odmak

utorak, 29.04.2008.

Abel i Kain
Bratoubojstvo iz knjige postanka.
Povijest je nakon istjerivanja iz raja krvavija, ali u svakom slučaju zanimljivija.

Što je uopće bio raj? Nešto slično Mediterane klubu. Golaći i more. Rezervat. Bilo je za očekivati da će čovjek probiti granice. svaki zid mora imati rupu. Zid bez rupe je možda Zid plaća, jer su plačući ljudi jedini zatvoreni u svoj vlastiti zid.

...............

Događaji se uvijek mogu promatrati na više načina. Svjedoci neminovno svjedoče rašomonski. Sudac i porota arhetipski sjede iznad okrivljenih i branioca, tužitelja, slušatelja i ostalih prisutnih osoba. Kad bi ribe mislile i govorile njihov bi svijet bi vjerojatno i dalje bio ograničen na vodu. Mi znamo da postoji svijet koji udiše zrak. Ribama to ništa ne znaći. One to ne znaju. Njihova mjerila i zakoni ostaju unutar vode i samo tamo, u vodi, znaće nešto.

........

Hebrejski ne poznaje prezent. Samo prošlost i budućnost. Vakuum sadašnjosti ispunja poviješću koja uči i proricanjima. Tu i sad ne postoji ili je prisutno u trajanju: Abraham rodi Izaka, Izak rodi Jakova....

Vjerojatno negdje pročitala i zapisala. Više se ne mogu sjetiti

...........

Pobjeći u novu situaciju može pomoći samo onoliko koliko traje novost. Čovjek svejedno upada u zamku pa makar znao da je to privid.
Život je privid koji traje.

........

Ovo je odvratan vijek
kad je u svakoj prilici čovjek
tiranin, izdajnik ili robijaš

Ovo posljednje mi se vrlo sviđa pa pretpostavljam da nije moja misao.





Ovo u sredini sam ja u neka davna vremena


A ovo je ono što je za mene ( a da to uopće nije znao ) napisao:

Paavo Haaviko

Oženiš mjesec
i more i ženu i mjesec: bezuhi, svi.
Slušat ćeš im glasove, govoriti im
a oni kažu

takva je igra.

nedjelja, 27.04.2008.

Izvadak iz romana.

Gledala I. Banca kod Stankovića. O slučaju Pukanić imam svoje mišljenje koje ide protiv struje. Mislim da se tu radi o dvije različite stvari jer, izgleda da je nesretna Mirjana Pukanić uistinu pod određenom dijagnozom jer neobično je da je njena majka, a na neki način i kćerka ne susreću... ali tu ću se zaustaviti.

U drugom djelu emisije u potpunosti ću se složiti s njim. Za prof. Banca sam čula početkom Hrvatske borbe za slobodu. Pročitala, sam Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (izišlo 1984) i ne poznavajući pozadinu odnosa nisam se začudila njegovom kasnijem suprostavljanju Tuđmanu. Ali i to je bliska povijest i dok se ne objelodane sve relevantne činjenice ne bih donosila sud.

U svakom slučaju služila sam se podacima i iz njegove studije ( kao i drugih autora) i pručavajući to vrijeme došla na neki način do svojih zaključaka. Povijest je uostalom između ostalog nizanje činjenica koje svi mi tumačimo onako kako mi to želimo. Tko je u pravu ..tko će znati, ali dobro bi bilo proućiti uzroke i poslijedice bez strasti, a ne neprekidno sipati neistine i mržnju. Kako je krenulo potući ćemo se sami sa sobom ne trebaju nam susjedi.

I evo nekih odlomaka iz mog romana. Onako kako sam ja to vidjela:


.............

Spada li u staračka razmišljanja, grozna muka koja nakon toliko napisanih stranica, razara dušu i tijelo? Jesam li na desnu hrvatsku priču dodala uteg i tako olakšala i dala uzlet na tezulji vrijednosti lijevoj strani? Mogu li, i smijem li svoja istraživanja i zaključke završiti mišlju da je fašizam ili nacional socijalizam kojeg je NDH prihvatila, u osnovi zlo, a komunizam koji se provlačio kroz antifašizam, u osnovi dobra ideja, utopija ali ideja na strani dobra, nevažno u što se izrodila. Nije li Vjera govorila o tome? Ima li ona pravo što se tiče mene i mojih razmišljanja? Izdajem li na taj način ideale naših očeva? I dajem li za pravo ljudima kao što je Jure Marić? I, čemu kriti, i moj očuh. Ali pokušajmo razmišljati o 'Idealima očeva' Pokušajmo razmišljati o 'našoj stvari'. Mjesecima proučavam razdoblje između dva svjetska rata. Neprekidno mi se po glavi vrti pitanje: Što se događalo u prvoj Jugoslaviji da su Hrvati reagirali 1941 sa ustašama, progonima i logorima. Tolikim mrtvima! Zašto?
Pitanje je kojeg sam toliko puta postavila. I odgovarala na njega kako sam znala i umjela. Pokušavam prodrijeti u materiju koja je nakon Domovinskog rata izronila u ogromnim količinama. Ono što dolazi iz emigrantskih, ali i domovinskih memoarskih biografskih i autobiografskih zapisa bez sumnje je vrlo žalosno. Tužne i pretužne sudbine. Uništeni životi. Iako su se mnogi u emigraciji snašli materijalno i duhovno, ostalo je žaljenje i neprekidna čežnja za ovim obalama koje većina nije više nikad vidjela.
Ali to nije jedina iseljena nacija. Nisu jedini apatridasi. Toliki su drugi narodi bježali i ostavljali sve iza sebe, ali su rijetki optuživani za zločine kao što se dogodilo ovom našem malom hrvatskom narodu.
O pitam se, pitam sebe i druge.
Vičem iz duše i grla:


Što se dogodilo u toj nesretnoj zajednici Srba, Hrvata i Slovenaca koja je kasnije nazvana Kraljevina Jugoslavija? Koliko sam puta to već izgovorila?

Ta sam pitanja postavljala i R-a. U jednom od niza naših susreta, kišilo je, nije nad Brestom nego nad Zagrebom, ali često su i zagrebačke kiše nujne.

I tko je sve kriv? Tko je kriv? Je li crkva kriva?
Je li, zum Beispiel, radikalizam biskupa Mahnića uzrok svih kasnijih muka Hrvata?
Odgovorio je krzmajući. Vjerska ga povijesna pitanja nisu posebno zanimala.
Mahnić je bio predstavnik militantnog kršćanstva u drugoj polovici devetnaestog stoljeća i početkom dvadesetog stoljeća kad se prestrukturirala Europa, rekao je. Početak liberalizma. On je bio predstavnik borbene crkve. Crkve militans koja se borila za dotadašnje vrijednosti- za svoju tradiciju. Ali hrvatski razvoj, ne znam za starije, nikad nije bio klerikalistički.
Kakva je posljedica na Hrvatsku zbog njegova djelovanja?
On je utjecao na jedan krug nikako ne na cijelu Hrvatsku. Bilo bi prepustolovno reći da je njegov politički katolicizam utjecao na cijeli hrvatski narod, na hrvatsku politiku. Ne znam za starije, ali moderni hrvatski razvoj nikad nije bio klerikalistićki niti je klerikalizam u onom najgorem smislu što ga krivo tumače trebao biti politika koju bi vodili i upravljali biskupi. Dakle organizirana politika, ne klerikalizam kao pretjerivanje sa vjerskim ili nekim drugim uvjerenjima, nego isključivo političko djelovanje. Nikad toga u Hrvatskoj nije bilo. Većina katolika i to uvjerenih katolika nisu uopće bili uvjereni klerikalci. Čak ni cijeli kler nisu bili istomišljenici. Svi su pravaši bili skloniji liberalnim strujanjima nego klerikalizmu, uvjetno rečeno. Pridjevi su u nas inače opasni- jer postaju etikete, ograđivao se.

Priznajem, satjerala sam ga u kut , pokušavajući doznati. Pokušavajući rastumačiti samoj sebi, ali to je već svakome jasno. Teško mu je padalo. On je ozbiljan povjesničar. Nema kod njega špekulacija. Samo činjenice i ništa drugo. U jednom razgovoru je rekao govoreći o bliskoj prošlosti i stvaranju Hrvatske -…a s druge strane, opet tvrdim, svatko je radio po svome, a mi imamo rezultate takvi kavi jesu – Imaš državu, imaš podijeljenu državu, imaš korumpiranu državu, nemaš Bosnu i rezultat svega toga je takav.
A reći da svega toga nije bilo meni je to, po zanatu, neprihvatljivo. Mi, mislio je na struku, ne možemo govoriti što bi bilo da je bilo. To mogu književnici, psiholozi.., ali povijest ne može. Što je netko mislio i zašto je mislio. Ne može se pitati o Tuđmanu je li htio podijeliti Bosnu, neka se izvole naći dokumenti. Neka se prouče. Izdrže kritiku pa ćemo onda reći: jest bio je pasji sin pa je htio dijeliti i sad imamo posljedice ili je to samo diplomatska igra.
I sad se mučio sa svakom izgovorenom riječju i misli.

Tu je potpuna razlika između hrvatskog i pravoslavnog svećenstva, govorio je. Oni su teološki neškolovani, nisu previše duhovni ni religijski prožeti i njima je državna politika sukladna s crkvenom politikom i utjecajem na mase. Slijede državu i državnu politiku-grubo rečeno. Propaganda je da je naš kler isti jer nas hoće sve strpati u ustaše, ubojice, radikale, separatiste. Sve to treba znati dobro razlikovati jer na koncu koliko ima jugoslavenstva i apolitičnosti među katolicima pa čak i među popovima demantira taj neki generalni utjecaj. Kroz onu organizaciju Mahniča, na koju je on djelovao i koji su se poslije uključivali u orlove ili … ne znam križare, to je djelovalo, to je sigurno i tu je bilo među njima najviše žrtava. Oni su lako prihvatili i NDH i ne mislim opet ustaše. Tu se razvijala jedna hrvatska katolička okomica, ali opet u nekim granicama, ne općenito.

Naravno da sam ga pitala o Stepincu. Sjećam se davnih godina, još u komunizmu na večeri kod dragih i provjerenih prijatelja, bio je spomenut kardinal Stepinac. Netko je rekao: Kriv je. Nemoguće da nije kriv. Kako to već ide, spominjale su se njegove fotografije s Pavelićem i slično. Spominjalo se pokrštavanje. Žestoko sam se usprotivila. Pitala sam ih je li itko čitao njegovu obranu na komunističkom sudu. Odmahivali su glavama. Nitko nije čitao. Obrana na nekoliko listova, pisana na pisaćem stroju, šapirografiranih, tako se to onda radilo, kružila je tajno od ruke do ruke. Bio je to vrlo vruć materijal. Zbog takvih stvari ljudi su završavali u zatvoru.
No dakle, rekao je netko meni drag, pristao je na pokrštavanje. Nije se bunio.

Nedavno sam gledala jednog intelektualca, srpske nacionalnosti, kako odgovara na pitanje o svom ostanku u 'Krajini' za vrijeme domovinskog rata.
Čujte ne možete zanijekati da su iz 'Krajine' protjerani Hrvati i da su se tamo nad Hrvatima događali zločini, uporan je voditelj televizijske emisije. Što ste vi tamo radili? Jeste li protestirali?
Intelektualac je, vidi se, prvenstveno dobar čovjek. Kaže da želi na svako pitanje iskreno odgovoriti. Mrzim uopćavanja, ali često se to vidi kod srpskih sugovornika. I jednako tako veliki je broj 'naših' koji misle kako je to gluma kojom 'oni' savršeno vladaju. Istina je 'naši' su ljudi nemušti. Namjerno stavljam navodnike mi i oni. Nekako se ti 'naši' ne snalaze u škakljivim razgovorima s njima. 'Oni' barataju podacima. Ne krzmaju. Čude se i pitaju: I tko nas bre zavadi? Naši se dodvoravaju. Primaju ih raširenih ruku. I opet imamo ono: mi casa es su casa ili smo u tim susretima neugodno agresivni, kao da nam nedostaje podataka ili diplomacije.
U svakom slučaju, odgovara na pitanja promišljeno i s najvećom mogućom iskrenošću. Zašto sam ostao i što sam za to vrijeme tamo radio? Ostao sam jer sam tamo i inače živio. Kud bih išao? Znali su da se ne slažem s njihovom politikom pa su me bacili na front. Od tamo sam se nekako izvukao i poslije sam radio kao obični činovnik. Ništa ni o čemu nisam mogao odlučiti.
Bio je na frontu, ali ne i dobrovoljno. Neka vrst domobrana tzv Krajine. Jel' to svakome jasno? Iz njegove okoline nestajali su njegovi susjedi Hrvati. Čak i jedan prijatelj Hrvat. Iskreno mu je žao što za njega nije mogao ništa napraviti. Da je pokušao i sam bi izgubio glavu, kužiš stari moj.

Ja kužim, dakako.
Sve mi je tu jasno.

Dobro, bilo je tu i nekakvih snimaka, filmskih mislim, gdje ga se vidi kako sa Krajinskom vrhuškom i nekim zlodusima iz matične im države vrši egzercir. Bradati sa onim simbolima sličnim gusarskim zastavama i slično. Sve malo amaterski, paravojno. Tamo kama, ovamo nož. Ali on kaže da ne vjeruje da takve snimke postoje, pa čak ni ja ne vjerujem. Podvale su vrlo, čak vrlo, vrlo, moguće. A da je i bio prisutan… mogla je biti znatiželja ili čak i želja za vlastitim kutkom domovine bez ikakve primisli o zločinu. Kad sve naše netrpeljivosti prođu, možda ćemo mirne glave moći razmišljati o ljudskim željama… žaljenjima… potrebicama…
U svakom slučaju nije poanta u snimkama. Stvar je njegovog ostanka u tzv Krajini među separatistima i dokazanim zločincima, pa opet nije kriv.
I nije kriv, dapače vrlo je prav. Svi smo toga svjesni. Jasno je da nije imao kud. Tamo mu je kuća, žena djeca, škola njegove djece, na kraju i njegov narod. To se uvažava.
Ali …nesretni Stepinac je također ostao u svojoj domovini sa svojim narodom, pa je kriv.
Zašto je ostao sa svojim hrvatskim narodom, pitam R-a.?
I kakav je njegov odnos sa ondašnjom vrhuškom?

