala sam van. Zatvoreni prostor me je gušio. Stajalo me napora.

Grad je bio prazan. Izgledao je kao... narisan... upravo tako, kao zaleđen, bez daška vjetra, bez pokreta. Lebdjela sam malo iznad krovova kuća. suzdržavala sam se da ne otiđem do Stijepe. Izbjegavala sam ga sve vrijeme Srđanovog boravka u Gradu. Sigurno ne spava, mislila sam. Možda hoda po sobi. Možda pogledava kroz prozor. Znam da me ne bi smio vidjeti.
Onda sam odlebdjela do Špilje. Od poslijednjeg požara nije bilo drveća. Unutra se vidjela svjetlost. Ušla sam. Svi su bili tu. Rita, Klaus i F.B. i mnogi drugi čija sam lebdeća tijela viđala, ali ih nisam poznavala. Ritina je crvena kosa u odsjaju svijetla plamtila kao sam žar.

Nije bilo smirenosti u njihovom lebdjenju. Micali su rukama i nogama kao da su utopljenici koji se pokušavaju održati na površini vode. Nešto su mi htjeli reći ili pokazati, ali od mnoštva njihovih poruka ja nisam čula ništa. Onda su izašli. Na vrhu Srđa, tamo gdje je oduvijek stajao križ, sad ga nije bilo. Zapravo, ležao je u podnožju, srušen. Mnoštvo ljudi u odorama. Bradati, s redenicima, izgledali su pijani. Topovi i vojne sprave za koje ne znam kako se zovu. I Srđan. Srđan u odori. Bio je blijed. Činilo se da mu nije mjesto među njima. Rugali su mu se. Nagovarali su ga na nešto. Nije htio. Znala sam što misli. Poznajem Srđana. On beskrajno voli Dubrovnik. Mene voli. Došao je po mene. Sad leži u mom krevetu do mog tijela. Zagrlio me je, zaštitnički. Srđan nikad, nikad ne bi napravio ono što od njega traže.

Moja lebdeća družina, Rita, Klaus, F.B. i ostali moji prijatelji lebdjeli su oko mene mašući svojim nevidljivim krilima i pokušavajući mi prenijeti dijelove svoje energije.

Nisam željela gledati, ali određena znatiželja... Srđana su dovukli do topa. Prisilili ga da primi u ruku nekakvu špagu i on je potegnuo zatvarač topa. Projektil je poletio u nebo, a onda se počeo spuštati... padao je i padao i ja sam odjednom znala gdje će pasti.

Potom je nastao mrak.

Probudila sam se mokra od znoja. Plakala sam i ječala. Srđan me je držao u naručju. Pokušavao me je umiriti, ali ja sam drhtala i plakala ne shvaćajući što se događa. Gurala sam ga od sebe. Micala sam njegove ruke od sebe kao nešto strano i tuđe. Bojala sam ih se.

Je li to bio san? Jesam li sanjala?

........................

Ovo je tek 245 strana od njih 330. Roman je izišao 2001. godine

četvrtak, 07.02.2008.

Šeširić uzdignutog oboda

greentea

o ovome jednostavno ne mislim ništa. meni je osobno toliko nevjerojatno svejedno tko je što po nacionalnom i vjerskom pitanju, da jednostavno ne razumijem kad netko s toliko interesa proučava stvari koje su prošlost...kako takvi ljudi očigledno postoje, ja kažem: u redu. što da ne, ali mene osobno to ne zanima. ovaj puta sam se prisilila da pročitam post, jer sam htjela vidjeti kako pišeš...ali ja ne bih čitala knjigu ovako pisanu. dosadno je. hrvati su to što su, došli su odakle jesu....na sve skupa, ja mogu pitati samo: pa, što onda? što s tim?
zanima me ono što je u srcima i mislima ljudi DANAS, SADA I OVDJE i kako oni vide i kakvom priželjkuju svoju BUDUĆNOST. očigledno nisam fanatik prošlosti...vidim je kao povijest ratovanja i vjerujem da biti previše preokupiran njome i davati joj prevelik značaj znači zacrtavati ratove i u budućnosti.
jesi htjela iskreno mišljenje. eto to je to.
imaš dolje komentar na prethodni post. koji mi se više svidio. veelki pozdrav:))))


