odmak
ponedjeljak, 24.03.2008.
Uskršnji blagdani
Sretan Uskrs onima koji slave, a dobar dan onima koji to ne rade.
Uskrs je najbitniji i najvažniji dan kršćanstva. Bez uskrsnuća ne bi bilo nikakve svrhe.
Uskrsnuće daje nadu da ništa nije bilo uzalud.
Evo što sam pisala u jednom svom romanu u kojem živi narod bez imena (nije bitan teizam bilo koje vrste, ateizam i boja kože) s posebnim sposobnostima telepatskog komuniciranja, levitacije itd itd i bori se za određene, opće ljudske vrijednosti, ako se to tako može nazvati.
Roman je podijeljen u nekoliko dijelova. Posebno mjesto je Dubrovnik koji je u romanu izabran kao mjesto u kojem osim ljudi u događajima sve sudjeluje i diše. Jedinstvo živog i neživog. To je zbog moje fascinacije Dubrovnikom, kao recimo i Visovcem ili Blacama na otoku Braču. To su ona mjesta u kojima kao u filmu Susreti treće vrste struji ona posebna glazba koja nije sa ovog svijeta. Izvlačim stare stvari (kao i post prije), jer se još nalazim u zrakopraznom prostoru iz kojeg bez obzira (odgovor Zoni Z) na cipralex ne dolazim k sebi. Trudim se ali skoro sam posve sama s vama na blogu. Više čitam, skoro pa ne odgovaram.
Bez radosti sam i to je grozno. Kao ono ledeno srce onog dječaka iz Snježne kraljice. Bila je jedna mamina sestra, do nedavno vrlo zgodna i interesantna osoba, a onda je pala u ovakvo nekakvo stanje i pustila se umrijeti… Čudila sam se kako joj se to moglo dogoditi, a sad je sve više shvaćam.
Ali, bez brige, žilavo sam ja stvorenje. Važno je postaviti dijagnozu pa će se naći i lijek
Ovo su izvadci Martininog dnevnika iz tog romana (već sam ovdje objavljivala neke dijelove):
1990. godina, Uskrs navečer
Kakav dan! Svi smo bili pozvani kod Stijepe. Rita, Klaus, F.B., moj dundo Petar i moja majka koja na svu sreću nije došla, jer da je došla, morala bih odustati ili bi nam objema bilo strahovito teško i mučno. Odnos majke i mene je nešto što se razvija u neku vrstu duševnog raka. Ni jedna ni druga se ne trudimo da ga liječimo. Ja znam da joj se ne sviđa moja veza sa Srđanom, ali jednako tako znam da joj nije drago kako se odvija moj odnos sa Stijepom. Sigurna sam da za to nisu krivi ni Srđan ni Stijepo, nego ja. Sve što radim, po njoj je pogrešno, naopako i vrijedno prezira. No neću više o tome. Želim da mi ovaj dan ostane vezan za razgovor koji se vodio poslije ručka.
Teta Đene se potrudila i napravila takav ručak da smo polizali prste. Netko iz 'prijateljske' kuće, to je bio njen izraz im je donio janje napravljeno od marcipana, ili već nečeg, i ono je stajalo na sredini stola za vrijeme ručka. Maslinova grana u vazi i obojena jaja bila su također tu. Cijeli ručak je bio u znaku janjeta. Ništa što F.B. ne bi smio jesti. Znali su da se već duže vrijeme drži svojih običaja i to su poštivali. Fra Petar je izmolio molitvu. Govorila je o miru. Rita, Klaus i F.B. se na kraju nisu prekrižili, mi ostali jesmo.
Tu je uvijek kod tako šarolikog skupa nazočna pomalo neugodna situacija. Uopće, kod molitve za vrijeme jela, moram priznati, osjećam se malo nelagodno i vrlo često na rubu smijeha. Svi se silno trude biti ozbiljni, no nekako mi se čini da je vjera, bar u krugovima u kojima se ja krećem, postala vrlo osobna stvar, kao da je se pomalo sramimo, pa je javna molitva, ako baš nije u crkvi, teta Đene bi rekla u kući Božjoj, na neki način neprikladna.
'To je samo kod tebe tako', slao je poruku Stijepo.
Osjećala sam da je napet i neprekidno u nekakvom nelagodnom osjećaju da bih mogla učiniti i reći nešto neprikladno. Koliko god smo se pred drugima trudili skriti što se s nama događa, uvjerena sam da su svi sve vrlo dobro znali.
Uskrs je bio kršćanski praznik, no Židovi su taj dan imali Pashu.
-Nije li neobično da se baš na ovaj dan nađemo na okupu-, rekla sam.
Stijepo me nije gledao. Pokušavao me je spriječiti.
-Isto kao što je neobično da jedemo žrtveno janje-, rekao je F.B.
-Janje, koje je simbol nevinosti, mora biti ubijeno da bismo blagovali-, rekla sam.
-Simbolika, običaji, način života, nakon nekog vremena postanu vlasništvo religije i naroda pa se kasnije oko nečeg o čemu zapravo nitko ne zna zašto se to radi , vode ratovi. Do istrebljenja. Mi smo za Ramazan blagovali žrtvenu životinju. Zar to nije ista ideja?- dodao je F. B.
-To je čovjek-, rekao je moj dundo fra Petar. –Sastavljen je od duha i tijela. Potrebno je naći svrhu i u ovom životu ovdje. Ne može ga provesti kao biljka. Mora naći smisao. Otuda godina podijeljena na obredne dane. Obredi koji u kršćanstvu nešto znače. Jest, ponavljaju simboliku davnih zbivanja.-
Nije glup. Imao je posla s vrhunskima. No bio je svećenik. Jadni moj dundo. Najbolje se snalazio između zidova svog samostana.
-Nije red-, rekla je Rita, da razgovaramo o tome. Mi smo gosti u jednoj kršćanskoj kući. Lijepo nam je. Jelo je bilo više nego dobro. Osjećam se ugodno.-
-Pa ipak-, odjednom je rekao Klaus, -Židovi su izabrani narod. Čak je i Isus , u kojeg vi vjerujete kao u sina Božjeg, bio Židov. I proganjan. Proganjan od nas Židova, kao što su i nas same progonili. Što je na ovoj zemlji toliko protiv nas? Što je toliko protiv Božjeg naroda?-
-Čini se samo Zlo-, rekao je tiho moj Dundo. –Zato trebamo biti oprezni.-
-Jer zlo vreba u svemu-, dodao je Klaus.
-Skrije se ponekad u naizgled dobrim djelima-, dodao je moj dundo.
Ponovo brzi Stijepin pogled u mom pravcu.
Vrlo slikovito, zaključila sam. Kao da me netko prebacio u prizore iz Biblije. U ono doba nisu ništa drugo radili nego neprekidno hodali iz mjesta u mjesto. Učitelj i njegovi sljedbenici. Oko njih se skupljao svijet željan saznanja. Mudro se zborilo.
Znala sam da me Stijepo osluškuje i to me zabavljalo.
-Pa ipak, rekao je moj dundo, -ne postoji Bog zla. Zlo stoluje u našem smrtnom tijelu. A danas slavimo uskrsnuće. Najvažniji događaj u kršćanstvu. Dan kad zemaljska smrt prestaje biti važna jer je pobjediva.-
Opa, pomislila sam. Jesu li se dogovorili?
Stijepo me ponovo pogledao i odmah okrenuo glavu. Jedno vrijeme trajao je muk.
-No ja ponovo pitam-, rekao je F.B., -zašto obredi jednih vrijeđaju druge.-
-Jesmo li mi tebe danas povrijedili-, upitala je teta Đene smiješeći se.