Stepinac je dijelio hrvatsku državotvornu misao, kaže, promišljajući. Bio je pozdravljen od hrvatskog državnika i prihvatio ga je kao državnog poglavara, a poslije je vidio što je Pavelić činio pa se distancirao. I kritizirao ga, što je sve mislio, ne znam. To je najkraća priča, jer je Stepinac imao i moralnu vertikalu. Načelno je prihvaćao Pavelića s državne strane, u početku valjda kao zadanu osobu, a poslije kao prolaznu osobu.
U socijalizmu se govorilo: Neka bude i crvena Hrvatska, samo da je Hrvatska. Prihvatili smo Tita i Savku. Po čemu su oni meni prihvatljiviji režim od beogradske politike?

Ja pak, treba se sjetiti mojih ponora u oganj paklenski, buna i prekinute veze sa svim katoličkim institucijama, vrlo često, u neka nebulozna doba, sjedim u Zagrebačkoj katedrali, koja je minijaturna kopija Praške, ta mi misao kad ulazim u katedralu uvijek padne na pamet. Sjedim otraga uz Stepinčev grob. Podastirem mu svoju ranjenu crnu dušu. Molim ga. Često prospem i koju suzicu, a onda, nekako mirnijeg srca, iziđem vani u stvarnost.

O koječemu sam ga pitala tog kišnog zagrebačkog jutra. Pripremila sam se. Kao i uvijek. S raznim pitanjima o temama koje ne razumijem ili ne znam. Uglavnom mu to kažem. Ponekad zatajim. Neugodno mi je. Kao da ga tražim samo kad ga trebam. Ali nije posve tako. Ostali smo malobrojni mi. Oni iz društva mrtvih pjesnika i sličnih tajnih i polutajnih pripadnosti nekog vremena za kojim treba ili ne treba žaliti. Jer, često u strahu i s nelagodom mislim da je sve u našim glavama. Kao da nikad nije postajalo nešto, nekih nevidljivih pripadnosti i prisutnosti, nekih fluidnih veza od kojih smo živjeli i još uvijek živimo. Mi neki. Izgubljene djevojčice i dječaci koji vučemo nevidljive igračke našeg djetinjstva u uspješne ili manje uspješne svakodnevnosti gdje naizgled živimo. Preživljavamo, ali srca su nam ostala drugdje. Mi družba Petra Pana. Nijemi svjedoci nevidljivih prisutnosti.

Mi koji bismo često trebali psihijatrijske ležaje.

I eto me. Pada kiša. Prohladno je. Voljeli smo kišu. Osjećali se posve drukčije. Drugačiji od drugih, ali stigle su nas ozbiljnoće. Pitanja olovno teška.


..................

Ja: Čitam Bogdana Radicu. Naročito me je uznemirila knjiga 'Hrvatska 45'
R. : Radica je evoluirao od kraljevsko-jugoslavenskog novinara i publicista preko sukoba u Americi sa veliko Srbima Fotićem na primjer, do Titovog navijača, jer je mislio da će Tito riješiti nacionalno i socijalno pitanje, pa kad je 45 došao u Beograd i kad je vidio kako je napisao je, 'Hrvatska 45', a poslije je vani išao prema Hrvatskom narodnom odboru – emigrantskom vijeću. Treba te stvari razumjeti… da sve hrvatske zablude nisu nikad cjelovite i da su vodile ovome danas ako ovo prihvaćamo kao rješenje. Mora se sve shvatiti u razvoju.
O bilo je tu još i drugih pitanja.
O Draži Mihajloviću, o novim povjesničarima, temama o kojima se još ništa ne govori.

Zašto kraljevska vlada nije igrala na jugoslavenstvo nego na četnički pokret Draže Mihajlovića?

Draža Mihajlović je bio njihov, jugoslavenski ministar vojske, a nisu se imali na koga drugog ni osloniti. U Hrvatskoj je bila NDH-a Slovenci su bili okupirani, Makedonci su bili pod Bugarskom. A Jugoslavenska vlada je imala cilj- povratak Karađorđevića i povratak predratne Jugoslavije. Jugoslavenska vlada sastojala se i od Hrvata. HSS u domovini nije funkcionirao. Vani su u Vladi imali svog čovjeka Krnjevića. U Hrvatskoj su bili ustaše, a s druge strane partizani.
Jugoslavenska vlada nije mogla ići s komunistima sve dok ih saveznici nisu prisilili tijekom rata kad su Šubašića poslali k njima. Njima je u početku ostao jedini Draža kao neki njihov pa su mogli saveznicima reći da imaju protu hitlerovski otpor. Oni su s tom propagandom i uspjeli. I danas u zapadnom tisku reći će da je Draža Mihajlović bio jugoslavenski kraljevski general i da je bio u Jugoslaviji. Ne zanima njih puno četnički program. To je i razumljivo. Ovamo NDH, i ustaše a s druge strane komunisti- nisu imali izbora.
O novim povjesničarima:
Ima svega, govorio je. Onih koji gledaju samo jednu stranu, onih koji polemiziraju, neki objavljuju više građe nego je potrebno. To nije loše, ali nedostaje sinteza. Ponekad veliki mar, a trebalo bi više interpretativnosti. Uklopiti u procese. Osobno bih volio da je više sinteze kod nekih, ali opet svatko čita po svom. Radi po svom. Da nije kod nas došlo do političke promjene, ne bi tih knjiga uopće bilo. Ne bi bilo ni različitih ljudi ni različitih pristupa. Tako treba prihvatiti svih, kakvi jesu da jesu. Jer to je stvarnost. Od knjige do knjige ti vidiš kako neki revidiraju mišljenja. A trebalo je u međuvremenu i malo međusobne svađe pa da do toga dođe. To je moj dojam. Stvari se događaju. Ljudi pišu. Opterećeni su svojom prošlošću, ovaj svojim židovstvom, svojim ubijenim židovskim članovima familije, onaj drugi svojim razvrgnutim svećeništvom ili tvrdim katolicizmom.
Ja: Židovi su ispaštali dvije tisuće godina a i prije. Izabrani su narod hoćeš nećeš.

..................
.
Ja. Često mi se događa, skoro u pravilu, kad spomenem žrtvu, a pri tom mislim na svaku žrtvu, svi se manje više uhvate za to i kažu, ali drugo je židovska žrtva, pa dobro, kažem, znam da je posebno što se njima dogodilo, ali ti su već mrtvi, mislim te žrtve. A onda uskaču pa ne možeš miješati ustaše i partizane
R.: To je tvoje intelektualno pravo da o tome razmišljaš
Ja: Moram priznati da su meni sve žrtve žrtve. Ja ne govorim o kategoriji zločinaca, iako… ako su se ubijanja odvijala bez suda… no dobro. Tvrdim dalje da partizani nisu ništa manje Hrvati nego ustaše, ali to je jedno čudo kako jedni i drugi, uglavnom, reagiraju zadrto.
R.: Jer mi nemamo ni što se komunizma tiče pravu povijest. Jer je ta povijest falsificirana. Treba znati da je od početka partizanskog pokreta stalno jedna linija bila Hrvatska. Druga je stvar što su mnogi među njima bili kukavice i pustili da im Beograd odlučuje. To su prodane duše koji su postajali suci i drugi na položaju. Ne bi bilo, kratko rečeno, ni 71' ni 91' da su svi bili Jugoslaveni i da su pobožno marširali onda s Titom, a poslije sa Miloševićem.
Ja: A opet na svakoj strani imaš toliko tužnih, nevjerojatnih priča, istinitih događaja. Eto majka moje prijateljice, sad već pokojna, Olga- sve mislim Bože moj- njena priča je vrlo potresna. Čak ima i tu židovsku komponentu.
R.: A opet imaš i drugih životnih priča. Recimo onih grupa koji su dolazili izvana, bili ubačeni u Jugoslaviju da se bore za Hrvatsku koji su poginuli ili poslije suđeni i pogubljeni, osuđeni na smrt i navodno pogubljen, a onda se odjednom pojavi živ… je li se dogovorio, to je teško znati…
Ja: Ali sad ja u tom svom pisanju strahovito moram paziti da tu našu borbu za slobodu pokažem vrijednom truda i patnje. Da ne izjednačim, da je pokažem vrijednom borbe, a strašna je propaganda protiv nas, a mi sami usto kao da ne cijenimo jedni druge. I eto vidiš i kroz Radicu kako se ne cijenimo. Tako malo ljudi zna za njega. Gledaj, tu knjigu ‘Živjeti ne doživjeti’ koju su mi preporučili, nigdje ne mogu naći. A Radica po meni, možda pretjerujem, mi u Splitu poslije Marulića nemamo čovjeka takvog formata. Znam da nije kao čovjek bio lagan.
R.: Nagao, protuslovan. Sad je izišla Karla Mirth-a ‘Život u emigraciji.’

Eto, skupljala sam mišljenja živućih. Sjećala se mrtvih. Čitala knjige jednih i drugih. Odlazila na koncerte. Ponekad u kino. Kazalište me već duže vrijeme prestalo zadovoljavati. Ostalo izbjegavala. Povremeno bih otvorila vrata dnevnom suvremenu kojim su odjednom šetali neki drugi ljudi. Mladoliki i sveznajući. Ljepotice i ljepotani. Sportaši, političari, novinari, među njima i oni koje su zvali tajkunima, ali i vrlo veliki broj ljudi iz kriminalnog miljea. Novi zatvoreni kastinski sustav. Nastave li se međusobno družiti i ženiti imat ćemo čistu incestuoznu hrvatsku priču s djecom kojoj će se na kraju zbrajati određeni geni. Lijepi svakako. Možda i dobri. Tko će ga znati. Izgledalo je da je svijet započeo s njihovim rođenjem, jer prije njih ničeg vrijednog nije bilo, a vjerojatno će s njima i završiti.

Činilo mi se da sam zalutala u paralelni svijet. Čisti znan-fan. Ono što je Hitler pokušao napraviti s čistom rasom silom, ova domovina radi vrlo milom.

subota, 26.04.2008.

Đita krajem rujna 1996.

Za greenteu:

Rođendansko kupanje u uvali Pelegrin. Pred nekoliko godina kupala sam se u istoj uvali. Plivala ovamo, onamo. Čas leđno, pa zatim prsno, veselo roneći i bacakajući se. Sutradan smo u novinama pročitali da su taj isti dan ribari u uvali Pelegrin vidjeli velikog morskog psa. Evo nas opet na mjestu događaja. Možda me se, a zašto ne, Vj. želi riješiti. Upravo na rođendan.

Rođendan! Lijepe, tužne, ali ponekad i opterećujuće uspomene.

Pokušavam se opustiti. Sedam dana jedrenja je ispred nas. U Hvaru pijemo kavu u društvu sa Z.. Naša hvarska prijateljica koju obvezatno posjetimo kad doputujemo u Hvar. Očekujemo Vesnu i Dubravka, naše prijatelje, koji su stigli iz Kanade u Hrvatsku na tri tjedna. Srednji dio odmora, tjedan dana, odlučili su s nama provesti na jedrenju. U subotu navečer su priredili veselicu za prijatelje u Zagrebu. Naglasak na prvom samoglasniku, kako purgeri govore. Bili smo pozvani, no jednostavno nije bilo izvedivo.

Hvar je prekrasan. Vrijeme je lijepo. Toplo je. Kafići su puni. Ljudi prolaze u nekom svom usporenom ritmu. Mjesto za pravi odmor. Bilo kada. Zimi i ljeti. Odmaram se promatrajući. Cijeli Mediteran, Terra media, ima karakteristično ponašanje svojih ljudi. Nešto u njima i oko njih ih čini važnima. Šeću paunasto, samozadovoljno. Razgovaraju, raspredaju, sve o čemu se govori je važno i upravo onako kako su oni rekli i predvidjeli. Nikako drukčije. Oni se nalaze u samom centru svijeta, a i sami su centar. I to je tako. Nitko u to ne treba sumnjati. Mediteranski bazen je kolijevka civilizacije. Dalmacija i njeni otoci su njen dio. Oduvijek.

Brod iz Splita uplovljava u hvarsku luku. Baca se cima. Uvijek je tu netko tko veselo pritrčava i važno je nabacuje oko bitve. Putnici izlaze. Dubravka i Vesne nema. Ne možemo vjerovati. Stojimo i čekamo iako su već podignute pokretne stepenice, bočni otvor za izlaz putnika je zatvoren, i brod spreman za polazak. Odjednom neka gužva. Čekaj, viče netko, tu su još dvoje putnika. Brod se već udaljio, pa je kapetan morao ponoviti manevar pristajanja. Dvoje, muškarac i žena su doslovno izbačeni s broda. No nisu Vesna i Dubravko. Udaljavamo se rezignirano.
”Što sad? Koga zvati?” pitamo oboje.
Ja kažem: “S.” To su inače naši zajednički prijatelji.
“Ne, Zagreb”, kaže V.,” napravit ćemo paniku.”

Okrećemo se prema brodu, još uvijek se nadajući da će se odnekud pojaviti. I zaista. Opet neka gužva. Brod se ponovo vraća ali ovoga puta s pola kanala. Deset metara od obale odjednom, iz utrobe broda izviruje, nama dobro poznata, Dubravkova putna torba. Torba duga sedam milja, koja premoštava udaljenost od broda do obale. Na njoj, kao na letećem tepihu dva spavaća, Vesna i Dubravko. Veselo mašemo, ali oni blaženo spavaju. Torba bi skupa s njima odletjela Bog zna kud da ih promatrači i ostali nazočni nisu skupa s nama nadčovječanskim naporima spustili na zemlju.

“Gle Hvar”, kaže Dubravko začuđeno.
Ništa nisu shvaćali.
“Malo smo zaspali”, kaže Vesna onako usput, a što se radi njih putnički brod vratio s pola kanala, baš ti njih briga. Blago spavalicama i sanjarima.
Ja kažem da sam gladna i da bih trebala nešto jesti. Oni poslušno vuku svoje torbe i spavaju hodajući za nama. Normalno, mrtva je sezona i sve je zatvoreno.
“Nisam više gladna”, kažem ja pokušavajući ih odvesti na brod i spasiti daljnjih muka.
“Eto to si ti”, kaže bijesno V. “Nisi gladna, jer im želiš ugoditi. Dobro! Nisi, dakle, gladna! Ako je tako nećeš jesti ništa dva dana!”
Dobro sam prošla. Mogao mi je posve zabraniti jesti. I to sve samo zbog urođene finoće moje duše. Jako je teško biti pristojan i plemenit. Zle sile te uvijek nanjuše i pošalju mučitelje.

Ovdje treba razjasniti neke stvari bitne za mnoge daljnje događaje. V je kapetan starog kova koji bi rado neposlušnike bacao preko palube morskim psima ili ih provlačio ispod kobilice broda, koja bi za te namjene morala biti dobrano obrasla školjkama. Kod njega nema hoću, neću. Ako je hoću onda je hoću pa makar ostatak svijeta patio paklenske muke.