greentea

odmak, znaš što mi je odmah upalo u oči i ostalo tamo kao trn čitajući ovaj tvoj post? iz tvojega savjeta na početku rekla bih da si mudra žena, ali kad dalje pišeš o sebi stalno kroz post provlačiš jednu nit koja mi se ne sviđa. oprosti mi draga moja, a i ne moraš ako nećeš, ali meni se iskreno čini da ti negdje duboko, duboko u svojoj duši ne vjeruješ ni sama u vrijednost onoga što radiš. rekla bih da si vrlo dobro izabrala svoj nadimak na blogu - to je upravo ono što ti treba: odmak. veliki odmak i vremena za mnogo krajnje i apsolutne iskrenosti prema sebi. pa kom obojci kom opanci. ja ne znam procijeniti na osnovu nekoliko odlomaka da li tvoj roman valja...ja to ne znam ni kad bih sve pročitala, ja sam tutljo, ali znam da li mi se osobno nešto sviđa ili ne. ja sam još nekonvencionalnija nego ti - ja sam totalni autsajder, nije mi teško prihvatiti neobično i različito, meni je to zanimljivo....koja korist od uklopljenosti u obično, prevladavajuće...kad bi na zemlji u mnoštvu bijelih pala i jedna crvena pahulja snijega-zamisli tu senzaciju! nije problem što si drugačija. problem je što ne vjeruješ u sebe i ono što radiš, koliko god ti iskreno osjećala poriv da pišeš. voljela bih da se pozabaviš time. kopaj malo po sebi i nađi uzroke.....misliš li da je vincent trebao uništiti sva svoja djela, jer ih svijet tada nije prepoznao kao genijalna? ON je ZNAO!
evo ti "revolucionarne" misli koju nećeš moći prihvatiti: mišljenje drugih ljudi o tvojem djelu samo je odraz u ogledalu onoga što ti sama misliš o istom. TI sama stvaraš sve oko sebe onim što nosiš u sebi.
napiši priču za koju ćeš u dubini svoje duše znati da je sjajna. i svijet će misliti to isto.
oprosti na dužini komentara. ja tako povremeno zadavim vlasnika bloga monstrum-komentarom. veliki pozdrav!:))))))

Oba komentara su odlična. Eto što radi anonimnost. Imam prijatelje u stvarnom svijetu koji pišu i objavljaju i svi šutimo o tome kako pišu. Šutim ja kao što i oni o meni šute. To je kao neki prijateljski kodeks nepovrijeđivanja. Ne radi se o tome da ne svađamo. Radimo to preko nekih neutralnih tema oko kojih se ne slažemo pa kroz tu svađu provućemo i neslaganje sa napisanim. Onda se danima izbjegavamo. Sve je to skupa vrlo bolno i komplicirano. Ima svađa koje idu do kraja života. Svađe, rasprave, pa šutimo itd. Izmjenjuje se ta priča kao loše jelo kojeg ne možeš prožvakati do kraja.

Kad si mlađi sve je lakše. Čini ti se da imaš vremena do kraja svijeta i natrag. Lakše prelaziš preko puno toga. Vrijeme je doslovno beskonačno. Međutim kad nakupiš godine udarac po udarac danima se oporavljaš. Jasno mi je da onoga koji čita što pišeš apsolutno ništa od tvog truda, muke itd ne zanima. Arena je željna krvi i to je u redu. I sama sam takva. Ostavljam nepročitano. Iziđem s predstave ili iz kina. Jednostavno odem sa svakog mjesta gdje nisam zadovoljna. Ako to radim ja rade isto i drugi. Danas je uistinu toliko vrhunske ponude da se čovjek ne mora mućiti sa lošim pričama.

Toliko o lošem.

A zašto povijest?

Mogla bih navesti bezbroj razloga, ali da skratim ispričat ću anegdotu: Nadbiskup dolazi u malo mjesto. Zvona, koja u tako svećanim prilikama zvone, nisu zvonila. Nadbiskup, uvrijeđen, pita župnika: Zašto ne zvone, a župnik se pravda: pa ovo, pa ono i onda kaže: A nemamo ni zvona.
Dosta, dosta kaže nadbiskup. To je dovoljan razlog.

Eto, meni je dovoljan razlog da jako volim povijest. Bilo čiju. Englesku, njemačku, srpsku, indijansku, a za hrvatsku (od danas samo veselu povijest ) me usto vežu još i obiteljski razlozi, jer nam je povijest zemlje debelo iskrojila sudbinu sve do današnjih dana. Ja se još dinstam u obiteljskom gulašu patnje i savjesti i povijesti. Pokušavam ispraviti krive Drine, ali mi ne ide.

Ja čak i znam gdje problem, ali to ne znam probavljivo ispričati.

Jer povijest jest magistrae vitae, ali uistinu mislim da bi se iz povijesti puno toga može naućiti. Ali kako je približiti mladima da shvate važnost?

I tu je malo zeleno čudovište u čajnoj šalici sa limunom u pravu. Ne vjerujem da to radim dobro, ali kvragu očito i ne radim. I moje je uvjerenje da vjerovanje u ono što radiš jedino dovodi do rezultata, ali o tome neki drugi put, sad neću skretati s teme u nepotrebne rukavce.



Nikako da se odmaknem, a beskrajno se trudim.

