Ovom poznatom svijetu čovjek je stranac. A svijet je mačje naravi. Prima živuće i s njima se veselo igra jer mu taj tren odgovaraju, a živući misle da su dobro došli tom svijetu. Čini im se da ih kuća koju su sagradili ljubi. Pa sve je u njoj napravljeno njihovom rukom.
Brižno, mislili su, radeći tu kuću da njima, ukućanima, prijateljima i samoj kući bude lijepo i dobro, ali onda ih više nema. Tu su neki drugi i sve te prisutnosti, stvari koje ostaju poslije, upravo kao mačka umiljavaju se novim stanovnicima, predu pokraj novih nogu.
Novi su sad oni koji o kući brinu. Kako je tužna neprisutnost onih kojih više nema tamo gdje nekad jesu bili.
O, toliko je stvari, dragih sitnica i dužnosti od kojih im se možda ne da rastati, iako su, ako jesu, davno otišli Bogu na istinu. Njihovi duhovi lutaju u blizini poznatih mjesta kao da im je ostalo nešto drago, nešto od čega ne mogu tako lako otići.
A novi ukućani? Znaju li za njihove nevidljive prisutnosti?
Post je objavljen 11.03.2008. u 13:19 sati.