Ukrcavanje na Josefinu K., koja još dublje uranja u more i onda fiju. Nagnuti na jednu stranu. Jedra napeta, puna vjetra i tako osam dana. Puste sanje!! Uopće nije čudno da je željeni cilj na ovakvim putovanjima uvijek tamo odakle vjetar puše. Redovito plovimo u orcu. Ovaj put je jugo, a mi smo odlučili doći do Mljeta. Križamo. Između Korčule i Pelješca vjetar dolazi iz svih pravaca. Jedna jedrilica nedaleko od nas, nagnuta onako kako bismo i sami htjeli biti juri upravo tamo gdje bismo mi htjeli, a mi stojimo ili lagano plovimo k izbačenoj pličini Pločice. Tu sad idu poznate dileme. Ponovo križati ili upaliti motor. Veseli me iz puno razloga što je Dubravko s nama. Jedan, i to ne zanemarljivi razlog, što se ne osjećam odgovorna za razne škote, podigaće, bumove, glavna jedra i đenove. Ne osjećam se odgovorna ni za to hoće li ili neće Josefina K. bubnuti u neki rt, razne Smočiguzice i slično pokraj kojih moramo proći.

O kako je to lijepo govorim samoj sebi: “ Konačno, baš me briga! “

Poluoblačno. Relativno toplo. Korčula nas je dočekala u suncu. Morala bih napisati okupana suncem, ali te mi uobičajene fraze sliče na školske zadaće i uvijek ona vesela insistiranja naših učiteljica na ukrasnim pridjevima, pa ih uporno izbjegavam. No dobro Korčula je okupana i preplavljena bojama i suncem. Zidine rađene u srednjem vijeku ograđuju čisti kameni grad u kojem se nekad slijevalo bogatstvo i kultura, čega su ostaci vidljivi. Njegovi stanovnici dnevno udišu plemenitu povijest koja i njih same mora činiti plemenitima.

Ponekad me vrlo ponosnom čini činjenica da sam baš iz ovog podneblja. S Mediterana koji je privlačio barbare da ih nauči ljepoti, jednako tako šaljući svoje ljude u daleki svijet, šireći svoju kulturu.

Žalosno je koliko Hrvatska, unutar koje se krije toliko predivnih mjesta, ne zna koristiti zimski turizam. A ipak, lijepo je bez rijeke turista. Trebalo bi znati pisati haiku da bi se opisalo sličicu po sličicu jesenje prizore nonica kako sjede na suncu i ljepotu bistrog mora u kojem se kao u zrcalnoj slici vidi cijeli grad. Jesenji mir otoka. To me podsjetilo na slično putovanje s Dubravkom pred dvije godine, kad smo pokušali u Lastovu nešto pojesti, no sve je bilo zatvoreno.

Na svim vratima je pisalo: Jematva. Otvaramo u 19 sati. Kratko i jasno. Bez objašnjenja i isprike. Ta svakome je jasna važnost jematve.

Srce mi je tog trena zaigralo od neke dragosti.

Glad više nije bila važna. Dimnjaci slični turskim čalmama stršili su u nebo iznad Lastova. Njihov izgled nije imao nikakve veze s otokom, ali tu je i ne smeta. Modu takve gradnje dimnjaka donijeli su domaći pomorci. Stanovnicima su se svidjeli i onda je nastalo natjecanje tko će napraviti ljepši ili viši ili tako nešto.

Ono što smeta su novoizgrađene kuće vojnika bivše JNA i njihove vojarne. Djeluju strano. Privremeno. Kao da ni sami nisu vjerovali da će tu zauvijek ostati.

Naši otoci vode iz sadašnjosti u prošlost. No sve se isprepleće. Čak i budućnost.
“Mi bismo mogli ovdje živjeti”, kaže Dubravko.
Ne usuđujem se reći da naslućujem laganu nostalgiju za domovinom jer Dubravko i Vesna to odlučno odbijaju. Čini se da nemaju nostalgiju za starim krajem ili je ne žele pokazati. Kao da je nostalgija znak nesnalaženja u nekoj drugoj zemlji koja bi ipak sad trebala biti njihova domovina.
“Ti možda, ali Vesna.., zbog prirode njenog posla…”, dodaje V.
Vesna je inače inženjer i radi u Bellu. Na poslovima komunikacije. Sposobna i s velikim perspektivama u poslu.
“Sve se može rješavati iz kuće”, kaže Vesna, a na radnom mjestu pri tom putuje svakodnevno zrakoplovom iz Toronta u razna mjesta Kanade.
“Ne vjerujem”, odgovara V.

I sad nastaje rasprava koja je trajala s malim varijacijama cijelo putovanje. Red komunikacija, računala i slično. Pitanje može li se sve rješavati iz kuće, pa zatim red politike, pa su onda jednu večer bili homoseksualci na tapetu. Treba li napominjati da je V. imao svoje mišljenje a svi mi opet drukčije nego on. Uglavnom na jednoj strani V. na drugoj strani mi ostali. A V-ova.strana… ?
Naš prijatelj P. kaže poznajem XY, time misli na suprotnu stranu u raspravi, a svi poznajemo i V-a. te svi razumijemo o čemu govori.
No dakle V.je V., iako treba priznati da iz Kanadske perspektive stvari izgledaju puno ležernije, više akademske. Mi smo ovdje duboko uronjeni u našu stvarnost. Kaže se ne zanima me politika, ali ona se htjeli ili ne zanima za nas. Miješa se u moj život. I to je to.

No ne treba zaviditi Kanadi. Imaju oni svoj Quibeck. Uostalom nikad se ne zna. Danas sve izgleda idealno, no situacija se može i promijeniti. Mogu ih okupirati Amerikanci. Mogu ih napasti Marsijanci ili bilo kakvi drugi neprijatelji. Onda će možda drugačije misliti i razgovarati, pa će možda V. biti zadovoljan.

No kako bilo da bilo V-ova. rješenja su koncentracioni logori, eutanazije i slične ustanove i metode, a bojim se da po njegovu odabiru ne bi nitko preostao, osim naravno određenih likova ženskog roda.
“Ja ga posve razumijem”, kaže Dubravko, no on pri tom misli samo na ženski rod, jer je u svemu drugom tolerantan.
Slijedio je nezaobilazni posjet Lumbardi i Dubravkovu rođaku M. Obvezna riblja večera oko koje se trudi cijela M.obitelj, što u meni uvijek stvara određenu nelagodu. No, što napraviti. Ako nisi nazočan nekako je nezgodno, kad si nazočan… no dobro. Vj. kaže da je to moj uobičajeni problem i da s tim svojim ženiranjem prestanem gnjaviti druge.
M. je Zagrepčanin kojeg je vuklo more i dubine. Skrasio se na pravom mjestu u Lumbardi.
Dubravko nas svaki put upozori da ispred njegove supruge ne spominjemo ronjenje, jer se ona već duže vremena plaši za njega, ali tu je temu nemoguće izbjeći. On sam započne priču. Podmorje, a naročito dubine u kojima on roni pune se zanimljivosti. Same pričaju. Mi ga slušamo i večer tako prođe brzo. Rastajemo se.
Dubravko kaže: ”Do slijedeće prilike”, a mi svaki put pomislimo kako to neće biti tako brzo, no Dubravku ni Kanada nije nekakva prepreka da se dođe najesti ribe u M-a, a usput povede i nas.
Iza ponoći, vani se jugo počelo razmahivati, a muškarci odlučuju da se krene za Mljet. Zaključuju da će sutra biti još gore. Ne znam baš zašto moramo do Mljeta, ali to je u pravilu tako. Uvijek usprkos vjetru i valovima. Kao da nam se radi o glavi. Vesna i ja uvlačimo se u krevet. Ostajem u trenirci. Iz predostrožnosti. S pravom. Ubrzo, nakon što sam se nekoliko puta odljuljala na brodskom krevetu ovamo, onamo, gore, dolje izbauljam u kokpit, na zrak.
“Što je s Vesnom?” pitam.
“Sigurno je zaspala”, odgovara Dubravko.
Ali, nije zaspala. Pojavila se i ona poslije nekog vremena. Blijeda, počela je ubrzo povraćati. Tako smo se nekoliko sati po jakom jugu i valovima vozili u mrkloj noći k željenom cilju. Svjetionici su se vidjeli, no dugo smo bili u dilemi vidimo li to hotel Odisej u uvali Pomena ili neki brod ili već nešto treće. Noć je uvijek puna dilema i nepoznanica. Bio je Odisej. Ispred ulazu u uvalu nas je još čekala hrid “Crna seka”. Zaobilazimo je u širokom luku.
“Seko, Seko!” kaže V.
Kad smo se za dva dana vraćali po danu, vidjeli smo da tako široki luk uopće nije bio potreban jer se Crna seka jako dobro vidjela. No to je noć.
Mljet!
Prvi put sam na Malom i Velikom jezeru. Dan je sunčan. Unutar Mljeta vjetar se uopće ne osjeća. Sve je nekako izvan vremena. Čudesno. Popeli smo se na neki vrh i pogledali južnu stranu. Vjetar je tako jak da se jedva stojimo na zemlji. Dolje se o stijene razbijaju valovi.
“Ovdje ni jedno sidro ne bi držalo, pa ni u svijetu poznato i priznato sidro Spremo & Barač”, kaže Dubravko i svi smo se složili.
Tu sad ide ona uobičajena ukrasna rečenica: pred nam je pukla plava pučina. Nastavljam i dalje u tom stilu: More bez milosti. Veliki južni valovi. Nezaustavljiva snaga.

More uistinu treba respektirati.
U uvalu Pomena to su jutro uplovile dvije njemačke jahte. Pobjegli od jakog juga. Muškarci svi iznad sedamdeset. Bar mi se tako čini. Na obali tjelovježbom održavaju kondiciju. Pokreti su im ograničeni, starački. Osjećam se tužno. Ne zbog mene kojoj godine ne da idu nego galopiraju.. Ili ipak žalim sebe. Tko će znati?
Rado bi popili kavu, ali hotel Odisej ne radi. Pusto je. Čini se kao da stanovnika na Mljetu uopće nema. Svi su naši otoci osim možda Brača i Hvara zapravo nenastanjeni. Toliko ljepote, a nikoga da u njoj uživa. Čini se da je Hrvatska prevelika za mali broj Hrvata ili je mogućnost života svedena na par velikih gradova i ništa više.
Ponovo vodimo razgovore da li bi se u ovakvoj udaljenosti od bilo kakvog centra mogli snaći i raditi.
“S elektronskim računalom mogli bi stanovati bilo gdje i komunicirati s cijelim svijetom”, kaže Vesna.
“Niti govora”, zaključuje odlučno, bez ikakve mogućnosti pogovora, V.
Pokušavam se isključiti.
More je gusti crni plavac, kaže Slamnig. Čovjek dobiva želju sjesti na rub rive i samo se prevrnuti u tu čistu modrinu, u njegov plavac.

Natrag za divno čudo jedrimo. Ponovo Korčula, zatim dalje jedrenje u noći k Hvaru. Vjetar je skoro stao. Dugo se vučemo s južne strane Šćedra. Pokušavamo vidjeti svjetionik na Lukavcima. Konačno ga ugledamo. Neočekivano je zapuhala nekakva lokalna bura, koja je iz trena u tren pojačavala. Ne plovimo po moru nego letimo iznad, u zraku. U hvarskoj smo luci za tili tren. I naravno u posljednji tren, malo je nedostajalo da pokupimo sve usidrene i vezane brodove u luci, skupljamo jedra i palimo motor.
Sutradan ostajemo u Hvaru. Popeli smo se na Forticu. Tko je napisao Pučina plava spava. Blagi dani, blagi ljudi, blago vrijeme. Osjećam se omamljena ljepotom.

Potom dobra riba. Gostionica s domaćim ugođajem. No vidi se finoća vlasnice i tradicija, za razliku sutradan u Milni gdje nas je vlasnik dočekao ljubazno, ali ta je ljubaznost bila malo prenaglašena. I čini mi se da je i cijena bila veća. U ACI marini izvan sezone imaju neko radno vrijeme u koje se naše potrebe za jelom ne uklapaju, ali smo pronašli privatnika koji ja za nas otvorio i poslužio. Padala je kiša. Ružan dan je možda učinio da sam se osjetila vraćena nekoliko godina u prošlost u one odurne socijalističke godine vladavine lokalnih primitivaca, kad je biti gospodin bilo skoro pa kažnjivo. S puno odmarališta iz istočnih krajeva. Na vrtnim vratima jednog od njih stajale su dvije figure od kovanog željeza. Domaći su ih zvali pop Čira i pop Spira. Cijelo mjesto je mirisalo na ćevapčiće i sličnu hranu. No koje mjesto u Dalmaciji nije imalo iste ugođaje? A tek glazba! Čini se da nismo svjesni, bar u tom smislu, promjena na bolje.

Povratak u Split. Moram priznati da mi je žao što Vesnu i Dubravka ponovo dugo nećemo vidjeti.
Nakon sedmodnevnog ljuljanja na Josefini K. spavam na čvrstom, u svom krevetu. No onaj veseli fenomen ljuljanja se nastavlja. U noći se budim. Još uvijek spavam držeći jedno uho budnim i osluškujući, kao što čovjek na jedrilici usidren u luci spava, očekujući u promjeni zvuka i promjenu u sidrenju ili bilo koji drugi znak opasnosti. Promatram veliki prostor meni nepoznatog broda, koji istina sliči na moju spavaću sobu kako se diže i spušta, a negdje na obali netko pokušava upaliti automobil. Nemoguće, pomislim, nismo vezani nigdje uz obalu. Uvala je bila posve pusta. Nije postojao nikakav put ili cesta. Čekaj malo, mislim dalje i kabina je prevelika. Ovo nije Josefina K - a. Nažalost nije Josefina K. To je moj dom. Vratila sam se u svoju svakodnevnicu. U svoj
nespokoj.

utorak, 22.04.2008.

Nova priča na:
a(j)fekt

ponedjeljak, 21.04.2008.

Stvaranje države

Kako je moja ovozemaljska zadaća biti dosadno ozbiljna I samoj sebi otežavati život stavljat ću na blog djelove mog romana koji neće nikad biti objavljen.

…………
A sada step ili guske u magli.