I evo što sam odlučila. Volim pisati, ali više se neću mučiti. Zabavljat ću se. Svi to rade zašto ne bih i ja. A na koncu konačno mi je i vrijeme. Počet ću pisati krimić-komediju koja se događa u majčici Hrvatskoj ( ne mora uvijek ta majčica biti Rusija ). Ja ću pisati, a pozivam vas koji me povremeno čitate da me svojim savjetima ispravljate. I tako ćemo imati idejnog ‚glavnog pisca’ i pričuvne pisce. Ako djelo iziđe obećavam da će se svi naći u koautorstvu.

Novi roman nosit će radni naziv :

ŠEŠIRIĆ UZDIGNUTOG OBODA

Nešto protiv greentea ? A zašto roman a ne neke kraće forme? A kud ću sa svim licima koja mi se već sad šeću po velikom I malom mozgu? Moram ih negdje smjestititi inaće ću završiti na psihijatriji.

utorak, 05.02.2008.

Još malo

U odbijenom romanu radi se o sjećanjima tri žene: Magdalene, Vjere I Katarine.

Katarina je posvojena. Zapravo majka joj je Olga, prava majka, a Jure joj je poočim. Katarina je tek naknadno u tridesteim godinama života to saznala I strašnu ju je pogodilo. Ona i Magdalena postaju prijateljice. Katarina se udaje za Magdaleninog brata. Dobiju sina i kčer itd itd da ne prepričavam cijeli roman, koji uistinu sliči na južnoameričku sapunicu, pa se nadam da bi hrvatska TV koja ima grozne, vrlo loše serije mogla otkupiti i ovaj moj uradak koji nije dostojan pojaviti se na ozbiljnijoj književnoj sceni.

Priča počinje početkom devetnaestog stoljeća. Pratim, nešto više, dvije obitelji do današnjih dana. Nastojala sam ga pisati s odmakom. Ponegdje sam I uspjela, ali ide to teško. Cijelo se vrijeme provlači jedna kitica, rečeno je da je pisana od hercegovačkih muslimana, koju sam citirala iz nečeg- sad se ne mogu sjetiti kojeg djela, što sam čitala, a koja glasi:


Ovakva je krvava krajina,
S krvi ručak, a s krvi večera,
Svak krvave žvače zalogaje,
Nikad bijela danka za odmorka.


Evo recimo ( duboko sam već u romanu) djela u kojem priča Magdalena.



Magdalena

Kad je umro dundo Maro, Katarina mi je prepustila sređivanje njegovih papira, bar onih koji su se našli u zagrebačkom stanu i u kući u Dolini. Nekoliko mjeseci kasnije stigla je obavijest o imovini koja se nalazila u Americi. Katarina je osobno morala otputovati u Ameriku. Kako god, prepustili su mi sređivanje hrvatskih papira. Jure je izabrao odvjetnika, ali u malom prostoru slobode za koju sam se izborila, kopala sam sama po dundo Marinim knjigama. Tako sam našla pismo koje mu je Olga pred svoju smrt napisala i poslala po Vladimiru. Pročitala sam ga, naravno. Ništa me nije moglo spriječiti. Bilo je vrlo šturo. I sama je napisala da će izostaviti svaku sentimentalnost. Izostavljeni dijelovi su mi, pak, najviše govorili.
Dugo sam poslije toga sjedila s pismom u ruci. Potresena. Rastužena. Odjednom sam prema Olgi, koju nikad nisam upoznala i prema kojoj sam, kao prema staroj revolucionarki, osjećala stanovitu odbojnost, osjetila bliskost. Kao da sam ušla u njeno tijelo i duh. Poniženje koje je Olga doživjela, ne svojom krivnjom, nego samo činjenicom da se kao Židovka našla u događanjima Drugog svjetskog rata i vrtlogu natjecanja u ljubavi i mržnji između Jure, Branimira i Lava, bolno me podsjetilo na vlastita poniženja. Kao da se život igrao s nama.

Znala sam da je pismo napisano samo za Mara Jakobušića i da po svoj prilici nije namijenjeno nikom drugom ponajmanje meni, a više nego sigurno ne Katarini. Njena kćer i ja spajale smo i krpile osjećaje i događaje naših života, ne tako dramatične kao prizori iz pisma, ali već sama činjenica da joj Jure nije otac za Katarinu je bila više nego dovoljna trauma. Nije joj trebala dodatna. Odlučila sam ne pokazati joj ga. A onda sam napravila istu grešku kao i dundo Maro. Sačuvala sam ga. Zanemarila sam činjenicu da su nam se spisi ispreplitali i da vrlo često među nama nije bilo nikakvih tajni.


Olgino pismo

Poslije onog pisma, u kojem sam vam pisala što se dogodilo sa Lavom, pokušavala sam stupiti s Vama u kontakt, ali niste ga htjeli. Umirem, a vi konačno neke stvari morate znati. Kratko i jasno, moja kćer Katarina pripada vašoj obitelji. Njen otac nije Jure Marić nego Bakočević.., ne mogu napisati koji… a pokušat ću objasniti i zašto.

