odmak
četvrtak, 07.02.2008.
Šeširić uzdignutog oboda
greentea
o ovome jednostavno ne mislim ništa. meni je osobno toliko nevjerojatno svejedno tko je što po nacionalnom i vjerskom pitanju, da jednostavno ne razumijem kad netko s toliko interesa proučava stvari koje su prošlost...kako takvi ljudi očigledno postoje, ja kažem: u redu. što da ne, ali mene osobno to ne zanima. ovaj puta sam se prisilila da pročitam post, jer sam htjela vidjeti kako pišeš...ali ja ne bih čitala knjigu ovako pisanu. dosadno je. hrvati su to što su, došli su odakle jesu....na sve skupa, ja mogu pitati samo: pa, što onda? što s tim?
zanima me ono što je u srcima i mislima ljudi DANAS, SADA I OVDJE i kako oni vide i kakvom priželjkuju svoju BUDUĆNOST. očigledno nisam fanatik prošlosti...vidim je kao povijest ratovanja i vjerujem da biti previše preokupiran njome i davati joj prevelik značaj znači zacrtavati ratove i u budućnosti.
jesi htjela iskreno mišljenje. eto to je to.
imaš dolje komentar na prethodni post. koji mi se više svidio. veelki pozdrav:))))
greentea
odmak, znaš što mi je odmah upalo u oči i ostalo tamo kao trn čitajući ovaj tvoj post? iz tvojega savjeta na početku rekla bih da si mudra žena, ali kad dalje pišeš o sebi stalno kroz post provlačiš jednu nit koja mi se ne sviđa. oprosti mi draga moja, a i ne moraš ako nećeš, ali meni se iskreno čini da ti negdje duboko, duboko u svojoj duši ne vjeruješ ni sama u vrijednost onoga što radiš. rekla bih da si vrlo dobro izabrala svoj nadimak na blogu - to je upravo ono što ti treba: odmak. veliki odmak i vremena za mnogo krajnje i apsolutne iskrenosti prema sebi. pa kom obojci kom opanci. ja ne znam procijeniti na osnovu nekoliko odlomaka da li tvoj roman valja...ja to ne znam ni kad bih sve pročitala, ja sam tutljo, ali znam da li mi se osobno nešto sviđa ili ne. ja sam još nekonvencionalnija nego ti - ja sam totalni autsajder, nije mi teško prihvatiti neobično i različito, meni je to zanimljivo....koja korist od uklopljenosti u obično, prevladavajuće...kad bi na zemlji u mnoštvu bijelih pala i jedna crvena pahulja snijega-zamisli tu senzaciju! nije problem što si drugačija. problem je što ne vjeruješ u sebe i ono što radiš, koliko god ti iskreno osjećala poriv da pišeš. voljela bih da se pozabaviš time. kopaj malo po sebi i nađi uzroke.....misliš li da je vincent trebao uništiti sva svoja djela, jer ih svijet tada nije prepoznao kao genijalna? ON je ZNAO!
evo ti "revolucionarne" misli koju nećeš moći prihvatiti: mišljenje drugih ljudi o tvojem djelu samo je odraz u ogledalu onoga što ti sama misliš o istom. TI sama stvaraš sve oko sebe onim što nosiš u sebi.
napiši priču za koju ćeš u dubini svoje duše znati da je sjajna. i svijet će misliti to isto.
oprosti na dužini komentara. ja tako povremeno zadavim vlasnika bloga monstrum-komentarom. veliki pozdrav!:))))))
Oba komentara su odlična. Eto što radi anonimnost. Imam prijatelje u stvarnom svijetu koji pišu i objavljaju i svi šutimo o tome kako pišu. Šutim ja kao što i oni o meni šute. To je kao neki prijateljski kodeks nepovrijeđivanja. Ne radi se o tome da ne svađamo. Radimo to preko nekih neutralnih tema oko kojih se ne slažemo pa kroz tu svađu provućemo i neslaganje sa napisanim. Onda se danima izbjegavamo. Sve je to skupa vrlo bolno i komplicirano. Ima svađa koje idu do kraja života. Svađe, rasprave, pa šutimo itd. Izmjenjuje se ta priča kao loše jelo kojeg ne možeš prožvakati do kraja.
Kad si mlađi sve je lakše. Čini ti se da imaš vremena do kraja svijeta i natrag. Lakše prelaziš preko puno toga. Vrijeme je doslovno beskonačno. Međutim kad nakupiš godine udarac po udarac danima se oporavljaš. Jasno mi je da onoga koji čita što pišeš apsolutno ništa od tvog truda, muke itd ne zanima. Arena je željna krvi i to je u redu. I sama sam takva. Ostavljam nepročitano. Iziđem s predstave ili iz kina. Jednostavno odem sa svakog mjesta gdje nisam zadovoljna. Ako to radim ja rade isto i drugi. Danas je uistinu toliko vrhunske ponude da se čovjek ne mora mućiti sa lošim pričama.
Toliko o lošem.
A zašto povijest?
Mogla bih navesti bezbroj razloga, ali da skratim ispričat ću anegdotu: Nadbiskup dolazi u malo mjesto. Zvona, koja u tako svećanim prilikama zvone, nisu zvonila. Nadbiskup, uvrijeđen, pita župnika: Zašto ne zvone, a župnik se pravda: pa ovo, pa ono i onda kaže: A nemamo ni zvona.
Dosta, dosta kaže nadbiskup. To je dovoljan razlog.
Eto, meni je dovoljan razlog da jako volim povijest. Bilo čiju. Englesku, njemačku, srpsku, indijansku, a za hrvatsku (od danas samo veselu povijest ) me usto vežu još i obiteljski razlozi, jer nam je povijest zemlje debelo iskrojila sudbinu sve do današnjih dana. Ja se još dinstam u obiteljskom gulašu patnje i savjesti i povijesti. Pokušavam ispraviti krive Drine, ali mi ne ide.
Ja čak i znam gdje problem, ali to ne znam probavljivo ispričati.
Jer povijest jest magistrae vitae, ali uistinu mislim da bi se iz povijesti puno toga može naućiti. Ali kako je približiti mladima da shvate važnost?
I tu je malo zeleno čudovište u čajnoj šalici sa limunom u pravu. Ne vjerujem da to radim dobro, ali kvragu očito i ne radim. I moje je uvjerenje da vjerovanje u ono što radiš jedino dovodi do rezultata, ali o tome neki drugi put, sad neću skretati s teme u nepotrebne rukavce.
Nikako da se odmaknem, a beskrajno se trudim.
I evo što sam odlučila. Volim pisati, ali više se neću mučiti. Zabavljat ću se. Svi to rade zašto ne bih i ja. A na koncu konačno mi je i vrijeme. Počet ću pisati krimić-komediju koja se događa u majčici Hrvatskoj ( ne mora uvijek ta majčica biti Rusija ). Ja ću pisati, a pozivam vas koji me povremeno čitate da me svojim savjetima ispravljate. I tako ćemo imati idejnog ‚glavnog pisca’ i pričuvne pisce. Ako djelo iziđe obećavam da će se svi naći u koautorstvu.
Novi roman nosit će radni naziv :
ŠEŠIRIĆ UZDIGNUTOG OBODA
Nešto protiv greentea ? A zašto roman a ne neke kraće forme? A kud ću sa svim licima koja mi se već sad šeću po velikom I malom mozgu? Moram ih negdje smjestititi inaće ću završiti na psihijatriji.