Canetti kaže da su simboli njemačke nacije šuma i vojska. Velike duboke šume, uspravna ponosna stupajuća stabla. Uspravni ponosni njemački vojnici. Ima neka naša pjesmica: Oh ti njeni zubići svi u jednom redu kao mladi vojaci kad u vojsku gredu… ili tako nekako. Ali ti zubići i mladi vojaci nije njemačka vojska, to smo mi, to je naša dalmatinsko-mediteranska i malo slavenska relativizirajuća duša bez čvrstoće i uvjerenja. Koliko ima veze s fašizmom, nacionalsocijalizmom i ustašama? Pa ipak možda ima, jer prije spomenuti Canetti dalje tvrdi da Versajskim ugovorom nije raspuštena Njemačka vojska, Hitler nikad ne bi postigao svoj cilj. Nikad ne bi, dakle, došlo do nacionalsocijalizma da Nijemcima nije bio 'uskraćen egzercir, primanje i prenošenje zapovijedi.' Nacional socijalistička partija stupila je na mjesto vojske, a njemačka duša i tijelo odmah se masovno uskladila sa stupajućom šumom Hitler jugendta, kukastim križevima- rečenim svastikama, koje su ukrali Indiji i hinduistima, kao i sam izraz arijevac, i ostalim grozomornim pričama i događajima.

Eins, zwei, drei. Masovni simboli u filmovima Leni Riefenstahl.
Filmovi i ostala intelektualna događanja ulaze nam u mali i veliki mozak i ostaju kao praslike.

Sjeća li se netko onih scena filma Chicago kad Richard Gere u liku odvjetnika drži završnu riječ obrane. I onda govori i pleše - stepuje. Briljira maštovito plešući step, kako to film već dozvoljava. Zadnje riječi obrane i zadnji koraci stepa je scena kojoj se neprekidno vraćam na svom DVD-iu uživajući u savršenstvu.
I Cabaret gdje se miješa stvarnost i rugajuće lice voditelja ili što god već on predstavlja u Cabaret -u. One scene mladog nacionalsocijaliste koji kristalno čistim glasom započinje pjesmu ljepoti a zatim ozbiljno poziva na službu Domovini. O Vaterland, o Vaterland zovi samo zovi, svi će sokolovi život za te dati. Ako treba, a kud ne bi trebalo, prolit će i tuđu krv. Što više, to bolje. Krvca će do koljena teći.

Što bismo mi 1918 po naški rekli?
Versajski ugovor ili

A sada step!?
Još bolje srljali smo kao guske u maglu, kako je Radić govorio u samom početku kao starozavjetni prorok, uzvikujući te svoje čuvene riječi sa razrušene govornice zadnjih ostataka hrvatske državnosti. Govoriti gluhima i pokazivati slijepima! Često citirane narodne uzrečice moje tete Roze u ovom su se slučaju pokazale točnima. Gluhci i slijepci likovi iz Narodnog vijeća, pohrlili su leteći u beogradsku maglu. Letjeti u maglu i plesati step Balkanski step. Udri jače, rekla je da će. To već na nešto sliči. To da. Enjoy yourself

Uživajmo u savršenstvu.

Može li se ikako sudbini, fatumu, usudu izmaknuti, izbjeći. Ili svi trče, bježe pravolinijski, kao u filmovima gdje nema logike, po cesti ispred neke jureće opasnosti, umjesto da se samo izmaknu u stranu. Ali što će filmu logika? Da je ima, ne bi bilo filma. Ali život, navodno, nije kazališna predstava ili film. To je nekaj posve drugega. Ide kraj, a ne znaš ga. Nema scenarija ni svemoćnog redatelja. Nema scenarija osim onog u Božjoj glavi, ali on se ne računa jer nam ga neće reći niti će utjecati na njega. Samo On sve zna i to je sve što se nas tiče, no njemu, jadničku, sigurno nije lako. Vječni život i ta ogromna količina znanja, u jednoj jedinoj osobi, o svima nama, i svim mogućim svjetovima, galaksijama i sličnima o čemu ne znamo puno ili skoro ništa, baš ništa. Ali ne govorim o Bogu, iako u općoj poplavi žalosti žalim i njega, moja priča govori o mukama obitelji B. koja i ne sluti što je čeka u budućnosti.
Ali prije nego uđem u balkanski step- i naše vojake kao male zubiće …. Riječ dvije o naknadnom znanju. Dvije tisuće i treće u Zagrebu našla sam se sa R-om. u prostorijama Matice Hrvatske na nečijoj komemoraciji. Izrečene su o pokojniku lijepe riječi kako to na komemoraciji obično i biva. Red tihog i predanog rada, red hrvatske patnje, razne godišnjice, 71' obvezatno. Govorilo se o pokojniku, ali uistinu, sjajni govornici, prijatelji pokojnika, usputno su govorili i o sebi. Uspomene suvremenika viđene očima prijatelja suputnika i supatnika. Sve sam Hrvat do Hrvata po raznim zatvorima i zabranama, nemogućnostima javnog rada uz spominjanje tihe patnje i sitnog veza na diku i slavu hrvatskog naroda.

Step u svom čistom obliku. Svi smo suzili i dlake su nam na rukama stajale uspravno.
Toliko obilje nenametljivog intelektualnog šarma još dobro držećih muškaraca, razbacanih po vrlo zgodnim, pametnim i vrlo suptilno kulturnim ustanovama i funkcijama. Prave mete za isto takve fluidno- intelektualne živuće pripadnice ljepšeg spola razne životne dobi. Čini mi se, čast iznimkama, kaj ne, svaki je i nekoliko puta oženjen sve mlađim i mlađim obožavateljicama, što pokazuje da nisu samo novci mafija boys zanimljivi Hrvaticama, nego i čisti um sa, ili bez kritike.


Oboružana pitanjima, najviše povijesnim, ali i drugim, kasnije sam R-a. držala zarobljena u nekom kafiću (neka se primjeti balkanska krčma) sve dok mi na sva nije dao odgovor. Pekla me savjest kao i uvijek kod naših susreta, što mu oduzimam dragocjeno vrijeme, ali nisam se dala smesti.

Jedno pitanje je bilo, ostala ću spomenuti drugom prigodom, a mnoga su pitanja i odgovori utkani i u ovo djelce, jedno pitanje je, dakle, bilo:
Što se tako strašno dogodilo u prvoj Jugoslaviji da su Hrvati za vrijeme NDH-a, 1941. reagirali tako kako su reagirali.
U prvoj Jugoslaviji je odmah sve pošlo krivo, rekao je. Srbi nisu prihvatili hrvatsku političku ravnopravnost. Razrušili ostatke hrvatske državnosti. Uveli srpske zakone, uveli batinanje, srpsku vojsku, raspustili hrvatske oficire, razmjestili učitelje-preselili ih po cijeloj Jugoslaviji. Zamijenili negativno novac: 4 krune za 1 dinar. Očistili hrvatske džepove zamjenom novčanica, poslije preselili bankarstvo u Beograd. Uveli ćirilicu u škole. Bilo je to potpuno razočaranje. Sve hrvatske nade, ideali o tome da bi neka južnoslavenska zajednica spasila Hrvatsku nevolja pokazala se pogrešnom.
Nakon batinanja slijedio je pravi kulturološki imperijalizam, govorio je.

Jugoslavija! Zemlja južnih Slavena na brdovitom Balkanu. Od Triglava do Vardara. Počeli smo zapravo sa Državom SHS.
Gledala sam neku američku seriju i netko je upitao: protiv koga smo se borili u prvom svjetskom ratu? Nitko ne zna. Začuđeni upitni pogledi. Drugi kaže: mislim protiv Meksika. Svi kimaju glavama. Da, da opći je zaključak borili smo se protiv Meksika.
Prvi svjetski rat. Amerika i Engleska protiv Meksika. A ostatak svijeta protiv pizde materine.

Svijet mi često sliči na svijet iz Guliverovih putovanja, nažalost bez onog romantičnog pristupa nepoznatim zemljama, koje je u doba kad je Swift pisao roman, bilo prisutno. Nepoznati svjetovi!? Eto tako je sastavljeno čovječanstvo. Od onih na vrhu divova znanih i skrivenih moćnika koji žive na najvišoj gornjoj ljestvici, moglo bi se reći na oblacima, sve ispod sebe promatraju kroz ružičaste naočale. A dolje na raznim nivoima drugi liliputanci sve do onih najliliputanaca, što bi se u Indiji reklo, do kaste nedodirljivih. Cijeli svijet poslagan u svojim ladicama i na svojim granama - nivoima. Sve do određene revolucije i sličnih neočekivanih mutacija i mutanata koji razbiju Božji, ili već čiji plan, i onda stvar krene.

U prvom svjetskom ratu Meksiko je izgubio i bitku i rat. Iako… sjećate se onog staračkog glasa s radija i njegove priče: Pobjeđivali smo, prisjećao se. Mi smo uvijek pobjeđivali. Nikako mi nije jasno, čudio se drhtavi starački glas, kako smo to izgubili rat, a uvijek smo na fronti napredovali.
Radilo se naravno, o Hrvatima koji su ratovali za Austro-Ugarsku koja je izgubila rat. A onda smo dospjeli, usprkos i sa nastojanjima Jugoslavenskog odbora, Supila, Trumbića, Meštrovića i još ponekog junoše, a i drugih grupacija u zajedničku nam zemlju Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca. Gdje smo, ako smo, pogriješili? Tražili smo pomoć od naše braće na istoku. Nije li to bilo logično? Meksiko – alias Austro- Ugarska je bio daleko. Drugi kontinent koji nije više za nas mario. Pripao je Europi. Nas su prigrlili srednji i daleki istok i malo po malo nam iscijedili dušu i samopoštovanje. Učinili nas istima sebi. Zavoljeli smo ista jela i pjevali iste pjesme. Što je u tome loše, pitaju se danas mnogi? Jesmo li mi ljepši, bolji, pametniji ljudi? U čemu je k vragu vic i ostala sranja i klanja koja su slijedila nakon osnutka države Srba, Hrvata i Slovenaca.

Polako, polako, govorim sebi, slow, step by.. step

četvrtak, 17.04.2008.

Celibat

Bit ću posve neozbiljna ( koliko sam to puta sebi obećala, da sam u kasicu prasicu svaki put, pri tom obećanju, ostavljala medića bila bih bogata čovječica), ali može li se na temu celibata biti ozbiljan.

Čitala sam Skasku, pa našeg bojovnika don blog, pa sam mislila ostaviti komentar ali k nećastivom zašto se ograničiti na komentar, pa sam izvukla nekakvu zgodu iz jednog mog, nazovimo to tako, romana koji govori što ja o tome mislim iako znam da moje mišljenje nije važno:

..............

