Promocija je romana poznanika akademika XY, gdje sam trebala biti viđena, jer nikad se ne zna, možda me baš on prijavi kao kandidata:
Izdavač govori:-Gospodin XY, akademik, a moram spomenuti da u prostoriji vidim više akademika… Značajan pogled po samozadovoljnom slušateljstvu koji plješću sebi i jedni drugima. -Izdao je svoju četvrtu knjigu i tako zaokružio sagu. Odmah spominjem da je pred pola godine dobio u inozemstvu prestižnu nagradu… bla, bla, bla i bla bla bla.
Akademik XY kosice koja vihori kao u kakvog raspojasanog dirigenta značajno mršti čelo. Podiže pogled zajedno s bradom, vrlo snažnom, profil ‘sa značajem’. Desnica ruka naslonjena na stolac desnog promotora lagano naklonjenog k stolu da ne smeta dijelovima tijela velikana, naravno i iz poštovanja prema njegovim mislima, djelima, dugogodišnjem radu, nikako ne dosjetkama koje kruže minornim djelima mladaca i sličnih.
Oprezno otvaram smičak of my heart. Lijeva i desna pretklijetka i klijetka otvorene leže kao na dlanu i čiste su, jednako kao i sve kapilare i ostale krvne žile. Thanks God nema zavisti, zlobe i sličnih nečasnih misli. Tu i tamo nakupine kolesterola, ali Bože moj u ovim godinama.
Slikar u meni slika mizanscenu. Akademika u laganom ljetnom odjelu sivo-crna kombinacija, koja zaokružuje lik. Elegantne crne cipele, čarape, tanke dokoljenke koje ne otkrivaju golu nogu, kak’ se spada, ležerno zabačenu preko druge noge. Lijeva ruka sad naslonjena na stol sad na Veliko djelo sad zabacujući kosu.
Precizno napravljena bista za aleju velikana, vijoreća kosica, zamišljeni intelektualni lik s popratno misaono značajnim borama, šeta od pomno odabranog mjesta do drugog jednako pomno odabranog mjesta naše domovinice promovirajući novo Djelo. Televizijski snimatelj snima. Fotoaparati škljocaju ne u onolikoj mjeri koja se očekivala, jer zemljom haraju urote lijevih. Akademici plješću, akademik zahvaljuje. Nevelika intelektualna obitelj je samozadovoljno sretna.
Post je objavljen 09.03.2008. u 10:28 sati.