Na početku proljeća 1944 definitivno sam bila sigurna da sam trudna. Bila am očajna. Ali ljudi kod kojih sam odsjela bili su pažljivi. Žena je, učiteljica po struci, bila na neki čudan način religiozna. Ne sjećam se da sam nešto govorila, ali možda je osjetila moje dvojbe. Rekla je da je svako ljudsko biće važno. Toliko je smrti oko nas, rekla je, da je svako rođenje čudo. Znali su da pripadam negdje nekome u samom vrhu partizanskog pokreta. Veze među ženama i muškarcima nisu se gledale sa simpatijama, ali u našem se slučaju žmirilo...

Ali ostavit ću svaku sentimentalnost po strani. Jedno jedino želim reći. Ljubila sam Lava više nego vlastiti život. Znala sam da nisam mrska Branimiru kao ni Juri, ali obojica su znala da je moj izbor Lav. Nikad niti u jednom trenu nisam koketirala s njima niti im dala naslutiti da mi se njihovo zanimanje za mene dopada. Ponekad je to bilo vrlo naporno. Susretali smo se neprekidno. Bio je to krug raznoraznih odnosa i susreta koji se nisu dali izbjeći a s vremenom, s promjenama koje su zahvatile cijelo društvo, odnosi su postali još kompliciraniji.

Kad su odvedeni u logor, a kasnije i u smrt: moji roditelji, brat, njegova žena, njihova djeca i ostala rodbina i poznanici, Jana i Petar, a i vaša majka Jelka prigrlili su me, pokušavajući me sačuvati. Nisam glupa. Znam da je najveća zasluga upravo Branimirova, ali što znači jedno dobro djelo u moru zlodjela. Na kraju, to se dobro djelo pokazalo kao najobičnija sebičnost i zla namjera. Uhitili su me u Dolini. Te noći u kući je bio Lav. Jelka mu je napravila krevet u njegovoj staroj sobi, ali više sam nego sigurna da je znala da tamo neće prespavati. Još ranije, prije njegovog odlaska u partizane pripali smo jedno drugome. Što se imalo čekati. Nitko od nas nije bio siguran da će preživjeti sljedeći dan. Držala sam ga grčevito u zagrljaju prije nego je u gluho doba noći otišao. Kao da sam slutila što će se dogoditi. Upali su pred zoru. Bilo je očito da su došli po mene. Za Lava, nisu znali. Jelka je bila toliko zaprepaštena da nije uspjela reći ni riječi. Njena stara sluškinja ogrnuta pletenim šalom, izišla je iz svoje sobe. Uhvatila se za mene pokušavajući me zadržati u kući, što ih naravno nije spriječilo. Odveli su me u Staru Gradišku. Držali su me u toj sobi sa zatvorenicama koje su jednu po jednu odvodili noću i vraćali ujutro, uplakane. Silovane, tučene, mučene. Mene su štedili. Mogla sam i znati zašto i po čijem nalogu. Tih petnaest dana zatočeništva činila su mi se cijela vječnost. Naslušala sam se sudbina i bila svjedokom smrti. Pred sam kraj mog zatočeništva, došli su po mene. U sobi, u koju su me doveli, bilo je mračno. Kraj prozora je stajao neki muškarac. Vidjela sam samo siluetu. U prvi tren pomislila sam da je Lav. Srce mi se uzlupalo od straha da su uhvatili i njega. Ali čovjek koji me tu noć na silu uzeo, nije bio Lav. Kad mi se približio, prepoznala sam Branimira. Smrdio je na alkohol. Kukavica, nije to mogao napraviti drugačije. Preklinjala sam ga za milost. Uzalud. Sutradan su me razmijenili za neke zarobljene ustaše. Možete li zamisliti moj jad kad mi je izostala mjesečnica. Nadala sam se da je to od iscrpljenosti, mnoge su žene u vrijeme rata to doživljavale, ali u mom slučaju nije bila iscrpljenost. Što sam mogla napraviti..? Ja li pod utjecajem moje stanodavke ili je tako moralo biti, nisam se odlučila na pobačaj. Kad je Dolina oslobođena Lav me odveo k Jelki. Na njen zahtjev. Tamo u njihovoj.., u vašoj kući, rodila sam Katarinu. Lavu sam rekla što se dogodilo. Nisam se mogla za njega udati s tom neizvjesnošću u sebi. Dobri moj Lav. Pisala sam Vam o njegovoj nesretnoj sudbini. Za Juru sam se, na posebnu Lavovu molbu, udala kasnije, a to sam napravila izričito radi tog nesretnog djeteta. Radi Katarine, a zapravo, i Lav me prekljinjao. Ne dozvoli, rekao je, da to dijete pati. Iako, bez obzira na sve nikad se ne bih udala za Juru i pustila Katarinu živjeti u uvjerenju da joj je on otac, da sam sama znala tko joj je pravi otac. Da sam znala tko joj je otac; Lav ili Branimir možda bi moj i Katarinin život krenuo drugim pravcem. Eto, to vam je moja istina. Muka i strah za Katarinu. Mislila sam da postupam ispravno. Često mi se činilo da nisam pogriješila. Jure joj je pružio miran i bogat život, ali … u svemu ipak ima nečeg čudnog … svaku njenu ljubav, zaljubljenost uspio je razbiti svojim ponašanjem. Ne znam koliko je Katarina toga svjesna i plašim se za nju kad me više ne bude.
Olga Marić