Što se u toj popovskoj gimnaziji, narodskim rječnikom rečeno, moglo dogoditi? Kakva je mračna, ili manje mračna tajna Z. M. odvratila od vjere i Boga ili treba biti pravedan i reći samo od Katoličke crkve. Toliki su komunisti poslije govorili da im je svećenik na vjeronauku opalio šamar. To je kao po pravilu, možda su imali kakav interni šalabahter ili upute, a možda su samo bili nemaštoviti i prepisivali jedan od drugoga, pisalo u puno biografija komunista.
Opalio mi je šamar, pričali su i otada sam prestao ići u crkvu. Kako je to zgodan izgovor. I kako se tu isprepliću ljudska ljubav zloba i zloća u jednoj jedinoj rečenici. I glupost, naravno. O i još koječega. Prilagođavanje, koristoljubivost, ali treba biti pravedan pa reći i samoopravdanje. Zašto ne, tvoj me sluga, o Bože, ošamario i ja više ne mogu vjerovati u tebe. Ako tvoj sluga radi takve stvari nevinoj dječici kako ti, bivši moj Gospodine, možeš uopće postojati.
A kad smo već kod nevine dječice… je li, pitam samu sebe, je li se i sada uopće pametno pitati, a to je vječna kršćansko hrvatska dvojba, ima li smisla pitati se i to glasno. U ovom, pak, slučaju pitanjima se upuštati u sve što se nevinoj dječici u takvoj, zatvorenoj, strogoj, raznim pravilima opterećenoj ustanovi, može sve dogoditi. S ljudima koji su položili zavjet koji uključuje i celibat. Ali što znači celibat? U rječniku stranih riječi stoji objašnjenje, celibat = beženstvo , bezbračnost; zabrana ženidbe svećenicima kod nekih vjeroispovijesti, na primjer katoličkim svećenicima. Ali što je s nagonom? Jesu li bezbračni, heteroseksualni ili homoseksualni odnosi dozvoljeni? Ima li tu nekih suptilno zakučastih objašnjenja, zgodnih rješenja pametnih ljudi unutar crkve kako riješiti problem, a da vuk bude sit i ovce na broju. Općiti u neplodne dane i slično tome iako se pamte župni dvori po kojima su trčala mala djeca i razni 'štićenici' koji su školovani od 'pokrovitelja' za koje su svi vrlo dobro znali i šutjeli, o kakvom se tu pokroviteljstvu radi. Ajde de šutimo o onome što je koliko toliko normalno, iako je pitanje što je normalno. Grješnici su se bez sumnje mučili. Jaka je stvar položiti zavjet samom Bogu. Griješiti, kidati zavjet i tome slično uključuje gubitak duše. Jesu li i vas vaši stari pitali: Što radiš; kud će ti duša? Lako je za tijelo, ali duša. Ono lelujajuće nevidljivo biće koje bi nakon smrti trebalo odletjeti u nebeske visine. Vratiti se svom tvorcu da do kraja svih krajeva uživa u blagodatima Božjeg okruženja i zaštite. Grižnje i sukobi savjesti. Ispovijedi. Muke priznanja sličnom bratu. Sjeća li se tko Clochemerle-a? Dvojice župnika koji su odlazili u susjedno mjesto ispovijedati se jedan drugome? Ispovijedati ponovljeni grijeh, iako je bila čvrsta nakana da se više nikad ne ponovi. Ali put, riječ ide s akcentom za razliku od raznih putova, stazica i drugih auto-putova, vražja je popudbina. Ostavljena paklenom stvoru, za kojeg jedan umjetnik kaže: nazvat ću ga S., jer mu ime ne želim izgovoriti, da se s njom poigrava. Tu nema pomoći. Griješimo, mučimo se, ispovijedamo s nakanom da nikad više… uistinu nikad više.., ali slijepi smo i nemoćni pred narastajućim nagonom i evo nas opet u istom, vražjem, slatkom grijehu. Ali, ako je sve od Boga, ako je sve Bog stvorio kako je ta slatka naslada toliki grijeh. Otkud nam potreba i zašto? Teško je pravdati samo produženjem vrste, pa ako i jest u te svrhe, zašto je takav užitak. Treba li biti užitak da bismo nastavili vrstu? Je li nam naša vlastita vrsta toliko mrska da nas se mora namamiti pomoću užitka. Ali kakav je nastavak vrste u homoseksualnim odnosima? Čemu ta priča služi? Pec po prstićima i mislima. Pec, pec.
A kad se radi o ljubavi prema dječacima i prema djevojčicama naravno?
U posljednje vrijeme o tome se puno piše i govori. Crkva je dugo šutjela. I obitelj je šutjela. Svi su šutjeli. Tu i tamo kakav umjetnik, intelektualac – umišljeni mudrac koji se pača u stvari u koje se ne razumije progovorio bi i odmah bi bio pod raznim, uglavnom, ćudorednim zabranama.
Velika šutnja. U ono doba, u doba školovanja dvojice dječaka škole su strogo kažnjavale svaki neposluh, pa i loše ocjene. U sjemeništu iliti popovskoj gimnaziji vladalo je ozračje napetosti i straha. Ni u roditeljskim kućama nije bila previše drugačija atmosfera. Posluh, posluh i samo posluh, nikakav neposluh. To je uključivalo i šutnju unutar zidova odgojne priče. Crkva u posljednje vrijeme progovara, osuđuje, često zbog pritiska javnosti, kao da je do tad tolerirala taj strašan grijeh ili ga možda svrstavala u ljudske osobine, ljudsko zlo koje će biti na ispovijedi oprošteno… što vi oprostite i ja sam oprostio ili tako nekako. Ali nije mi namjera baviti se crkvenim postupcima. Pišem o dječaku Z.M. Moje pitanje: je li bio zlostavljano dijete. Ili je samo bio svjedok takvom događaju? No dobro, koliko duboko zalaziti u analizu mogućeg zlostavljanja? Tamu noći, strahovanja dječaka koji očekuje strašan događaj. Prijetnje, prisile, bol, sram! Tolike noći u strahu! Je li se imao kome povjeriti ili je šutio? Je li P. mogao znati? Bili su prijatelji. Ali možda je tu bilo među njima i natjecanja, prikrivenog suparništva. Čest je to slučaj među prijateljima. Odnos do neke granice poticajan, ali ako je istinita moja sumnja, granica je davno pređena. Z. su tijelo i duša bila ranjena. Ranom koja nikad ne zacjeljuje. I traži osvetu. Obilježen je i nikad više nije isti. Teško se izdignuti iznad patnje i reći: To mi nije učinio Bog, napravili su to njegovu ljudi, a to je nešto drugo. Oni su samo ljudi. Nisu Bog. Niti u današnjem vremenu raznih sloboda te, sekularizacije i raznih koketiranja sa drugim vjerama, sve ono što se danas sabralo u new ageu nije lako razumljivo i oprostivo. Ne miješam se u dobrovoljnost takvog odnosa. To je stvar izbora, ali dječak je bio prisiljen na nešto što sigurno nije želio, a ništa nije mogao učiniti u svoju obranu. U vrijeme kad su se dva dječaka školovala, krajem devetnaestog stoljeća, crkva je bila moćna organizacija. Stajala je iza svojih ljudi i njihovih djela. Liberalne ideje bile su u povojima. Čovjek je i danas još uvijek nitko i ništa, a nekmoli u tom vremenu autoritativnog Franz Josef-a sa francjozefskim brcima -Kaiserbartom. Što bi bilo da se povjerio roditeljima. Bi li vjerovali, a ako bi mu vjerovali što bi napravili?
Ili se u razilaženju njihovih putova radi samo o različitom gledanju na stvari. O tome da P. nije vidio, ili nije htio vidjeti licemjerje i ostale nelijepe osobine onih koji su morali biti primjer, učiti ih vrijednostima, a Z. je prepoznavao dvostruka lica. Neke od svećenika nije pozvao samo Bog, njihov razlog opredjeljenja je bilo i siromaštvo obitelji. Daleko od toga da nisu vjerovali u Boga, ali služiti Bogu nosilo je u to vrijeme, a i u mnogim drugim vremenima mogućnost udobnog i mirnog života. Biti poštovan i kretati se u društvima koja im nikad inače ne bi bila dostupna. A onda nisu služili siromašnom Kristu, siromašnoj Crkvi ni siromasima. Jeli su i pili preko svake mjere. Bonkulovići, dobro došli u bogatim sredinama za bogatim trpezama gdje je prisutstvo svećenika bila ulaznica za nebo. A razgovori pri tom? Puni želučeki i lagašno raspravljanje, bez nervoze i ljutnje. O smislu života i tko na taj smisao ima pravo. Što je ulaznica za nebo? Svi sretni i zadovoljni. Diskretni šarm buržoazije. Z. je vidio. U dječaku, kasnije mladom čovjeku, rasla je ljutnja i gađanje.
…….
……

Kraj izvatka iz tzv romana.

Duboko se ispričavam onim dobrim svećenicima koji su većina i koji su s mukom i dobrovoljno da bi uistinu služili Bogu izdržali svoj celibat, koji koliko mi je poznato nije ni jednom riječi spomenuo Isus nego je donesen tisuću godina kasnije. I nije rezerviran samo za katoličanstvo nego ga ima i u drugim religijama.
Većina svećenika, vjerujem ga u katoličanstvu slijedi, ali i šutljiva većina. Znam da se nije lako suprotstavi tako moćnoj organizaciji kao što je Katolička Crkva, ali je li se Isus plašio zakona, dogmi i zapovjedi vjere iz koje je potekao. Tumačio je, govorio, propovijedao i pokazivao djelom i na kraju patio i izgubio život radi svog nauka. Nauka koji mi danas zovemo kršćanstvo i slijedimo ga.
I zato dragi don bojovniče ne tumačite crkvene zakone, nego slijedite savjest i Krista i borite se da pobjede vrijednosti. I ostavite Skasku. Ona je osebujna, po svoju. Zanemarite izraze- danas je to neka moda ali svojevrsni otpor prema licemjerju. Ja to tako vidim. Njena je borba, po meni, milija Bogu nego onih ulizica od kojih nažalost i bogata crkva živi, koji govore jedno a rade drugo.

ponedjeljak, 14.04.2008.

Moj srednji sin mi je, svojevremeno točnije 1986-te, darovao tekicu s posvetom:
Mojoj mami za najbolji rukopis što će ga napisati i objaviti.

I evo par zapisa iz te tekice:

Povijest u koju se svi mi pokušavamo ugurat ponavlja se s nekim varijacijama. Trebalo bi se osloboditi osjećaja posebnosti i pokušati čuti. Mora biti nešto. Negdje, neko pulsiranje nečeg što je teško imenovati. Zašto i čemu inače?
…….
Osjećam da je prisutnost gubitak. I da nas tu i sad drži nada- kič. Sramim se riječi, ograda, uokvirenosti, nemogućnosti saznanja. Ako postoji Bog onda ga molim da me pusti biti. Biti po mom unutarnjem osjećaju za kojeg sam uvjerena da me ne vara.
I evo me već u proturječju.
……
Neobičan je osjećaj biti majka. U dubini duše znam da smo prevareni. Nametnuti su nam instinkti jer jedino ljudsko biće može odgojiti drugo ljudsko biće.
……

Tako mi se često čini moja koža tijesna i toliko često osjećam da postoje stvari za mene, zato jer sam čovjek, nedokučive i plaši me ono što naslućujem. Osjećaji koji vladaju u ljudskoj zajednici, a slutim da u nekom drugom svijetu uopće nisu bitni, od kojih se i sama u ovom živućem svijetu plašim jer nas njihova subjektivnost vrlo često odvodi u zlo, stranputicu- a opet nedostajat će mi u drugom svijetu.
To je ona T. priča da je njoj dovoljna njena savjest. Nikako ne shvaća da je naša savjest vrlo subjektivna priča i da ne bismo smjeli osloniti samo na sebe ( što i sama često činim iz istih uvjerenja).
…..

Uvijek iznova, iako sam istrenirana, me pogodi saznanje koliko smo sami. Čak sam od , ostavljeni od sebe. Unutar sebe. A tek koliko malo sigurnosti imamo od drugih ljudi. I najbližih. Kao da ništa nema čvrsti oblik. Ljudi se drže za riječi… Ne radi se uopće o nevjeri ili tome slično. Naprosto taj osjećaj nesigurnosti..kao brod na valovima bez motora i posade. Kao list koji pada sa stabla- majke sigurnosti pupčane vrpce u nepoznato. Je li čudo da plačemo kad dolazimo na svijet?
Grozan je taj osjećaj samoće i nemoći… Ali mi ne želimo drugo. U tom je poanta. Mi ne želimo sigurnost. Bar ja ne. Sigurnost je za mene zatvor. Ograda iz koje bih trkom pobjegla u slobodu. U samoću i nesigurnost.

četvrtak, 10.04.2008.

Pismo 1981. god.

Draga V,

Svojevremeno sam nakon rastave upitala već duže rastavljenu prijateljicu koliko dugo će mi trebati da se oporavim. Rekla je: najmanje pet godina. Bila je u pravu iako sam rastavu željela baš ja. Osim svega našla sam se vrlo brzo, što mi je moglo pomoći da zaboravim ali nije, u novoj vezi i žestokoj lavini događaja koju nisam uspjela kontrolirati i svladati.
Ovih posljednjih godina, svladavam N. N. -ovu smrt. Ja sam, reklo bi se trkačica (neka se primijeti isticanje pisanja u ženskom rodu ) na duge staze. Vrlo, vrlo duge, smrtonosne staze. Naravno brižne osobe i službe odmah su mi u Zagrebu našle posao. Miran posao. Radim u institutu SZORUPRNM. Savjetovalište za odrasle u pravilnom razmišljanju na radnom mjestu – bar sam ja tako složila jer nitko živ ne zna čemu ova priča služi. Jasno ti je. Trebaš vidjeti kulegice i kulege, moje radne drugove koji se ovim prostorima kreću. Kolegica u sobi do moje ima pun prozor ljubičica u malim pitarićima sa isto tako malim tanjurićima, zaostalim ostacima od razbijenih šalica za kavu. U međuvremenu, razmnožavajući ljubičice raznih boja pitarići su zakrčili prostor tako da se ona sama jedva probija do stolice. Naravno prozor i kutove nemoguće je očistiti. Tu vlada prašina i zamagljeni pogled na svijet, službenika-djece ‘zaslužnih’, poluidiota, sklonjenih kao i ja, drugim riječima niš’ koristi, a posjetitelja nema. Nikome ionako nismo važni, a plaća uredno stiže. Ja sjedim koliko hoću. Kuckam po svom stroju, još uspijevam koliko toliko sročiti. Očuh mi je rekao, jer sam gunđala, zaglupljujuće je do daske:
Budi mirna. Tu smo te sklonili.

Ti bi sad rekla: Sve će nam se to jednom osvetiti. Svako naše popuštanje i prilagođavanje, košta nas, naciju, domovinu i cijelo čovječanstvo. To su tvoja promišljanja. Vjerojatno u tome ima nečeg, ali moje tijelo boli. Ja patim. Vrlo brzo, kako znaš, proradi moje samoodržanje i konformizam. Tješim se da pomažem sebi, ali i Katarini na njenom trnovitom putu kroz razne obitelji. Per aspera ad astra. Ta je toliko puta eksploatirana uzvišena rečenica najveća prepreka mom pisanju. Trnje je svuda gdje se okreneš, ali ja po svoju spustim i po koju 'zvijezdu'. Nisam se ni okrenula prošlo je deset godina od kad smo N. N. i ja napustili domovinu i otišli; on u smrt a ja sam tu… A gdje sam? U stanu Dunda Mare, kat ili kako bi on rekao pod niže od Katarine, njene djece Olge i Slobodana i Jure Marića. Pitam li se o smislu ovog života i stanovanja? Suočila sam se sa smrću bliske osobe. Pozvonili su na vrata i rekli: Gnedige frau ihre hasbend ist tod. Vostro marito e morto. Neobična priča. Susjedi s gornjeg i susjedi s donjeg kata. Ne sjećam se da sam ih ikad vidjela po stepenicama. Znali su da smo stranci pa je netko od njih govorio talijanski. Stranac je uvijek stranac. Sjećaš se kako smo se smijali čitajući Gyorgy Mikesa koji priča kako njegova žena Engleskinja uvijek kaže. Ti si stranac. I u Mađarskoj mu je rekla: ti si stranac. Ali Mađarska je, kaže on, ipak moja domovina. Pa što, govori ona. Ja sam uvijek Engleskinja, a ti si uvijek stranac.

Ja oduvijek i svugdje strenđerica slušala sam pitanja susjeda, bunovno, ne shvaćajući. Te sam noći spavala dubokim snom pravednika (o tom potom). Čak nisam čula ni užurbani hod policije po stepeništu. Zvonili su na sva vrata raspitujući se kome pripada mrtvac u piđami na pločniku ispred zgrade. Kakva ga je sila natjerala ili izbacila kroz prozor i zašto je duh napustio tijelo. Raspitivali su se. Ispitivali. Nekoliko sati sam provela na policiji. Sama. Nikoga poznatog. Zašto su tako dugo morali zvoniti na vratima našeg stana? Što je radio N. N. ? Je li bio depresivan? Naravno da je bio depresivan. Na kraju nisu se previše trudili. Emigrantska priča, zaključili su. Složila sam se s njima. O pokojniku sve najbolje. Prošlo je onih čuvenih pet godina. Jesam li preboljela? Možda, iako se snovi s njegovim tijelom na pločniku i optužujućim pogledima žene i djece pojavljuju tu i tamo. Kako to bezazleno zvuči. Trebaš me vidjeti kako sjedim u krevetu, a srce mi lupa. Znojna sam, usta su mi suha i dugo poslije ne mogu zaspati.

Još uvijek mislim na N. N-a. Bio je na neki način častan junak bez obzira na ženu i djecu. Imao je nešto što bi čovjek poželio da nosi u sebi. Poštenje i čast. Izjedao se zbog žene, pokušavao je napisati tu prokletu tragičnu ili tragično prokletu kako hoćeš povijest naroda za kojeg je živio. Što ga je tjeralo na to? Što tebe na to tjera? Što na koncu mene tjera na to?
Njegova me smrt bacila u led ledeni. Zrakoprazan prostor. Nismo uvijek bili strani jedno drugome. Imali smo trenutke koje bojim se, više nikad neću uspjeti naći. Dugo smo mogli ostajati u mraku jedan s drugim. Ljubiti se. Voditi ljubav, pa zatim pričati, iako...riječi su nam nekad, sve češće padale teško. Između mene i njega ušuljala se izdaja. U početku nisam bila svjesna o čemu se radi. Ali shvatila sam, a dogodilo se to ubrzo nakon što smo stigli u Njemačku i on ostao bez ikakvih prihoda, kad mi je pokazao pismo svoje žene. Njenu molbu da joj pomogne jer sa svojom plaćom jedva prehranjuje djecu, a poštedjela sam te alimentacije i svih drugih stvari, pisala je. Na alimentaciju na kraju nije imala niti pravo jer nisu bili službeno rastavljeni..., ali u meni je, kad se apstrahirala naša situacija sve kričalo za pravima žene. I njegove žene naravno. I tako... on je bio bez prihoda i ja sam svaki mjesec odvajala određenu sumu i slala na adresu njegove žene. Eto, tu je konačno i meni postalo posve jasno da naš odnos nije bez mrlje. Bez izdaje. Da netko pati radi toga. Nevina dječica. Dobro rugam se, ali to ne mijenja činjenicu da su djeca ispaštala. To mi je najgore padalo. Moje djetinjstvo je bilo bez prave ljubavi. Sa mnom se trgovalo. Čigova sam uostalom bila? Otac je bio nijem. Nijemi svjedok iz nekog grobeka. Moj je otac jednako kao i N.N. otišao na posljednju granicu svijeta. El ultimo confin della tiera, jednako kao i N. N. Vodili su ih isti razlozi. Je li to sudbina u ovoj nesretnoj zemlji?

Posljednjih je mjeseci među nama vladao muk. To je kod izdaje u pravilu slučaj. Seks bez riječi. Ponekad se pitam... Pitam se što to znači biti čovjek. Potrebna je tolika strast da bismo se pareći dobili potomstvo. No da i tome smo doskočili. Može i bez kavijara, mislim djece, bez ljubavi, bez riječi. Samo goli seks.
Ne znam kako ti u svom monogamstvu, pretpostavljam da je to kod tebe tako, prevladavaš trenutke muka, nesposobnosti komuniciranja jer se više nema što reći? Ili ti toga nemaš?
Trideset i osam mi je godina. Je li vrijeme da se počnu povlačiti crte i raditi prvi računi. Znam, ti gradiš karijeru i čuvaš obitelj, a ja se, kako bi rekla moja majka, kockam sa životom. Pomirila sam se s činjenicom da neću imati djece. Mogla sam ih imati... Još šutim na tu temu. Kad tad...možda ću ti uspjeti ispričati. Tebi ili već nekome. Slučaj je za ispovjednika, ali odavno se ne ispovijedam. Kako bilo Katarina ih ima. Moj brat ih ima.
Dundo Maro je umro. Ne da mi se iz ovog stana. Ne znam zašto, ali nikada ni jednu kuću ili stan nisam smatrala svojim domom. Uvijek sam osjećala neku odbojnost stvari, stanova, kuća, raznih zemalja, gdje sam boravila, prema svojoj osobi. Priča je bila obostrana. I sama sam osjećala da nigdje ne pripadam. Nekoliko puta sam se pokušavala vezati. Nedostajalo mi je to. Jedno kratko vrijeme činilo mi se da ćemo N. N. i ja stvoriti takvu vrstu doma u Njemačkoj, ali vrlo brzo se taj osjećaj pokazao promašajem. To je valjda moja karma, sudbina, fatum ili... Ovaj stan me pak još dok je dundo Maro bio živ za divno čudo prihvatio objeručke. Počela sam ga puniti dragim stvarima. Vezivala sam se sve više. Majčino krilo, maternica drugim riječima, mislila sam. Ponekad bez ironije. Sklupčala bih se u položaj fetusa... skoro...mir oko mene. U mojoj duši. Konačno osjećaj prihvaćenosti mislila sam. Izgledalo je da će me izjedajuća sjećanja, razna kajanja.., o kojima još ne mogu govoriti... napustiti. Izgledalo je da me jad konačno napušta.., ali dunda Mara više nema. Kao da za njim polako odlaze sve pozitivne vibracije.

Na žalost morat ću poraditi na nekom novom staništu. Sad se već šuljam s novim frajerima kao da me iz gornjeg stana kontrolira vlastita majka. Izvode mi novu dramu. Vjerojatno znaš… O Bože! Očajna sam zapravo. Moram te nazvati. Ima stvari o kojima osim s tobom nemam s kim prokomentirati.

ponedjeljak, 07.04.2008.

Moja su djeca, njihovi prijatelji i moji poznanici potpisali peticiju. Ja nisam. Zna se o kojoj je peticiji riječ. Zapravo, zaboravila sam na nju, a kasnije, kad su me podsjetili nešto je u meni bilo protiv.

Ne ljubim HDZ. Previše ljudi koji su tamo poznajem i ne sviđaju mi se. Jedan od njih mi je, na početku borbe za samostalnost, a radili smo isti posao i došla sam se s njim posavjetovati oko novih ulaganja u posao, koliko ima smisla itd i ranije sam se s njim savjetovala nije imalo veze s politikom, mi je rekao doslovno: Pusti to… znaš koliko je taj posao mukotrpan. Kupuj srpske vikendice. Sad je vrijeme zato. Budzašto su. Sve dalje što je govorio više nisam čula. Otišla sam vrlo,vrlo tužna, blago rečeno. Uz snove ja živim sa stvarima oko sebe. Nisam mogla zamisliti sebe kako živim među stvarima koje su ljudi iz straha, muke ili bilo kojih drugih razloga napustili. Tuđim stvarima koje mi nisu darovane. Čak i od toga zazirem. Mislim da dio naše duše, naše osobnosti, čak i sudbine preuzmu i predmeti kojima se služimo i među kojima živimo.

Ne biramo li ime dragih ljudi za svoju djecu, uvijek u nadi da su to sretni i plemeniti ljudi, jer ne kaže li se nomen est omen.

Zvali su me u stranku. Rekla sam neću iz razloga što je moj otac bio na drugoj strani za vrijeme drugog svjetskog rata i činilo mi se da stvaranje nove Hrvatske ne treba obojiti bojama za koje je povijest pokazala da su nanijele zlo.
Jer sam čovjek snova.
Iz istog razloga nisam potpisala peticiju.
Amerika je za mene još uvijek ona truba koja se čuje kad izgleda da je sve izgubljeno. Ona konjica koja se iznenada pojavi kad su kola složena u krug i ljudi žene, djeca, muškarci u potrazi za boljim životom već na izmaku snagu i čini se da je sve propalo.
Tako je to sa mnom. Znam, znam Indijanci su patili i bili napadani. Za njihova prava bi se također borila, ali to otvora neku drugu temu...

Ali.., kako bi svijet izgledao da Amerika u prvom i drugom svjetskom ratu nije priskočila u pomoć?

Gledala sam Vedranu Rudan u emisiji nedjeljom u dva. Dobro ona je osebujna u svakom slučaju hrabra- osobno ne volim tu količinu nepristojnosti, ali takvo je vrijeme. Na kraju je pisac, nije politički obrazovana i njene procjene su procjene pisca. I sama se ljuti na ljude koji rade u novinama i preko tih novina dobivaju nagrade za književna djela. Govori koji joj se pisci sviđaju, a na kraju ispada da su to njeni osobni prijatelji. Hoću reći da je i sama pristrana, što joj ne zamjeram ali nije kompetentna da stvara sud o političkim rješavanjima kako i s kim se udružiti u nadi da ćemo sačuvati kakvu takvu slobodu. Meni je osobno sloboda moj materinji jezik i da mogu slobodno misliti i te misli izreći glasno. Ostalo!???

A ako dobro promislim u izboru između Rusije i Amerike radije ću odabrati Ameriku. Ne zato što mislim da ne pripadam slavenskoj rasi nego zato što sam uvjerena da su u Americi sloboda i ljudska prava ipak veća nego u Rusiji. Jednom… rado bih da se mi Slaveni bolje slažemo, ali vrijeme je kakvo jest.. treba spašavati goli život.

Ni Bush mi nije drag. Rastužuje me sve ono što se događa u Iraku, Afganistanu i ostalim dijelovima svijeta… Ni ono grozno provincijalno ulizništvo naših ljudi: političara, i ostalih građana mi nije drago. Ali to je tako. Ići ćemo i na olimpijadu u Kinu. U jednu Kinu gdje su ljudska prava na dnu dna!! Dajte!

Ali u današnjoj konstelaciji snaga, u današnjem vremenu mi smo u vječnoj opasnosti od naših najbližih susjeda, a za velike sile… ako dođe do sukoba sa Kinom i islamskim svijetom (bilo bi mi beskrajno žao) onda smo svi u opasnosti. Onda će se snage prestrojavati prema potrebi kako politika, kao i uvijek, prosudi.

Ja, nažalost, jer bi danas to svi trebali biti, nisam čovječica politike Apatrida sam odabrala baš zato što mislim da više ovo nije domovina mojih snova, a time odmah priznajem da sam zaostala u razvoju i ostala na nivou snova.

A sad ću priheftati jedan razgovor pri jednoj večeri. Meni je osobno bio poučan i zanimljiv. Napisala sam ga po sjećanju.

Na toj večeri kod dragog prijatelja koji se upravo vratio iz Amerike okupilo se nas nekoliko da čujemo njegove dojmove iz tog djela svijeta.. Razgovaralo se, rekla bih univerzalnim, stvarima o kojima se inače govori jer aktualnost svakodnevnice dohvaća prošlost, a seže i u predviđanje budućnosti. Kako god, moj je prijatelj neko vrijeme radio kao gost profesor na nekom sveučilištu humanističkog smjera. Prvo što je primijetio kad se vratio u domovinu je umiješanost politike i novca. Politika više nema kriterije normalnosti nego kriterije druge vrste, rekao je.
Društvo zainteresirano. Roba iznad šezdeset, sedamdeset godina. Meni osobno drage, načitane, zlatnoj sredini u razmišljanju i djelovanju težeće osobe. Mogu čuti bljak i slično, grimase gađenja lijevih. Zato jer ne pripadaju njihovim isključivostima i kratkim rezovima, ali društvo skupljeno te večeri ne bi bilo po guštu ni desnima. Okrstili bi ih jugonostalgičarima mrziteljima hrvatstva. Među njima bio je i jedan svećenik. Ali i on je iskakao razmišljanjem iz svoje sredine. Iz stvorenog imidža katoličke crkve u Hrvata.
Evo kako je to izgledalo.
Kakav je znanstveni nivo američkih sveučilišta upitao je netko?
Profesori su vrhunski. Velika je selekcija, rekao je moj prijatelj, inače homoseksualac. Diskretan, nenametljiv, ja sam bila jedna od rijetkih s kojima je o tom svom opredjeljenju razgovarao. Profesori sve znaju. Recimo na mojoj katedri predstojnik je završio je političke znanosti, a doktorirao je kulturalne studije. Bavi se novim medijima, video igrama. Inače teoretski ima određeni pristup, naime uvjerenja je i zagovara ideju tzv fan pristupa. Smatra da netko tko je obožavatelj, dakle fanovac puno više zna, na primjer, o nogometu nego teoretičari nogometa. On smatra da teorija treba kretati odozdo. Bilo čega fanovci kaže znaju više nego zapadna službena misao, jer čim ideš u neko kompliciranije objašnjavanje on kaže, to je too much europski, previše komplicirano. Previše europski. Ali on sve to zna. Pročitao je sve što postoji iz kulture, sociologije i slično, samo iz toga uzima ono što mu treba i tako slaže svoje razmišljanje.
Chomski, katastrofa netko je rekao, on mrzi. Povrijeđen je. U srcu. Ne može biti drugačiji.
I u Njemačkoj izbjegavaju kompliciranije razgovore, dodao je drugi. Nijemci su radoholičari, ali ipak…Englezi pak s nekim humorom preskoče ono o čemu neće govoriti… što čovjeka nervira ako je riječ o teoretskim strukama, jer nastaje vakum.
Ja volim Francuze netko je rekao. Svi su se složili da Francuzi imaju najbolji pristup. Šutila sam jer ja nisam na njihovom nivou. Ne poznajem struku kojom se bave tako dobro i duboko kao oni. Pabirčim i skupljam malo znanja družeći se s njima. Ali, pomislila sam kako su što se tiče Francuza posve u pravu, iako mi na neki način ta nacija ide na nerve. S jedne strane taj njihov krasni fraternite, liberte, egalite pa uopće sloboda pojedinca, sposobnost da ustanu protiv plemstva i ugnjetavanja malog čovjeka, a s druge strane šovinizam, zaljubljenost u vlastitu naciju koja prelazi svake mjere, na svakom koraku se osjeća. A onda glorificiraju Napoleona koji je na kraju porobio Europu. Ne može ga se, istina, usporediti s Hitlerom zbog nacističkog genocida, ali… Držala sam tu večer, uglavnom, zatvorena usta. Htjela sam čuti.
Problem postmoderne… Čitavo je građansko društvo u jednoj velikoj krizi, kaže jedan. Je li osviještena opasnost tog građanskog društva u smislu daljnjeg razvitka. U smislu obećanja. Kakva je sad situacija. To smo govorili pred nekoliko godina ipak se sad puno toga promijenilo. Došao je Bushov rat. Izašli su neki globalni problemi. Zapad se ponaša kao da ništa ne vidi. Ide dalje. Ima li nekih drugih razmišljanja, nekih drugih vizija?
Da, postoje tzv tribalni identiteti. Ta nesigurnost koja nastaje kad su se stupovi građanskog društva izmakli, osjeća se da ljudi trebaju oslonce koji su ponekad odlazak u nacizam ili autoritativnost ili to ili ova tribalna… Što je to pitala sam? Tribalizam, to je plemenska solidarnost koja se oblikuje kao politički program. Solidarnost onih koji su iz istog plemena, plemenska politika.
Odavno sam to spominjao, kaže jedan.
Jedino rješenje, kaže moj prijatelj je refleksivnost, samo refleksivnost, razmišljanje, sve drugo vodi od nacizma do tribalizma pa do nacionalizma
A gdje je problem solidarnosti, socijalni problem?
Taj problem solidarnosti, nažalost, kaže moj prijatelj to je nešto što je sa neoliberalizmom nestalo. To je ta 'nova desnica'. Iza toga su vrlo religiozne strukture.
Ja mislim sad izvan problema religije. Je li ta neoliberalna opcija vidi pomanjkanje socijalne države, pita ga isti?
Ne zanima ih, kaže moj prijatelj.
Ali zanima li ih vlastito funkcioniranje, pita jedan?
Oni funkcioniraju na drugoj razini. To je strašan problem. Oni funkcioniraju globalno. To je ova neoliberalna opcija.
Optimizam je završio 68', kaže jedan.
Pa ipak su to velike glave, kaže drugi, koje su neoliberalne. Moraju misliti. To je matematika. Uvijek je bilo ljudi koji su uspjeli progovoriti… unutar vlastite strukture. Izdići se iznad svega.
U Berlinu, kaže jedan, imaju trećinu poslanika Turaka i to Turaka koji su u jednoj stranci. Ta stranka, jer je radikalna, u Turskoj je zabranjena. Od svih manjina Turaka je najviše, pa se postavlja pitanje tko zapravo u Njemačkoj vlada. I drugo u Turskoj je radi radikalizma zabranjena, a ovamo su kao jedan svi u njoj. Prema tome ovaj novi novoliberalni sloj mora imati odgovornost Ima provokaciju, rak ranu… kako na nju reagirati.
Kao ovaj slučaj u Nizozemskoj sa onim redateljem.., kaže netko.
Sad je tamo odjednom sva tolerancija nestala, kaže drugi.
Pravi je problem pokušavam reći, živjela sam na zapadu, nekog sam vraga osjetila i na svojoj koži, što te tolerancije nije nikad ni bilo. Ne na toj razini jednakosti. Oni su ih samo podnosili na neki način. Bili su getoizirani unutar svoje skupine i tu su ih tolerirali do prvog ekscesa. Dobro uspješni, ali s puno više truda uspješni među njima imaju neku šansu, ali svi ostali žive paralelni život.
A što se tiče socijalne priče, kaže moj prijatelj, evo sad u Engleskoj pokušavaju sa tzv kulturnom industrijom. Izgleda da se radi o velikoj promjeni kao što je bila promjena sa agrarne na industrijsku reformu. Konkretno tip proizvodnje. Razmišljanje – generator proizvodnje. Npr, država daje razne potpore a zapravo rješava probleme nezaposlenosti. Mladi protestiraju, nemaju posla tamo ovamo ali, ako naprave neku pjesmu recimo zabavnog karaktera daju im kredit da njih dvojica trojica snime nešto- otpjevaju odsviraju i to zovu kulturna industrija. Ako propadnu, sami su krivi. Država im je omogućila. Nisu više na teret države.
Wels, sva područja koja su nekad bila industrijska sve pretvaraju u kulturnu industriju. Čak uključuju i stare jezike u to. Nove katedre na sveučilištu upravo na regionalnim razlikama. Thatcherica je zatvorila rudnike, ali netko se dosjetio jezika, izvornog govora. Posljednji koji ga je govorio, umro je pred 25 godina… u svakom slučaju dobili su novce za taj projekt kulturnih razlika.
Jesu li ljevičari danas u Europi? Gdje su se oni skupili? Jesu išli u liberale, pita jedan?
Nepristojno je u Europi biti bilo što drugo. Ako niste malo lijevo, svi to kažu, teško vama, kaže moj prijatelj.
U toj konstelaciji svega liberalnog kako Bush, koji ratuje, ulazi u igru, pita jedan?
Bush je, kaže moj prijatelj, pion nafte, te teške industrije. Svi američki potezi su više kapitalizam, klasični kapitalizam, nego neokapitalizam. To je vrst industrije, lobija koji stoji iza njega. Prvi put u Americi među intelektualcima imam osjećaj da se ispričavaju za predsjednika.
Amerika je podijeljena, kaže jedan.
Čak i na fakultetu, nastavlja moj prijatelj, jako su kritični. Pokazuju karikature, analiziraju pokrete.
Ljudi im se vraćaju mrtvi iz Iraka, kaže drugi. Tu su Amerikanci osjetljivi. Šokirala su ih ona dva tornja. Ali ako se Amerika zdrma onda će se zdrmati i Europa.
Jaka je sila Islam, kaže jedan.
Ne samo Irak. Cijela Azija, cijeli Istok.
Je li baš stoji u Bibliji da će žuta rasa zavladati…, koristim priliku upitati svećenika? Vidi se moja neobrazovanost i glupost među tim učenim glavama
Ne, ne, nikako, kaže svećenik i dodaje: Evo baš u vezi s kršćanstvom. Ispada da se kršćanstvo rodilo u Europi, a kršćanstvo se rodilo u Aziji. Tamo je počelo. A varijantu, izgled koji je dobio i što se želi pošto poto braniti zapravo je površnost kršćanstva. Jedna emanencija kršćanstva nije pravo kršćanstvo jer o bitnom malo tko misli. A to braniti..? To je suludo. Dakako da postoji kultura zgrade ali to je sve sporedna stvar ali means-razmišljanje koje je ostalo tu više nema srži kršćanstva. Oni koji razumiju povlače se u svoje oaze, kako se inače povlače.
Kako će se ta stvar, mislim u toj preambuli europskog ustava gdje se kršćanstvo ne spominje, kako će se razvijati dalje, pitam?
Stalno ponavljam, kaže svećenik, ako je kršćanstvo bilo dominantno u sjevernoj Africi za vrijeme Augustina kad su pustinje odjekivale pjesmama pustinjaka, a danas tamo možemo na prste izbrojiti kršćane, ne vidim zašto bi bilo koja europska zemlja trebala biti čuvar kršćanstva. Zašto bi Bog trebao biti čuvar Europe? Europa je imala šansu. Dugo ju je imala. Mislim da je uglavnom nije iskoristila u tom smislu. Više je razvijala samodopadni legalitet točno po židovskom nauku: Mi imamo oca Abrahama. I sad je postiđena. Turci recimo, islam naprosto osvaja. Demografski osvajaju. Mi smo se branili od Turaka.To je ono naše poznato predziđe kršćanstva. A sad Turci bez problema ulaze u Europu.
Iako, kaže drugi, ja mislim da je i kod islama ideologija, nije vjera. Uglavnom. A opet iz startne pozicije oni imaju jedan prodor, brojčano su jaki, ekonomski su jaki. A kad se spoji mnoštvo ljudi i jaka ekonomija. Bogatstvo, visoke škole, mnoštvo, nabrajao je. To je samo po sebi snaga, velika agresivnost.
Netko je rekao, govori jedan, da je Bushov napad na Irak veća tragedija za kršćane nego za Ameriku. Pitanje je hoćemo li se ikad moći oporaviti od ovoga što je Bush učinio. Mislim, mi kršćani, a pri tom Bush igra retorikom kršćanstva da pridobije zapadnu civilizaciju.

Skakalo se s teme na temu. Otvorena je tema kršćanstva. Kršćanstvo u praksi je nosivo na ideologiji i furbariji, rekao je svećenik. Jer, tu je ona poznata: Onaj koji je učen neka poučava, onaj koji je svet neka moli za nas, a samo onaj koji je mudar neka vlada. Taj mudar ne mora biti ni učen ni svet. A što su elementi mudrosti upravo furbarija-pragmatizam. Mi živimo u kraju predziđa kršćanstva, komunizma, fašizma . Kao da je ovo područje eksperimentiranja povijesti. Tu se vježba povijest. Nije vrijeme sinteza. Tu se odbacuje teza i sinteza samo je antiteza interesantna…
I zato je uvijek bilo pitanje što crkva kaže o masonima, o komunistima, govori svećenik, a nitko ne pita što crkva kaže o II vatikanskom koncilu.
Europa je što se tiče vjere umorna, kaže moj prijatelj.
Je li to i Amerika?
Pa nije na taj način. Amerika nema sumnje u samog Boga i vjeru. Njima je sumnja u ponašanje crkve. Nemaju sumnje u vjeru. Imaju sumnje u sluge Božje, sve te zataškane …pedofilske afere…
Da, čudno je to, kaže svećenik, unutar crkve se o svemu govori, ali prema vani… nije da se zatvaraju oči i uši, ne uvijek, ali evo na jednom internacionalnom skupu u Njemačkoj jedan svećenik koji je odrastao za vrijeme Hitlera, ničim izazvan, kaže: Dame i gospodo nećete mi vjerovati ali mi nismo znali da postoji Auschwitz.
Mislim, rekao je nakon kraćeg muka, mislim da su te tragedije koje se već stoljećima događaju u Europi stvorile jedan pesimizam u taj humanizam, sve.. skupa neki cinizam i nakon 68' kad se opet ništa nije dogodilo sto puta išlo prema gore pa opet ništa… A Amerika je neopterećena. Amerika nema utopije. Oni su teški pragmatičari. Zapravo oni imaju viziju da oni vode svijet, ali kad bi ih pitali kamo vode oni nemaju pojma. Oni se time ne opterećuju.
Europa ide u dekadencu, kaže jedan.
Mislim, kaže moj prijatelj nekako rezignirano, da crkva griješi…jako.
Neko je vrijeme vladao muk. Čudna je to priča kod katolika. I onda kad vide mane nekako nerado o njima razmišljaju, a kamoli da ih glasno izgovaraju. Kao da time diraju u samu srž vjerovanja. U samog Boga. A Bog je Bog. Dalek, nedodirljiv, možda? U svakom slučaju naše ga sumnje u njegovu crkvu ne mogu uništiti. Ni u jednu crkvu, jer su sve vjere i crkve ovog materijalnog svijeta njegove. To sam htjela reći, ali to nije bio predmet razgovora.
Kažite, pita drugi, kako to izgleda, koliko se radi? Vratili su se ponovo na Ameriku.
Imate stalno predavanja ili razgovore. Stalno vas obavještavaju o ovome i onome. Rade puno, puno više nego mi. Plaše se nezaposlenosti jer žive na kredit. Mijenjaju poslove. Jedu vani. Peru odjeću u praonicama. TV im stalno gori. Video igre su im jako važne. Mladi ljudi dođu s posla i idu na video igre. Komuniciraju pomoću interneta.
Netko je spomenuo kolektivno samoubojstvo u Japanu dogovoreno preko interneta.
Ne biste vjerovali, kaže moj prijatelj, neki od tih mladih ljudi odrade svoj posao i odmah se ubace na internet – video igre i komuniciraju tako s drugima. Nikad se ne vide.
Netko je upitao što je sa socijalnom orijentacijom.
Utjecajne i važne su sad postkolonijalne priče. Priče rubnih ljudi. Imaju osjećaj za socijalnu pravdu, ali to je neki drugi jezik… problemi ljudi s osjećajem da su neprekidno na pogrešnom mjestu. Ne misle se vratiti tamo odakle su došli, to im je određeno… vječni tuđinci. To je u diskursu, u predavanjima dominantna priča. Je li takav život moguć? Istovremeno imate i one sa jakim nacionalnim predznakom. Oružje, zastave, vježbe. Oružja na sve strane.
Mislim da su oni konstantno s osjećajem manje vrijednosti, kaže svećenik. Za razliku od Europe gdje su nacije stoljećima stare.
Amerikanci kažu, govori moj prijatelj, moje porijeklo je Irsko, ovo, ono, u krugu u kojem se krećem kažu to bez kompleksa. Ne znam na nižim razinama…
Europska unija tome teži, kaže jedan.
U vanjskom kontaktu, kaže moj prijatelj, su vrlo ljubazni, ali nema bliskosti. Nađete se na nekoj parti, koju netko povodom već nečeg organizira. Lijepo se razgovarate. U kuhinji, u dnevnom boravku. To traje sat, onda razlaz, svatko svojim putem. Čak niti ne odlaze zajedno. Niti u dvoje. Sutra se normalno ponovo vide na kolegiju.
Uvjet uspjeha čovjeka, kaže jedan, jest, ne pripadati nikome. To je ključ uspjeha. Nemati domovinu. To nije naša emigracija koja ima domovinu i vratit će se.
Prije dvadeset godina nismo mogli ni sanjati da čovjek u sebi može imati tako kontradiktorne osjećaje, kaže drugi. Čovjek ima pet svjetova u sebi, potpuno oprečnih i oni žive dalje. Nemamo odgovora na to.
Takvi su im i brakovi, kaže moj prijatelj. Miješani međukulturalni. Tamo su mi otkriće bili Rusi koji su nedavno došli. Ukrajinac doktorirao u Moskvi sad živi u Vašingtonu. Ruski Židovi.
Kako gledaju na rat u Izraelu, pita jedan? Kakve su njihove spoznaje?
Vrlo rijetko dođete u tu vrst političkog diskursa. Ne pričaju se politički. Priča se stručno ili nešto drugo. Na radiostanicama čujete razgovore kako demokratizirati na primjer Afganistan. Strukturu političara zapravo nisam upoznao. Da na nekim predavanjima. Dovedu fulbrajtovce da bi ti političari koji su u tom slučaju sveučilišni profesori kao Kissinger rekli nešto… Ali to je takva struktura tamo gdje sam bio.
Zanima me, kaže jedan, nedavno sam čitao od nekog agenta CIA-e inače doktora znanosti da tristo obitelji, masona, vladaju svijetom. A šef tog masonskog podzemlja nitko drugi nego engleska kraljica. Teze knjige, kao neki znanstvenici neki engleski institut hoće uništiti Ameriku. Glupo. Teorije urote, ali jako čitano. A naš narod neprekidno vjeruje u teorije urote. Kako znanstvena javnost reagira na te knjige?
Nije tajna, kaže moj prijatelj, da neke obitelji vode masonska sastajališta. U Washingtonu je takvo sastajalište. To normalno postoji. O tome govore. Ali njima je sve pitanje izbora. Možeš biti tamo, ali i ne moraš. Tvoja odluka.
Ali, kaže jedan, posljedica je teorije urote da treba zatvoriti sve institute, ako su urote onda nema povijesti. Nema filozofije povijesti. Onda nestaje sve jer je sve jasno; grupa ljudi vodi svijet. A politička kultura našeg naroda sve se više osniva na tim knjigama. Uče iz tih knjiga.
U Americi je taj nivo isti, samo onaj tko vodi taj je drugačiji, kaže moj prijatelj. Mi pak ništa ne znamo o američkoj povijesti. Tamo nije naša priča jedina priča. Tamo je puno sličnih priča.
Da li su tamo mogući veliki neredi, pita jedan?
Teško je to reći, kaže moj prijatelj. Prije pet godina bih rekao da nema koristi od tih pokreta. Ali vidite da ima. Evo ovi antiglobalistički pokreti. Drugačije se formiraju ali ima ih. Amerikancima je Michael Moor otkrio nešto što oni nisu znali, a nama je sve to bilo savršeno poznato. A vidiš oni to nisu znali.
Kako bi odredili američku kulturu, pita drugi. Još uvijek možemo govoriti o zapadnoj kulturi, kineskoj i slično, ali što je američka kultura?
Vjera u demokraciju, ali američka, kaže moj prijatelj. Na radiju dobre rasprave o svemu, ali možete slušati i nešto drugo napr: 'američki san'
Svako je područje drugačije. Boston je ponosan na odupiranje Engleskoj. Tamo je počeo Rat za nezavisnost. Kalifornija je nešto drugo. Teksas je nešto drugo. Strašno je teško generalizirati Ameriku. Jer su preveliki i strašno različiti. To se vidi u kulturi po nekim prioritetima.
Koja je razlika između Europe i Amerike generalno, bilo je pitanje?
Amerika živi od sklada religija, kaže moj prijatelj. Europa živi od sukoba religija. Amerika ima pluralizam i to je definitivno američka priča. Kulturalni, religijski.
Da li je moguć sukob religija u Americi, pita drugi.
Ne, ne mislim.., kaže moj prijatelj
Je li ovaj rat poremetio odnos prema muslimanima?
Malo jest, ali ne možete to osjetiti u nekim kontaktima. Oni se trude da o tome ne govore. Pitaju se glasno kako se osjeća muslimanska zajednica u Americi radi terorizma. Je li fer i u redu da se teroristi spominju u kontekstu muslimana? Hoće li se s muslimanima poremetiti odnosi?

Pitanja i odgovori. Uljuđeni tonovi. Jasno je da moj prijatelj ne podnosi katoličku crkvu. Iskreno, nikad ga nisam pitala je li vjernik. Nismo nikad došli na tu vrst razgovora. I na kraju, svejedno mi je. Tu večer je dovoljno jasno rekao što misli o katoličkoj crkvi, ali nitko nije povisio ton. Svi smo se zapravo u tim pitanjima preispitivali. Kao u onim bijelim noćima kad se pitaš je li tvoj put ispravan i u što si potratio tolike silne godine.

subota, 05.04.2008.

Filmovi koje sam posljednje gledala:

'Gonič zmajeva', film redatelja Marca Forstera i scenarista Davida Benioffa po knjizi Khaleda Hosseinia.

Nisam čitala knjigu, ali vidim da su posljednjih godina upravo te na neki način rubne priče, priče emigranata ili imigranata koji odlaze iz svojih zemalja poharanih neprekidnim ratovima, iz razloga gladi, straha za vlastiti i za život obitelji, postale zanimljive.
Grozno je kako nad silom pokleknu i pate svi. Strašno je upravo za djecu koja se ne mogu obraniti. Odlična gluma dvojice dječaka.
Potresan film kojeg toplo preporučam.


'Obitelj Savage' spisateljice i redateljice Tamare Jenkins


Film kojeg, čitam, nazivaju pričom jedne 'disfunkcionalne obitelji', ne znam zašto kad se bojim vrlo često, čak i kod nas, koji se smatramo tradicionalnim narodom, sve to već događa. Američki način života vodi upravo tome.
Evo male digresije:
Nedavno sam razgovarala sa poznanikom koji je već u Španjolskoj doživio da na dokumentima djeteta više ne piše roditelji: majka i otac nego roditelj br. 1 i roditelj br. 2.
Ne znam je li to prijedlog ili je već usvojeno, ali o tome se govori.
-To kaže on, iskreće sve naopako. –Gube se posve kršćanske vrijednosti.
Jasno je da taj formular ide na ruku istospolnim zajednicama.

Osobno mislim da su homoseksualne veze prisutne, što god mi o tome mislili. Nisu novija priča. Provlače se kroz cijelu povijest čovječanstva. Ne mogu se negirati, što se dugo vremena pokušavalo. Tu su i o njima treba razmišljati. Ne znam zašto izazivaju toliko animoziteta. Otvara to vrlo velike rasprave. Što je cilj života. Rađanje? Produžetak ljudske rase? Znači li to da nerotkinje i svi oni koji su izabrali biti bez djece; u to se mogu ubrojiti i svećenici i časne sestre su posve suvišni i nepotrebni.

Film nema veze sa homoseksualizmom, ali me ta formulacija 'disfunkcionalne obitelji' odvela u neki rukavac misli o homoseksualizmu.

Jako dobar film sa izvanrednim glumcima, dvoje ih je nominirano za Oskara s punim pravom.


'Bit će krvi' redatelja Paula Thomasa Andersona.

Glavni glumac Daniel Day –Lewis skinuo je američkog kauboja renđera, kauboja, naftaša prve generacije. Zaposjeo je svaku scenu filma i radi to tako dobro da se dužina filma koji traje duže od uobičajenog niti ne osjeti.
Na neki način nije tipičan film.
Ako malo, po svom, promislim mogao se komodno zvati 'Stvaranje Amerike'

Opet mala digresija. Sjećam se jednog svog puta u Oregon, Portland. Otišli smo na izlet. Astoria i negdje u blizini popeli smo se na nekakav vidikovac i promatrali okolinu. Rijeka, mislim da je Columbia river široka ulijeva se u Tihi ocean. Tamo se u blizini nitko ne kupa jer rijekom plove trupci stabala koji budu jakim strujama izbačeni na obalu i mogu usmrtiti plivače. Ogromni prostori, šume, rijeka, ocean. Pokazali su nam nekakav spomenik na kojem su upisana dvojica ljudi koji su prvi tu stigli u kanuu na vesla. Dvojica ljudi kroz nepreglednu divljinu: grizliji, i druge zvijeri. Indijanci i ostale opasnosti. To su praoci Amerikanaca. Ta nacija mora biti posebna. Srčana i samosvjesna.
Dobro ne govorim o Bushu. Predsjednici se mijenjaju, ali Amerika i njen duh ostaje. Jednom ću prigodom pokušati rekonstruirati jednu večeru i razgovor o Americi, iako znam da je većini to dosadno.

I
Nezaobilazan dokumentarac 'Što sa sobom preko dana'.

Redateljica Ivona Juka.
Mjesto radnje Lepoglava i Kazalište Gavella sa proba Shakspereavog 'Sna Ivanjske noći' ( djelo izveli kažnjenici u suradnji sa glumcem Stojanom Matavuljem).
Gorki humor. Dobro napravljeno, osim što u početku kamera šeta (trese se u stilu Antona Martija kako bi svojevremeno moj pok. otac govorio).
Film obavezno treba pogledati.
To je kao i naslov knjige Slavenke Drakulić : 'Oni ne bi ni mrava zgazili'.
Čovjeku ne ide u glavu da ta tri lika Tuljo, Zane i Maki, zgodni mladi ljudi, čak vrlo duhoviti, naročito Spličanin, a on se čini i najopakiji, mogu napraviti zlodjela koja su napravili.

četvrtak, 03.04.2008.

Razgovori

.......

evo nekoliko ispričanih priča mojih prijatelja i poznanika prisutnih na vjenčanju kćeri zajedničkih prijatelja u Splitu. Potrebno je reći da obično na tim vjenčanjima sjedimo uz stare poznanike, takav je protokol pa su i razgovori upravo primjereni godinama.

A. T. , javni tužitelj u vrijeme komunizma u jednom dalmatinskom mjestu, pokušava mi reći:
-Sjećaš li se…. ti si već bila u Zagrebu…. Brijunski plenum…Ostalo nisam razumjela jer je glazba treštala, a i kog ću vraga sad s Brijunskim plenumom.. Pokušala sam ono malo riječi kombinirati s micanjem njegovih usnica, ali imao je bradu i brkove a la Lenjin, usne se nisu vidjele. Vikala sam -Molim i ništa te ne razumijem, ali on je bio uporan.
U P-ovoj… u studentskoj sobi… polagao sam stručni ispit…. Portir… netko me tražio. Onda niz nerazumljivih rečenica. Uzalud sam vikala: - Ne razumijem te, doći ću kod tebe kući pa ćeš mi pričati. Očito ni on mene nije čuo. Onda sam se prilagodila. Klimala glavom kad mu je lice bilo ozbiljno i smijala se kad se i on smijao. Tu i tamo čula bih po koju riječ… Udba… pištolj koji je nekom oduzeo… s tim mahati, pretpostavila sam da je dotični mahao s pištoljem u studentskom domu, pa mu ga je on oduzeo, … ostavio sam ga P-u… neka ga on vrati kad sve prođe, tako sam to na kraju iskonstruirala…. P., naš zajednički prijatelj… hodao je kroz to vrijeme Zagrebom. Posve izbezumljen… Pretpostavljam radi pištolja. Konstruirala sam i dalje. … Neka ga on vrati… Kome?… Budaletini… mahao je pištoljem… Udba…

A.T. je moj prijatelj. Bio prije pada zida, i nakon pada zida. Imao je uvida u sve strukture vlasti. Mnogima se možda činio strah i trepet. Imao je vrlo jako političko zaleđe. Očuh i majka prvoborci. Otac ubijen za vrijeme Drugog svjetskog rata. Vrijedno je zabilježiti i očevu mu smrt. U partizanima je zauzimao visoki položaj. U nekoj ophodnji za vrijeme coprifoga bio je uhapšen. Nisu znali s kim imaju posla. Smjestili su ga u podrum nekog mještanina I taj je mještanin nešto surađivao s partizanima. Ali izdao ga je. Znao je o kome se radi i izdao ga je. Tako su ga strijeljali. Taj mještanin, još živući, kasnije se popeo u komunističkoj hijerarhiji očito previsoko. Nisu mogli, a ni smjeli ništa poduzeti.

Pričanje zajedničkog prijatelja B. S-a tu istu večer.
Vjerujte mi nitko ne zna ispeći srdele na žaru kako ih ja pečem. Sve sam probao dok nisam došao do onog najboljeg. Probao sam ih peći ne posolivši i ne nauljivši ih . Zatim nauljivši ih sa biljnim uljem. Potom posolivši i držeći ih neko vrijeme u soli. Na hladne gradele. Na vruće gradele. Ne nauljivši gradele. I znate što sam zaključio: najbolje su posoljene i premazane maslinovim uljem. Tako moraju odstajati neko vrijeme. Gradele treba namazati uljem i dobro ugrijati a zatim staviti srdele. Na moje gradele stane, jer su velike negdje kilo, kilo i pola srdela, onako, srednje veličine. Pečem ih na jednoj strani. Pri tom premazujem grančicom ružmarina umočenom u maslinovo ulje. Kad ih okrenem onda uzmem onu koju sam prvu stavio i prevrnuo i počastim se s njom. Nema ništa slađeg od toga.
Njega sam, za čudo, vrlo dobro čula.

Svi su naši pokušaji ujedinjena Slavena propali kaže moj prijatelj D., tu istu večer, najbolji je primjer tu gdje jesmo… Pokušaj zajedništva sa Srbima. Pokazao se kao brak, dapače vrlo strasna veza u kojem je Srbin muškarac koji zlostavlja suprugu Hrvata i gdje smo sad. U ‘sigurnoj ženskoj kući’. Prikazuju nas na televiziji. Skrivamo se. Imamo one zaštitne gibajuće crtice preko lica dok nam se po golom tijelu vide podljevi, modrice i otvorene rane od primljenih udaraca. Ali pazi što ti kažem. Priča nije završena. Mi smo opčinjeni Srbima. Kao dobro odgojena kćer iz otmjene obitelji kojoj imponira gola sila, nadmoć, bezobrazluk. Ne, ne, kaže rezignirano vidjet ćeš… vratit ćemo se pokajnički pod krilo divljaka. Već sad vladaju nama. U vlastitoj navodno ‘sigurnoj kući’ U kulturi, na raznim položajima…


Životna priča časne sestre A., sve iste večeri.
Sve ja mogu izdržati. Preživjela sam strijeljanje. Sve je ostalo lako. Imala sam svega tri godine kad su Nijemci, a bio je s njima i jedan naš iz susjednog zaseoka, rekli su da je htio sačuvati svoje, upali u selo i skupili nas starce i djecu. Odrasli muškarci su pobjegli jer je netko dojavio da stiže vojska. Mislili su da će ih skupiti sa sobom pa su se sklonili. Ali oni su na nas ostale, ženu i djecu počeli pucati. Tu su poginuli moja majka dvije sestre i brat, a ja sam nekim čudom ostala živa. Naslonjena na majku nisam se micala. Sjećam se kao da je bilo jučer. Majka je govorila sestri. Nemoj se micati. Nemoj ništa govoriti jer će te ubiti, a moja sestra je rekla: Kako ću šutjeti kad sam sva krvava. A ja sam poslušala majku. Umirila sam se. Zatvorila oči i tako dočekala oca i djeda. To je trajalo dugo jer su se Nijemci vračali i provjeravali jesu li svi mrtvi.
Kad su naši došli. Svi su bili već hladni. Samo sam ja bila živa. Poginulo ih je tada pedeset i pet.
Moj je otac imao svega trideset pet godina. Nije se više nikad oženio. Kad bi god govorili da će se otac oženiti ja bih se bacila po podu i plakala kao ljuta kiša. A onda kad sam imala petnaest godina odlučila sam ići u časne. Nisam morala. Ondašnja vlast bi mi sve omogućila. Mogla sam se i udati. Već sam bila odrasla i dovoljno zrela, ali odlučila sam ići u časne. Bog je sa mnom očito imao neke druge namjere.


Ja se ne osjećam kriva, kaže moja dobra prijateljica A., Dubrovkinja, koja mi inače govori da sam sa svojim stavovima agresivna. Kažem joj Tito je jednako zločinac kao i Pavelić a ona mi odgovora. Ja ne znam ništa lošeg o Titu. Meni je u Jugoslaviji bilo dobro. Ti si agresivna, govori mi. Što ja imam sa cijelom tom pričom, govorila mi je i tu večer. Nikoga nisam ubila nikome naškodila. Radim i mučim se na svaki način i konačno hoću uživati. Hoću uživati u malim i velikim stvarima. Ne želim se opterećivati. I reci mi , kad smo već kod teme tko je stradao na Daksi. Tko je koga tu ubio? Tko je počinio zločin?
-Je li moguće da baš ništa ne znaš, pitam je.
-Znam samo da smo otočić barkom zaobilazili u velikom krugu. Govorili su nam: Djeco tamo se nikad nemojte ići kupati.
-I to je sve što znaš?
-Znali smo da je vrlo nezgodno ići se kupati u moru oko Dakse, kaže A. I tko je konačno tamo počinio zločin?

Joško Radica:

Daksa, otok pred dubravačkom Gruškom lukom.
… 25., 26. a vjerojatno i 27 listopada 1944. pogubljena je najveća skupina građana Dubrovnika i šireg područja, bez sudskog postupka i bez pružene mogućnosti obrane od eventualnih optužaba, od strane partizana. Na Daksi je u kratkom razdoblju, nakon prvog naleta zločina, uslijedio niz drugih pojedinačnih i grupnih smaknuća, o kojima postoje tek indicije, neki navještaji, djelomično provjerene informacije, a to iziskuje daljnje potanko i temeljito istraživanje.
Daksa je otada postala simbol stradanja, premda je to samo jedno od mjesta na kojima su jugokomunisti ubijali ljude.

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv