odmak
subota, 29.03.2008.
kraj Noći Vjeridbe
Ivu je upoznala te zime na proslavi poduzeća u kojem je bila pripravnica. Radio je u pravnoj službi neke tvornice ribljih konzervi na Jadranu.
Od početka je bila sigurna da je on “onaj pravi”, a tako nešto se i njemu dogodilo. Do ljeta su već bili vjenčani. Napustila je Zagreb i pošla s njim u malo otočko mjesto.
Ljeto je bilo nezaboravno. Sunčali su se goli u skrovitim malim valama još uvijek otkrivajući jedan drugog.
Ljudi su bili dobre volje. Navečer bi se mogla čuti tiha, ljetna pjesma muškaraca koji su se sastajali po kaletama. Slušala bi spokojno priljubljena uz Ivu.
Ljetne večeri iza kamenih zidova dvorišta bile su začarani svijet kojeg je tek upoznavala.
Ali, došla je jesen i zaredala su njegova putovanja. Ostajala je sama u staroj kući. Pokušavala je čitati, ali su grane stabla i kišne kapi tukle u prozorska okna, kao kakvo osamljeno biće, sličilo je na vapaj i ona se plašila.
U početku je šetala uz more. Jugo , za kojeg su svi bili nervozni, njoj je godilo. Tuklo bi morem o hridi i ispunjalo je vlagom.
No, iza mračnih prozora gledala su u nju znatiželjna lica, pa je sve rjeđe izlazila. Ulice su opustjele i u nju se polako počela uvlačiti samoća.
Hvatali su je napadaji plaća. Mučila je nostalgija za Zagrebom i roditeljima.
Mjesna poštarica sa slušalicom na uhu za vrijeme razgovora ubijala bi u njoj svaku želju da kaže nešto više osim: - Kako si mama? Kako tata? Poljubac tebi i njemu.
A onda je jednog dana stigao poziv da dođu na zaruke Ivinog prijatelja Gordana.
- Od djetinjstva smo zajedno, rekao je Ivo. - Imao je toliko veza i nikad ne bih povjerovao... uostalom vidjet ćeš.
Njena se znatiželja probudila.
- Upoznali su se prošlog ljeta. Ne poznajem njenu obitelj. Doselili su nedavno. Kupili su “kući Kolumbićevih”, koji su izumrli ili se raselili po bijelom svijetu. Kuća je dvije vale od mjesta. Samo što se nije urušila. Priča se da su je popravili i dotjerali. Sad u njoj žive majka i kći. Otac je u Švedskoj. Navodno je kći slaba, neka bolest što li, netko je spomenuo tuberkulozu. Bilo kako bilo doveli su je na more da ojača.
Naravno da ju je priča zainteresirala.
Nije bilo neuobičajeno da je Ivo na putu i da će morati ići sama.
Padala je kiša stvarajući vodeni zid između neba, kopna i mora. S asfaltirane ceste skrenula je na uski makadamski put. Gotovo je odustala, no Ivo ju je tako usrdno molio da pođe, jer Gordanovi roditelji iz nekih razloga također nisu stigli, a on više nikoga nije imao u mjestu. No morala je priznati da je bila i znatiželjna. Ubrzo će, pomislila je ne bez tuge, i ona, kao i ostali mještani viriti iza poluzatvorenih škura.
Parkirala je pred kućom. Boreći se s vjetrom i kišom potrčala je uz stepenice.
Spuštao se mrak. Valovi su udarali u hridi. Kiša je padala u naletima. Grane stabala udarane vjetrom su se savijale i činilo se kao da joj prijete ili je na nešto upozoravaju. Dugo nitko nije otvarao i nju je obuzela zebnja.
Odjednom, kad se već htjela okrenuti i ući u kola na vratima se pojavila mlada žena. U prvi tren je pomislila da je djevojka, ali u hodniku je zamijetila sitne bore oko očiju.
- Drago mi je da ste stigli, čula je nježni glas neobičnog naglaska.
Stepenicama se spuštala djevojka i ona je shvatila da je vrata otvorila majka. Ljupkost u djevojčinu izgovoru odavao je da je djetinjstvo provela u Švedskoj. Odisala je ispranošću i čistoćom. Podsjećala je na hladna sjevernjačka jutra.
Uvele su je u slabo osvijetljeni dnevni boravak. U kaminu je gorjela vatra. Soba napravljena od kamena i drva bila je vrlo ugodna. Tamna sjena ispred kamina krenula joj je u susret i ona se trgnula. Veliki crni mačak gledao ju je tren, a onda se lijeno popeo na fotelju.
Nudili su je pićem. Očekivale su Gordana. Govorile su i kretale se nadopunjavajući se međusobno. Doimale su se kao jedna osoba slučajno razdvojena u dvije. Bilo je među njima bliskosti, ali i nekog unutrašnjeg nemira i sukoba, kao kad čovjek nije zadovoljan sam sa sobom.
Učinilo joj se da je prenesena u neki nepoznati svijet, u zatvoreni krug zbivanja u kojem vladaju posebni zakoni, kao da vanjski svijet ne postoji. Cijelu je večer čak i nakon što je Gordan stigao taj dojam nije napuštao. Kao da su predugo bile same, vezane jedna uz drugu ili kao da se iz nekog njoj nepoznatog razloga natječu jedna s drugom.
Razgovori su se vodili na rubu nestvarnog. Djevojka je uporno pričala o smrti. O čistoj i lijepoj smrti.
- Ležati tamo na rubu šume dok te još grubost svijeta nije dotakla.
Gordan se smijao.
Majka ga je zamišljeno gledala. Stajala je iza kćerke gladeći njenu ruku, a djevojka se prepustila dodiru.
- Što treba više znati od onog što slutiš, govorila je djevojka.
- Predugo je bila bolesna, rekla je majka, s određenim oklijevanjem.
- O nije samo to, rekla je djevojka oštro, trgnuvši se kao da bježi od majčinog dodira. - nije samo to! ponovila je.
Majka je povukla ruku, kao oparena. Gordan je gledao u pod. Činilo se da je problijedio.
Što se događa, upitala se, uznemirena, poželjevši da je Ivo tu.
A onda kao da se baš ništa ne događa pozvali su je za stol.
Jeli su skoro bez riječi u nekoj napetosti. Majka i Gordan se nisu gledali. Djevojka bi se ponekad, činilo se bezrazložno, zahihotala.
Gordan je u neko doba izvadio prsten i stavio ga na djevojčinu ruku. Učinilo joj se da je majčina ruka zadrhtala.
Napetost je u njoj rasla i silno je željela da je Ivo tu, jer se osjećala suvišnom. Čak se je i Gordan na neki čudan način bio suvišan. Njih su dvije neprekidno bile upućene jedna na drugu. Činilo se da se ponavljaju, da oponašaju jedna drugu i tu su istovjetnost gotovo usavršile.
Majka se u jednom trenu digla i otvorila vrata blagovaonice. Pod naletom vjetra otvorio se prozor. Djevojka i ona istovremeno su skočile i počele ga zatvarati. Zastale su tren opčinjene nevremenom.
-Kasno je. I vrijeme je …Poći ću kući, rekla je djevojci., jer tu više nije bilo nikoga. Krenule su kroz vrata u hodnik i ona je u zrcalu na zidu hodnika ugledala majku i Gordana u zagrljaju. Okrenula se prema djevojci s namjerom da je zaustavi ali ova je stajala na vratima mirna, ukopana, nestvarna.
Sve se dalje događala kao u bunilu. Gordan je rekao da je neće pustiti po ovakvom nevremenu. On će je otpratiti svojim autom. Sutra tako i tako dolazi Ivo pa će dovesti njeno.
Sjećala se da su majka i kćer ostale na vratima. Svijetlo iz kuće uokvirilo je njihova dva lika, a njoj se činilo da je majčin lik nekako smanjen i beživotan.
Odavno se nije osjećala tako izgubljenom. Istuširala se u toploj vodi, popila čašu toplog mlijeka i tabletu za smirenje i uvukla se u krevet. Prije toga je dobro zatvorila škure i provjerila jesu li vrata zaključana.
Spavala je kad je stigao Ivo. Otvorio je prozore. U sobu je prodrlo svijetlo. Kiša je odavno prestala. Poletjela mu je u zagrljaj.
-Ivo.., počela je.
-Znaš li da je majka mrtva?
Znala je o čijoj se majci radi.
-Bio sam tamo. Jutros su istim brodom doputovali sudac istražitelj i sudski vještak. Našao ju je Gordan sinoć kad se opraštao od djevojke. Znam da si bila sinoć tamo. Ispričao nam je da je nakon što te otpratio i vratio se natrag zatekao djevojku. Rekla je da je majka umorna i da je pošla spavati. Djevojka je bila vrlo tiha. Sjedili su kratko gotovo da nisu razgovarali. Odlučio je otići da se i ona naspava. Kiša i vjetar je stao. Odozdo sa mora čuo je mijaukanje. S otvorenih vrata na kojima je stajala djevojka dopiralo je svijetlo. Zgrabio je mačka ali dolje u moru ispod stijenja učinilo mu se da vidi nešto u moru …neko tijelo. Povikao sam i ona je sišla. Mačak se istrgnuo i skočio na nju tako silovito da ju je skoro srušio….
Moj Bože, što se događa, mislila je?
-Što je rekla djevojka, pitala je tiho?
-Samo šuti. Možeš zamisliti. To je strašno. Pretpostavljaju da je mačak izletio van i da ga je majka htjela vratiti u kuću pa se pri tom okliznula i pala u more. Drugog objašnjenja nema.
Moguće, mislila je ali nije mogla zaboraviti djevojčin izgled te noći u hodniku njihove kuće. Bilo je nečeg u očima, nečeg ukočenog kao u pogledu lutke. Zar i sama nije otišla naglo, tjerana nekom potrebom za sigurnošću i toplinom.
-Odvedi me odavde Ivo, plakala je. –odvedi me molim te. Ne mogu više.
Uskoro je bio premješten u Split.
U kuću Kolumbićevih više nitko nije došao. Djevojka i Gordan su otišli i o njima se više nije ništa čulo.
Ona je otada izbjegavala odlaziti na otok. Niti njemu niti ikome drugome nije nikad pričala o stvarima koje su se te noći događale u toj kući.
Napetost je u njoj rasla i silno je željela da je Ivo tu, jer se osjećala suvišnom. Čak se je i Gordan na neki čudan način bio suvišan. Njih su dvije neprekidno bile upućene jedna na drugu. Činilo se da se ponavljaju, da oponašaju jedna drugu i tu su istovjetnost gotovo usavršile.
Majka se u jednom trenu digla i otvorila vrata blagovaonice. Pod naletom vjetra otvorio se prozor. Djevojka i ona istovremeno su skočile i počele ga zatvarati. Zastale su tren opčinjene nevremenom.
-Kasno je. I vrijeme je …Poći ću kući, rekla je djevojci., jer tu više nije bilo nikoga. Krenule kroz vrata u hodnik i ona je u zrcalu na zidu hodnika ugledala majku i Gordana u zagrljaju. Okrenula se prema djevojci s namjerom da je zaustavi ali ova je stajala na vratima mirna, ukopana, nestvarna.
Sve se dalje događala kao u bunilu. Gordan je rekao da je neće pustiti po ovakvom nevremenu. On će je otpratiti svojim autom. Sutra tako i tako dolazi Ivo pa će dovesti njeno.
Sjećala se da su majka i kćer ostale na vratima. Svijetlo iz kuće uokvirilo je njihova dva lika, a njoj se činilo da je majčin lik nekako smanjen i beživotan.
Odavno se nije osjećala tako izgubljenom. Istuširala se u toploj vodi, popila čašu toplog mlijeka i tabletu za smirenje i uvukla se u krevet. Prije toga je dobro zatvorila škure i provjerila jesu li vrata zaključana.
Spavala je kad je stigao Ivo. Otvorio je prozore. U sobu je prodrlo svijetlo. Kiša je odavno prestala. Poletjela mu je u zagrljaj.
-Ivo.., počela je.
-Znaš li da je majka mrtva?
Znala je o čijoj se majci radi.
-Bio sam tamo. Jutros su istim brodom doputovali sudac istražitelj i sudski vještak. Našao ju je Gordan sinoć kad se opraštao od djevojke. Znam da si bila sinoć tamo. Ispričao nam je da je nakon što te otpratio i vratio se natrag zatekao djevojku. Rekla je da je majka umorna i da je pošla spavati. Djevojka je bila vrlo tiha. Sjedili su kratko gotovo da nisu razgovarali. Odlučio je otići da se i ona naspava. Kiša i vjetar je stao. Odozdo sa mura čuo je mijaukanje. Pošao je dolje da ga vrati u kuću. S otvorenih vrata na kojima je stajala djevojka dopiralo je svijetlo. Zgrabio je mačka ali dolje u moru ispod stijenja učinilo mu se da vidi nešto …neko tijelo. Povikao sam i ona je sišla. Mačak se istrgnuo i skočio na nju tako silovito da ju je skoro srušio….
Moj Bože, što se događa, mislila je?
-Što je rekla djevojka, pitala je tiho?
-Samo šuti. Možeš zamisliti. To je strašno. Pretpostavljaju da je mačak izletio van i da ga je majka htjela vratiti u kuću pa se pri tom okliznula i pala u more. Drugog objašnjenja nema.
Moguće, mislila je ali nije mogla zaboraviti djevojčin izgled te noći u hodniku njihove kuće. Bilo je nečeg u očima, nečeg ukočenog kao u pogledu lutke. Zar i sama nije otišla naglo, tjerana nekom potrebom za sigurnošću i toplinom.
-Odvedi me odavde Ivo, plakala je. –odvedi me molim te. Ne mogu više.
Uskoro je bio premješten u Split.
U kuću Kolumbićevih više nitko nije došao. Djevojka i Gordan su otišli i o njima se više nije ništa čulo.
Ona je otada izbjegavala odlaziti na otok. Niti njemu niti ikome drugome nije nikad pričala o stvarima koje su se te noći događale u toj kući.
I onda što je pisica htjela reči i što vi mislite da se zapravo dogodilo?
četvrtak, 27.03.2008.
NOĆ VJERIDBE
Ivu je upoznala te zime na proslavi poduzeća u kojem je bila pripravnica. Radio je u pravnoj službi neke tvornice ribljih konzervi na Jadranu.
Od početka je bila sigurna da je on “onaj pravi”, a tako nešto se i njemu dogodilo. Do ljeta su već bili vjenčani. Napustila je Zagreb i pošla s njim u malo otočko mjesto.
Ljeto je bilo nezaboravno. Sunčali su se goli u skrovitim malim valama još uvijek otkrivajući jedan drugog.
Ljudi su bili dobre volje. Navečer bi se mogla čuti tiha, ljetna pjesma muškaraca koji su se sastajali po kaletama. Slušala bi spokojno priljubljena uz Ivu.
Ljetne večeri iza kamenih zidova dvorišta bile su začarani svijet kojeg je tek upoznavala.
Ali, došla je jesen i zaredala su njegova putovanja. Ostajala je sama u staroj kući. Pokušavala je čitati, ali su grane stabla i kišne kapi tukle u prozorska okna, kao kakvo osamljeno biće, sličilo je na vapaj i ona se plašila.
U početku je šetala uz more. Jugo , za kojeg su svi bili nervozni, njoj je godilo. Tuklo bi morem o hridi i ispunjalo je vlagom.
No, iza mračnih prozora gledala su u nju znatiželjna lica, pa je sve rjeđe izlazila. Ulice su opustjele i u nju se polako počela uvlačiti samoća.
Hvatali su je napadaji plaća. Mučila je nostalgija za Zagrebom i roditeljima.
Mjesna poštarica sa slušalicom na uhu za vrijeme razgovora ubijala bi u njoj svaku želju da kaže nešto više osim: - Kako si mama? Kako tata? Poljubac tebi i njemu.
A onda je jednog dana stigao poziv da dođu na zaruke Ivinog prijatelja Gordana.
- Od djetinjstva smo zajedno, rekao je Ivo. - Imao je toliko veza i nikad ne bih povjerovao... uostalom vidjet ćeš.
Njena se znatiželja probudila.
- Upoznali su se prošlog ljeta. Ne poznajem njenu obitelj. Doselili su nedavno. Kupili su “kući Kolumbićevih”, koji su izumrli ili se raselili po bijelom svijetu. Kuća je dvije vale od mjesta. Samo što se nije urušila. Priča se da su je popravili i dotjerali. Sad u njoj žive majka i kći. Otac je u Švedskoj. Navodno je kći slaba, neka bolest što li, netko je spomenuo tuberkulozu. Bilo kako bilo doveli su je na more da ojača.
Naravno da ju je priča zainteresirala.
Nije bilo neuobičajeno da je Ivo na putu i da će morati ići sama.
Padala je kiša stvarajući vodeni zid između neba, kopna i mora. S asfaltirane ceste skrenula je na uski makadamski put. Gotovo je odustala, no Ivo ju je tako usrdno molio da pođe, jer Gordanovi roditelji iz nekih razloga također nisu stigli, a on više nikoga nije imao u mjestu. No morala je priznati da je bila i znatiželjna. Ubrzo će, pomislila je ne bez tuge, i ona, kao i ostali mještani viriti iza poluzatvorenih škura.
Parkirala je pred kućom. Boreći se s vjetrom i kišom potrčala je uz stepenice.
Spuštao se mrak. Valovi su udarali u hridi. Kiša je padala u naletima. Grane stabala udarane vjetrom su se savijale i činilo se kao da joj prijete ili je na nešto upozoravaju. Dugo nitko nije otvarao i nju je obuzela zebnja.
Odjednom, kad se već htjela okrenuti i ući u kola na vratima se pojavila mlada žena. U prvi tren je pomislila da je djevojka, ali u hodniku je zamijetila sitne bore oko očiju.
- Drago mi je da ste stigli, čula je nježni glas neobičnog naglaska.
Stepenicama se spuštala djevojka i ona je shvatila da je vrata otvorila majka. Ljupkost u djevojčinu izgovoru odavao je da je djetinjstvo provela u Švedskoj. Odisala je ispranošću i čistoćom. Podsjećala je na hladna sjevernjačka jutra.
Uvele su je u slabo osvijetljeni dnevni boravak. U kaminu je gorjela vatra. Soba napravljena od kamena i drva bila je vrlo ugodna. Tamna sjena ispred kamina krenula joj je u susret i ona se trgnula. Veliki crni mačak gledao ju je tren, a onda se lijeno popeo na fotelju.
Nudili su je pićem. Očekivale su Gordana. Govorile su i kretale se nadopunjavajući se međusobno. Doimale su se kao jedna osoba slučajno razdvojena u dvije. Bilo je među njima bliskosti, ali i nekog unutrašnjeg nemira i sukoba, kao kad čovjek nije zadovoljan sam sa sobom.
Učinilo joj se da je prenesena u neki nepoznati svijet, u zatvoreni krug zbivanja u kojem vladaju posebni zakoni, kao da vanjski svijet ne postoji. Cijelu je večer čak i nakon što je Gordan stigao taj dojam nije napuštao. Kao da su predugo bile same, vezane jedna uz drugu ili kao da se iz nekog njoj nepoznatog razloga natječu jedna s drugom.
Razgovori su se vodili na rubu nestvarnog. Djevojka je uporno pričala o smrti. O čistoj i lijepoj smrti.
- Ležati tamo na rubu šume dok te još grubost svijeta nije dotakla.
Gordan se smijao.
Majka ga je zamišljeno gledala. Stajala je iza kćerke gladeći njenu ruku, a djevojka se prepustila dodiru.
- Što treba više znati od onog što slutiš, govorila je djevojka.
- Predugo je bila bolesna, rekla je majka, s određenim oklijevanjem.
- O nije samo to, rekla je djevojka oštro, trgnuvši se kao da bježi od majčinog dodira. - nije samo to! ponovila je.
Majka je povukla ruku, kao oparena. Gordan je gledao u pod. Činilo se da je problijedio.
Što se događa, upitala se, uznemirena, poželjevši da je Ivo tu.
A onda kao da se baš ništa ne događa pozvali su je za stol.
Jeli su skoro bez riječi u nekoj napetosti. Majka i Gordan se nisu gledali. Djevojka bi se ponekad, činilo se bezrazložno, zahihotala.
Gordan je u neko doba izvadio prsten i stavio ga na djevojčinu ruku. Učinilo joj se da je majčina ruka zadrhtala.
.............
............
Zanima me što mislite kako završava ova priča.
ponedjeljak, 24.03.2008.
Uskršnji blagdani
Sretan Uskrs onima koji slave, a dobar dan onima koji to ne rade.
Uskrs je najbitniji i najvažniji dan kršćanstva. Bez uskrsnuća ne bi bilo nikakve svrhe.
Uskrsnuće daje nadu da ništa nije bilo uzalud.
Evo što sam pisala u jednom svom romanu u kojem živi narod bez imena (nije bitan teizam bilo koje vrste, ateizam i boja kože) s posebnim sposobnostima telepatskog komuniciranja, levitacije itd itd i bori se za određene, opće ljudske vrijednosti, ako se to tako može nazvati.
Roman je podijeljen u nekoliko dijelova. Posebno mjesto je Dubrovnik koji je u romanu izabran kao mjesto u kojem osim ljudi u događajima sve sudjeluje i diše. Jedinstvo živog i neživog. To je zbog moje fascinacije Dubrovnikom, kao recimo i Visovcem ili Blacama na otoku Braču. To su ona mjesta u kojima kao u filmu Susreti treće vrste struji ona posebna glazba koja nije sa ovog svijeta. Izvlačim stare stvari (kao i post prije), jer se još nalazim u zrakopraznom prostoru iz kojeg bez obzira (odgovor Zoni Z) na cipralex ne dolazim k sebi. Trudim se ali skoro sam posve sama s vama na blogu. Više čitam, skoro pa ne odgovaram.
Bez radosti sam i to je grozno. Kao ono ledeno srce onog dječaka iz Snježne kraljice. Bila je jedna mamina sestra, do nedavno vrlo zgodna i interesantna osoba, a onda je pala u ovakvo nekakvo stanje i pustila se umrijeti… Čudila sam se kako joj se to moglo dogoditi, a sad je sve više shvaćam.
Ali, bez brige, žilavo sam ja stvorenje. Važno je postaviti dijagnozu pa će se naći i lijek
Ovo su izvadci Martininog dnevnika iz tog romana (već sam ovdje objavljivala neke dijelove):
1990. godina, Uskrs navečer
Kakav dan! Svi smo bili pozvani kod Stijepe. Rita, Klaus, F.B., moj dundo Petar i moja majka koja na svu sreću nije došla, jer da je došla, morala bih odustati ili bi nam objema bilo strahovito teško i mučno. Odnos majke i mene je nešto što se razvija u neku vrstu duševnog raka. Ni jedna ni druga se ne trudimo da ga liječimo. Ja znam da joj se ne sviđa moja veza sa Srđanom, ali jednako tako znam da joj nije drago kako se odvija moj odnos sa Stijepom. Sigurna sam da za to nisu krivi ni Srđan ni Stijepo, nego ja. Sve što radim, po njoj je pogrešno, naopako i vrijedno prezira. No neću više o tome. Želim da mi ovaj dan ostane vezan za razgovor koji se vodio poslije ručka.
Teta Đene se potrudila i napravila takav ručak da smo polizali prste. Netko iz 'prijateljske' kuće, to je bio njen izraz im je donio janje napravljeno od marcipana, ili već nečeg, i ono je stajalo na sredini stola za vrijeme ručka. Maslinova grana u vazi i obojena jaja bila su također tu. Cijeli ručak je bio u znaku janjeta. Ništa što F.B. ne bi smio jesti. Znali su da se već duže vrijeme drži svojih običaja i to su poštivali. Fra Petar je izmolio molitvu. Govorila je o miru. Rita, Klaus i F.B. se na kraju nisu prekrižili, mi ostali jesmo.
Tu je uvijek kod tako šarolikog skupa nazočna pomalo neugodna situacija. Uopće, kod molitve za vrijeme jela, moram priznati, osjećam se malo nelagodno i vrlo često na rubu smijeha. Svi se silno trude biti ozbiljni, no nekako mi se čini da je vjera, bar u krugovima u kojima se ja krećem, postala vrlo osobna stvar, kao da je se pomalo sramimo, pa je javna molitva, ako baš nije u crkvi, teta Đene bi rekla u kući Božjoj, na neki način neprikladna.
'To je samo kod tebe tako', slao je poruku Stijepo.
Osjećala sam da je napet i neprekidno u nekakvom nelagodnom osjećaju da bih mogla učiniti i reći nešto neprikladno. Koliko god smo se pred drugima trudili skriti što se s nama događa, uvjerena sam da su svi sve vrlo dobro znali.
Uskrs je bio kršćanski praznik, no Židovi su taj dan imali Pashu.
-Nije li neobično da se baš na ovaj dan nađemo na okupu-, rekla sam.
Stijepo me nije gledao. Pokušavao me je spriječiti.
-Isto kao što je neobično da jedemo žrtveno janje-, rekao je F.B.
-Janje, koje je simbol nevinosti, mora biti ubijeno da bismo blagovali-, rekla sam.
-Simbolika, običaji, način života, nakon nekog vremena postanu vlasništvo religije i naroda pa se kasnije oko nečeg o čemu zapravo nitko ne zna zašto se to radi , vode ratovi. Do istrebljenja. Mi smo za Ramazan blagovali žrtvenu životinju. Zar to nije ista ideja?- dodao je F. B.
-To je čovjek-, rekao je moj dundo fra Petar. –Sastavljen je od duha i tijela. Potrebno je naći svrhu i u ovom životu ovdje. Ne može ga provesti kao biljka. Mora naći smisao. Otuda godina podijeljena na obredne dane. Obredi koji u kršćanstvu nešto znače. Jest, ponavljaju simboliku davnih zbivanja.-
Nije glup. Imao je posla s vrhunskima. No bio je svećenik. Jadni moj dundo. Najbolje se snalazio između zidova svog samostana.
-Nije red-, rekla je Rita, da razgovaramo o tome. Mi smo gosti u jednoj kršćanskoj kući. Lijepo nam je. Jelo je bilo više nego dobro. Osjećam se ugodno.-
-Pa ipak-, odjednom je rekao Klaus, -Židovi su izabrani narod. Čak je i Isus , u kojeg vi vjerujete kao u sina Božjeg, bio Židov. I proganjan. Proganjan od nas Židova, kao što su i nas same progonili. Što je na ovoj zemlji toliko protiv nas? Što je toliko protiv Božjeg naroda?-
-Čini se samo Zlo-, rekao je tiho moj Dundo. –Zato trebamo biti oprezni.-
-Jer zlo vreba u svemu-, dodao je Klaus.
-Skrije se ponekad u naizgled dobrim djelima-, dodao je moj dundo.
Ponovo brzi Stijepin pogled u mom pravcu.
Vrlo slikovito, zaključila sam. Kao da me netko prebacio u prizore iz Biblije. U ono doba nisu ništa drugo radili nego neprekidno hodali iz mjesta u mjesto. Učitelj i njegovi sljedbenici. Oko njih se skupljao svijet željan saznanja. Mudro se zborilo.
Znala sam da me Stijepo osluškuje i to me zabavljalo.
-Pa ipak, rekao je moj dundo, -ne postoji Bog zla. Zlo stoluje u našem smrtnom tijelu. A danas slavimo uskrsnuće. Najvažniji događaj u kršćanstvu. Dan kad zemaljska smrt prestaje biti važna jer je pobjediva.-
Opa, pomislila sam. Jesu li se dogovorili?
Stijepo me ponovo pogledao i odmah okrenuo glavu. Jedno vrijeme trajao je muk.
-No ja ponovo pitam-, rekao je F.B., -zašto obredi jednih vrijeđaju druge.-
-Jesmo li mi tebe danas povrijedili-, upitala je teta Đene smiješeći se.
-Martina-, potom je dodala, -hoćeš li mi pomoći.-
Otišli smo u kuhinju , ali moja pomoć nije bila previše potrebna. Neka daljnja rođakinja pripremila je tanjure za kolače, a ja sam ih unijela. Rozatu i sirnice je unijela teta Đene, a bijelu tortu s bezbroj srebrenih ukrasa je unijela rođakinja.
U blagovaonici se, blago rečeno, iz svih nazočnih pušilo.
-Ne bi bilo holokausta da se kršćani nisu odgajali u mržnji prema Židovima-, govorila je Rita. –Ubojice Krista-, tako su nam govorili. –Dvije tisuće godina kršćani su živjeli mrzeći Židove. Ozračje mržnje… ozračje židovske krivnje.-
-Ne mogu poreći, govorio je fra Petar, - … pa ipak crkva je pomagala koliko je mogla. I pojedinci…-
-Ne dovoljno-, rekla je Rita. –da je zauzela generalni stav..-
-Ja bih samo rekao…- , umiješao se Stijepo, -da Crkva, osim u rijetkim periodima, nije imala takvu moć da bilo što mijenja. Hitler je bio odlučan u uklanjanju bilo kakve prepreke, Bila je to takva sila da je uistinu izgledalo, kako je sam govorio, da će vladati tisuću godina. Suprotstaviti se, bila je uistinu stvar osobne hrabrosti.-
-Crkva je to i radila. Vatikan je spasio tolike. I kod nas Stepinac…- pokušao je reći dundo Petar.
-Ne bih se složila s vama. Povjesničari govore drugačije-, rekla je Rita.
-Povijest još nije rekla zadnju riječ, rekao je Stijepo. –Ono što mnogi nisu znali, a što još uvijek ne žele znati ni čuti, su bezbrojna stradanja Hrvata. Počnimo od drugog svjetskog rata kad su spaljena tolika hrvatska sela, pa stradanja od fašističke sile, jer ih je toliko puno bilo u partizanima, pa onda sam kraj rata; Bleiburg i kasnije Križni put. Kalvarija hrvatskog naroda, a tek onda kasnije. U samom Dubrovniku… pa onda ostali gradovi…toliki…
-Zar je uopće mnoštvo mrtvih manje vrijedno od svakog pojedinačnog mrtvog-, uzviknuo je F.B. –Jest kasnije su došli komunisti. Nitko ne spominje njihove zločine.-
Zveckaju kosti na sve strane, prošlo mi je kroz glavu i to me nasmijalo. Stijepo me gledao, ali nije se smijao.
-Dosta-, rekla je teta Đene. –Uskrs govori da je čovjek pobijedio smrt. Čemu ti razgovori? Nitko i ništa nije izgubljeno.-
Draga teta Đene. Željela je da baš meni bude lijepo. Silno je željela da se u kući čuje dječji plač.
Kako je bilo neobično slušati im misli. Ritinu ogorčenost, skoro mržnju na naše nerazumijevanje patnje koju je prošla zajedno sa svojim židovskim narodom, iako smo mi bili njen odabrani narod.
-Samo nemoj spominjati brojke-, rekao je F.B. –Vi Židovi patite od brojaka.-
No bilo je kasno. Rita je već započela: -U mojoj obitelji ubijeno je šezdeset i četvero. Što uže, a što šire obitelji.-
Moj dundo nas je na kraju napustio. Otišao je crven i uznemiren.
Pokušavali su me tješiti, ali broj mrtvih je rastao na sve strane. Jedan manje ili više nije bio važan.
Sad sjedim u svojoj sobi. Zapisujem u dnevnik jer mi se tako čini više istinito.
Negdje je bilo zapisano da svijet postoji jer postoji Knjiga.
P.S. malo objašnjenje. Martina je poginula u napadu na Dubrovnik za vrijeme Domovinskog rata. Društvo okupljeno kod tete Đene znalo je što će se dogoditi. Slutila je i Martina ali je tu misao gurala od sebe.
četvrtak, 20.03.2008.
Moji unuci i ptica Emu
Andrea je možda čula priču o Pinokiu, a možda i nije. No smisao cijele priče je da se ne smije lagati, jer odmah počne rasti nos, uši i rep te se možeš vrlo brzo pretvoriti u magarca. A kad postaneš magarac više ne možeš govoriti već se glasaš ija, ija, pa nitko ne razumije što si htio reći, a Andrea voli pričati, pa bi to bila nezamisliva tragedija za nju.
Eto tako, ali Andrea je bila u zoološkom vrtu. Adresa zoološkog vrta je zadnja pošta Zagreb, park Maksimir ulica b.b. kod ptice Emu. To je jedna vrlo neobična ptica sliči na noja, koji se nalazi na ovoj slici, ali ptica Emu je jedna čarobna ptica za razliku od noja. Može letjeti i vrlo dobro razumije svu djecu. I ptica Emu voli pričati, pjevati, plesati i ima na vrhu glave prekrasnu krunu koja sjaji po noći, a po danu je nevidljiva. To je toliko neobično da svi oni koji pticu Emu vide prvi put po noći otvore od iznenađenja usta tako jako da ih nekoliko dana ne mogu zatvoriti, pa ne mogu gnjaviti pitanjima mamu i tatu, a naročito ne baku.
A sad treba ispričati što je sve Andrea vidjela u zoološkom vrtu i gdje je sve otišla na nagovor ptice Emu. Vidjela je lavove i tigrove koje gutaju zalogaj u jednom komadu. Oni gunđaju, pušu i gledaju te neposredno u oči pa te spopadne strah, jer su strašno veliki, strašni i puno gladni. Niti jedan čovjek, a kamoli malena djevojčica kao što je Andrea ne bi smio otvoriti vrata kaveza i pustiti ih van, jer bi ih lavovi i tigrovi odmah progutali.
Pa ipak treba biti pravedan i upitati se što lavovi, tigrovi i sve ostale životinje koje žive u zatvorenim kavezima misle i je li im teško živjeti tako zatvorenim. Nedostaje li im sloboda i njihova prerija, džungla, šuma, more, rijeke, livade i zrak odakle su ih ljudi na silu i prijevaru dovukli u zoološki vrt. To je upitala ptica Emu, pa se Andrea zamislila i bilo joj je žao svih tih životinja, ali ona je samo mala djevojčica koja se još ne može brinuti o sebi, pa tako niti o svim tim silnim životinjama iz zoološkog vrta. Ona ih je samo gledala i pričala s onima koji su s njom htjeli pričati. Majmuni su joj mahali. Skakutali s grane na granu. Bilo ih je raznih, malih, velikih, s crvenom guzom, a vrlo su sličili na ljude pa je trebalo dobro paziti da ih se ne zamijeni jer oni su vrlo ponosni na to da su majmuni i ne bi im bilo drago da se o njima misli drukčije. A tu su i posve bijeli medvjedi koji žive na vječnom snijegu i ledu, pa im je po ljetu vrlo vruće te se neprekidno tuširaju hladnom vodom i gunđaju: Joj kako nam je vruće, joj kako nam je vruće. Morski lavovi skaču iz vode na kopno i pri tom prskaju sve oko sebe. Cijelo vrijeme se smiju i jako vesele i još plješću perajama koje im služe kao ruke. U vrijeme ručka plivaju sad onamo sad ovamo očekujući svoje hranitelje, a oni se s njima igraju pa nikad sa istog mjesta ne donose hranu. Morski ih lavovi traže. Podižu glavu, zovu ih, lupkaju perajama, a čuvara nema pa nema. Kad na kraju dođu razbacaju ribice posvuda po vodi. Morski lavovi brzo, brzo plivaju i njam, njam, jednu po jednu ribicu pojedu. Ljudi koji okolo stoje i promatraju taj prizor zaplješću morskim lavovima, a oni im se kao na kraju predstave poklone i odu spavati.
- Vidiš Andrea,- kaže ptica Emu klimajući glavom s nevidljivom, prekrasnom, noću sjajećom krunom, - morski su lavovi dobre životinje i njih bi smjela dirati, ali krokodile, zmije i još neke nikako ne smiješ niti dotaknuti. Kad njih vidiš bježi brzo i daleko koliko god te noge nose.
Do tada je Andrea bila sama, kao Pale sam na svijetu, a onda su joj došli mama, tata, sestra Josipa i brat Luka. Bilo im je jako vruće i bili su žedni, pa su svi popili čašu soka od borovnice, a bili su i gladni, ali više nisu imali dovoljno novaca da naruče hranu jer je u domovini u kojoj oni žive velika neimaština, nestašica posla i novaca, za razliku od zoološkog vrta Maksimir koji na sreću još ima nešto novca za hranu svojih životinja. Ali oni su svejedno bili sretni, jer im je ptica Emu da bi ih razveselila usred bijelog dana pokazala svoju prekrasnu krunu u raznim bojama koja inače svijetli samo noću.
No sve to nije ništa bilo zaozbiljno jer se na slici vidi kako Josipa i Luka jedu, a Andrea razgovara sa nojem, nakon što je otišla neobična ptica Emu i pokazuje mu koliko ona može raširiti krila – ruke.
Čiča miča gotova je ova priča
utorak, 18.03.2008.
NOSILAC PORUKE -stavila sam pod priče ali zapravo bi trebalo pod Šala.
To jutro, kiša je upravo prestala, djevojka je otvorila oči.
Opet je sanjala oca i majku. Malu seosku crkvu gore na vrhu sela i kuću u kojoj je nekad živjela.
Ponovo je bila tamo. Baš onog dana kad je igrajući se utrčala u kuću, a otac je njen uzeo za ruku i s njom izišao na dvorište i posjeo je pored sebe na konja. Konj ih je vodio puteljkom među kućama, pa zatim kroz polja, galopirajući sve brže i brže dalje u šumu.
Došli su tu u ovu kuću, kraj izvora. Bio je već mrak. Šuma se glasala noćnim šumovima. Otac ju je na rukama unio u kuću. Ona još osjeća njegov miris povjerenja i sigurnosti.
Gorila je vatra. Za stolom sjedeći u tišini kuće, otac joj reče:
- Kćeri moja, ostat ćeš ovdje dok ne pošaljem poruku. Molim te vjeruj mi . Znaj da te ljubim i činim ovo za tvoje dobro. Poruka će biti jasna i ti ćeš je razumjeti. Dotada budi radosna. Ovo mjesto je tiho, lijepo i puno dobrote. Živi dakle i čekaj.
Poljubio ju je zatim i otišao.
Sjedeći u kutu, strahujući, izvana su se čuli krikovi i jecaji mraka, probdjela je dan i noć, dok je san nije shrvao.
A onda je spavala, ustajala hodala i jela. Ljepotu mjesta nije primjećivala. Samo je čekala.
Dani i noći u čekanju.
Jedno jutro je rekla: - To će biti baš ovo jutro.
U taj tren netko je pokucao na vrata.
O radosti!
Otvorila je vrata i pred njima ugledala Čovjeka. Ustuknula je korak ne skidajući pogled s njegova lica grubih crta i umorna izraza.
- Tko si?
- Gospodar moj me šalje. Nosim poruku.
- Moj otac te šalje, pitala je tiho, očekujući, stišavajući sebe iz straha da nije sam, da nije varka. O radosti, njen otac ga šalje.
- Ti dakle dolaziš od mog oca, još jednom, pa još jednom je uzbuđeno pitala.
- Uđi! Da znaš samo koliko sam čekala. Da znaš samo na što su sličili moji dani. Ali sad je tome kraj.
- Ja, neodlučno će, donio sam samo poruku. Nije mi se zaustavljati. I druge poruke čekaju.
- Pa.., reci mi dakle. Reci mi tu poruku. Što je rekao? Ti ni ne znaš koliko si me učinio radosnom. Što je rekao moj otac? Reci mi . Govori, molim te.
- Poruka je unutra. Pečat je netaknut. Unutra ti piše...
Zar i on sam nije zastao prepadnut tišinom koja je nastala.
- Piše, pitala je stisnuta srca. - Zar je moj otac zaboravio da ja ne znam čitati?
Zato je poslao tebe, veselo je dodala. Ti ćeš mi pročitati.
Gledala ga je s očekivanjem, ali on je šutio. Spustio je glavi i stajao mirno.
- Nosioće poruke, skoro je šaptala, toliko tiho su tekle riječi. Zašto šutiš? Ti moraš znati čitati!
- Ne, rekao je i sam ražalošćen, - ja ne znam čitati. Ja samo prenosim poruke.
Mala je djevojka, ruku spuštenih niz tijelo, kose spuštene niz pleća, stajala mirno i plakala bez glasa. Suze su natapale njeno lice, slijevale se niz njene usne, tražeći put još dublje od njenog srca.
U srcu nosioca poruke počela je rasti sumnja i žalost.
- To nije prvi put gospodaru, govorio je u sebi. Zaboravio si da sam ja samo čovjek. Prošao sam tolike pute, prenio tolike poruke, a ti me šalješ na sve teže i teže zadatke. Sad te pitam: Zašto? Zašto si baš nju tako okrutno prevario? Vidiš li je i ti kao što je ja vidim ili je tvoje srce već pretvrdo?
Pošao je zatim prema djevojci i pomilovao je. Osjećao je drhtanje malog tijela. Osjećao je kako je jecaji potresaju. Nije imao snage ostaviti je tako. Polako i pažljivo milovao joj je kosu, spuštao ruke niz tijelo, nježno joj ljubio oči i vrat.
I tu, daleko od svih djevojka i nositelj poruke otkrili su novi nepoznati svijet.
Bila je skoro noć kad je nositelj poruke napustio kuću.
Djevojka je sjedila u kutu, strahujući. Izvana su se čuli jecaji i krikovi mraka. Probdjela je tu noć, slijedeći dan i noć, dok je san nije shrvao.
Ono što oboje nisu znali, jer poruku nisu ni otvorili, da u njoj nije stajalo ništa.
Bio je to samo čisti, bijeli list papira.
četvrtak, 13.03.2008.
Djelovi
Rana jesen je u Dolini najljepše godišnje doba. Na padinama brdašca smještene su kuće stanovnika Doline. Rijeka, koja je protjecala kroz mjesto vijugala je dolinom ulijevala se nekoliko kilometara južnije u more. U maticu su se slijevale manje rijeke i pritoci. Priznajem, ne idu mi opisi prirode, ali priroda je u Dolini zaslužila nekoliko riječi. U jesen vode bi iz Bosne i Hercegovine nahrupile puneći, nešto sjevernije od Doline kanjon rijeke. Razlijevale su se, potom, u Dolini preko njenih obala penjući se preko nasipa plaveći trg i park u samom mjestu. Nekad bi se voda popela do podruma prvih kuća. Cijela velika dolina nizvodno od samog mjesta sve do mora bila bi poplavljena. Iz vode bi virila samo rijetka stabla vrbe. Biblijski prizor. Poplavljena dolina izgledala bi kao napuštena zemaljska kugla po kojoj još plovi Noa s ljudima i životinjama koje je u svojoj velikoj arci skupio. Očekujući goluba s maslinovom grančicom u kljunu.
O Magdalena, rekla sam sama sebi, što se u tvojoj duši i srcu zbiva kad su ti prizori djetinjstva došli u sjećanje.
.........
........
Je li već bila svjesna da se samo radilo o zanesenosti srca potrebna ljubavi i tijela kojem su proradili hormoni? Stvoritelju dragi i premili što nam to radiš? Pogledaj u kakvu si nepriliku uvalio Katarinu. Zapovjedio si: širite se i množite se. Idite po cijeloj kugli zemaljskoj i stvarajte djecu meni na sliku i priliku.
Što Ti tražiš?
Čemu se nadaš?
Što je ostalo od tvoje slike i prilike? Pogledaj nas. Crni, bijeli, žuti, miješani, kosooki, plavooki, crnooki, niski, visoki, dobri, zli, bolesni, defektni, bogati siromašni, puni srca i oni bez srca, pametni i prepametni i oni glupi. Ratnici i kukavice. Übermensch-i i ‘nedodirljivi’, zadnji na ovom svijetu. A tek vjerovanja i proroci lažni i pravi koja si posijao po ovoj svemirom plutajućoj kugli koja bi se svaki tren mogla prestati okretati i onda: Zbogom diko vidjet ćemo se. Ili se nećemo vidjeti? Ili ćeš ponovo poslati sina? Istog ili nekog drugog sina. Koliko si sinova spreman žrtvovati za nas?
A mi? Kome vjerovati? Što raditi? Jesu li tvoje upute posve jasne? Jesu li nam oni koji su ih prenosili napisali baš onako kako si rekao i mislio? Ili se može tumačiti svakojako kako to pismoznanci i drugi, više ili manje mudri ljudi rade.
U tom košmaru ljudi i ideja što napraviti? Kako će običan mali smrtnik u svom kratkom vremenu iz nesvjesnog početka do smrtnog kraja razdiran kemijom koja kola njegovim žilama, željama, odgojem, okolinom, zapovijedima, idejama i ideologijama, potrebom za ocem i majkom pa i potomcima, znati što mu je činiti? Jesi li ti znao kad si nas stvarao što će od nas biti?
Jesi li znao?
Ako si znao zašto si..? U vjekovima u kojima smo postali svjesni… odkad mislimo, a mislimo li… koliko si milijuna puta čuo ovaj vapaj. Je si li zato u smrt poslao vlastitog sina? Zbog našeg vapaja? Ili su te vodili posve drugi razlozi. Nama iracionalni. Ili što bismo htjeli vjerovati, razlozi čovjekoljublja?
Razlozi čovjekoljublja?
Ali što je pošlo krivo?
..............
..........
Katarina je rađala, treba li dodati uz muke, kak' se spada.
.........
Curica je, uzbuđeno je rekao dr Lovro Bakočević.
Petar i fra Luka su istovremeno upitali.
Kako je Katarina?
Ležala je gore u sobi. Iscrpljena, nije pokazivala previše zanimanja za dijete.
.......
......
Katarinu, po uputama doktora Lovre, nisu odmah pustili spavati. Izgubila je previše krvi koju je trebalo nadoknaditi. Trpali su joj tekućinu na silu.
Slušala ih je nevoljko. Uz krvcu izgubila je i svu snagu. Dijete nije mogla dojiti jer nije imala mlijeka pa su odmah u mjestu našli mladu majku koja je imala dovoljno za svoje dijete i za njeno dijete.
........
......
Katarina je bila buntovnik. Živjela je u krivom vremenu. Iako za takvu vrst buntovništva svako je vrijeme krivo. Njeno djelovanje razaralo je samo Božje djelo. Njegove zapovjedi i ustroj. Zakone. Od početka do kraja. Poštivanje oca i majke. Muža kojeg nije imala ni htjela. Dijete iz izvanbračne veze. Ni otac se zapravo nije znao. A onda nije pokazivala kajanje. Čak ni neku preveliku brigu za dijete. O, vrlo se igrala sa svojim rajskim mjestom, a njen dušobrižnik, ujak fra Luka Dabelić volio ju je toliko da to nije želio vidjeti. Ili je i on sam pripadao buntovnicima?
Koliko bi tu bilo materijala za Vjeru. Vražjih djelovanja koje bi ona odmah uočila, a meni promiču kao ljudske osobine.
Zlatna jesen. Jematva. Kroz kuću, dvorište i konobu tekla je rijeka težaka. Kola prepuna pletenih košara s grožđem, koje se prekrcavalo u badanj. Radilo se vino. Pekla se rakija. Buka, miris dropa. To nije mogla biti posebno drugačija slika nego sjećanja mog djetinjstva. Manje od jednog stoljeća. U mjestu se otvarala Hrvatska čitaonica. Jesen je inače bogata događajima. Vihorili su se razni barjaci. Od crkvenih do onih sa hrvatskim obilježjima. Ljudi u narodnim nošnjama. Pjesma, veselje. Pozdravni govori.
Prvaci narodnjaka. Došli su iz cijele Dalmacije.
Don Mihovil Pavlinović, jedan od prvaka Doline, držao je govor. Ne treba smetnuti s uma da je Dalmacija u to vrijeme bila najnerazvijenija pokrajina, sad već,Austro-Ugarske monarhije.
Najjužnija i najtužnija.
Ostavimo po strani obitelji kao što je ona iz koje je potekla Katarina. Pravo stanje stvari je bila divlja neuništena ljepota krajolika i ogromno siromaštvo stanovnika. Bavili su se poljoprivredom. Vladao je kao i u cijeloj Dalmaciji kolonat. Veleposjednici su seljacima iznajmljivali svoju zemlju u nasljedni zakup,’na livel’. Poreze, troškove su zakupci plaćali sami, a gazdi su davali polovinu, trećinu ili već nešto od prihoda kako bi se dogovorili. Izloženi na milost i nemilost vremenskim prilikama i neprilikama, često su ostajali bez ljetine i bilo kakve mogućnosti da plate, nekad i da prežive.
O kako to tužno zvuči.
Zašto se zaboga ne prihvatim pisanja veselijih tema.
Ali i tu se može izvući neka zgodna priča. Kažu da je jedan takav zakupac nakon što mu je grad veličine kokošjeg jaja, kako bi rekli meteorolozi, potukao svu ljetinu, sutradan kad je ponovo počelo sijevati i grmjeti izišao pred kuću pogledao u nebo i rekao:
Svijetliš, svijetliš… Gledaš li možda je li što ostalo da dovršiš svoje djelo.
Dolina vrlo južna i vrlo tužna. Nisu je uzalud zvali ‘Dolina od Boga prokleta’ i slali nepodobne u njena močvarna i malarična - lošeg zraka područja.
Don Mihovil Pavlinović otvarao je Hrvatsku narodnu čitaonicu. Doputovao je dan ranije. Do kuće Petra Dabelića gdje je odsjeo, a gdje će se otvoriti i prva Čitaonica, dopratili su ga konjanici, rondari i mnoštvo ljudi. Tamo je susreo svog poznanika i prijatelja fra Luku i drugog dragog prijatelja gorljivog i vatrenog domoljuba dr Lovru Bakočevića. Jesu li mu prešutjeli svoju muku. Tek rođeno dijete bez oca. U svakom slučaju Petar je, po običaju, obilno pomogao u troškovima oko proslave. Ustupio je uostalom u donjem dijelu kuće prostor za Čitaonicu.
Okupljeni narod je znao tko je don Mihovil Pavlinović. Svećenik, političar, narodni zastupnik, književnik. Putnik. Uvijek u potrazi za dobrom svog naroda.
-Dajte mi ljepotu zemlje i vode: pučine polja, zrcala jezera, gajeve zahumlja: tihu maticu podražite vratolomnim utocima, obrubite rudinastim obrvami, razvedite niz dionice, niz jarke; dajte plugu oranica, srpu njiva, kosi livada: tu mi ljepotu dajte pod nebom s kojega žari ka oko junačko; pa eto naporuč vam konja jahatih i čamaca plivača, da se utrkivate, da gospodski lov lovite, da veselo vino pijete…
Čuješ li te riječi koje se okreću, obrću, vrte između jezika i ostalih dijelova usne šupljine, puče hrvatski. Zaboravljene riječi, koje nam danas kad ih na silu vraćaju kidaju živce. Mnogima su dapače neugodne. Ali jednako, zaboravljene, boguinarodu (lektori, prste k sebi od ove zajedničke riječi) ugodne osjećaje. Ali danas mnogima i mrske osjećaje.
Prepisala sam početak govora iz male narančaste knjižice na čijoj je naslovnici bila originalna zastava koju je puk u to doba nosio. Izvezena crveno, malo izblijedjela pa je više izgledala ružičasto, bijela i plava s grbom-šahovnicom pri desnom kraju i iznad grba krunom. Na riječima kvačice, apostrofi et cetera. Naglasci uzlazni i silazni, razne male, vedre, razigrane kvačke koje su kasnije nestale u nesmiljenoj zapovijedi: Piši kako govoriš da te ceo svet razume.
Tako je govorio dobru uru i po. Ne samo o ljepotama, nego i o povijesti kraja i potrebi
govora hrvatskim jezikom i odupiranju tuđincima i čežnji ujedinjena sa ostalim hrvatskim zemljama.
Molim, neka se primijeti: ne rugam se. Moja duša ponekad pripada tom vremenu i srce mi plače nad vrlo često naivnim i uzaludnim nastojanjima ujedinjenja ove jedine nam Lijepe Naše. Moja će prijateljica Vjera možda misliti da me ona vratila rodoljublju, ali rodoljublje i domoljublje je čudna biljka. Rastu i kad se najmanje nadaš. U jednom trenu primijetiš kako iz tebe kao iz kišne zemlje jedno toplo jutro raste mladica domoljublja. Pripadnosti. Odjednom su ti sjećanja na djetinjstvo vezana uz zemlju koja miriše i ljepša je nego ijedna druga zemlja. More ima posebnu boju. Tvoje je. Svemu tu pripadaš i sve pripada tebi. Govori se jezikom koji te obavija kao praiskonska, prva misao. Riječi su otkinute od tvoje kože i duh je smiren negdje u dnu tvog srca, tiho plače radostan.
Radosti je bilo i u puno dijelova svijeta. Ne može se zanijekati ničija ljepota , ali mirisi moje domovine ne postoje nigdje, nego ovdje na ovom tlu gdje sam rođena. U ovoj kolijevci koja me još uvijek lagano uljuljava u sigurnost djetinjstva i ljubavi bez ograničenja.
Zaboga Magdalena što ti se događa? U tvojim lutanjima svijetom što su ti sve pokazali? Najljepši je zalazak sunca, rekli su nam, na Baliju. U mjestu gdje je budistički samostan, kad je plima, okružen sa svih strana morem. Tu je i otrovna sivo- srebrena zmija, čuvarica samostana, koja nestane u pijesku pokrivena morem do sljedeće oseke kad je njeni poklonici i čuvari ponovo traže, pronađu iskopavajući pijesak pa i pod cijenu da ih ugrize i usmrti. Ali što je to za njih. Oni vjeruju da će se na ovom svijetu ponovo pojaviti. Sve je karma. Jest, sunce je tamo na zahodu ogromno, crveno . Polako nestaje na horizontu a brojni turisti, crni, bijeli žuti i ostali škljocaju svojim aparatima i zuje svojim kamerama. Dodiruju i zmiju jer to donosi sreću. I uopće u zraku se osjeća mir pomirenja prirode i ljudi. Na svakom ulazu u dvorište ulicu i slično su ‘vrata’- dva stupa s bogovima čuvarima ulaza, a u jednom starom selu vidjeli smo na svim kućama vrata-ulaze vrlo, vrlo uske. Toliko uske da se čovjek jedva provuče. Pitali smo: Zašto?
Zato jer je zlo toliko veliko da se kroz ova uska vrata nikako ne može provući, objasnili su.
A nama se iz turističke smirene atmosfere čini da se tu nikakvo zlo ne može dogoditi. More nema ovu modru boju. Zrak nije proziran. Nema lavande, nema ružmarina ni maslina sa svojim kvrgavim nogama i rukama. A ni sunce ne grije kao što ovo grije.
Bljak! Još tri put bljak, ali ipak ću ostaviti.
Bez obzira na uska vrata i ostale mjere opreza i tamo se zlo događa. Nekoliko mjeseci kasnije čitam da je u obližnjoj Mirti bačena bomba usmrtila preko dvjesto ljudi. Neka je već teroristička akcija ili reakcija preuzela odgovornost.
..........
...............
utorak, 11.03.2008.
Poznati i nepoznati svijetovi
Ovom poznatom svijetu čovjek je stranac. A svijet je mačje naravi. Prima živuće i s njima se veselo igra jer mu taj tren odgovaraju, a živući misle da su dobro došli tom svijetu. Čini im se da ih kuća koju su sagradili ljubi. Pa sve je u njoj napravljeno njihovom rukom.
Brižno, mislili su, radeći tu kuću da njima, ukućanima, prijateljima i samoj kući bude lijepo i dobro, ali onda ih više nema. Tu su neki drugi i sve te prisutnosti, stvari koje ostaju poslije, upravo kao mačka umiljavaju se novim stanovnicima, predu pokraj novih nogu.
Novi su sad oni koji o kući brinu. Kako je tužna neprisutnost onih kojih više nema tamo gdje nekad jesu bili.
O, toliko je stvari, dragih sitnica i dužnosti od kojih im se možda ne da rastati, iako su, ako jesu, davno otišli Bogu na istinu. Njihovi duhovi lutaju u blizini poznatih mjesta kao da im je ostalo nešto drago, nešto od čega ne mogu tako lako otići.
A novi ukućani? Znaju li za njihove nevidljive prisutnosti?
nedjelja, 09.03.2008.
Promocija
Promocija je romana poznanika akademika XY, gdje sam trebala biti viđena, jer nikad se ne zna, možda me baš on prijavi kao kandidata:
Izdavač govori:-Gospodin XY, akademik, a moram spomenuti da u prostoriji vidim više akademika… Značajan pogled po samozadovoljnom slušateljstvu koji plješću sebi i jedni drugima. -Izdao je svoju četvrtu knjigu i tako zaokružio sagu. Odmah spominjem da je pred pola godine dobio u inozemstvu prestižnu nagradu… bla, bla, bla i bla bla bla.
Akademik XY kosice koja vihori kao u kakvog raspojasanog dirigenta značajno mršti čelo. Podiže pogled zajedno s bradom, vrlo snažnom, profil ‘sa značajem’. Desnica ruka naslonjena na stolac desnog promotora lagano naklonjenog k stolu da ne smeta dijelovima tijela velikana, naravno i iz poštovanja prema njegovim mislima, djelima, dugogodišnjem radu, nikako ne dosjetkama koje kruže minornim djelima mladaca i sličnih.
Oprezno otvaram smičak of my heart. Lijeva i desna pretklijetka i klijetka otvorene leže kao na dlanu i čiste su, jednako kao i sve kapilare i ostale krvne žile. Thanks God nema zavisti, zlobe i sličnih nečasnih misli. Tu i tamo nakupine kolesterola, ali Bože moj u ovim godinama.
Slikar u meni slika mizanscenu. Akademika u laganom ljetnom odjelu sivo-crna kombinacija, koja zaokružuje lik. Elegantne crne cipele, čarape, tanke dokoljenke koje ne otkrivaju golu nogu, kak’ se spada, ležerno zabačenu preko druge noge. Lijeva ruka sad naslonjena na stol sad na Veliko djelo sad zabacujući kosu.
Precizno napravljena bista za aleju velikana, vijoreća kosica, zamišljeni intelektualni lik s popratno misaono značajnim borama, šeta od pomno odabranog mjesta do drugog jednako pomno odabranog mjesta naše domovinice promovirajući novo Djelo. Televizijski snimatelj snima. Fotoaparati škljocaju ne u onolikoj mjeri koja se očekivala, jer zemljom haraju urote lijevih. Akademici plješću, akademik zahvaljuje. Nevelika intelektualna obitelj je samozadovoljno sretna.
četvrtak, 06.03.2008.
Isječak iz romana
Prvu večer u Rimu večerale smo u restoranu Galleria Sciarra, u kojeg smo bile upućene od našeg mladog poznanika G-a., umjetnika, koji već nekoliko godina živi ili životari u Rimu pokušavajući dokazati da kvaliteta i posebnost može uspjeti i bez podrške. Uživale smo u jelu. Nismo previše razgovarale. Neki ljudi za stolom do nas napadno su nas promatrali. Čula sam upitni komentar: Sestre!? Ne lezbijke, rekao je netko od njih. Vidiš da su posve jednako obučene. Baš zato kažem sestre. Slične su. Ne lezbijke, drugi je bio uporan.
Zapamtila sam ih. Kasnije u gradu prošli su pokraj nas. Turisti kao i Indijanci iz knjiga Karla Maya kroče uvijek uhodanim stazama. U nekom vodiču pisac se dosjetio pa je nacrtao i stope. Prvi dan: stopica do stopice crkva sv. Petra, pa stopa do stope i vatikanski muzeji itd. Onda drugi dan stopa do stope: Koloseum pa …moram se zaustavit. No dakle jedna od žena među njima se okrenula za nama. Prepoznala nas je i upozorila ostale. Smijali su se podrugljivo. Sestre ili lezbijke? Mogla sam im reći ni jedno ni drugo. Nije mi bilo važno. U jednom trenu me zabavljalo.
Kasnije, ležala sam u krevetu pokušavajući zaspati. Okretala sam se, zatvarala oči, razmišljala o nečem posve neutralnom, ali nije išlo. Teško mi je padalo Katarinino stanje. Da joj ne smetam digla sam se i otišla u kupaonicu. Vrtjeli su mi se u glavi i komentari društva iz gostionice. Katarina ih je možda čula, a možda i nije. Nije me brinula konotacija njihove primjedbe. Ne u smislu onog kako su nas vidjeli. Nešto je u našem načinu ponašanja pokazivalo da smo previše orijentirane jedna na drugu. Neka bolesna navezanost? Kao da smo jedna jedina osoba. Prožimale smo jedna drugu. Znala sam taj osjećaj. Zbog te smo se prožetosti jedna drugom i svađale. Upravo kao stari bračni parovi. Zato sam i čula primjedbe.
Što uopće tražimo u Rimu, pitala sam se? Nismo li trebale prestati prekapati po prošlosti? Razglabati da je bilo što nije bilo i te gluposti. Zar konačno nije bilo dosta?
Postale smo dosadne jedna drugoj a i svima ostalima. Prošlost kao da je potpuno zavladala našim životima. Ja sam se nekako još i borila protiv toga, ali Katarina joj se prepustila. Još prije nego je umro dundo Maro, uporno je i dalje htjela putovati na mjesta gdje su njeni stari boravili i studirali. Jest prestala je o njima pisati, ali kao da su se njihovi duhovi preseljavali u njeno bolesno tijelo. Vladali njome.
Kako bilo taj smo put lutale Rimom. Tu večer je mirno, bar mislim, spavala dok sam se ja da joj ne smetam, sjedeći na školjki zatvorenog wc-a kao na najudobnijem mjestu na svijetu, pokušavala vratiti u okvire humora. I taj prostor mojih bjegova traži mali osvrt. Pogledajmo samo filmove u kojima se ogleda naša mašta i stvarnost. Što se sve u pred prostorima vidi. Ženskice koje popravljaju šminku jer se svijet vrti oko punih crvenih, vedrih obećavajućih usana - muškarac je taj dan ispunio kvotu zarađivanja – vođa čopora osvaja nove terene - produžuju mladost još je moćan. Potentan! Vidjeti se tu mogu sukobi suparnica ili kratki prekid stanja u glavnoj prostoriji u kojoj su se našli muž, ljubavnik, njegova žena i muževa ljubavnica. Razne druge nezgodne situacije. Ili kratki pogled u ogledalo, gađenje nad samim sobom, ali gotovo je. Prekasno. Stvari su već krenule svojim tijekom i sutra nema novog dana. Ili ipak postoji nada. A tek u muškim wc-ima. Mudri razgovori, prijetnje dok mokraća otječe u onim školjkama smiješnog izgleda, ali obuzdajmo maštu. Stvar je vraćena natrag. Povlače se smičci hlača i obično se ovlaš peru ruke, ali zato sve češće vrlo pažljivo zubi, ali sad uistinu dosta, priča je vrlo ozbiljna i tiče se prvog pitanja: Zašto, zašto smo tu i zašto nam se sve to događa?
Što smo uopće nas dvije tražile putujući po bijelom svijetu? Osmisliti svaki trenutak? Imati zadatak koji će nas prikovati za vrijeme osjećaje, kožu, prisutnost? Jesu li nam životni sokovi nestajali iz žila pa smo pokušavale zadržati prisutnost ovog tijela koje propada i imaginarnog duha u kojeg sam se trudila vjerovati. Ona istražujući, ja, prateći je. Promatrajući i vrebajući njene interese dokazujući sama sebi da ih i ja još imam. Zato su me pogodili komentari sestre ili lezbijke. Na nama se vidi interes, rekla bih, bizarni interes za prah i pepeo jer nas život, pulsiranja strasti, žeđ za životom više ne drži. I naši su pokreti samo imitacija pokreta mladosti. Umjetno izgrađeni. Odglumljeni, ne prirodni. Neprirodni i nakaradni. Koketni odmak glavom. Ubrzani, žustri hod. Odglumljena nezainteresiranost za promatrače. Ponašanje curica, no u našem slučaju promatrača više nema. Spada li u to nemarno, na rubu ekstravagancije odijevanje? Nosimo iste boje. Safari boje. Ovog ljeta moderne. Slojevita nemarna odjeća lepršala je oko našeg umjetnog brzog hoda i naših usredotočenosti koje su mogle izgledati umjetno, pa ipak to nisu bile. Još je u meni ali i Katarini bilo potrebe za nečim, pa makar se radilo samo o papirnatom istraživanju. Fra Luka je neko vrijeme boravio u Rimu. Činjenica je da smo se dugo bavile fra Lukom.
................
Tada, te rimske noći sjedeći u kupatilu, priznajem, pomalo uznemirena, dok je Katarina spavala, nisam znala hoću li plakati ili se smijati. Što ja tu radim, pitala sam se. Umjesto da živim do pretposljednjeg daha, pratim jednu zanesenu luđakinju u njenim maštarijama kroz pola svijeta i to je, između ostalog, vrlo skupo, a onda sve to, još, u najboljoj namjeri šaljem drugoj luđakinji Vjeri na obradu.. Jeftinije bi nas sve tri došao psihijatar.
Dan prije mi je Katarina, zaronjena u arhiv, pokušala govoriti o fra Lukinim dvojbama i sukobima unutar crkve.
Fra Luka je bio anacionalan, rekla je.
Po prirodi stvari, rekla sam, slažem se s tobom. Kršćanstvo bi trebalo biti nada za svakog; crne i bijele, žute, narančaste i modre i još tko zna koga. Nikakve diskriminacije. Svatko može biti kršćanin. Isus je rekao svojim apostolima: Idite i propovijedajte. Ali pogleć kako se to završilo. Nasljednici su uglavnom hodali okolo naoružani do zuba i ubijali. Koliki mrtvih u ime vjere.
Ali fra Luka je bio, pokušala je nešto reći … Bila je u jadnom stanju. Govorila je tiho. Skoro šaptala. Pokazivala je sve manje interesa pa bih je slušala, ali taj put, taj put u Rimu bila sam nestrpljiva. I njeno me stanje činilo ljutitom i agresivnom. Ponekad se s njenom bolešću nisam znala nositi. Činilo mi se, ako joj na neki način prodrmam preostale zdrave stanice njenog organizma preuzet će situaciju i sve će ponovo biti kao prije.
Daj Katarina, rekla sam, ne možeš na taj način govoriti o čovjeku, dapače svećeniku, s početka devetnaestog stoljeća u zemlji kao što je tada bila naša, podijeljena na bezbroj pokrajina u raznim tuđinskim šapama. Čak nismo govorili istim jezicima. Još su se po polutajnim i tajnim sastancima pitali: Što kažu u Beču? Vijesti su stizale nakon mjesec dana brzog jahanja. Vijest je tad već zastarjela kao što vidimo sjaj neke svemirske zvijezde koja u tom trenu više možda i ne postoji jer je eksplodira ili implodirala u super novu ili neku crnu rupu ili već tako nešto. Zvijezda iluzija kao i život koje mi živimo.
Tako sam govorila uvijek pomalo u strahu ili kako se kaže sa zadnjom mišlju u malom mozgu da ćemo ipak u jednom trenutku popadati sa majčice zemlje koja se nedovoljno brzo okreće oko svoje osi.
Pretjeruješ, rekla je tiho, sivo-žuta umiruća Katarina.
Još i danas u dobi televizije, telefona, računala i čega sve ne u našoj provinciji, pitaju: Što kažu u metropoli? Govorila sam uporno, skoro vičući. Njena me bolest uništavala. Je li slutila da je kraj?
Magdalena, zavapila je, pokušavajući me prekinuti!?
U Metropoli sa velikim M, bila sam uporna, čak više nema ni prisluškivanja ni kazne, ali šapat od uha do uha je najsigurniji. Čuveni hrvatski šapat ili uobičajena šutnja.
Jesmo li se obje tim putovanjem po rimskim crkvama opraštale jedna od druge, a ona i od živućeg svijeta? Je li zato istraživala fra Luku, najmiliji lik njenog života i romana?
Trebala sam je zagrliti i plakati zajedno s njom, a ne vikati joj te glupe rečenice u lice. Morala sam joj na drugačiji način pokazati koliko mi je teško i koliko je volim.