Čitala sam i plakala. Ne samo zbog Olge. Odjednom shvatiš da si samo prokleto žensko čeljade koje se neprekidno navlači na ljubav i bori s njom. A sve je protiv tebe. Cijeli svijet u kojem si najmanje važan baš ti sa svojim imenom i prezimenom i svojim htjenjima.
Što je Olga skrivila Jahvi ili samom Isusu. Je li moguće da 2000 godina nosi u genima krivnju za njegovu smrt? Je li moguće da je njena ljudska i prokleta ženska sudbina zapečaćena Evinom i Judinom izdajom? O Ahura Mazde(a), Jahve, Elohimu, Adonaje, Alaše, Bože kršćanskog trojstva, ti koji imaš još bezbroj imena, a niti jedno te ne obuhvaća pogledaj kadikad ova svoja ženska stvorenjca i smiluj im se. Ili ih jednim potezom ukini za svagda, što ćeš valjda s umjetnim i inim oplodnjama, umjetnim maternicama i plodnim vodama i sačuvanim sjemenom od tko zna kad i gdje ili samo iz jedne jedincate stanice nekog davno umrlog ljudskog organizma, na kraju i napraviti. Jer ti je samo kontinuitet života bitan. Ali zašto čovjek? Zašto si njega i njegova djela izabrao? Anđeli su bili bolji i postojali su prije nas, čini mi se. I bunili su se kao što se i mi bunimo? U čemu je stvar? U čemu je ovog života bit, pitala sam se nakon Olginog pisma?

Trudila sam se pronaći njeno prvo pismo, nadajući se da je i njega sačuvao. Spominjao ga je. Otvarala sam svaku stranicu knjiga obiteljske bogate knjižnice, što je opet priča za sebe. Pri kraju života dao je da se sve knjige iz Doline prenesu u Zagreb. Puno je toga bilo uništeno, razneseno, onih godina kad nikoga u Dolini nije bilo. Olga je, pak, u zagrebačkom stanu sačuvala sve što je mogla. Bilo je tu vrlo vrijednih knjiga. Na primjer Latinsko- hrvatski rječnik kojemu su nedostajale neke stranice pa je nečija vrijedna ruka unijela rukopisom dijelove kojih nije bilo. Njemačkih knjiga. Kopala sam po svim tim knjigama tražeći pismo, ali i čitala ih. Držala ih u ruci. Njušila mirise. Knjiška moljica, došla sam s godinama na svoj teren. Naravno da mi se nije izlazilo iz tog stana.
Ali pismo nisam našla. Maro Jakobušić ga je spominjao. Govorio je da nije Olgi vjerovao ništa. Tumačio mi je da je mislio kako je i ona odigrala ulogu u Lavovoj smrti. Da se tim pismom samo pokušavala opravdati. Nije u tome vidio svrhu i da mu je tek drugo pismo, objašnjenje o Katarininom porijeklu, razjasnilo bit i svrhu prvog pisma. Pitala sam ga; što je u njemu pisala. To ti je u tri reda povijest prokletog komunizma, govorio bi uzrujan, pa sam ga o tome prestala pitati. Pretpostavljala sam, mislila sam da ga je uništio. A opet me čudilo da je zaboravio rasparati, spaliti ili što je već s njima radio i ovo, rekla bih, ključno pismo.
Pismo koliko god kratko, sve je govorilo. Život se s Olgom uistinu poigrao. Ali jedno je sigurno više nije imala djece. Katarina je bila jedina. Katarina kojoj se nije znao otac. Vrlo često se često sjetim Vjerinog zaključka: Samo su geni važni. To je jedino što ostaje. I tako, jedino su ostali Katarina i njena djeca.
Godinama poslije, u dvadeset i prvom stoljeću ne znajući ništa o pismima svoje pokojne bake, njena unuka Olga, koja se prkosno vratila židovskoj vjeri bake imenjakinje, govorila je da se neće nikad udati ni imati djecu. U ovom vremenu u kojem živimo? Sve je tako grozno. Čovjek bi se pred djecom morao stidjeti zbog života na koje pristajemo, govorila je ljutitim glasom i s gađenjem. Nikad nije bilo gore, tvrdila je.
Olga, Olga, zaboravila si dvadeseto stoljeće u kojem si rođena. Pa to je bilo nekidan. Sva ta strahota, smrti, nacionalsocijalizmi, fašizmi i komunizmi, a na kraju i Domovinski rat. Svi ti silni izmi čiji si i sama produkt, pokušavala sam joj objašnjavati, ono malo vremena, kad je izgledalo da bismo se nekako mogle razgovarati i da bi me ona mogla čuti. O baki Olgi bih joj mogla štošta reći. Nosila sam godinama to pismo u najdražoj torbi. Kao talisman. Živjela sam u zadnje vrijeme od tuđih i svojih uspomena. Još sam se rugala, ali bio je to vrlo gorak humor.

ponedjeljak, 04.02.2008.

Loše je.

Evo mali izvadak iz romana. Nije sve pisano u istom stilu. Ali po prilici ovako.

Magdalena


O boj meni. Epika i junaštvo. Katarina ti pristaješ na tu istu igru, rekla sam joj. Ulaziš u duh vremena kao kameleon. Od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu i izdišu. Rekla sam joj: Katarina ja ću sve to ispričati. Od samog početka još dok su Eva i Adam (neka se uoči Eva na prvom mjestu) bili goli i nevini, ako te to zadovoljava. Molim te Katarina, molim te, molim te. Ostavit ću ti drugi svjetski rat pa radi od njega što god hoćeš (naravno držala sam fige u džepu) ali meni prepusti ovu ranu povijest.
A evo kako je to bilo i što kažu knjige, a htjela bih vjerovati da je fra Luka vidio stvari na moj način:

( Ali… iz ovih stopa premještam ovu šaljivu, krvavu, ludo-veselu, na svoj način viđenu i pisanu povijest uz dodatak još nekih tuđih povijesnih dodataka, puno ozbiljnije pisanih, na kraj romana. Ali, ako se, nego, već, sve ovo što nas tri sirote sestrice pišemo može nazvati romanom i ako koga Razlozi i Usud ovim zbivanjima zanimaju neka je, mislim tu povijest, potraži na zadnjim, najzadnijim stranicama, gdje joj je i mjesto…, iako razapeta sam, ne mogu skriti, između toliko proturječnih osjećaja i čina: odanosti Domovini, ruganju toj odanosti, silnom suosjećanju za svaku žrtvu, osudi zločina, razumjevanju i žaljenu zločinca, ljubavi za nemoćne i preziru za močne, može i obrnutim redom ili kako kome drago.)

Ali njih trojicu, oprosti mi Bože i oni koji me čitaju, moram spomenuti.

Fantasti:

Igrajući se idejama i heraldikom, tri davna hrvatska jahača panslavizma:


Vinko Pribojević (1525)

Dominikanski teolog sa Hvara ovako je složio mit, povijest, svoju želju i zamisao: Svi Slaveni vuku porijeklo od Noinog unuka Tira. On je praotac Tračana. Njihovi potomci su Iliri, a Slaveni su na kraju potomci Ilira. Čeh, Leh i Rus su po njemu tri brata patricija. Dalmatinca koji su se vratili u svoju pradomovinu i tamo zavladali nad tri slavenska naroda. Po Lehu-Lesi- Poljaci; po Čehu-Česi-Bohemi, a po Rusu-Rusi.
A mi Hrvati smo došli iz Bijele Hrvatske oko Krakova, vezani uz Poljake i Irce (ovo je moj dodatak) što je naravno vrlo tajanstven i neobičan trokut, put i veza. Sve tri nacije vole piti, pušiti i uživati, bore se kroz povijest s vrlo moćnim bliskim neprijateljima koji bi nas u slasnom zalogaju progutali. Većinom smo katolici. Vezani uz papu. Papisti dakle. Uz vjeru, Boga i seljačku slogu. I svi dobro razumijemo humor i viceve jedni drugih. I volimo piti, piti, i ti.
Ispričajte Ircu ili Poljaku neki naš vic i vidjet ćete da će vas razumjeti.
No dakle trebali bismo uputiti službenu notu, iz samih vrhova vlasti, Ircima, da prijeđu među nas Slavene. Možda bismo im mogli pomoći u borbi za samostalnost. Tu priču smo valjda svladali.

Juraj Križanić (1617-1683).

Svećenik, patricij. Sljedeći ideju panslavizma odlazi u Rusiju. O, tumači plemeniti Juraj, vi crikve kršćanske ujedinite se. Istok i Zapad ujedinite se. Budite jedno jer oduvijek ste bile jedno. Svi Slaveni ujedinite se. ‘Slavenski okvir’ ga je skoro stajao glave bez ramena i ostalih dijelova tijela. Zbog ‘vječne hrvatske težnje’ za ujedinjenjem svih Slavena Križanić je prognan u Sibir. Bio je na snijegu i ledu cijelih petnaest godina. Koliko mu je trebalo da napiše svoje političke rasprave.


Pavao Ritter Vitezović (1652-1713)

Ideja i želja bajna. Svi su Slaveni Hrvati. Kombinirao razne izvore iz starije prošlosti potkrepljujući tu tezu. Croatia rediviva je bio naslov djela. Što je htio? Povijesno sačuvati Hrvatsku zemlju od pretenzija Austrije i Venecije, a i ostalih. Jest to je Lijepa Naša za kojom svi posežu, možda je mislio.
Vitezovićeva je vrijedna knjižica -Rasprava Stemmatographia, sive Armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio . Heraldički priručnik koji sadrži sve ‘ilirske’ grbove, a kojim se služio, prilagodio ga, preveo i širio dalje Srbin Hristifor Žefarović. Pod pokroviteljstvom Arsenija IV Jovanovića- Šakabente, pečkog patrijarha koji je živio u prognanstvu u Habsburškoj monarhiji. Usporedimo li obje knjižice vidimo da Žefarovićev svezak sadrži portrete dvadeset i jednog sveca, i to su pretežno srpski kraljevi , kraljice episkopi osobito posljednji Nemanjići.
Jedan u nizu falsifikata. I tako eto: Ide vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok.

subota, 02.02.2008.

Mala digresija

• . Lion Queen
ma zabrinula si me onim svojim komentarom tamo kod inspektora! pa svakom ponekad ide nešto loše u životu, ali ne treba zato pit sredstva za smirenje. ovako, poslušaj ti svoju "staru" blog-prijateljicu: što nam je trenutno teže, to nas kasnije čeka nešto bolje! ako se sad ne možeš penjati uzbrdo, jer si upala u jezero, a ne možeš ni plivati, opusti se i plutaj dok te valići ne donesu do obale!!! u životu treba znati plutati, onda kad nam stvari izmiču kontroli. vrijeme sve odnosi, pa tako odnosi i nevolje i približava obalu spasa. ovo ti velim iz svog iskustva, jer sam prošla kroz sve i svašta. kad mi je najteže, ja čekam da prestane biti najteže. I prestane, samo od sebe!! a za čekanje toga dovoljna je kamilica i dobra knjiga u rukama ili nešto drugo što ćeš si zacrtati da ćeš se time baviti dok "plutaš"...kissić...ako trebaš još utjehe, znaš gdje sam!!!


Ovaj komentar traži cijeli post.
Ova mi je godina započela vrlo loše. Poslovno a i na književnom bojnom polju koji mi je jako važan.
Evo malo objašnjenja:
Pametni zub mi je preporučio pogledati film: Donnie Darko. Pretpostavljam radi onog što sam pisala na posljednjih par postova. Naime vadila sam dijelove vlastitog romana koji je izišao 2001 bez previše odjeka. Jest zube ima taj film i moj roman vrlo bliskih veza. Hvala na preporuci za gledanje. Preporući i za buduće. Vjerujem da će mi se svidjeti isto što se i tebi sviđa.

A što se romana tiče; uglavnom mali čitalački krug ljudi, ali za utjehu mislim da ljudi ionako malo čitaju, a kad čovjek pogleda koliko je prodano primjerka romana koji su na raznim top listama uistinu se zabrine za stanje pisane riječi.

Ali sad se radi o posljednjem napisanom romanu na kojem radim bez pretjerivanja cijeli svoj spoznajni život, a koji mi je od nakladnika odbijen.

Kako god dolazim iz potpune anonimnosti u svojevrsnu 'kužinu' kako bi u Dalmaciji rekli. Razni krugovi romano i inih pisaca koji se međusobno podržavaju, pa potom državni pisci iz raznih perioda naše državnosti, pa potom katolička crkva i njeni puleni, da ne spominjem pisce novinare koji hvale jedan drugog i guraju se kroz medije i naravno, a njih sam zapravo trebali staviti na prvo mjesto, jer nisu sporni, pisci koji uistinu zaslužuju punu pažnju i zbog kojih čovjek i čita beletristiku.
Par riječi o meni, iako sam na puno postova već sve rekla, pišem, pišem i tako unedogled. Iz hobija, iz razloga samoozdravljenja, pokušaja da zaboravim, oprostim, uopće da provarim sve teškoće koje su se mojom ali i nečijom tuđom voljom smjestile po svim dijelovima moga bića.
Ali, vlč. Sudac kaže: Tko smo i što smo mi mali ljudi da se tužimo na teškoće i iskušenja, kad je Bog vlastitom sinu pružio tolika iskušenja? Što mi to sebi umišljamo, pita on?
Uglavnom još u vrijeme Jugoslavije poslala sam svoj prvi roman Zlatku Crnkoviću, zapravo nisam ga poslala, telefonski sam se najavila kod gospodina Crnkovića i zamolila može li me primiti. Rekao mi je ( javio se na telefon preko tajnice s kojom sam najprije kontaktirala, što ukazuje na finoću duše ): Pošaljite poštom. Ne mogu, rekla sam, toliko sam na njemu radila da ga ne mogu poslati poštom. Molim vas dozvolite mi da vam ga osobno predam.
Pristao je. Zvuči vrlo provincijalno ovo što ću sada ispričati. Doputovala sam u Zagreb s knedlom u grlu i drhtavicom. Pred samim sam vratima nakladničkog zavoda, mislim da je bio u ulici 'Socijalističke revolucije', sada Zvonimirovoj, ako se ne varam, stajala sam dobrih petnaestak minuta s dilemom hoću li uopće ući i odakle mi smjelost tražiti da me osobno primi za nešto črčkarija koje su mi se nakon petstotog čitanja činile sve manje vrijednima…
Moja je potreba pisati i pisati kao nečija jesti ili piti ili što još sve ne postala ovisnost, a ne objavljivati ono što pišeš, držati to u ladici je lagano nalik bolesti. Bar ja tako mislim. ( Blog je nešto drugo. To su razgovori s prijateljima, istina nevidljivima, ali ipak… i na kraju dnevnik koji se malo čuva u nekoj intimi, ali i daje prijateljima na čitanje. Meni je osobno lakše pisati nego govoriti.)
Primio me ljubazno. Ne sjećam se razgovora. Nakon malo vremena dobila sam njegovo pismo u kojem mi vrlo ljubazno piše da roman u ovom obliku nije za objavljivanje, a da niti ne vidi načina kako ga preraditi, međutim da mi on savjetuje da nastavim pisati.
Još čuvam to pismo.
Moja je razočarenje bilo ogromno. I tuga. Potonula su sva moja nadanja u nekakav ulazak u književnost. Dugo mi je trebalo da ponovo počnem pisati.
Preskočit ću sve druge pokušaje odbijanja ( vrlo sličnih onom gospodina Crnkovića; nije za nas, pokušajte negdje drugdje ili uopće ne bi bilo odgovora, što je još lakše padalo) i konačno prvi objavljeni roman.
S gospodinom Crnkovićem više nisam kontaktirala. Činilo mi se da ga nemam pravo opterećivati. Nije moje pisanje bilo toga vrijedno, ali ostao mi je u ugodnom sjećanju jer me nije povrijedio načinom na koji me odbio. Sličilo je na neuzvraćenu ljubav u kojem predmet ljubavi vrlo, vrlo nježno daje do znanja da ne osjeća isto. Patiš, ali nisi ponižen.
Prvi mi je roman, ne onaj prvi odbijeni od gosp. Crnkovića, njega više nikom nisam ni nudila, uistinu nije bio vrijedan objavljivanja ( iako jedna se pripovijetka nekako provukla osamdesetih prošlog stoljeća), izišao u već slobodnoj Hrvatskoj.
Prijateljima- čitaćima s bloga poznat je moj svjetonazor i možda će im biti posve jasno kad kažem da ono što pišem, bez obzira na vrijednost, nije ni moglo biti objavljeno u Jugoslaviji.
Znam svoje mane. Navest ću ih i sama, a možda koju i preskočim: Prekratke rečenice, previše dijaloga, naprosto u sadržaju nedostaje mesa, a previše je oglodanih kostiju. Previše asocijacija, često vrlo prizemnih, rukavaca koji ne vode nigdje. Previše lica.
Zatim povijesti, hrvatske dakako. Toga je uistinu puno. Previše!!! A pravopis i gramatika? A joj, kad ovako nabrajam vidim i sama da ono što pišem ne vrijedi ništa.
No, u ovoj posljednjoj kritici, uz sve nabrojeno prevladava odbojnost prema mom svjetonazoru. Čini se da sva kritika postoji samo zbog toga da uništi moj svjetonazor i mene kao osobu. To me zabolilo do srži.
Uvijek sam nastojala sve staviti na vagu, saslušati sve strane i pokušala sam u tim prosudbama biti pravedna. Zbog toga sam stekla prijatelje različitih svjetonazora, a s druge strane stekla neprijatelji kod svih poznatih institucija i njihovih činovnika.
Neka sam vrst slobodnog strijelca iako ne pridajem pri tom sebi neku posebnu važnost.
A upravo je to, ta pripadnost bilo kome ko će držati leđa kod objavljivanja bilo kakve umotvorine odlučujuće, osim iznimki, onih pisaca koji su po sebi dobri i koje se ne može preskočiti, ali ni to nije pravilo.

Malo mi nedostaje da cijeli odgovor ….. stavim na blog i saslušam vaša mišljenja, iako bez čitanja onog što sam ja napisala to ne bi bilo posve u redu.

Ali preživjet ću draga Lion Queen. Čim pišem o tome bolje sam. A razlog za apaurine nije samo to. Posao kojeg bi ja trebala privoditi mojim umirovljeničkim danima i na čemu sam posljednjih godina radila pošao je posve u krivo. Moram sve ispočetka, a pri tom su se i odnosi u obitelji poremetili. Došli smo do stanja kad nitko s nikim ne govori jer bi svaka i najmanja riječ dodala uteg na lošiju stranu vage.
Ali evo mojih rukavaca koji ne vode nigdje. Zbrka na poslu, u pisanju, glavi i životu i sama se sebi čudim kako nisam na psihijatriji.

<	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv