Svijet je divan, ali okrutan, a mir je isto što i smrt. Sklad s prirodom traje dok na neki način ne ogladnimo. :) Afinitete prema kraju i ljudima kužim, ali nije mi jasno kako nacionalisti iz toga uspijevaju izvesti mržnju prema svima ostalima, a nekima posebice.
15.03.2008. (01:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
to je to. Vrlo dobro mu poznajem mane. Pokušavala sam ga pisati s puno više humora i u nekim je djelovima išlo, ali na kraju... Pisala sam ga iz tri različita pogleda. Tri ženska lika. Pokušavala razdvojiti i u načinu pisanja, ne samo pogleda na svijet. Ispao je prilično nezgrapan pačvork i svjesna sam da bih na neki način još trebala raditi na njemu, ali izgubila sam volju pisati. Mislim da bi to mogla biti jako dobra serija kad bi se netko poduhvatio pisanja scenarija. Nešto kao ona Brazilska, ako si gledao 'Dobra zemlja'. Možda bih mogla i sama, ali mi se sad neda. Umorila me ta povijest i ta priča. Umorio me život. Zvuči patetitično, kao i roman, ali upravo je tako. Od kada znam za sebe sve nekako visi na mom radu. Prerano sam ostala, u nekom smislu sama, a već prije toga pok. suprug i ja brinuli smo o njegovoj (brojnoj) obitelji o mojima, a prije toga kad je mojoj mami bilo samo 23 godine, a meni dvije i pol moj je otac završio u zatvor(zbog drugog svjetskog rata i njegovog angažmana u politici) i dva puta osuđivan na smrt i odsjedio sve do moje dvadesete kad sam se udala. Svi smo bili obilježeni i život nam u Jugoslaviji nije bio bajan. Bavila sam se jako tim vremenom jer me žuljalo i uništavalo. Kasnije su došla djeca i muževa prerana smrt. Milijon neprilika oko odgoja, neslaganja sa majkom do mog uvjerenja da me nije voljela, a mislim da je to najgore što se čovjeku može dogoditi, pa onda sad na kraju radnog vjeka morala sam iseliti sa poslovnim prostorom koji mi je bio vezan za stan, jer cijela kuća ima vlasnika i da to nisam napravila ostala bih bez stana i bez posla. Ušla sam u kredite itd, itd. Neprilika do ne neprilike. Ići će to, nadam se, dobrom kraju koji se sad već i nazire, ali meni je dosta. Oprosti sručila sam ti na glavu sve ovo. Žao mi je jer si dobrog srca. Jednako tako mi je žao što ne objavljuješ. Pokušaj. Moja ponuda stoji. Ako iziđem iz ovog glupog stanja samosažaljenja i bezvoljnosti možda stvarno pokušam realizirati kakvu udrugu u kojoj bi bilo mogućnosti objavljivanja. Mislim da bi me ta priča trgla i vrlo veselila.
propheta nemo, to sam pitanja postavljala i ja. Kao i zašto dođeš do takvih mržnji i na kraju do zločina. Jako sam se tim mučila. Ovaj roman je moj odgovor (možda samo meni jer sumnjam da će biti objavljen). Ako ti se da čitati odgovorit ću ti jednim postom- opet djelom romana. Iako je sve to vama mladima vrlo dosadno. Volila bih da u svijetu vlada mir i da se više nikad i nigdje mržnje ne ponove, ali bojim se da je to velika iluzija jer me povijest kojom se bavim uči upravo obrnuto. Mržnja počinje od osnovne stvari, a to je ugroženost egzistencije. Netko ti useli u tvoj prostor. Tamo se širi a tebe dovede do jadnog i nikakvog preživljavanja. pitam se što bi ti napravio u tom slučaju?
15.03.2008. (07:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
primjećujem tu zabrinutost i pojačani fatalizam već koliko, mjesec dana? glupo je reći: razvedri se, riječ je o vrlo realnim problemima i traumama, ali opet, vjerujem da bi trebala više užuvati u životu. nisam imao, zasad, na sreću, takvih problema kao ti (što ne znači da ih nije bilo uopće), a opet sam sam po prirodi sklon nekom pesimizmu i bezvoljnosti (možda i poza kojom privlačim pažnju i štedim energiju). ali iznad svega i ispod svega, kao da nisam stvarno zabrinut. ne znam je li to loše ili nije... u svakom slučaju, mislim da se po tome razlikujemo. evo, baš primjer izdavanja knjige: ne bi bilo loše, kažem ja, ali vrijedi li to truda? knjiga je ionako previše na svijetu, jedna više ili manje ne znači puno. tebi je žao što ne objavljujem, a ja mislim da se tu nema za čime žaliti. pišem jer mi se sviđa, za život zarađujem na neki drugi način. ne znam, mislim da život nema nekog specijalnog smisla, ali to mu je čak i prednost - ako nađem smisao, štajaznam, u vjeri, onda se stalno moram truditi biti na visini tog smisla, a kad nisam na visini neminovno ću to početi prikirivati i evo licemjerja, hoću reći, život ostaje život, koliko god ga mi pokušali umrtviti osmišljavanjem. no, dobro, sad već pričam svašta. pozdrav...
15.03.2008. (13:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
#Koliko znam, povlačim se dok nisam izravno ugrožen, a onda postajem agresivan. Tako da sve ovisi o onome tko mi se uvaljuje u životni prostor. Nego, kako objašnjavaš divljanje sasma neugrožene mlađadi?
16.03.2008. (02:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
bjeli vuk, Što si preuzeo osim one vještice u krilo?
pametni zub, sve da i hoćeš ti ne možeš pobjeći od određenih ciljeva ili bolje rečeno od naravi , od toga kakav si. Tvoje te pisanje odaje. Izvana možeš biti ovo i ono. To je kao i sa prostitutkama. Razmišljala sam kako se one brane od gadosti koje sigurno u tom poslu doživljavaju. Čovjek se može skriti u unutrašnjost sebe. Sve može biti posve nevažno ako ostane ono 'dvadeset grama' (čini mi se da toliko izgubi tijelo u trenutku smrti. Bar je toliko rečeno u nekom filmu) netaknuto. Zvuči nategnuto, možda dramatično, ali to me tješi. Vi muškarci obično stvari doživljavate jednostavnije. Osim nekih sa malo ženske duše. A ti je imaš. Ne trebaš se posebno truditi. Cilj bi bio jednostavan ili kompliciran, kako tko to gleda, a to je imati samilosti. Sa svakim. Sa žrtvama kao i sa zločincima.
propheta nemo, vrlo je lako izazvati zvjer u svakome od nas. A neugrožena mladost? Zašto misliš da nisu ugroženi? Ispitaj malo kod torcide i ovih drugih razloge zašto se tako ponašaju pa češ vidjeti da u njihovim obiteljskim ili uličnim ili školskim ili... već kojim okvirima nešto ne štima. A inaće čovjek je po prirodi biće koje se brani inaće bi odavno izumro. Obrana je način preživljavanja kao i agresija. E sad oružje može biti razno. Kod mene su riječi. Bar do sada. A kad smo kod toga u ovom domovinskom ratu moja pok. majka i ja našle smo se na jednom graničnom području u kući posve same. Kako je moja majka bila osebujna tako je i kuća bila udaljena od gradića 3 km. Mještani su nas došli zvati. Pripremljeni su bili za evakuaciju, ali moja je majka odlučila ostati, a i ja s njom, naravno. Ludost i smjelost koje nismo bile ni svjesne. Nudili su nam puške (lovačke) ali mi smo odbili. Rekla sam: Ako dođu dvijje nas puške neće spasiti. Nikad neću zaboraviti tu noč. Neopisiva tišina. Ničega. Ni vjetra, ni šušnja oko kuće a znala bi nočima slušati, zbog te osame, uvijek mi se činilo da se oko kuće čuju koraci i razni čudni zvukovi. Tu noć baš ništa. Kao da je svijet prestao disati. Ali nisam žalila za ponuđenim oružjem. Umirala sam od straha. Majka i ja nismo progovorile ni riječi. Svaka u svojoj sobi. Ne znam je li ona spavala. Čuli smo pucnjeve u daljini. Nije se dogodilo ništa. Mjesto je bilo obranjeno. Sutradan su nam došli reči koliko je ljudi poginulo. Poslije sam mislila kako je bila glupost njena i moja ostati u kući. A eto bila sam uvjerena da bi nas spasio razgovor sa napadaćem, a ne puška. Danas kad znam što se sve događalo i kakve su ljudske zvijeri bile na jednoj i drugoj strani ne bi više tako postupila. Bježala bih glavom bez obzira. I da ne misliš kako izjednačavam krivicu. Ne radim to. Bili smo napadnuti. U vlastitoj zemlji. Svi naši gradovi uključujući i Zagreb i svugdje je bilo mrtvih ( osim čini mi se Rijeke i Pule). Izazvali su zvijer u nama i nažalost u puno smo situacija reagirali kao zvijeri. Žao mi je da se to dogodilo. Ponovo. I ponovo se događa i događat će se. Ne želim biti zloguki prorok, ali dok se vi mlađi malo više ne pozabavite uzrocima i posljedicama....Dajte stvorite vi svijet bez rata. Ali zaustavit ću se.
16.03.2008. (08:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I ti to osjećaš?Kao da netko to generira,kao da želi da ne možemo više nikada stvoriti onaj "bezbrižni "(ustvari neznajući,ignorantski)svijet u kojem smo živjeli.
16.03.2008. (09:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
u svrhu osobnog preživljavanja u okviru kakve takve normale, izbjegavam maksimalno ovakve teme i ovakva razmišljanja, jer osjećam da je takav tok misli uzaludno mučenje i stalna vrtnja u krug pitanjima bez odgovora. za mene su to pogrešna pitanja upućena na pogrešne adrese, prošlost me ne opsjeda dovoljno da joj dozvolim da sasvim zavlada mojom današnjicom. preživjevši ovaj rat po podrumima (i danas se trzam od glave do pete na svaki jači zvuk i udarac u okolini) ne tražim krivicu za ništa što se desilo na ovoj ili onoj strani, pokušavam shvatiti što je to u svima nama ljudima da možemo biti zvijeri kojoj god strani pripadali. jer sigurna sam da rješenje ne može biti u tome da se odredi tko je u pravu tko u krivu...danas su to jedni sutra drugi, a i kad bi se čovjek dovoljno udaljio od svega i pokušao se zamisliti u koži onih drugih, shvatio bi da i oni imaju svoju svetu istinu u koju su vjerovali i zbog koje su čini što su činili. pokušavam stvari uvijek sagledati što šire, shvatiti sve strane....i mislim da su svi u pravu i svi u krivu, jer poanta nije uopće u tome. sigurna sam da bog nije ni u ovom niti u jednom drugom ratu posebno na jednoj, a protiv druge strane, jer svi smo dio njega... razumijem nostalgiju i sjećanja, svaki brijeg i svaka dolina i rijeka na zemlji ima posebno mjesto u nečijem srcu...i to su lijepi osjećaji, ali ne čine nas ni boljima ni gorima od drugih ljudi. mislim da su moja razmišljanja nekako u pravcu onih pametnog zuba...i koliko god tebi možda zvučalo grubo, čudno ili nerazumljivo, vjerujem da na neki način ništa, baš ništa nije važno. mi sami odlučujemo čemu ćemo u životu pridavati važnost i koje stvari, događaje i emocije će činiti okosnicu i smisao naših života....ali, samo po sebi ništa nije važno niti ima neki smisao. svijet i sve u njemu jednostavno i samo - jeste. kao bog koji svu istinu o sebi i postojanju izražava kratkom i jasnom izjavom: ja jesam. i to je sve! ja jesam. ti jesi. svijet jeste. .....sve ostalo je stvar tvoje, moje, naše odluke....mi stvaramo život i svijet ovakvima kakvi jesu i onda se čudimo otkud tuga, patnja, bol....mi ju nanosimo drugima, mi ju dobijamo zauzvrat. sva krivica i sva zahvala za krive i prave stvari ovoga svijeta idu samo nama samima. sve je u nama. prije par minuta sam pročitala jednu sjajnu izreku onog genijalca ajnštajna i mislim da se apsolutno slažem. kaže on: problem ne možemo riješiti na razini razmišljanja na kojoj smo ga stvorili! ...i ne možemo. treba pokušati izaći iz okvira razmišljanja koje stvara mržnju, ratove, tugu, bol....i sagledati sve iz druge perspektive. ostalo je vrtnja u krug i ponavljanje...ali, mislim da ima dosta ljudi kojima to prija i koji vole da su stvari takve kakve jesu. ima ljudi koji vole ratove, ratovima se mnogi obogate...mržanja i rat nekima donose korist i dok je pojedincu važno jedino da je njemu dobro, a nije bitno kako je čovjeku pored ništa se neće promijeniti. dok gledamo da uzmemo, otmemo, gomilamo da bi imali što više, umjesto da dajemo, dijelimo i pomažemo...svijet će biti isti. a takav vjerojatno i treba biti, sve je to dio odrastanja nas svih...čovječanstva... s obzirom na neku tugu, nostalgiju, bol, osjećaj beznađa i izgubljenosti i odustajanja koji imam osjećaj da se provlači tvojim tekstom, na kraju ovog monstruoznog komentara uzet ću si slobodu za još jedan citat, izreku nepoznatog mi autora na koju sam jutros naišla i voljela bih da ti ostane sjećanju i da je se često sjetiš: ne pitaj što svijetu treba, nego čini ono od čega ti srce pjeva. jer ono što svijetu treba su ljudi sa srcem koje pjeva! veliki pozdrav, dragi odmače, ti imaš divne rečenice, lijepo pišeš, ugodno je čitati te....i premda sasvim dobro (predobro) razumijem tvoje osjećaje, želim da se boriš da sebe i svijet uspiješ sagledati iz druge, svijetlije perspektive. o mnogo čemu se možemo i ne moramo složiti, ali nitko ne može osporiti neumoljivu činjenicu da vrijeme uvijek ide naprijed i nema vraćanja na prošlo...a kad danas pogledaš u svoju prošlost i vidiš što si sve proživjela i evo te ovdje s nama žive, zdrave i plodno spisateljski vudrene na našu radosti i užitak čitanja....zar nisi nakon svega ipak zadovoljna sobom? osjećam veliku dušu i srce unutar ovih tekstova...ti imaš pravo (ma, obvezu! moraš!) pogledati unazad na sebe i svoj život i s osmjehom i zadovoljno reći sebi i svijetu: bravo ja! uspjela sam! usprkos svemu, sve teškoće sam savladala i gle me! tu sam i dalje! vjerujem da je postati još bolji čovjek nakon velikih životnih nedaća način na koji nas bog / život brusi iz grubog kamenja u dragocijene dijamante! ti već sjajiš.... davno je prošao trenutak kad sam se trebala zaustaviti s ovim komentarom....oprosti udavu, u prirodi mu je da davi! :)))))))))))
16.03.2008. (12:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
#Sve mi se čini da se dade naći mehanizam koji sve to lijepo objašnjava, ali vjerojatno za nalaženje istog treba odbaciti puno toga zbog čega se smatramo ljudima.. :???
16.03.2008. (19:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza, meni nema pomoći. Razmišljanje o povijesti postalo je moja prva, druga i treća koža, samo mi se duh još trudi tražiti radosti.
greentea, rado bih da mogu sve zanemariti. Gledaj ja nemam mržnje. Uvjeravam sebe da se time bavim, razmišljam, pišem da na neki način najprije razumijem zašto se sve to događa, a onda da preko toga na neki način stimuliram druge da potraže druge putove. Nikako ne rat i zločine. Ali kako god koliko toga znam; razgovaram; čitam; sjećam se koji put mi se čini da sve te žrtve kucaju na moju savjest i traže da mjesto njih nešto kažem.
Jer, živjeli su i umirali mladi i nevini. Zamisli još se do nedavno tako nešto događalo.
Volim tvoj optimizam. Ni od svoje djece ne tražim da se bave onim čime se ja bavim.
A kad kažeš da jesmo i trebamo samo biti... o.k. ali čovjek nije samo prolaz za hranu, zadovoljstva itd. Čovjek i misli i na kraju ima slobodnu volju nije mu sve određeno sudbinom. Slobodna volja mu dozvoljava da odlučuje. Svatko od nas ima izbor. Nažalost moja sudbina i moj izbor je mučiti se s ovim i onim. Trenutno sam na dnu, ali već vidim nebo i malo sunca.
Inače volim duge komentare, a sudeći po posljednjem postu i ti upadaš u određene prostore nečeg... nekog traženja ili praznine. Tko zna u što će se kod tebe sve to izroditi. Analiza ovamo analiza onamo možda razriješiš i probleme Hrvatskog društva. Budi zdrava i vedra.
inspektor Clouseau, Naravno da si akademik. I to Policijske akademije 1; 2; 3; 4; 5; 6 ne znam ima li i dalje. Ali ti si usto jači od svih njih. I piši nam o svim tvojim uspjesima, kad već službena policija šuti.
16.03.2008. (19:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meni cipralex pomogao, a ti i dalje na leđima nosiš svu krivnju svijeta... tako volim tvoje pisanje i samo čekam trenutak da poletiš, da se odvojiš od zemlje natopljene znojem, krvlju i suzama... želim ti to od srca :)
18.03.2008. (08:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pametni zub
zamišljam Mihovila Pavlinovića na Baliju. iz tvojeg povijesnog romana?
14.03.2008. (19:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
propheta nemo
Svijet je divan, ali okrutan, a mir je isto što i smrt. Sklad s prirodom traje dok na neki način ne ogladnimo. :)
Afinitete prema kraju i ljudima kužim, ali nije mi jasno kako nacionalisti iz toga uspijevaju izvesti mržnju prema svima ostalima, a nekima posebice.
15.03.2008. (01:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
pametni zub,
to je to. Vrlo dobro mu poznajem mane. Pokušavala sam ga pisati s puno više humora i u nekim je djelovima išlo, ali na kraju... Pisala sam ga iz tri različita pogleda. Tri ženska lika. Pokušavala razdvojiti i u načinu pisanja, ne samo pogleda na svijet. Ispao je prilično nezgrapan pačvork i svjesna sam da bih na neki način još trebala raditi na njemu, ali izgubila sam volju pisati.
Mislim da bi to mogla biti jako dobra serija kad bi se netko poduhvatio pisanja scenarija. Nešto kao ona Brazilska, ako si gledao 'Dobra zemlja'. Možda bih mogla i sama, ali mi se sad neda. Umorila me ta povijest i ta priča. Umorio me život. Zvuči patetitično, kao i roman, ali upravo je tako. Od kada znam za sebe sve nekako visi na mom radu. Prerano sam ostala, u nekom smislu sama, a već prije toga pok. suprug i ja brinuli smo o njegovoj (brojnoj) obitelji o mojima, a prije toga kad je mojoj mami bilo samo 23 godine, a meni dvije i pol moj je otac završio u zatvor(zbog drugog svjetskog rata i njegovog angažmana u politici) i dva puta osuđivan na smrt i odsjedio sve do moje dvadesete kad sam se udala. Svi smo bili obilježeni i život nam u Jugoslaviji nije bio bajan. Bavila sam se jako tim vremenom jer me žuljalo i uništavalo. Kasnije su došla djeca i muževa prerana smrt. Milijon neprilika oko odgoja, neslaganja sa majkom do mog uvjerenja da me nije voljela, a mislim da je to najgore što se čovjeku može dogoditi, pa onda sad na kraju radnog vjeka morala sam iseliti sa poslovnim prostorom koji mi je bio vezan za stan, jer cijela kuća ima vlasnika i da to nisam napravila ostala bih bez stana i bez posla. Ušla sam u kredite itd, itd. Neprilika do ne neprilike. Ići će to, nadam se, dobrom kraju koji se sad već i nazire, ali meni je dosta.
Oprosti sručila sam ti na glavu sve ovo. Žao mi je jer si dobrog srca. Jednako tako mi je žao što ne objavljuješ. Pokušaj. Moja ponuda stoji. Ako iziđem iz ovog glupog stanja samosažaljenja i bezvoljnosti možda stvarno pokušam realizirati kakvu udrugu u kojoj bi bilo mogućnosti objavljivanja. Mislim da bi me ta priča trgla i vrlo veselila.
propheta nemo,
to sam pitanja postavljala i ja. Kao i zašto dođeš do takvih mržnji i na kraju do zločina. Jako sam se tim mučila. Ovaj roman je moj odgovor (možda samo meni jer sumnjam da će biti objavljen). Ako ti se da čitati odgovorit ću ti jednim postom- opet djelom romana. Iako je sve to vama mladima vrlo dosadno. Volila bih da u svijetu vlada mir i da se više nikad i nigdje mržnje ne ponove, ali bojim se da je to velika iluzija jer me povijest kojom se bavim uči upravo obrnuto. Mržnja počinje od osnovne stvari, a to je ugroženost egzistencije. Netko ti useli u tvoj prostor. Tamo se širi a tebe dovede do jadnog i nikakvog preživljavanja. pitam se što bi ti napravio u tom slučaju?
15.03.2008. (07:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
bjeli vuk
i ja volim da preuzimam...ponekad ;)
15.03.2008. (13:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pametni zub
primjećujem tu zabrinutost i pojačani fatalizam već koliko, mjesec dana? glupo je reći: razvedri se, riječ je o vrlo realnim problemima i traumama, ali opet, vjerujem da bi trebala više užuvati u životu.
nisam imao, zasad, na sreću, takvih problema kao ti (što ne znači da ih nije bilo uopće), a opet sam sam po prirodi sklon nekom pesimizmu i bezvoljnosti (možda i poza kojom privlačim pažnju i štedim energiju). ali iznad svega i ispod svega, kao da nisam stvarno zabrinut. ne znam je li to loše ili nije... u svakom slučaju, mislim da se po tome razlikujemo.
evo, baš primjer izdavanja knjige: ne bi bilo loše, kažem ja, ali vrijedi li to truda? knjiga je ionako previše na svijetu, jedna više ili manje ne znači puno. tebi je žao što ne objavljujem, a ja mislim da se tu nema za čime žaliti. pišem jer mi se sviđa, za život zarađujem na neki drugi način.
ne znam, mislim da život nema nekog specijalnog smisla, ali to mu je čak i prednost - ako nađem smisao, štajaznam, u vjeri, onda se stalno moram truditi biti na visini tog smisla, a kad nisam na visini neminovno ću to početi prikirivati i evo licemjerja, hoću reći, život ostaje život, koliko god ga mi pokušali umrtviti osmišljavanjem. no, dobro, sad već pričam svašta. pozdrav...
15.03.2008. (13:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
propheta nemo
#Koliko znam, povlačim se dok nisam izravno ugrožen, a onda postajem agresivan. Tako da sve ovisi o onome tko mi se uvaljuje u životni prostor.
Nego, kako objašnjavaš divljanje sasma neugrožene mlađadi?
16.03.2008. (02:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
bjeli vuk,
Što si preuzeo osim one vještice u krilo?
pametni zub,
sve da i hoćeš ti ne možeš pobjeći od određenih ciljeva ili bolje rečeno od naravi , od toga kakav si. Tvoje te pisanje odaje. Izvana možeš biti ovo i ono. To je kao i sa prostitutkama. Razmišljala sam kako se one brane od gadosti koje sigurno u tom poslu doživljavaju. Čovjek se može skriti u unutrašnjost sebe. Sve može biti posve nevažno ako ostane ono 'dvadeset grama' (čini mi se da toliko izgubi tijelo u trenutku smrti. Bar je toliko rečeno u nekom filmu) netaknuto.
Zvuči nategnuto, možda dramatično, ali to me tješi. Vi muškarci obično stvari doživljavate jednostavnije. Osim nekih sa malo ženske duše. A ti je imaš. Ne trebaš se posebno truditi.
Cilj bi bio jednostavan ili kompliciran, kako tko to gleda, a to je imati samilosti. Sa svakim. Sa žrtvama kao i sa zločincima.
propheta nemo,
vrlo je lako izazvati zvjer u svakome od nas. A neugrožena mladost? Zašto misliš da nisu ugroženi? Ispitaj malo kod torcide i ovih drugih razloge zašto se tako ponašaju pa češ vidjeti da u njihovim obiteljskim ili uličnim ili školskim ili... već kojim okvirima nešto ne štima. A inaće čovjek je po prirodi biće koje se brani inaće bi odavno izumro. Obrana je način preživljavanja kao i agresija.
E sad oružje može biti razno. Kod mene su riječi. Bar do sada.
A kad smo kod toga u ovom domovinskom ratu moja pok. majka i ja našle smo se na jednom graničnom području u kući posve same. Kako je moja majka bila osebujna tako je i kuća bila udaljena od gradića 3 km. Mještani su nas došli zvati. Pripremljeni su bili za evakuaciju, ali moja je majka odlučila ostati, a i ja s njom, naravno. Ludost i smjelost koje nismo bile ni svjesne. Nudili su nam puške (lovačke) ali mi smo odbili. Rekla sam: Ako dođu dvijje nas puške neće spasiti.
Nikad neću zaboraviti tu noč. Neopisiva tišina. Ničega. Ni vjetra, ni šušnja oko kuće a znala bi nočima slušati, zbog te osame, uvijek mi se činilo da se oko kuće čuju koraci i razni čudni zvukovi. Tu noć baš ništa. Kao da je svijet prestao disati. Ali nisam žalila za ponuđenim oružjem. Umirala sam od straha. Majka i ja nismo progovorile ni riječi. Svaka u svojoj sobi. Ne znam je li ona spavala. Čuli smo pucnjeve u daljini. Nije se dogodilo ništa. Mjesto je bilo obranjeno. Sutradan su nam došli reči koliko je ljudi poginulo.
Poslije sam mislila kako je bila glupost njena i moja ostati u kući. A eto bila sam uvjerena da bi nas spasio razgovor sa napadaćem, a ne puška. Danas kad znam što se sve događalo i kakve su ljudske zvijeri bile na jednoj i drugoj strani ne bi više tako postupila. Bježala bih glavom bez obzira. I da ne misliš kako izjednačavam krivicu. Ne radim to. Bili smo napadnuti. U vlastitoj zemlji. Svi naši gradovi uključujući i Zagreb i svugdje je bilo mrtvih ( osim čini mi se Rijeke i Pule). Izazvali su zvijer u nama i nažalost u puno smo situacija reagirali kao zvijeri.
Žao mi je da se to dogodilo. Ponovo. I ponovo se događa i događat će se. Ne želim biti zloguki prorok, ali dok se vi mlađi malo više ne pozabavite uzrocima i posljedicama....Dajte stvorite vi svijet bez rata.
Ali zaustavit ću se.
16.03.2008. (08:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
I ti to osjećaš?Kao da netko to generira,kao da želi da ne možemo više nikada stvoriti onaj "bezbrižni "(ustvari neznajući,ignorantski)svijet u kojem smo živjeli.
16.03.2008. (09:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
greentea
u svrhu osobnog preživljavanja u okviru kakve takve normale, izbjegavam maksimalno ovakve teme i ovakva razmišljanja, jer osjećam da je takav tok misli uzaludno mučenje i stalna vrtnja u krug pitanjima bez odgovora. za mene su to pogrešna pitanja upućena na pogrešne adrese, prošlost me ne opsjeda dovoljno da joj dozvolim da sasvim zavlada mojom današnjicom. preživjevši ovaj rat po podrumima (i danas se trzam od glave do pete na svaki jači zvuk i udarac u okolini) ne tražim krivicu za ništa što se desilo na ovoj ili onoj strani, pokušavam shvatiti što je to u svima nama ljudima da možemo biti zvijeri kojoj god strani pripadali. jer sigurna sam da rješenje ne može biti u tome da se odredi tko je u pravu tko u krivu...danas su to jedni sutra drugi, a i kad bi se čovjek dovoljno udaljio od svega i pokušao se zamisliti u koži onih drugih, shvatio bi da i oni imaju svoju svetu istinu u koju su vjerovali i zbog koje su čini što su činili. pokušavam stvari uvijek sagledati što šire, shvatiti sve strane....i mislim da su svi u pravu i svi u krivu, jer poanta nije uopće u tome. sigurna sam da bog nije ni u ovom niti u jednom drugom ratu posebno na jednoj, a protiv druge strane, jer svi smo dio njega...
razumijem nostalgiju i sjećanja, svaki brijeg i svaka dolina i rijeka na zemlji ima posebno mjesto u nečijem srcu...i to su lijepi osjećaji, ali ne čine nas ni boljima ni gorima od drugih ljudi. mislim da su moja razmišljanja nekako u pravcu onih pametnog zuba...i koliko god tebi možda zvučalo grubo, čudno ili nerazumljivo, vjerujem da na neki način ništa, baš ništa nije važno. mi sami odlučujemo čemu ćemo u životu pridavati važnost i koje stvari, događaje i emocije će činiti okosnicu i smisao naših života....ali, samo po sebi ništa nije važno niti ima neki smisao. svijet i sve u njemu jednostavno i samo - jeste. kao bog koji svu istinu o sebi i postojanju izražava kratkom i jasnom izjavom: ja jesam. i to je sve! ja jesam. ti jesi. svijet jeste. .....sve ostalo je stvar tvoje, moje, naše odluke....mi stvaramo život i svijet ovakvima kakvi jesu i onda se čudimo otkud tuga, patnja, bol....mi ju nanosimo drugima, mi ju dobijamo zauzvrat. sva krivica i sva zahvala za krive i prave stvari ovoga svijeta idu samo nama samima. sve je u nama.
prije par minuta sam pročitala jednu sjajnu izreku onog genijalca ajnštajna i mislim da se apsolutno slažem. kaže on: problem ne možemo riješiti na razini razmišljanja na kojoj smo ga stvorili! ...i ne možemo. treba pokušati izaći iz okvira razmišljanja koje stvara mržnju, ratove, tugu, bol....i sagledati sve iz druge perspektive. ostalo je vrtnja u krug i ponavljanje...ali, mislim da ima dosta ljudi kojima to prija i koji vole da su stvari takve kakve jesu. ima ljudi koji vole ratove, ratovima se mnogi obogate...mržanja i rat nekima donose korist i dok je pojedincu važno jedino da je njemu dobro, a nije bitno kako je čovjeku pored ništa se neće promijeniti. dok gledamo da uzmemo, otmemo, gomilamo da bi imali što više, umjesto da dajemo, dijelimo i pomažemo...svijet će biti isti. a takav vjerojatno i treba biti, sve je to dio odrastanja nas svih...čovječanstva...
s obzirom na neku tugu, nostalgiju, bol, osjećaj beznađa i izgubljenosti i odustajanja koji imam osjećaj da se provlači tvojim tekstom, na kraju ovog monstruoznog komentara uzet ću si slobodu za još jedan citat, izreku nepoznatog mi autora na koju sam jutros naišla i voljela bih da ti ostane sjećanju i da je se često sjetiš: ne pitaj što svijetu treba, nego čini ono od čega ti srce pjeva. jer ono što svijetu treba su ljudi sa srcem koje pjeva!
veliki pozdrav, dragi odmače, ti imaš divne rečenice, lijepo pišeš, ugodno je čitati te....i premda sasvim dobro (predobro) razumijem tvoje osjećaje, želim da se boriš da sebe i svijet uspiješ sagledati iz druge, svijetlije perspektive. o mnogo čemu se možemo i ne moramo složiti, ali nitko ne može osporiti neumoljivu činjenicu da vrijeme uvijek ide naprijed i nema vraćanja na prošlo...a kad danas pogledaš u svoju prošlost i vidiš što si sve proživjela i evo te ovdje s nama žive, zdrave i plodno spisateljski vudrene na našu radosti i užitak čitanja....zar nisi nakon svega ipak zadovoljna sobom? osjećam veliku dušu i srce unutar ovih tekstova...ti imaš pravo (ma, obvezu! moraš!) pogledati unazad na sebe i svoj život i s osmjehom i zadovoljno reći sebi i svijetu: bravo ja! uspjela sam! usprkos svemu, sve teškoće sam savladala i gle me! tu sam i dalje! vjerujem da je postati još bolji čovjek nakon velikih životnih nedaća način na koji nas bog / život brusi iz grubog kamenja u dragocijene dijamante! ti već sjajiš....
davno je prošao trenutak kad sam se trebala zaustaviti s ovim komentarom....oprosti udavu, u prirodi mu je da davi! :)))))))))))
16.03.2008. (12:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
greentea
isusek, koliki je! zbilja sam pretjerala..oprosti!
16.03.2008. (12:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
inspektor Clouseau
Što da ja sad napišem nakon ovoga gore?
Svi su već sve rekli, vidiš kako nam je stalo do tebe :))
Samo nam piši a mi ćemo čitati.
* vezano uz onaj stariji post o akademicima imam jedno pitanje. da li sam ja akademik? naime, završio sam policijsku akademiju :))
16.03.2008. (18:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
propheta nemo
#Sve mi se čini da se dade naći mehanizam koji sve to lijepo objašnjava, ali vjerojatno za nalaženje istog treba odbaciti puno toga zbog čega se smatramo ljudima.. :???
16.03.2008. (19:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
milicza,
meni nema pomoći. Razmišljanje o povijesti postalo je moja prva, druga i treća koža, samo mi se duh još trudi tražiti radosti.
greentea,
rado bih da mogu sve zanemariti. Gledaj ja nemam mržnje. Uvjeravam sebe da se time bavim, razmišljam, pišem da na neki način najprije razumijem zašto se sve to događa, a onda da preko toga na neki način stimuliram druge da potraže druge putove. Nikako ne rat i zločine.
Ali kako god koliko toga znam; razgovaram; čitam; sjećam se koji put mi se čini da sve te žrtve kucaju na moju savjest i traže da mjesto njih nešto kažem.
Jer, živjeli su i umirali mladi i nevini. Zamisli još se do nedavno tako nešto događalo.
Volim tvoj optimizam. Ni od svoje djece ne tražim da se bave onim čime se ja bavim.
A kad kažeš da jesmo i trebamo samo biti... o.k. ali čovjek nije samo prolaz za hranu, zadovoljstva itd. Čovjek i misli i na kraju ima slobodnu volju nije mu sve određeno sudbinom. Slobodna volja mu dozvoljava da odlučuje. Svatko od nas ima izbor. Nažalost moja sudbina i moj izbor je mučiti se s ovim i onim. Trenutno sam na dnu, ali već vidim nebo i malo sunca.
Inače volim duge komentare, a sudeći po posljednjem postu i ti upadaš u određene prostore nečeg... nekog traženja ili praznine. Tko zna u što će se kod tebe sve to izroditi.
Analiza ovamo analiza onamo možda razriješiš i probleme Hrvatskog društva.
Budi zdrava i vedra.
inspektor Clouseau,
Naravno da si akademik. I to Policijske akademije 1; 2; 3; 4; 5; 6 ne znam ima li i dalje. Ali ti si usto jači od svih njih. I piši nam o svim tvojim uspjesima, kad već službena policija šuti.
16.03.2008. (19:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tri Pojma
meni cipralex pomogao, a ti i dalje na leđima nosiš svu krivnju svijeta... tako volim tvoje pisanje i samo čekam trenutak da poletiš, da se odvojiš od zemlje natopljene znojem, krvlju i suzama... želim ti to od srca :)
18.03.2008. (08:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lučica
Javim ti se uskoro,dobro sam.
18.03.2008. (09:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...