-Martina-, potom je dodala, -hoćeš li mi pomoći.-
Otišli smo u kuhinju , ali moja pomoć nije bila previše potrebna. Neka daljnja rođakinja pripremila je tanjure za kolače, a ja sam ih unijela. Rozatu i sirnice je unijela teta Đene, a bijelu tortu s bezbroj srebrenih ukrasa je unijela rođakinja.
U blagovaonici se, blago rečeno, iz svih nazočnih pušilo.
-Ne bi bilo holokausta da se kršćani nisu odgajali u mržnji prema Židovima-, govorila je Rita. –Ubojice Krista-, tako su nam govorili. –Dvije tisuće godina kršćani su živjeli mrzeći Židove. Ozračje mržnje… ozračje židovske krivnje.-
-Ne mogu poreći, govorio je fra Petar, - … pa ipak crkva je pomagala koliko je mogla. I pojedinci…-
-Ne dovoljno-, rekla je Rita. –da je zauzela generalni stav..-
-Ja bih samo rekao…- , umiješao se Stijepo, -da Crkva, osim u rijetkim periodima, nije imala takvu moć da bilo što mijenja. Hitler je bio odlučan u uklanjanju bilo kakve prepreke, Bila je to takva sila da je uistinu izgledalo, kako je sam govorio, da će vladati tisuću godina. Suprotstaviti se, bila je uistinu stvar osobne hrabrosti.-
-Crkva je to i radila. Vatikan je spasio tolike. I kod nas Stepinac…- pokušao je reći dundo Petar.
-Ne bih se složila s vama. Povjesničari govore drugačije-, rekla je Rita.
-Povijest još nije rekla zadnju riječ, rekao je Stijepo. –Ono što mnogi nisu znali, a što još uvijek ne žele znati ni čuti, su bezbrojna stradanja Hrvata. Počnimo od drugog svjetskog rata kad su spaljena tolika hrvatska sela, pa stradanja od fašističke sile, jer ih je toliko puno bilo u partizanima, pa onda sam kraj rata; Bleiburg i kasnije Križni put. Kalvarija hrvatskog naroda, a tek onda kasnije. U samom Dubrovniku… pa onda ostali gradovi…toliki…
-Zar je uopće mnoštvo mrtvih manje vrijedno od svakog pojedinačnog mrtvog-, uzviknuo je F.B. –Jest kasnije su došli komunisti. Nitko ne spominje njihove zločine.-
Zveckaju kosti na sve strane, prošlo mi je kroz glavu i to me nasmijalo. Stijepo me gledao, ali nije se smijao.
-Dosta-, rekla je teta Đene. –Uskrs govori da je čovjek pobijedio smrt. Čemu ti razgovori? Nitko i ništa nije izgubljeno.-
Draga teta Đene. Željela je da baš meni bude lijepo. Silno je željela da se u kući čuje dječji plač.
Kako je bilo neobično slušati im misli. Ritinu ogorčenost, skoro mržnju na naše nerazumijevanje patnje koju je prošla zajedno sa svojim židovskim narodom, iako smo mi bili njen odabrani narod.
-Samo nemoj spominjati brojke-, rekao je F.B. –Vi Židovi patite od brojaka.-
No bilo je kasno. Rita je već započela: -U mojoj obitelji ubijeno je šezdeset i četvero. Što uže, a što šire obitelji.-
Moj dundo nas je na kraju napustio. Otišao je crven i uznemiren.
Pokušavali su me tješiti, ali broj mrtvih je rastao na sve strane. Jedan manje ili više nije bio važan.
Sad sjedim u svojoj sobi. Zapisujem u dnevnik jer mi se tako čini više istinito.
Negdje je bilo zapisano da svijet postoji jer postoji Knjiga.
P.S. malo objašnjenje. Martina je poginula u napadu na Dubrovnik za vrijeme Domovinskog rata. Društvo okupljeno kod tete Đene znalo je što će se dogoditi. Slutila je i Martina ali je tu misao gurala od sebe.
